Izravno iz Pariza od naše dopisnice, o francuskim predsjedničkim izborima i njihovim posljedicama
Sanja Vujačić
Izlaskom iz izbornog procesa, u Francuskoj je manje važna glatka pobjeda Macronova „elitnog bloka“ od izbora 13 milijuna Francuza (42%) za „ekstremizam“, odnosno da su dali glas za patriotski „narodni blok“ Marine Le Pen. Dok se u Ukrajini sukobljavaju dva globalna ideološka koncepta, anglo-američki atlantizam (temeljen na neoliberalnoj doxi) i ruski euroazijanizam (konzervativizam izražen u odbacivanju zapadne demokracije i liberalizma), u post-izbornoj Francuskoj jasno se profilira njegova unutarnjo-politička preslika. Radi se o frakturi na liniji globalizam – patriotizam. Stoga se samo rijetki, dežurni pro-vladini analitičari u Francuskoj vesele rezultatu predsjedničkih izbora.
Naprotiv, odahnuli su Biden i Bruxelles, angažirani u borbi za održanje, pod svaku cijenu, postojećeg svjetskog poretka i anglo-američke dominacije. Jer, Francuska je u slijepoj ulici. Na aktualnoj, europskoj i globalnoj svjetskoj sceni, u uvjetima rata u Europi, niti je ostvariva Marine-ina ideja degaullističke Europe – zajednice suverenih naroda od Atlantika do Urala, a niti Macronova federativna EU s bilo kakvim oblikom strateške autonomije. Pravi blitzkrieg izveo je Biden. Nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a, ne obavijestivši saveznike, kreirao je čisti anglofonski NATO-bis savez (Aukus) koji računa na anglofonski obavještajni savez Five Eyes, čime je prvo obezglavio svoje europske kontinentalne saveznike, da bi im potom uredovno javio kada će početi rat u Ukrajini – Europi.
U 30 godina, neoliberalizam je pretočio bivše europske socijalne klase u neorganizirane mase. Baš je u tom je fenomenu ključ Macronove pobjede na ovim izborima, što plaši svakog ozbiljnog analitičara. Naime, njegov liberalni ekonomski program čak i u uvjetima hladnog i toplog rata u Europi, tržišne zakone uporno stavlja iznad nacionalnih interesa. Promovira nove anti-socijalne mjere (mirovinska reforma i radne obveze za primatelje mizerne socijalne pomoći), koje će zasigurno revoltirati francuski prekarijat. Usprkos kampanji, u kojoj su Francuzi jasno rekli da im je dosta imigracije, sigurnosnih i kulturoloških problema koji iz nje proizlaze, u završnici kampanje se Macron profilirao u zaštitnika svih „ugroženih“ manjina, u ime drugog liberalnog načela: zaštite pod svaku cijenu individualnih prava vjerskih, rodnih, rasnih i inih manjina, a nauštrb republikanskih prava koja francuski Ustav jamči svim Francuzima.
Devijacije liberalne demokracije
S jedne strane, zahvaljujući postojećim pravilima demokratske izborne igre (oporbene stranke u parlamentu nisu zastupljene proporcionalno rezultatima iz biračkih kutija), a koje su umjerene lijeve i desne političke klijentele prilagodile svojim interesima u proteklih 30 godina na vlasti, nemoguće je poštovati volju birača i „potrošene“ političke elite pospremiti u povijesne pretince. Rezultati izbora pokazuju da Socijaliste bira samo 2% francuskih birača (izborni rezultat njihove predstavnice Anne Hidalgo, gradonačelnice Pariza). Predstavnicu Republikanaca Valérie Pécresse izabralo je samo 4,7% glasača. Zbog čega su ti bivši lijevi i desni između kojih nema bitne razlike, pohrlili svrstati se u Macronove redove, da bi zastupali njegovu politiku: lijevo i desno, u isto vrijeme. Prvi problem je što je Macronov program za drugi mandat rezolutno desno, s primjesama ekologije i zaštitom „svetih“ individualnih prava. Drugi problem je što Macron birače čak i nije pozvao da glasuju za njegov program, nego da glasuju protiv ekstremizma, odnosno protiv njegove protivnice Marine Le Pen. Sve to iako njen diskurs nije bio ekstreman. Štoviše, ocijenjen je kao preumjeren.
S druge strane, prema antropologinji Florence Bergeaud-Blackler, već je rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora pokazao da se „isplatila strategija predstavnika radikalne ljevice, Jean-Luc Mélenchona, usmjerena na muslimansku zajednicu”. U prvom izbornom krugu, Mélenchon je ostvario izvrstan izborni rezultat, plasirao se odmah iza Marine Le Pen. Prema Ifop anketi za novine La Croix, 69% anketiranih muslimana u prvom krugu je dalo glas Mélenchonu, koji se tijekom izbora profilirao u njihovog zaštitnika od islamofobije, a za koju je optužio konkurenticu Marine Le Pen. Jedini argument koji je našao protiv Le Pen bila je činjenica da je ona kći ikone radikalne desnice, Jean-Marie Le Pena. Dakle tijekom prvog izbornog kruga je postavljena hipoteza o „muslimanskom glasu“, a drugi krug ju potvrdio. U drugom krugu izbora, Mélenchon je svoje birače pozvao da ne glasuju za Marine Le Pen. Potom su analize rezultata pokazale da ga je najbolje poslušalo njegovo muslimansko biračko tijelo. Baš je prijenos „muslimanskih glasova“ na Macrona bio najmasovniji. Tako se npr. 74% birača najproblematičnijeg departmana 93 pariške regije (Seine Saint Denis), u kojem se smatra da islamski zakoni konkuriraju republikanskim, odlučilo glasovati za Macrona. Bez obzira što će anti-socijalne mjere iz njegova programa baš te birače najžešće pogoditi.
Samo postojanje „muslimanskog glasa“ pojačava zabrinutost po pitanju budućeg političkog i socijalnog dijaloga u Francuskoj. Što predstavlja „vjerski glas“ u demokratskim izborima?
Vjerski glas možemo definirati kao glasovanje motivirano pripadnošću vjerskoj zajednici, kao što je klasno glasovanje motivirano pripadnošću društvenoj klasi. Naravno, čiste motivacije ne postoje, one su uvijek pomiješane s drugima. Ali u tzv. “klasnom” glasovanju ili u tzv. “vjerskom” glasovanju, poistovjećivanje s klasom ili religijom je najvažnije. Identificiranje razloga za glasovanje uvijek je nezgodno, poglavito kada je vjerojatno da će grupa stanovništva istovremeno glasati klasno i vjerski. Međutim, da se na francuskim predsjedničkim izborima radilo samo o klasnom glasovanju, raspodjela glasova muslimana odražavala bi se na raspodjelu glasova radničke klase općenito. Međutim to nije bio slučaj. Muslimani su većinom glasovali (gotovo 70%) za Jean-Luc Mélenchona, dok je radnička klasa opće populacije više glasovala za Marine Le Pen. Oni koji poriču ideju „muslimanskog glasa“ tvrde da muslimani ionako nisu mogli glasovati za kandidata stranke Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen jer je ona nasljednica bivše radikalne stranke – Nacionalnog fronta, kao i zbog njene kampanje protiv imigracije i najave mjera koje muslimani doživljavaju islamofobnim, poput one o zabrani islamskog vela u javnim prostorima. Jer, sve francuske muslimanske obitelji imaju u svojoj obitelji barem jednu nećakinju, baku ili šogoricu koja nosi veo. Dakle, čak i oni koji se suštinski ne protive načelu njegove zabrane, strahuju od emocija i nasilja koje bi takva mjera mogla izazvati. Tom se činjenicom poslužio vođa radikalne ljevice Mélenchon, privukao muslimanske glasove, pa ih predao Macronu – usprkos njegovim anti-socijalnim mjerama kojih će biti glavna žrtva. Dakle, u drugom izbornom krugu, zahvaljujući neodgovornoj obrani osobnih elektoralnih interesa Jean-Luc Mélenchona, te oportunizma Emmanuela Macrona i političkih elita koje ga slijede nakon što su ih birači odbacili, iskristalizirao se „muslimanski glas“, koji je protivan glasu većinskog nemuslimanskog djela francuskog prekarijata. Iz tog je razloga realno očekivati da će Macronov blok protiv ekstremizma, odnosno protiv neimenovane islamofobije, samo pojačati taj trend. Pored socijalnih nemira, predvidljiv je i rast netrpeljivosti prema francuskoj muslimanskoj zajednici. Postavlja se pitanje: koji je, dakle, mehanizam omogućio da nezanimljivi predsjednički izbori proizvedu takve značajne momentalne efekte?
Unutarnjo-politička blokovska borba
Emmanuel Macron je jednostavno prekoračio prvi izborni krug, pod pretekstom obveza zbog predsjedavanja Francuske EU-om, a potom i zbog rata u Ukrajini. Kasno se uključio i u finale izbora, te izabrao ultrakonzervativnu Chiraquiansku strategiju nacionalnog jedinstva protiv ekstremizma (svi protiv Marine Le Pen) i time izabrao borbu bloka protiv bloka. A to, iako, realno, Marine Le Pen nije zastupala ekstremističke, nego domoljubne ideje. Tijekom zadnjih deset godina, reformirala je svoju stranku Nacionalnog okupljanja i iz svojih redova izbacila ekstremiste. Macronovoj protukandidatkinji nije preostalo drugo nego Macronovom elitnom bloku suprotstaviti svoj blok „svi protiv Macrona“. Radi se o narodnom bloku patriota, okupljenih radi očuvanja francuskog suvereniteta i nacionalnih interesa. Posljedice te blokovske podijeljenosti lako su predvidljive.
Prva je ulazak u novo razdoblje imobilnosti u nacionalnoj politici, a radi održanja ugroženog postojećeg svjetskog poretka i Zapadne dominacije u kojoj svoje mjesto žele zadržati francuske „progresističke“ političke elite. Druga posljedica borbe bloka protiv bloka je definitivna zamjena podjele političkog spektra na lijevo/desno onom na elitni i narodni blok. Što daje trenutačnu prednost elitnom bloku oko Emmanuela Macrona. I to samo zbog podijeljenosti narodnog bloka na nacionalističko (Marine Le Pen) i komunističko krilo (Jean-Luc Mélenchon). Stara podjela između Socijalista (PS) i Republikanaca (LR) je mrtva jer politička klasa nije znala iskoristiti 5 godina oporbe, u koju ih je gurnuo Macron, da se obnovi. Sankcija birača je okrutna. PS i LR nestaju u korist novih formacija s oštrijim i manihejskim političkim diskursima. Treća i najbitnija posljedica je predvidljiv rast onoga što Macron naziva „populističkom opasnošću“, odnosno onoga što je Macron teoretski pokušao spriječiti. Ta opasnost do danas realno nije postojala, s obzirom na umjereni diskurs i programe Marine Le Pen. Naprotiv, lako je za predvidjeti da će se forma prijetećeg populizma pojaviti na slijedećim izborima, ukoliko se nova vlast ogluši na zahtjeve narodnog bloka po pitanju reforme izbornog sustava, kojom bi zastupljenost oporbenih stranaka u parlamentu bila proporcionalnija povjerenju koje su im građani dali prilikom izbora. Isto tako, nužno će biti građane češće konzultirati putem referenduma (više direktne demokracije) prilikom donošenja ključnih odluka za sudbinu nacije.
Tko može biti kandidat na francuskim predsjedničkim izborima?
Na ovim su se izborima iskristalizirale sve forme demokratskog deficita, pa tako i ona koja proizlazi iz naravi globalnog financijskog kapitalizma i odnosi se na financiranje političkih stranaka. U tom smislu, tijekom kampanje, vođe dva bloka međusobno su se optuživale za povezanost sa sukobljenim silama, SAD-om i Rusijom. Macron je optužio Marine za podložnost Rusima jer je kredit za potrebe kampanje iz 2017. uspjela ishoditi samo u ruskoj banci. Potom je Marine francuskog predsjednika optužila za suspektne veze s američkom konzultantskom tvrtkom Mckinsey. Za Macronove kampanje iz 2017., s tom je firmom njegova stranka (a s nekim konzultantima iz nje i Macron osobno) uspostavila bliske veze. Nakon čega ih je predsjednik, tijekom proteklog mandata, bogato nagradio narudžbama konzultantskih usluga. Te su usluge plaćene iz proračuna, pa su se za njih zainteresirali francuski senatori. Našli su da Mckinsey France, u Francuskoj uopće nije platio porez zadnjih deset godina. Dakle, nije platio niti porez na milijunske račune koje su mu platili francuski porezni obveznici. Polemika proizašla iz ovog međusobnog optuživanja u stvari najbolje govori o devijacijama financijskog kapitalizma, zahvaljujući kojima banke imaju priliku odlučiti tko će se, a tko neće kandidirati na demokratskim izborima. Tako se može dogoditi da kandidatkinja poput Marine Le Pen, koja redovno ostvaruje dvoznamenkaste rezultate na francuskim predsjedničkim izborima, te će posuđen novac svakako moći vratiti, u Francuskoj jednostavno ne uspije naći banku koja bi joj kredit odobrila. Zašto? Jer je nacionalistički opredijeljena.
Kada se toj problematici doda drugi „osigurač“ kojim se od svakog kandidata za francuskog predsjednika očekuje da prikupi još i 500 potpisa gradonačelnika, koji to jesu uglavnom zato što pripadaju nekoj staroj političkoj klijenteli, postaje jasno da se u Francuskoj za predsjednika može kandidirati samo kandidat koji ima aval uvijek iste financijsko-političke oligarhije. Time je evidentno preusmjerena prvobitna namjena tih demokratskih „osigurača“: onemogućiti da se bilo-tko (npr. neki komičar kao u Ukrajini, ili neki glumac poput Reagana u SAD-u) kandidira za predsjednika.
Sve te demokratske devijacije čine da je izborna izlaznost u Francuskoj sve slabija, te je na ovim izborima dosegla 28%. Tako su već u izbornoj noći izbile demonstracije, ne samo protiv Macrona, nego protiv liberalizma i političkih klasa općenito, a koje biračima ne nude programe kojima bi se riješila pitanja društvenih nejednakosti – za većinu Francuza ključne problematike.
„Latifin rubac“ u fokusu interesa predsjedničkih kandidata
U takvoj dosadnoj predsjedničkoj kampanji, očekivana tijeka i ishoda, nije čudno da su prave zvijezde zapravo bile Latifa i njen rubac. Latifa Ibn Ziaten je majka Imada, padobranca francuske vojske, jedne od 7 žrtava islamskog terorista Mohameda Meraha, iz jednog od njegova tri ubilačka pohoda u Toulouseu i Mountaubaneu 2012. Kako je Merah ubio i troje židovske djece, u strahu od rasta islamofobije i odmazde, vlasti su Latifi – majci poginulog muslimana – odmah širom otvorile medijski prostor. Pogibija njena sina svjedočila je, i inače evidentnoj činjenici, da islamistički teror pogađa i muslimane. Stoga je Latifina tuga za sinom pretočena u pomno smišljen aktivizam, u širenje poruke tolerancije i borbe protiv fanatizma u školama i fakultetima. U deset godina aktivizma, Latifa je obišla sve obrazovne ustanove i televizijske platoe. I to nikad bez marame na glavi, bez rupca poput onog koji je nekad bio zaštitni znak kumica sa zagrebačkog Dolca.
Na kraju su se Latifa i njen rubac pozvali i u finalnu predsjedničku debatu. U svom drugom okršaju s Marine Le Pen u razmaku od 5 godina, Emmanuel Macron je zauzeo stav štrebera koji se grozi neznanja svoje kolegice, ponavljačice razreda. Pokušao joj je objasniti da ništa nije naučila otkad ju je u zadnjem izbornom okršaju 2017. pobijedio i poslao u kategoriju ponavljača. U jednom trenutku, strastveno je uzviknuo da bi Marine, koja je “za zabranu vela u javnom prostoru jer je veo uniforma koju su nametnuli islamisti”, čak i Latifi skinula rubac s glave! Uzalud mu je protukandidatkinja objašnjavala da njegova anti-islamistička pedagogija nije polučila nikakav opipljiv rezultat, te da su „islamističke uniforme“ sve vidljivije na francuskom teritoriju.
Proizašlo je da je obrana islamskog vela središnja tematika izdanja 2022. „progresističke“ politike Emmanuela Macrona. Stoga je žestoko branio individualne slobode muslimanki da se zabrade, iako je poznata činjenica da je u svim svjetskim prostorima islamski veo simbol podčinjavanja žena u njima, te nikako nije samo izraz individualnog izbora i prava žena da ga nose. Štoviše, Marine je upozorio: “Zabranom islamskog vela, pokrenut ćete građanski rat u Cités (gradovi u gradovima na periferijama metropola, u kojima se islamski zakon pokušava izdići iznad republikanskog)”. Upozorenje je iskreno zaprepastilo Marine Le Pen : “Vrlo je ozbiljno to što govorite! Vi anticipirate da neki građani ne bi pristali pokoriti se zakonu.“ Nakon čega je francuski predsjednik mislio poentirati konstatacijom da je zabrana isticanja vjerskih simbola u javnom prostoru neizvediva, jer još nigdje u svijetu nije zaživjela. Iako je francuska tradicionalna politika upravljanja imigracijom stroga asimilacijska politika, a Ustavom je zagarantirana ravnopravnost muškaraca i žena, Macron je potom ustvrdio: „To nije poštivanje naših vrijednosti i čak bi bilo neizvedivo”, odgovarajući na tvrdnje Marine Le Pen da je realno “velikom djelu mladih žena islamski veo nametnut, iako se ne usude to reći. Pod pritiskom su obitelji i okoline. To u Francuskoj nije prihvatljiva situacija. Treba osloboditi sve žene, iz kojeg je razloga nužna zabrana vela u javnom prostoru”.
Rasprava oko Latifinog rupca ukazala je na raskol između francuskih „progresivističkih“ i konzervativnih „populističkih“ političkih elita. Prve preziru konzervativizam u većinskom djelu francuskih narodnih masa. Smatraju da ne smiju podlijeći njihovom „populizmu“, odnosno da im je dužnost prosvijetliti ih anglosaksonskom, „progresističkom“ ideologijom kojom je zadojen Emmanuel Macron, a koja se uglavnom svodi na zaštitu individualnih sloboda nauštrb kolektivnih.
U opisanom post-izbornom kontekstu realno je za očekivati da se Macronov drugi mandat završi kao i prvi. Prvi je započeo njegovom obećavajućom europskom i međunarodnom politikom, čiji ciljevi nisu postignuti zbog Bidenovog blitzkriega krajem mandata, a kojim je stavljena ad acta svaka ideja europske strateške autonomije i moćne Europe. Drugi je počeo tako što se postavio kao vođa elitnog bloka protiv suprotstavljenog narodnog bloka, a mogao bi završiti blitzkriegom ne Marine-ine, nego prave francuske radikalne desnice. Ostaje nejasno kako će se danas Macron moći ponašati kao predsjednik svih Francuza, kako mu nalaže Ustav, a ne kao predsjednik jednog bloka. Jedina solucija da se izdigne iz unutarnjo-političke blokovske borbe i djeluje kao njen vanjski regulator je da, reformom izbornog sustava, oporbenim strankama omogući proporcionalniju zastupljenost u Parlamentu na parlamentarnim izborima u lipnju 2022. S jedne strane, time bi riskirao formiranje koalicijske vlade. S druge strane, bez reforme, rizik je i veći. Kada građani svoje stavove ne mogu izraziti u parlamentu putom svojih zastupnika, izražavaju ih na ulicama. U tom drugom slučaju, nije baš sigurno da bi mu za održavanje mira bio dovoljan samo represivan aparat, iako ga je odlučio ojačati regrutiranjem dodatnih 10 000 policajaca.
