Francuska i europska jesen: Macron: „Veliki preokret…kraj izobilja…i bezbrižnosti“(!?)
Sanja Vujačić
Borisu Johnsonu rođenjem uistinu nije bilo suđeno da postane ruski neprijatelj. Tko je tada mogao zamisliti da će baš on, 58 godina kasnije, ne samo stati na čelo proturuske kampanje, nego početkom svibnja prvi pred ukrajinskim parlamentom klicati: “Ukrajina će pobijediti, Ukrajina će biti slobodna!“
Posve je izgledno da će ovoljetne paklene temperature u Europi doživjeti vrhunac tek na jesen, u socijalnoj vrućici. Ta je situacija potakla Emmanuela Macrona da se, čak i na svom zasluženom odmoru na francuskoj obali, bavi dubokim filozofskim promišljanjima, pa da naciji šalje churchillijanske poruke. U njima je, iako službeno u ratu nije, poput Volodimira Zelenskog zauzeo pozu predsjednika koji zemlju priprema za teške situacije, pozu heroja koji će spasiti svoj narod od opasnosti i teškoća u ratnim vremenima. Drugim riječima, najavio je puno “krvi, muke, suza i znoja”:
“Mislim na naš narod, kojemu će trebati snaga duha da se suoči s vremenom koje dolazi: da se odupre neizvjesnostima, a ponekad i pribjegavanju lakim rješenjima za izlazak iz nedaća, da ujedinjen pristane platiti cijenu naše slobode i naših vrijednosti. (…) Od brutalnog napada kojeg je pokrenuo Vladimir Putin 24. veljače, rat se vratio na nekoliko sati od naših granica na europskom tlu.(…) Možda se čini da je trenutak u kojem živimo strukturiran nizom ozbiljnih kriza (…) i moglo bi se dogoditi da neki vide našu sudbinu kao stalno upravljanje krizama ili hitnim slučajevima. Što se mene tiče, vjerujem da je ono kroz što prolazimo više reda velikog pomaka ili velikog preokreta. (…) Ono što želim je da, u nadolazećim tjednima i mjesecima, potvrdimo vrlo snažno jedinstvo vlade, snagu parlamentarne većine oko smjera koji će nam omogućiti da učvrstimo naš suverenitet, našu francusku i europsku neovisnost. (…) Živimo kraj onoga što je moglo nalikovati izobilju i kraj onoga što smo smatrali evidentnim, što se izražava u usponu neliberalnih režima i jačanju onih autoritarnih, (…) i kraju jednog oblika bezbrižnosti”.
Revolucija sistema
Umjesto da je francuski predsjednik naciji dozvolio predah, nepotrebno ju je uznemirio svojim tjeskobnim porukama, ne ponudivši rješenja. Istina je da izvršna vlast vjerojatno prolazi kroz najsloženiji i najteži trenutak u povijesti Pete republike: Vlada nema apsolutnu većinu u parlamentu, reizbor Emmanuela Macrona nije popraćen entuzijazmom, a vladajući su pozvani suočiti se s dvije epidemije (Covid-19 i majmunske boginje), paralelno s klimatskom krizom bez presedana u razdoblju obilježenom inflacijom i ratom u Ukrajini. Međutim, iz predsjednikovih poruka moglo bi se zaključiti da je izvršnoj vlasti teže tražiti rješenja za izlaz iz kriza koje su izazvale baš politike kojih su nositelji, nego što je građanima teško podnositi posljedice tih politika. Naime, prirodni fenomeni (epidemije, suše, zatopljenje) nisu izvor generalne krize zapadnih upravljačkih sustava. Ti sistemi funkcioniraju prema postavkama softwarea vladajućih. U konkretnom slučaju, prema načelima ultra liberalnog financijskog kapitalizma, zadatom društveno-političkom i ekonomskom obrascu koji određuje način upravljanja tim prostorom. Samo on, a ne uglavnom predvidljivi prirodni i društveni fenomeni, može proizvesti i akumulirati krize onda kada nema dostatne odgovore na njih. Npr., problem nije u epidemijama, nego u načelu rentabilnosti prema kojem su, zadnjih desetljeća, ukidani ležajevi u bolnicama ili bolnice u ruralnim sredinama, što danas priječi rentabilno suočavanje s epidemijama (lockdown). Idem po pitanju principa konkurentnosti cijene rada prema kojem su, proteklih desetljeća, plaće slabo rasle, ali su bile indeksirane prema inflaciji. Danas, u uvjetima galopirajuće inflacije, konkurentnost cijene rada priječi indeksiranje (zaduživanje država)… Kako upravljački sustavi država zapadnog bloka funkcioniraju prema anglo-američkom geopolitičkom i geoekonomskom softwareu/principima, zbog njihovih akcija i nedostatnih odgovora na akcije konkurentnog ruskog sustava, došlo je do rata u Ukrajini i galopirajuće inflacije… Zapadne upravljačke sustave trese opća kriza koja vodi prema revoluciji sistema, odnosno prema „velikom preokretu“ o kojem Macron govori. Francuski predsjednik je uvjereni europeist, žestok pobornik liberalizma i globalizacije, te je lako zamisliti njegove duhovne boli pred perspektivom „velikog pomaka“ prema deglobalizaciji, protekcionizmu, nacionalizmu. Naime, on je još u Davosu 2018. tvrdio: „“Globalizacija prolazi kroz veliku krizu. Ako joj ne damo smisao, za pet ili deset godina pobijedit će oni koji žele izaći iz nje. Ukoliko joj želimo dati smisao, države trebaju zaustaviti fiskalno i socijalno natjecanje, a velike grupacije poreznu optimizaciju poslovanja.(…) Ako želimo izbjeći fragmentaciju svijeta, trebamo snažniju Europu.(…) Oni koji su za povratak nacionalnom suverenitetu ne smiju blokirati vrata onim ambicioznijim od njih.”
Iako su elite u Davosu Macronu pljeskale i vikale France is back, ništa se nije promijenilo. Pobijedili su ‘neambiciozni’. Odakle za njega neuobičajen pesimizam u ‘ljetnim porukama’ naciji koje su i sadržajno komunikacijska greška u koracima. Ispravno ih mogu interpretirati samo elite – jer ih se tiču, te ih nije trebalo slati urbi et orbi i dodatno uznemiriti građane. Ovako je nacija povjerovala da joj se predsjednik ruga. Da tvrdi da su prije živjeli u izobilju i bili bezbrižni, a da je sada – zbog ruske invazije – došlo vrijeme preokretu, nakon kojeg će životariti. I to nakon što su zdrave i zaposlene narodne mase 18 mjeseci prosvjedovale zato što žive teške krajeve mjeseca (Žuti prsluci). Sada ih predsjednik traži da pristanu plaćati račune rata u Ukrajini. Ti računi pokrivaju troškove promašene, ne samo tridesetogodišnje zapadne vanjske politike, nego i one unutarnje. Zašto bi nacija trebala pristati plaćati te račune? Zbog straha od dežurnog ‘krivca za sve’ – ruske vojne armade. Zbog straha od invazije te iste ruske vojske koja nije htjela ili uspjela ući ni u Kijev!?
Kognitivno okruživanje europskih elita
Činjenica da Churchill progovara iz usta francuskog predsjednika samo je podcrtala jaz između mlade generacije francuskih i drugih europskih elita i njihovih naroda. Tako je prva informacija koja proizlazi iz Macronovih ‘ljetnih poruka’ zabrinutost zbog evidentne nesposobnosti francuskih i europskih elita da anglo-američki koncept promatraju ‘izvana’. Nešto u čemu Rusi briljiraju, pa nalaze rješenja i za izlazak iz nemogućih situacija. Potvrđuje se analiza Izvješća zviždača 36. promocije Executive MBA iz strateškog menadžmenta i ekonomske inteligencije (MSIE 36) Škole ekonomskog ratovanja, od listopada 2021., pod vodstvom C. Harbulota, naslovljen: „Kako Sjedinjene Države pridonose slabljenju francuskog gospodarstva?“. Izvješće se, naravno, bavi klasičnom dinamikom ekonomskog ratovanja (špijunaža, bojkot, jednostrani embargo, eksteritorijalnost, ofanzivna normativna sredstva, porezni pritisak, financijsko sudjelovanje i td.). Međutim najinteresantnija je analiza procesa kognitivnog okruživanja, kao rezultata dinamike strukturiranja koju Europljanima nameću Sjedinjene Države. Naime Amerikanci su odavno stvorili okružje pogodno za oblikovanje umova korištenjem strategija utjecaja. Dakle uporabom svih vrsta neprisilnih, strukturalnih, kulturnih, ideoloških sredstava koja se ciljnim skupinama prikazuju pod navodnim aspektom dobiti za sve (win-win situacije). Kognitivno okruživanje izvrsno funkcionira s elitama koje već imaju vrlo pozitivnu sliku o Sjedinjenim Državama, što vrlo konkretno dovodi do stvaranja kognitivnih predrasuda koje im omogućuju ostvarivanje stvarnog utjecaja u gospodarskoj, političkoj, društvenoj i kulturnoj sferi. Kako strategije utjecaja ostaju dio “normalnosti”, ukoliko predmetne ciljne skupine ne naprave korak unatrag, one više nisu svjesne stvarne konfiguracije unutar koje se razvijaju. One služe interesima druge sile, a da toga nisu ni svjesne.
Impakt takvog okruživanja zamjetan je u reakcijama europskih elita na duboku krizu anglo-američkog upravljačkog koncepta kojeg su pobornici. Britanci i Amerikanci krizu priznaju i pragmatički su krenuli prema „velikom preokretu“ (America First i Brexit). Europske elite ostaju paralizirane jer uvjerene da „njihov demokratski koncept“ (vjeruju da su ga oni strukturirali, a ne on njih) uistinu obilježava Fukuyama-in „kraj povijesti“. Tako često istupaju kao veći Britanci od Britanaca, Amerikanci od Amerikanaca. Odatle opravdana sumnja Europljana da njihove elite jednostavno nisu u stanju reformirati EU-in upravljački sustav na način da on štiti njihove specifične interese.
Borisova rusofobija
Možda je baš dokazivanje da je veliki Britanac usprkos svom ruskom imenu Boris, od bivšeg premijera, punim imenom Alexander Boris de Pfeffel Johnson, učinilo najvećeg borca za zaštitu britanskih i američkih interesa, i najvećeg mrzitelja Rusije. U rekordom vremenu je Veliku Britaniju izveo iz EU-a, potaknuo kreiranje čisto anglofonskog NATO-bis saveza AUKUS, te kroz ujedinjenu anglofonsku obavještajnu službu Five Eyes (pet pari očiju bolje vidi od jednog) intenzivirao neprijateljske akcije usmjerene prema Rusiji. Živopisni i kontroverzni bivši šef britanskih konzervativaca je dvojni britansko-američki državljanin. Međutim, najčešće koristi svoje drugo, rusko ime. Nadjenula mu ga je majka kako bi odala počast Borisu Litwinu, ruskom državljaninu kojeg su u Mexico Cityju upoznali roditelji budućeg premijera. Gospođa Johnson bila je u osmom mjesecu trudnoće, a mladi roditelji budućeg šefa britanske vlade bez novca. Primjetivši problem, Boris Litwin je inzistirao na preuzimanju financiranja povratka Johnsonovih u Sjedinjene Države. I to u prvoj klasi (T. Whitton). Dakle Borisu Johnsonu rođenjem uistinu nije bilo suđeno da postane ruski neprijatelj. Tko je tada mogao zamisliti da će baš on, 58 godina kasnije, ne samo stati na čelo proturuske kampanje, nego početkom svibnja prvi pred ukrajinskim parlamentom klicati: “Ukrajina će pobijediti, Ukrajina će biti slobodna!“. Da će tamo zaneseno parafrazirati, koga drugog nego opet Winstona Churchilla – njegov slavni govor iz 1940., kada je Britaniji prijetila invazija i poraz od nacističke Njemačke: „Ovo je najljepši trenutak za Ukrajinu, koji će pamtiti generacije koje dolaze. Takozvana nepobjediva Putinova ratna mašinerija razbila se na čvrstom ukrajinskom patriotizmu, ljubavi prema domovini!“.
Problem je što ruska ratna mašinerija nije razbijena, ali jest europska obrana koja je danas sasvim u službi širenja anglo-američkog utjecaja na granicama s Rusijom i u Rusiji. Britanci i Amerikanci nisu prolili ni kap krvi, dok u Ukrajini dnevno gine 200-tinjak ljudi. U ime širenja ‘zapadnih sloboda i vrijednosti’, odnosno anglo-američkog utjecaja, spremno se suočavaju s nuklearnom velesilom, uz svesrdnu logističku potporu Europljana. Reklo bi se da su Europljani – apelacija koja uključuje i Ruse – spremni za kolektivni suicid. Stoga nije čudno da se Britanci i Amerikanci danas europskim elitama rugaju. Tvrde da im je trebalo vjerovati kada su ih upozoravali da će Putin zaista izvršiti invaziju na Rusiju. Iako je razvidno da europski čelnici u invaziju nisu vjerovali jednostavno iz razloga što nisu znali što rade tada tek formiran NATO-bis savez AUKUS i njegova obavještajna podrška Five Eyes u ruskom bliskom susjedstvu. Što tamo rade, zašto i kakav će biti odgovor na te radnje, znali su jedino Britanci i Amerikanci sami. U tom kontekstu, francuski predsjednik, usprkos kritikama sa svih strana, održava kontakt s ruskim predsjednikom Putinom. Ne samo zato što je rat neuspjeh diplomacije, te da ga je nemoguće zaustaviti drukčije nego povratkom diplomaciji. On isto želi razviti svoj, dakle europski kapacitet samostalnog prosuđivanja situacije (kad su već obavještajne službe zakazale). Stoga možemo predvidjeti da njegove ‘ljetne poruke’ izražavaju globalne političke trendove za europsku jesen.
Politički trendovi za europsku jesen
Prvi, jasno izražen trend europske jeseni, je produbljivanje deklinizma u zapadnom bloku. Prema istraživanju javnog mnijenja, 60% Francuza boluje od deklinizma. Tišti ih uvjerenje da loša sadašnjica ne može prerasti u bolju budućnost koja bi bila ravna blistavoj prošlosti. „Kraj izobilja i bezbrižnosti“ podržava taj trend.
Drugi trend je europska potpora američkoj strategiji dugotrajnog proxy rata protiv Rusije u Ukrajini, ustrajnost u održanju sadašnje razine sankcija, i daljnje zaduživanje EU država (uključujući i onih poput Hrvatske koje su dosad primali novac iz Fonda solidarnosti) u ime financiranja naoružanja za ukrajinsku vojsku i posljedica sankcija.
Treći i ključni trend je prihvaćanje od strane svih Europljana zadataka koje su im dodijelili Britanci i Amerikanci u okviru njihove strategije očuvanja anglo-američke dominacije u svijetu – koju lažno predstavljaju kao ‘win-win situaciju’. Svjetska dominacija nije ni europska, niti Ruska ambicija. Stoga su se očuvanju tog trenda u europskom prostoru Amerikanci i Britanci najviše posvetili. Ukrajina je ekspresno primljena u članstvo Inicijative tri mora kako bi članicama Inicijative – koje nemaju iskustva pa vjeruju u ‘win-win propagandu’, demonstrirala prednosti američke dominacije. Puno teže će ići s Unijom. Kako tvrdi Pascal Boniface (thinktank l’IRIS),perspektiva ulaska u EU je Ukrajini odobrena isključivo zbog snažnog emotivnog pritiska i solidarnosti europskih naroda s ukrajinskim. Situacija se mijenja kada je u pitanju ukrajinsko vodstvo. Ukrajina je izrazito korumpirana zemlja koja nema dovoljnu razinu konkurentnosti za ulazak u Europsku uniju. Ulaskom u nju postala bi američki trojanski konj kojemu bi EU ostala interesantna zbog kredita, ali ne i zbog autonomne strategije. Rat u Ukrajini doveo je europsku autonomnu strategiju u stanje „cerebralne smrti“, umjesto da je iz tog stanja izvukao NATO. Kako su se Britanija, SAD i Australija (akronim AUKUS), netom prije rata, izvukle iz kontroverzi NATO-a tajnim kreiranjem supra-organizacije AUKUS, sada su slobodne primjenjivati u Indo-Pacifiku, bez avala ostalih članica NATO-a, svoju strategiju savezništva demokracija protiv osovine autoritarnih režima (koju utjelovljuje, prema Pekingu: “čvrsto savezništvo“ između Kine i Rusije). Europske zemlje koje su se opirale ideji da Kina bude definirana kao prijetnja demokraciji postupno se približavaju toj američkoj koncepciji. Naime kreiranje europske strategije koja bi poštivala specifične EU interese brutalno je prekinuo rat u Ukrajini, pa je raspoloživa samo američka. Tako danas strateški projekt NATO-a, definiran na summitu u Madridu, govori o Kini kao o strateškom izazovu. Radi se o zamci za Europljane. Oni nisu posebno ugroženi od Kine i dakle svjetska dominacija nije njihova ambicija. Stoga Amerikanci uopće ne spominju igre prijestolja. Međutim, inzistiraju na savezništvu demokracija u zaštiti zapadnih sloboda i vrijednosti protiv autokratske osovine koja krši ljudska prava. Jasno je da Amerikance ne brine povreda ljudskih prava u Rusiji i Kini. Opsjednuti su usponom kineske moći, koja im danas realno može osporiti supremaciju. S jedne strane, pristupanjem savezništvu demokracija protiv autokratske osovine, Europljani bi potpisali da će protiv Rusije ratovati do pobjede. Ako uzmemo u obzir kako su završili Napoleon i Hitler prije njih, sigurno se ne radi o zahvalnom poslu. Međutim tako bi bile zaposlene europske kontinentalne sile (EU i Rusija), a novi bi se savez anglofonskih pomorskih sila AUKUS (prema Mac Kinderu) mogao koncentrirati na supremacijsku bitku u novom geopolitičkom i geoekonomskom centru Indo-Pacifiku, kojim želi dominirati bez interferencija. S druge strane, pristupanjem američkoj strategiji savezništva demokracija protiv autokratske osovine, Europa bi otvorila poglavlje neprijateljstava prema Kini, iako ju nije Kina izbacila iz svoje strategije za Indo-Pacifik, nego Amerikanci. Tako npr. AUKUS nije uključio Francuze u indo-pacifičko strateško partnerstvo. Iako je Francuska u toj regiji fizički prisutna putem svojih prekomorskih departmana. Tamo se nalazi 93% njene ekskluzivne ekonomske zone, 1,5 milijuna stanovnika i 8000 vojnika, koje bi zbog koncentracije na ruski front ostavila bez zaštite.
Dakle evidentno je da Europa nema što dobiti u ratu saveza demokracija protiv autokratske osovine. Dakako, niti svijet. Osim “krvi, muke, suza i znoja” kako bi se jedan hegemon održao, ili ga drugi zamijenio. S naznakom da postoji osnovana sumnja da bi se SAD mogao odlučiti za „igru na sve ili ništa“, te saveznike i neprijatelje uvući u Treći svjetski rat samo zbog svog kompleksa veličine, prikrivenog demokratskim velom. Kako je Sergej Lavrov slikovito predstavio situaciju, aktualni svjetski hegemon bi se mogao ponašati kao „ranjeni predator“ koji ne želi sam otići u smrt.
Za kraj, vijest iz Mariupolja
Jedna fotografija prikazuje djelatnike proruske separatističke vlasti u Mariupolju koji na ulazima u grad postavljaju ploče na ruskom jeziku, nakon što su prethodno uklonili dvojezične (na ukrajinskom i engleskom). Proruske vlasti likuju, dok se bivše proameričke rugaju « velikoj buci zbog zamjene samo jednog slova ». Mariupolj je na ukrajinskom Маріуполь, a na ruskom Мариуполь. Koliko je pravoslavnih Slavena ćiriličnog pisma, Rusa i Ukrajinaca, „zbog tog jednog slova“ izginulo?
‘Tko zna da ne zna, školuj ga. Tko zna da zna, poslušaj ga. Tko ne zna da zna, probudi ga. Tko ne zna da ne zna, bježi od njega.’ (kineska poslovica)
