Potreba za sigurnom opskrbom energentima u Europi uvjek je bila ključna za gospodarski razvoj. Pitanje koje je bilo i ostalo temeljem spora je, kako postići i održavati visoku razinu te sigurnosti, kako u Europi tako i u cijelom svijetu. Upravo težnja za energetskom sigurnosću je poticala i otkrivala različite države i interesne skupine unutar njih na borbu za geopolitičkom i ideološkom dominacijom. Jedna od ključnih suvremenih rasprava vezanih za energetiku u Europskoj uniji (EU) je (geo)politička uloga plinovoda „Sjeverni tok-2“, koji je već nazvan najkontroverznijim energetskim projektom suvremenosti. Zašto je „Sjeverni tok-2“ kontroverzan projekt i kakva je njegova geopolitička uloga?
Poklapanje i sraz interesa Zapadne Europe, Sovjetskog Saveza (SSSR), i Sjedinjenih Američkih Država (SAD)
Unatoč srazu ideologija, kategoričlnom protivljenju tadašnjeg rukovodstva SAD-a i suprotnostima u gospodarskoj politici između tadašnjih geopolitičkih blokova, potreba tadašnje Zapadne Europe za sigurnim energentima, poglavito plinom, dovela je ranih 1980.-ih do izgradnje plinovoda, preko kojih je bivši SSSR izvozio plin u Srednju i Zapadnu Europu. Interesi svih strana bili su dovoljno jasni:
– Industrija zemalja Zapadne Europe razvijala se brzo i siguran izvor energije bio je ključ gospodarskog rasta i općeg prosperiteta. Plinovod iz tadasnjeg SSSR-a bio je najkraći i stoga najjeftiniji način opskrbe potrebnim energentima.
– Istodobno, gospodarstvo SSSR je stagniralo i izvoz energenata iz zemlje bogate prirodnim resursima bio je najbrži i ujedno najlakši način punjenja državnog proračuna. U tome je temeljnu ulogu igralo tadašnje sovjetsko Ministarstvo plinske industrije, Gazprom. Ono je u vrijeme perestrojke (transformacije iz planske u tržišnu ekonomiju) 1989. godine bilo transformirano u (do nedavno najveću) državnu korporaciju Gazprom, najvećeg svjetskog proizvđača i izvoznika prirodnog plina.
– Rukovodstvo SAD-a, koje je Marshallovim planom obnovilo Zapadnu Europu krupnim investicijama i time steklo glavne saveznike u zemljama Zapadne Europe, a samim tim i ogroman politički utjecaj na njih, razumljivo, nije željelo dijeliti taj utjecaj sa svojim glavnim suparnikom, Sovjetskim Savezom. Zbog toga je uvoz sovjetskog plina u Zapadnu Europu viđen kao politički opasna gospodarska ovisnost Zapadne Europe od SSSR-a i istodobno strateška opasnost za utjecaj SAD-a u Zapadnoj Europi.
Ipak, podudaranje interesa Zapadne Europe i SSSR-a je prevladalo te su sovjetski plinovodi jos dugo poslije kraja Hladnoga rata i kolapsa Socijalističkog bloka ostali temeljni put opskrbe plinom za cijelu kontinentalnu Europu. Tako se s vremenom stvorila i uzajamna ovisnost: EU od opskrbe plinom iz Rusije, a Rusije od izvoza plina u Europu.
Europska Unija (EU) i Rusija: energetski dijalog i/ili paralelni energetski monolozi
Ne temeljne promjene u energetskoj politici cijele Europe utjecala su dva važna povijesna čimbenika: prvi je raspad SSSR-a, a drugi je ulazak velikog dijela zemalja bivših članica Socijalističkog bloka u EU (poznat kao “Istočno proširenje”). Raspadom Socijalističkog bloka i Sovjetskog Saveza, Rusija je postala glavni izvoznik energenata u kontinentalnu Europu, ali je i izgubila kontrolu nad Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom i priballtičkim zemljama (Estonijom, Letonijom, i Litvanijom), koje su se već tada opredjelile za integraciju s EU. Pri tom, zemlje Zapadne Europe ostale su glavno izvozno tržište za Rusiju. Istodobno, članice-utemeljitelji Zajednice Nezavisnih Država (ZND), Ukrajina i Bjelorusija, postale su tranzitne zemlje za ruske energente eksportirane u Europu.
Kasnije, ulazak u EU većine zemalja bivšeg Socijalističkog bloka 2004. i 2007. godine učinio je Ukrajinu i Bjelorusiju ne samo prvim zapadnim susjedima Rusije, nego i prvim istočnim susjedima EU. Proširenje EU zahtjevalo je i obnavljanje pristupa energetici unutar EU. Obnovljena i sumirana u dokumentu “Treci energetski paket EU”( koji je stupio na snagu 2011. godine), sadašnja energetska politika EU podrazumijeva potpunu liberalizaciju tržista plina i struje unutar EU. Konkretnije, energetska politika EU omogućuje, s jedne strane potpuno otvoren dostup svim energetskim kompanijama na EU tržiste, a s druge prepusta izbor opskrbljivača energijom kako industrijskim potrošačima (kompanijama) tako i individualnim potrošačima (kućanstvima). Liberalizacija EU tržišta energenata, dakle, podrazumijeva diversifikaciju ne samo u izboru ruta, nego i u izboru izvora opskrbe energentima. Ipak, ova politika je dugoročna vizija, kojoj će se realno približiti tek u slijedećih nekoliko desetljeća.
Istodobno, ovim liberalnim reformama u sferi energetike u EU, na energetskom tržistu Rusije se od 2000. godine događao potpuno suprotan proces. Ekstremno brze, ali tako i nedovršene gospodarske reforme 1990-tih, rezultirale su još većom ovisnošću državnog proračuna o prihodima od izvoza energenata nego u vrijeme SSSR-a. Zatim, od 2000. godine, pod rukovodstvom tada novog predsjednika države, Vladimira Putina, Gazprom, kao najkrupnija državna tvrtka i najkrupniji porezni obveznik, dobio je monopol za izvoz plina iz Rusije. Baš ove dijametralno različite energetske politike EU i Rusije su sve pokušaje konstruktivnog energetskog dijaloga između Rusije i EU dovele do faktički paralelnih energetskih monologa.
Sraz suvremenih interesa
Ipak, glavnim trzištem Gazproma ostale su zemlje Zapadne Europe, a dva sovjetska plinovoda – “Jamal”, preko kojeg kroz Bjelorusiju do Poljske dolazi 20% plina iz Rusije, i “Drzžba” preko kojeg kroz Ukrajinu do Mađarske dolazi 80% plina iz Rusije – ostala su tranzitnim rutama. Niti rukovodstvo Gazproma, niti političko rukovodrstvo Rusije ne mogu regulirati (i po potrebi potčiniti svojim interesima) gospodarstva svih višespomenutih zemalja.
Zbog nedostatka drugih značajnih prihoda u državni proračun, politička vodstva Bjelorusije i Ukrajine su koristila plinovode kao adut Gazpromu za smanjenje cijena na plin. I dok su Bjelorusiji pregovori s Gazpromom donosili teško postignute kratkoročne benefite, koje je Harvardska profesorica Margarita Balmaceda karaterizirala kao “Život na visokoj nozi u Minsku”, pregovori između Gazproma i Ukrajine su doveli do sporova, koji su rezultirali dvijema velikim energetskim krizama – zima 2006. i 2009., kada su, na primjer, Srbija i Bosna i Hercegovina ostale bez plina u sred iznimno hladne zime.
Da bi izbjegao daljnje tranzitne sporove, ali i osigurao direktan izvoz plina na svoja glavna tržišta, Gazprom je, skupa s tvrtkama-partnerima iz Zapadne Europe, utemeljio tvrtke za izgradnju dva nova plinovoda. Prvi je „Sjeverni tok“, koji je, unatoč izrazitom protivljenju vodstava Poljske i baltičkih zemalja, spojio direktno Rusiju i Njemačku preko dna Baltičkog mora i funkcionira od 2011. godine. Drugi je „Juzni tok“, koji je trebao spojiti Rusiju direktno s jugoistočnom članicom EU, Bugarskom, preko dna Crnog mora. Kako oba plinovoda predstavljaju samo diversificirane rute, ali ne i izvore opskrbe Europe plinom, dominatna interesna skupina unutar Europske Komisije (EC) tvrdi kako se oni kose s Trećim energetskim paketom EU.
Nepostojanje zajedničkih interesa u EU: politika protiv biznisa i obrnuto
Odluka predsjednika Rusije Vladimira Putina krajem 2014. o obustavljanju projekta plinovoda “Južni tok” i njegove preorjentacije na Tursku, bila je iznenađujuća kako za europsku i tako i za rusku javnost. Toj odluci je prethodilo nekoliko ključnih povijesnih događaja. Prvo, Rusija je aneksirala, ili prema diskursu unutar Rusije vratila ili pripojila Krim Rusiji. Drugo, sukob u Ukrajini eskalirao je, te su za njegovu eskalaciju EU i SAD optužile rukovodstvo Rusije, a zatim su uvele sankcije za rad s ruskim državnim tvrtkama i službenicima, koji su sudjelovali u odvajanju Krima od Ukrajine i pripajanju Rusiji. Ipak, interesi Rusije koji su stajali iza odluke o obustavljanju izgradnje „Južnoga toka“ nisu bili jasni odmah i u istoj mjeri, u kojoj su bili jasni interesi EK i SAD-a:
– Ključnu ulogu u zaustavljanju gradnje „Južnoga toka“ u Bugarskoj odigrala je EK, vršeći pritisak na Vladu Bugarske da obustavi rad na projektu, pozivajući se na disparitet između namjene plinovoda i Trećeg energetskog paketa EU, kao i na ulogu Rusije u sukobu u Ukrajini. Ova mjera bila je otvoreni pokušaj EU za sprječavanje širenja utjecaja Rusije u Jugoistočnoj Europi.
– Uskoro zatim američki senatori iz obje ključne stranke SAD-a posjetili su premijera Bugarske, Plamena Orešarskog i uvjerili ga na nužnost zaustavljanja izgradnje plinovoda preko teritorija Bugarske, također se pozivajući na opasnost od širenja utjecaja Rusije u regiji i na sankcije prema ruskim državnim tvrtkama.
Međutim, ubrzo poslije objave obustavljanja izgradnje „Južnog toka“, Gazprom i nekoliko energetskih tvrtki iz Njemacke, Austrije i Francuske potpisali su sporazum o gradnji „Sjevernog toka-2“. Iz izjava vodstava Rusije i Gazproma, moglo se zaključiti kako za Gazprom mjesto izgradnje samog plinovoda nije toliko bitno, koliko je bitno napraviti još jedan plinovod, preko kojeg će dugoročni izvoz plina iz Rusije u EU biti osiguran (samim tim i prihodi Gazproma i punjenje državnog proračuna Rusije). Slično rukovodstvu Gazproma, prvi komentar od strane EU stigao je od njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je „Sjeverni tok-2“ nazvala čistim biznisom, i izjavila kako u njemu politici nema mjesta. I tu je nastalo glavno pitanje unutar EU: ako je liberalizacija energetskog tržišta EU cilj cijele EU, zašto je onda na smjenu jednom nepodobnom plinovodu došao drugi?
Lavina protivljenja projektu ovaj put došla je ne samo od EK i vodstava Estonije, Letonije, Litve i Poljske, koja su u ovoj odluci ponovno vidjeli jak utjecaj Rusije na EU, i opasno po svoju sigurnost savezništvo izmedju Rusije i Njemačke. „Sjevernom toku-2“ jos više se protivi vodstvo Danske, koje u izgradnji još jednog plinovoda vidi ugroženost ekologije Baltičkog mora i zabranjuje korištenje svojih nacionalnih voda za izgradnju. Otvoreno negodovanje došlo je i od mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijarto-a, koji je izjavio, kako je sprječavanje izgradnje „Južnog toka“ i odluka o izgradnji „Sjevernog toka-2“ okrenuta protiv interesa manjih i siromašnijih zemalja Srednje i Jugoistočne Europe u korist većih i bogatijih zemalja Zapadne Europe. Ove međusobne optužbe su od kraja 2014. do danas prerasle u duboke nesuglasice vezane za energetsku politiku EU između njezinih starijih i novijih članica. Tako, uz druge nesuglasice između starijih i novijih članica EU, izgradnja plinovoda „Sjeverni tok-2“ je vidljiv kamen razdora unutar EU.
Znači li „Sjeverni Tok-2“ još jedan oblik dominacije Zapadne nad Srednjom i Jugoistočnom Europom?
Lavina nezadovoljstva u relativno novim srednjoeuropskim članicama EU glede odluka donešenih u Zapadnoj Europi, koju je pokrenula ona o izgradnji „Sjevernog toka-2“, samo se produbljuje. Kako je opisano u prethodnoj analizi, o političkim promjenama u zemljama Višegradske skupine (link), nesuglasice obuhvaćaju puno širi spektar problema nego što je energetska politika. Ipak, nesuglasice oko „Sjevernog toka-2“ ostaju ključnim. Među biznis krugovima Srednje i Jugoistočne Europe sve se češće mogu čuti negativne ocjene njemačke politike prema novijim EU partnerima. Neki čak vide sprječavanje izgradnje „Južnog toka“ i odluku o izgradnji „Sjevernog toka-2“ i reversnih plinovoda između članica EU, kao pokušaj mirne okupacije Srednje i Jugoistočne Europe od strane Njemačke. Ovi strahovi podupirijeti su i značajnim uspjehom desničarskih stranaka na posljednjim izborima u Njemačkoj (također prethodno detaljno analiziranim stručnjacima Geopolitika.News-a), koji je sve česće viđen gotovo kao spori povratak nacizmu.
Istodobno, EK je nedavno izgubila spor s koncernom „Sjeverni tok-2“ o njegovoj pravnoj usklađenosti s Trećim energetskim paketom. U samoj Njemačkoj, kako politički tako i poslovni krugovi inzistiraju na isključivo poslovnoj prirodi projekta. Njihov glavni argument je da se „Sjeverni tok-2“ ne financira ni jednim dijelom iz fondova EU, nego iz proračuna tvrtki koje u njemu sudjeluju, poglavito Gazproma. Drugim riječima, jasno se stavlja do znanja EK i cijeloj EU, da ne mogu utjecati na već donešenu odluku. Ostaje vidjeti, hoće li ova trenutačna pobjeda interesa krupnog zapadnoeuropskog i ruskog energetskog biznisa nad zajedničkom EU politikom dugoročno donijeti beneficije cijeloj EU ili samo određenim zapadnoeuropskim tvrtkama, a također, do koje mjere će „Sjeverni tok-2“ još razjediniti EU.
Autorica je nezavisni istraživač, Budimpešta/ Voditelj Odjela za Rusiju i Euroaziju u privatnom institutu INEGS iz Splita
0 komentara