dr. sc. S. Vujačić: U sjeni sukoba SAD-Kina: EU KAO ANGLO-AMERIČKI „TROJANSKI KONJ“

“Ekonomija, koja je matematički najnaprednija društvena znanost, socijalno je najzaostalija jer apstrahira društvene, povijesne, političke, psihološke i ekološke uvjete koji su neodvojivi od ekonomskih aktivnosti” – konstatira Edgar Morin u Sedam nužnih znanja za obrazovanje budućnosti ;te time u „zapadni klan“ baca Eridinu zlatnu jabuku razdora.

Rasplamsala se rasprava oko načina na koji ponovno pokrenuti globalizacijski motor u kvaru. Zagriženi pobornici neoliberalnog svjetonazora koji Michel Faucaut definira kao „ekonomski režim i apsolutno jedinstven način upravljanja, u kojem su država i društvo podređeni tržišnim načelima“ tvrde da je problem u parazitskoj verziji neprijateljskog neoliberalizma Rusije i Kine, u kojoj je država društvo podredila tržišnim načelima (pojedince i privatne tvrtke), ali ne i sebe samu (državni kapitalizam). Drugim riječima, da svijetu treba više a ne manje liberalizma, te da „prijestupnike“ treba kazniti (sankcije) i tako podrediti tržišnim zakonitostima. Prva grupa njihovih protivnika polazi od konstatacije  da je „neoliberalizam u ruševinama“ (američki progresisiti poput Wendy Brown), pa na njima žele izgraditi  inkluzivniji kapitalizam (liberalan, ali socijalno osjetljiviji) kojim bi se smanjile – prema Branku Milanoviću – „slonovske nejednakosti“ koje je neoliberalizam generirao. Njih inspiriraju europski progresisti, čiji je prirodni lider francuski predsjednik Emmanuel Macron. Međutim, američki progresisti, iako su uvelike doprinijeli Bidenovoj pobjedi, i dalje ne dominiraju američkom političkom scenom. Naprotiv, sve su šanse da će „trumpizam“ – koji je u America first ideologiji utjelovio protekcionistički trend američkih neokonzervativaca, nastaviti značajno utjecati na formiranje američke unutarnje i vanjske politike. Odakle raskorak između partnera s dvije strane Atlantika. Europskom unijom dominiraju progresisti, čiji korak neće uhvatiti njihovi američki istomišljenici. Čak i da su u tome uspjeli, odnosno da su se našli u poziciji s koje je u SAD-u moguće provesti njihov program (zdravstveno osiguranje za sve, besplatna javna sveučilišta, povećanje poreza za najbogatije i “Green New Deal”), to ne bi pokrenulo niti globalizacijski motor, niti partnersku europsku ekonomiju. Ova zadnja bi ostala u stand-by poziciji, u očekivanju da  ih Amerikanci dostignu uvođenjem normi koje su u Europi odavno zaživjele. Američki konkurenti, Rusija i Kina, samo bi potvrdili svoju normativnu prednost.

Dakle, Bidenov prvi potez u svojstvu predsjednika: povratak u Pariški  sporazum o klimi, više je znak zahvale europskim progresistima koji su aktivno radili na njegovu povratku na vlast, nego dubljeg angažmana u borbi protiv klimatskih promjena. U tom kontekstu, Green New Deal je više je europski problem, nego rješenje. Prvo, jer priječi relokalizaciju industrije. Drugo, pomoću energetske tranzicije, Europa je trebala izići iz ovisnosti o nafti; ali se zatekla u ovisnosti o rijetkim metalima. Metalima, koji baš i nisu rijetki jer ih nalazimo posvud na Planetu, ali je njihova koncentracija u zemljinoj kori izuzetno difuzna, dakle rijetka u usporedbi s „gustim“ metalima poput cinka, bakra ili željeza. U geopolitičkom smislu, radi se o strateškim sirovinama (volfram, kobalt, galij, germanij, indij, itd.) jer na njima počivaju energetska tranzicija i Četvrta industrijska revolucija (4IR), u koje je Zapad ubrzano uveo svijet, a da prethodno nad rijetkim metalima nije osigurao kontrolu. (vidi poveznicu ispod teksta, op. GN.)

To je učinila mega-država koju je Zapad transformirao u „svjetsku tvornicu“ – Kina. Ona danas koncentrira najveći dio proizvodnje metala na kojima počivaju nove tehnologije. Ne zato što bi posjedovala sva ležišta, nego zato što su zapadnjaci zatvorili rudnike, kako ne bi snosili ekološke posljedice ekstrakcije sirovina. Dakle, Kina je, nakon preuzimanja ekološkog tereta i ekonomske blagodati „svjetske tvornice“, preuzela teret i blagodati svjetskog opskrbljivača rijetkim metalima. S udjelom od 95% u svjetskoj proizvodnji, ona je danas u poziciji da proizvodi kišu ili lijepo vrijeme na tržištima. Taj kvazi-monopol joj omogućuje da, na primjer, ograniči izvoz tih materijala kako bi ih ekskluzivno koristila za vlastite tehnološke primjene. Nešto kao kada jedan pekar sebi osigura sve zalihe brašna, pa će njegovi konkurenti neizbježno imati poteškoća u pravljenju kruha. Kina danas ne samo da želi biti autoritativni svjetski dobavljač brašna, već i dobavljač kruha.

„Rat za rijetke metale“ skrivena je strana energetske tranzicije. On je, u posljednjih godinu dana, u uvjetima Xi Jinping-ovog autoritarizma u rukovođenju COVID-krizom, stvorio negativnu auru oko Kine i njenog djelovanja. Britanci, Amerikanci i, u manjoj mjeri, Europljani – konačno su shvatili da tržišni zakoni nisu u stanju sami izaći na kraj s ambicijama „kineskog crvenog cara“. Kako, dakle, pristupiti kineskoj volji za moći, problemu koji se ne tiče samo udaljene Azije, nego dovodi u pitanje američku i europsku suverenost?




Razbijanje humanističkog ideala

Promovirajući rodnu, rasnu, etničku i sve druge jednakosti, potpomognuti implozijom iz unutra Sovjetskog saveza i komunizma, potaknuti neoliberalnim kapitalističkim obrascem koji im je konačno omogućio socijalno bezobzirnu maksimizaciju profita na planetarnoj razini, zapadni vlasnici kapitala nagrnuli su u Kinu. Delokalizacijama proizvodnje kaznili su zapadnu radničku klasu jer je težila ostvarenju humanističkog ideala – društva blagostanja za sve. Uzdigli su kinesku srednju klasu nauštrb vlastite (europske i američke). Osudili nacionalizam, protekcionizam, državne granice i države – jer su skupe i samo umanjuju profit. A njima je svejedno tko proizvodi. Bitno je da ih proizvodnja minimalno košta i da ih države ne gnjave s visokim porezima na ostvarenu dobit jer će ju napustiti i zaradu prijavljivati u poreznim oazama, kreiranim prema njihovoj mjeri. Zato su zapadne države bile osuđene na tridesetogodišnju „kuru mršavljenja“. Manjak u državnoj kasi kompenzirale su prekomjernim zaduživanjem i povećanim poreznim pritiskom na one građane koji nisu mogli delokalizirati sebe ili svoju proizvodnju. Za uzvrat su im pružale sve lošiju uslugu (zdravstvenu, socijalnu, administrativnu). Postupno su se klase pretočile u nestrukturirane, amorfne mase. One se danas, bilo zbog brojnosti, bilo zbog ravnodušnosti, ili iz oba razloga, više ne uspijevaju integrirati u bilo koju organizaciju utemeljenu na zajedničkom interesu; neovisno radi li se o političkim strankama, organizacijama lokalne uprave, profesionalnim organizacijama ili sindikatima. Time su stvoreni uvjeti koje Hannah Arendt definira ključnima za pojavu totalitarnih pokredaka; odnosno za indoktrinaciju masa totalitarnim ideologijama. Zapadnim taborom počeo se širiti populizam inspiriran puritanizmom, protekcionizmom i nacionalizmom, dok je onim istočnim (Rusija, Kina) ovladao revanšistički nacionalizam.

Paralelno uz rast „slonovskih nejednakosti“ – koje prikazuje slavni graf nejednakosti Branka Milanovića, nikad bogatiji milijarderi uposlili su znanstvene ekipe i rade na prihvaćanju, umjesto humanističkog – transhumanističkog ideala. Promiču uvjerenje prema kojem se čovjek može ostvariti u svakom pogledu jedino putem prerastanja svojih trenutnih bioloških granica. Zahtijevaju moralno pravo, za one koji to žele, da koriste tehnologije kako bi poboljšali svoje fizičke, mentalne ili reproduktivne sposobnosti i na taj način ovladali vlastitom životnom sudbinom. Svijetom šire koncept – teoriju singulariteta (Larry Page),prema kojoj će ljudska civilizacija doživjeti tehnološki rast višeg reda već oko 2060; odnosno razvit će inteligenciju superiorniju onoj prirodnoj ljudskoj, a zahvaljujući poboljšanju čovjeka putem NBIC-a (nano tehnologija, biotehnologija, računarstva i kognitivne znanosti) i načelu individualizma preuzetom iz filozofije liberalne političke misli i ekonomije djelovanja slobodnog tržišta.





Uspon bojazni od „crvenog carstva“ i Globalizacija 4.0.

Pobornici «poboljšanog» čovječanstva jednako su različiti «tehno proroci», kao i istraživači i lideri high-tech sektora poput Ray Kurzweil-a, tehnološkog direktora Google-a.

Transhumanizam, kao gledište utemeljeno na ideji da je hibrid čovjeka i računalra pravo rješenje za problem vremenski limitirane ljudske egzistencije i kapaciteta, posebno je interesantan vojnoj industriji – tradicionalnom inkubatoru novih tehnologija koje negdje treba testirati. Gdje bolje nego u paklu sirijske bojišnice, s koje su zapadnoj javnosti šef nabave Pentagona Frank Kendall i  američki pomoćnik ministra obrane Bob Work iskomunicirali, u maniri junaka znanstvenofantastičnih filmova hollywoodske produkcije, da su američki roboti moralniji od ruskih. Jer da su pod većim ljudskim nadzorom. Tako su opravdali utrku u naoružanju umjetnom inteligencijom (AI) i naciju pozvali da navija za pobjedu američkih robota.

Potom je pitanje„ tko će prije razviti inteligenciju superiorniju onoj prirodnoj ljudskoj“, krajem 2020., poslužilo američkim dužnosnicima poput Erica Schmidta, bivšeg izvršnog direktora Googlea i tadašnjeg predsjedatelja Odbora za inovacije obrane američkog Ministarstva obrane, da zazvoni na uzbunu i u priču uključi potencijalni kineski leadership u AI-u kao sigurnosnu prijetnju koja bi cijeli svijet mogla uvesti u eru “high-tech autoritarizma”. Objasnio je da je povećanje ulaganja državnih sredstava u AI istraživanje presudno, te da se “privatna filantropija ne može supstituirati državnoj pomoći”. Jer je iznos financijskih sredstava koji treba osigurati za AI istraživačke projekte – one koji možda neće dati trenutne, nego dugoročne rezultate – tako velik da ga niti jedna tvrtka (pa čak ni Schmidtov bivši poslodavac Google) ne može osigurati. Dakle ukazao je na prednosti državnog kapitalizma u dugoročnoj programaciji društvenog razvoja, koja se ne temelji na brzoj  – nego na dugoročnoj maksimizaciji profita. Time je aludirao na program ubrzanog razvoja umjetne inteligencije, u komercijalne i vojne svrhe, kineskog digitalnog diva Baidu. Njegov je cilj dositići SAD do 2020, nadmašiti do 2025. i do 2030. nametnuti Kinu kao svjetskog lidera AI industrije. Postizanju tih ciljeva trebao bi doprinijeti i značajan transfer tehnologije iz Sjedinjenih Država.




Bojazan od uspona „crvenog carstva“ tako je dobila konture „sinofobije“ oko koje se konstruirala nova anglo-američka geopolitika. Međutim, kako su Schmidt – kao i političari koji ga podržavaju – istodobno značajni ulagači u AI startups, brojni analitičari su njihovu „sinofobiju“ prokomentirali kao « pokušaj poticanja strahova od kineske dominacije radi stvaranja osjećaja hitnosti oko pitanja povećanja državnog udjela u financiranju AI-ja » (Fortune, rujan 2020.) radi ostvarivanja značajne osobne koristi. Tako se u raspravu o utrci za naoružanje umjetnom inteligencijom uključio i milijarder Elon Musk, transhumanistički guru i simbol superiornosti američkog neoliberalnog modela, u kojem država i društvo – jer podređeni tržišnim načelima – generiraju super-bogate i super-moćne, ali plemenite pojedince. Kao da su sišli s ekrana filmografije o Supermanu, oni uspješno rješavaju probleme, kako svijeta – tako i pojedinaca. Odijelo Supermana rado je odjenuo Musk. Rano je izrazio zabrinutost zbog vojne uporabe umjetne inteligencije. 2015. godine osnovao je Open AI istraživački centar, čiji je cilj razvoj umjetne inteligencije „za dobrobit čovječanstva“. Stoga se osjetio dužnim, na izjavu Vladimira Putina: „Tko god postane vođa u području umjetne inteligencije, biti će gospodar svijeta” odmah odtweetati: „Borba za premoć u razvoju umjetne inteligencije vjerojatno će izazvati Treći svjetski rat“.

Međutim, niti strašenje usponom „crvenog carstva“ i III. svjetskim ratom nije izazvalo očekivanu, nikad prije viđenu, mobilizaciju kapitala koju zahtijeva dizajniranje nove globalne arhitekture 4IR (četvrte industrijske revolucije). To je moglo dovesti u pitanje novi ciklus globalizacije: Globalizaciju 4.0 na kojoj počiva održanje supremacije Zapada. Jer, kamen temljac Globalizacije 4.0 je razvoj infrastrukture 5G i tehnologija 4IR : umjetne inteligencije, 3D ispisa, virtualne stvarnosti, blockchaina, kobotike (interakcije između ljudskog i robotskog sustava).

Strah od nano-virusa i techno-hegemonija

Željena financijska mobilizacija konačno se dogodila zbog straha od lako-mutirajućeg nano-virusa, za čiju proliferaciju se međusobno optužuju dvije svjetske tehno-sile, Kina i SAD. Obje su neposredno zainteresirane dokazati superiornost svojih novih tehnologija, među kojima najveći interes javnosti izazivaju one primjenljive u medicini (tehnologija ARN Messenger), jer Globalizacija 4.0 otvara vrata tehno-hegemoniji jedne ili druge velesile.

U američkoj verziji radilo bi se o hegemoniji plemenitih nadljudi – Supermena milijardera, koji bi svijet neprekidno spašavali od svih zamislivih i nezamislivih katastrofa (sanitarnih, klimatskih, demografskih, itd.). I, naravno, to spašavanje svijetu skupo naplaćivali, pa reinvestirali u tehnologije koje bi Zemlju uvele u post-humanističku eru i avanturu kolonizacije drugih planeta. Kao što je to – usred  krize COVID-19 – demonstrirao Elon Musk, amblem Globalizacije 4.0. Dok su se države (njihovi građani) zaduživali u ime potreba proizišlih iz nikad prije viđenog kriznog menadžmenta: zatvaranja zdrave većine radi zaštite životno ugrožene manjine i podkapacitiranih zdravstvenih sustava, Musk je – „zahvaljujući radu za dobrobit čovječanstva“ – postao najbogatiji čovjek na svijetu. Prvo je njegova firma Space X, sredstvima NASA-e, sagradila operativnu svemirsku letjelicu Crew Dragon, kako američki kozmonauti karte za put u svemir više ne bi plaćali Rusima – nego njemu. Dok je rasla nezaposlenost, koju  COVID-eksplozija 4IR djelatnosti neće ublažiti – nego povećati, predsjednika Space X-a je preokupirala kolonizacija Marsa – planete na koju nije prestao slati skupe prototipove buduće divovske rakete Starship, čija slijetanja uglavnom završavaju eksplozijom. Proslavu osobnog trijumfa zaključio je zaokruživanjem svoje vizije Globalizacije 4.0; ulaganjem 1,5 milijardi u bitcoin – zvijezdu među kriptovalutama, i najavio da će uskoro, kada mu to dozvoli zakonski okvir, prihvaćati plaćanje Tesla vozila u toj valuti. Dakle odlučio je ići do kraja svoje logike, prema kojoj su poduzetnici (a ne države) najsposobniji odgovoriti na sve planetarne izazove. Uložio je u digitalni novac – u sredstvo digitalne razmjene kojim ne upravljaju javne vlasti (nije ih izdala, niti ih nadzire središnja banka ili država), nego tvrtke i korisnici. Ostaje problematično što Muskova logika sadrži manu u strukturi deduktivnog elementa koji njegov argument čini neispravnim. Da su privatni poduzetnici uistinu sposobni sami odgovoriti na planetarne izazove, ne bi zazivali državne subvencije, niti sanaciju privatnih poduzeća – čija sklonost hazarderstvu i udovoljavanju osobnih hirova vlasnika proizvodi nesagledive štete društvu (lančane stečajeve i nezaposlenost).

Američkoj se suprotstavlja kineska verzija tehno-hegemonije koju animira revanšistički nacionalizam, optužen da teži uspostavi novog „crvenog“ Kineskog Carstva i „Dinastije Jinping“. Logička greška u toj verziji je u činjenici da je od „crvene Kine“ ostao „crven“ samo strahovit komunistički represivni aparat. Drugim riječima, živimo u svijetu u kojem su od kapitalizma i komunizma ostale samo njihove zastrane. Zapadne su države definitivno podređene tržišnim zakonitostima, zakonu jačeg – dakle milijardera. Njima se još jedino suprostavljaju kineski i ruski milijarderi – jer ih kontrolira država. Destrukturirane i amorfne mase ostaju spremne prihvatiti bilo koju totalitarnu ideologiju.

Globalizacija 4.0 -europski skoku nepoznato

Globalizacija 4.0 posebno je za europljane skok u nepoznato. Post-humanistički svijet u koji ona vodi mogao bi nalikovati europskoj COVID-stvarnost. Na život u strahu od ekološkog terorizma: nuklearnog, kemijskog i biološkog – onog u kojem su ti resursi oružje ili meta. Na život u strahu od eko-katastrofa i terora manjinskih skupina domorodaca (eko i rodno osviještenih) i migranata (vjerski i rasno indoktriniranih); a koje organizacije civilnog društva i, po njihovoj mjeri skrojeni zakoni, štite od prirodnog zakona većine (državnih zakona).

Na obzoru 2025., s obzirom na međuovisnost američke i kineske ekonomije i visoku sposobnost nanošenja štete jedne drugoj, teško je zamisliti njihov direktni sukob iz kojega bi jedna od sukobljenih strana definitivno izašla kao gubitnik. Naprotiv, postoji realna opasnost od proliferacije proxy ratova u Indo-pacifičkom prostoru, zoni sukoba interesa dviju sila. U famoznom pivotu prema Aziji koji je već bio središnja preokupacija Obamine geopolitike. Iako je Trump 2017. izašao iz Obaminog ultra-liberalnog Transpacifičkog ugovora o slobodnoj trgovini (TPP), on je geopolitičku orijentaciju prethodnika potvrdio svojom Free and Open Indo-Pacifique strategijom za Istočnu Aziju i tu zonu (koja predstavlja 40% svjetske ekonomije) stavio u središte anglo-američkih geopolitičkih i geoekonomskih preokupacija. Nastavak neprijateljstva prema Rusiji objašnjava se bojazni da bi ona mogla iskoristiti skretanje (američke) pozornosti s Europe i ugroziti anglo-američku supremaciju u njoj. A, EU je trojanski konj globalizacije, kako neoliberalne, tako Globalizacije 4.0 u tijeku. Radikalni kritičari Unije, definiraju ju kao: “vještičji kotao u kojem ‘krčkaju’ tehnike stavljanja pod strogo starateljstvo žrtvi (naroda)“ (op.cit. Gaudot i Joyeaux). Iako je EU negativno odgovorila na poziv Emmanela Macrona na hitno kreiranje minimuma europske strateške autonomije i vojne spreme; iako EU vojna industrija nije inkubator za nove tehnologije, baš se u tom bruxelleskom „kotlu“ danas „krčkaju“ tehnike implementacije Globalizacije 4.0. Radi se o mega-apsurdu na kojem počivaju svi ostali, a koji se očituju u neuspjesima EU u suočavanju s vanjskim ugrozama: nano-virusom (nije sama u stanju niti otkriti, niti proizvoditi, niti nabaviti cjepivo u zadovoljavajućim količinama), s migrantskim valovima ili turskom voljom za moć. Zbog čega Bruxelles nije i neće skoro biti akter međunarodnih odnosa kojeg se nešto pita. Ostati će trojanski konj anglo-američkog utjecaja.

Rijetki metali, kao kinesko „oružje“ u trgovinskom ratu sa SAD-om

 

 

.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like