dr. sc. Sanja Vujačić : BIJES AMERIČKIH I EUROPSKIH SREDNJIH KLASA PREMA GLOBALIZACIJSKIM ELITAMA KOJE ĆE MORATI POPUSTITI

U prvoj fazi neoliberalne revolucije, anglo-američki par Reagan-Tatcher dao je primjer za slijediti: deregulacije, delokalizacije i privatizacije. Početkom 80.-tih godina, cilj druge faze neoliberalne revolucije bio je bacanje SSSR-a na koljena. U njoj je ključnu ulogu odigrao drugi utemeljitelj Grupe Bilderberg i Trilaterale, kum američke geopolitike Novog svjetskog poretka, izbjegli poljski grof Zbigniew Brzezinski. Ubrzo je, s jedne strane, izbor Pape Poljaka destabilizirao komunističku Poljsku, ključni prolaz svakog pohoda na Rusiju. S druge su strane, nakon što su «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada.

Osoba oko koje se, u ekonomskom svijetu, digla velika prašina preziva se Milanović. Međutim ne radi se o poznatom nam Milanoviću, nego o dr. Branku Milanoviću kojeg nije iznjedrilo neko od postjugoslavenskih društava. Naprotiv, Branko Milanović je rođen u Parizu, 1987. doktorirao u Beogradu tezom o ekonomskoj nejednakosti u Jugoslaviji, a od 1990. radi u istraživačkom departmanu za analizu siromaštva i nejednakosti Svjetske banke u Washingtonu. Nakon desetogodišnjeg istraživačkog rada, a zahvaljujući jačanju američke protekcionističke političke opcije, dobio je priliku javnosti predstaviti  svoj statistički prikaz globalizacijskih nejednakosti 1988.-2008., tzv. «slonovski graf».

Ta krivulja razvoja prihoda kućanstava u svijetu jasno ukazuje na sraz između dobitnika i gubitnika globalizacije, dakle između srednjih klasa država u razvoju i razvijenih država. Tako su se, proteklih 30 godina,  kineske i indijske srednje klase bogatile, za razliku od američkih i europskih.  Svijet je, na taj način, bilježio globalni pad siromaštva i nezapamćeni rast bogaćenja 1% super-bogatih. Odatle bijes američkih i europskih srednjih klasa usmjeren prema globalizacijskim elitama, odnosno financijsko-ekonomskim gigantima i njihovim političkim zaštitnicima koji su pokrenuli neoliberalnu revoluciju radi bogaćenja svjetske multikulturalne nekolicine, a nauštrb većine američkih i europskih građana. S jedne strane, prekarizacijom nižih slojeva srednje klase demokratskih država, zapalo je u kvar tradicionalno « socijalno dizalo » koje je održavalo vjeru u socijalni uspon radom. S druge strane, svi slojevi srednje klase demokratskih društava osjetili su se zakinutima jer uglavnom nisu izvukli zadovoljavajući profit od neoliberalnih privatizacija i transfera njihovih znanja i postignuća bez filtera (regulatora) koji su predstavljale jake nacionalne države.

Izvor : L’OBS, 11. srpnja 2016.

Dakle zagovornici anglo-američkog protekcionsitičkog ekonomskog zaokreta gubitnici su globalizacije. Podržavaju ih «konzervativci», prema kojima «slonovska krivulja» opravdava bijes građana koji ih je doveo na vlast.  Zadnja utvrda anglo-američkog «progresizma» – EU  slonovskim se grafom počela baviti tek 2016.  Prema vladajućim europskim «progresističkim» elitama, Milanovićev graf ne opravdava bijes anglo-američkih pauperiziranih srednjih klasa, nego objašnjava odakle dolazi opasno populističko, protekcionističko iskušenje kojem su se Anglo-Amerikanci olako prepustili. Niti devet-tjedni rastući bijes europske tihe većine koji se izražava u prosvjedima širom Europe s epicentrom u Francuskoj,  nije ih pokolebao u jasnoj intenciji da globalizacijski model, koji nam se svima ukazao u formi nezasitog slona, nastave hraniti iz proračunskog deficita i daljnjim fiskalnim pritiskom na porezno preopterećene građane.

Izvor: L’Opinion, 13. listopad 2016.

Što se krije ispod simbolike slona – najvećeg planetarnog deblokožca? 20 milijuna kontejnera koji svake sekunde tranzitiraju oceanima  najvidljiviji su vektor globalizacije tržišta, A među njima ono europsko, kao jedno od najotvorenijih zahvaljujući brojnim ugovorima o slobodnoj trgovinskoj razmjeni koje su europske države potpisivale počevši od  1970.-tih godina do danas. Ti ugovori i financijalizacija svjetske ekonomije – dvije strane jedne iste medalje,  kalili su novi planetarni ekonomski poredak : globalizaciju.

Financijalizacija svjetske ekonomije

Lipanj 1991., Baden-Baden: David Rockefeller, jedan od kumova američkog kapitalizma,  otvara sjednicu Grupe Bilderberg koju je osnovao, kao i Trilateralu kojom predsjeda. Pred okupljenim uglednicima: bankarima, poduzetnicima, političarima i novinarima kojima pravilnik Grupe zabranjuje divulgaciju zaključaka sjednice, izjavljuje da je svijet spreman za «svjetsku vladu». Istina, Grupa Bilderberg i Trilaterala imaju formu bilo kojeg drugog kluba, dakle organizacije bez formalnih ovlasti  u kojoj je diskrecija pravilo. Međutim, s obzirom na članstvo koje ti klubovi okupljaju, njihov utjecaj na establishement je više nego razvidan. Stoga će, u predstojećim godinama, uloga «intelektualnih elita» koje je Rockefeller okupio u Baden-Badenu biti od najvećeg značaja. Tu je ulogu, s dobrom dozom cinizma, David Rockefeller priznao i objasnio u nekoliko riječi, 1999. u Newsweeku: «Kako nečim svejedno treba zamijeniti vlade (javnu vlast), čini se da je privatna vlast  prava solucija». Rockfeller-ov cinizam u Baden-Badenu 1991. postat će komunikacijski trend novih svjetskih intelektualnih elita. Počinje era neskrivenog prakticiranja logičke greške «zamjene teza» u političkoj komunikaciji.

Privatna je vlast moć tržišta čija je sirovina  novac, kapital. A od Velike krize 1929., Drugog svjetskog rata i formiranja komunističkog bloka, tržišta su  morala komponirati s drugim akterima, poglavito s državama koje su kontrolirale stvaranje novca, slobodu kretanja kapitala, bankarski sustav. Isto prema pravilima, definiranim 1944. u Bretton Woods-u, inspiriranim Keynes-evom temeljnom idejom konstrukcije Zapadnog monetarnog sustava oko američkog dolara dobrog kao zlato (35 $= unca zlata) kojem su se prilagođavali tečajevi drugih valuta. Nakon čega je Zapad, tijekom četvrt stoljeća, doživio nikad prije zabilježen prosperitet. Suprostavljen komunističkom, kapitalistički je režim, u tom razdoblju, morao dokazati da je učinkovitiji u produkciji i redistribuciji bogatstava.  Stoga je omogućio trijumf keynezijancima, fordizmu (masovna proizvodnja, potrošnja, puna zaposlenost) i ideji da radnike  treba dobro platiti i omogućiti im kupnju artikala koje proizvode. Kako populacije ne bi podlegle utjecaju suprostavljenog komunističkog bloka, bilo je nužno reducirati socijalne nejednakosti i razviti učinkovit sustav socijalne zaštite. Tako je stvorena Zapadna srednja klasa, koja je postala stup oksidentalnih (Zapadnih)demokracija i nedostižni uzor populacijama Istočnog bloka.

Upravo zahvaljujući uspješnom oglednom modelu zapadnoeuropske demokracije koju je karakterizirala njezina bogata srednja klasa, odnosno «socijalno dizalo» u koje se je ulazilo zahvaljujući trudu i obrazovanju, kapitalistička propaganda je uspjela poraziti komunističku. Nakon te pobjede, moglo se je pristupiti novoj restrukturaciji kapitalističkog sustava. Najavio ju je, 15. kolovoza 1971.,  Richard Nixon svojom unilateralnom odlukom, kojom je napustio pravila usvojena u Bretton Woods-u. Ukinuta je konvertibilnost dolara u zlato i prekinut tridesetogodišnji neupitni prosperitet. Zašto ? Svakako jer su Hladni rat (kompeticija u osvajanju Svemira) i rat u Vijetnamu koji su vodili demokratski predsjednici (Kennedy, Lindon, Johnson) bili sve skuplji, ali najviše zbog nezadovoljstva američkih velikih tvrtki koje su tvrdile da je prihod od kapitala nezadovoljavajući, sindikati prejaki, a država sveprisutna i svemoguća, što koči njihov dinamizam i inovativnost.

Nakon napuštanja obveza iz Bretton Woods-a, američka država mogla je slobodno tiskati novac bez pokrića, a državni tajnik John Conally svijetu otvoreno poručiti: «Dolar je naša valuta, a vaš problem». U sustavu slobodno plivajućih tečajeva, američki predsjednik je našao rješenje za precijenjenost američkog dolara koja je izazvala veliki deficit u američkoj platnoj bilanci, kao i za prevelike količine dolara koje su se nalazile kod drugih zemalja i povećavale njegovu ponudu. Među onima kojima je dolar problem: Japan, Kanada i Velika Britanija prešle su na sustav upravljanih deviznih tečajeva, male zemlje vezale su tečajeve svojih valuta za valutu neke druge zemlje, a neke zemlje su se povezale u valutne blokove, poput europskog monetarnog sustava (radi stabiliziranja međusobnih tečajeva i prepuštanja tečajeva valuta izvan valutnog bloka slobodnom formiranju).

Prelazak na hibridni sustav tečajeva najavio je transformaciju  kapitalizma, odnosno njegovu financijalizaciju putom programa reformi i strukturnih prilagodbi koje su postupno dovele do povećavanja nestabilnosti i nejednakosti u svijetu kojima danas svjedočimo (Philippe Askenazy – Pariška škola, Henry Sterdyniak – OFCE).  U prvom planu će se naći MMF, zamišljen kao središnja banka svih središnjih banaka sa svrhom pomoći onim zemljama čiji su valutni tečajevi uslijed poteškoća u platnim bilancama postali nestabilni. Rigorozan u davanju zajmova, MMF će potom odigrati ključnu ulogu u rješavanju dužničke krize u tranzicijskim zamljama.

Za razliku od svih drugih država, SAD kao dominantna država, koja onim drugima nameće pravila igre kojih se sama ne drži, nije oslabila. Amerikanci plaćaju u dolarima sve što kupuju i prodaju, pa su privilegirani u odnosu na svoju konkurenciju, jer su pošteđeni tečajnog rizika. Tim više što, u stvari, dolar fluktuira u funkciji američkih geostrateških interesa. Financijalizacija svjetske ekonomije je, dakle, bila dobitna kombinacija za SAD. Neoliberalna doksa: totalna liberalizacija trgovine i investicija koje generiraju privredni rast i time favoriziraju zapošljavanje i podižu životni standard građana cijelog svijeta, dobila je svoju znanstvenu formu u teoriji Miltona Friedmana i njegovih sljedbenika iz Čikaške škole. U kontekstu planetarne borbe protiv rasizma, antisemitizma, spolne/rodne i svih zamislivih nejednakosti osim one temeljne – socijalne, pristupilo se zamjeni teza. Keynezijanski sustav (koji je podigao životni standard razvijenog svijeta) zamijenjen je Friedman-ovim koji će podići životni standard kineskih i indijskih građana čija tržišta najbolje odgovaraju multinacionalnim kompanijama i velikom kapitalu, odnosno jačanju moći «svjetske privatne vlade» koju je najavio Rockfeller.

Neoliberalna revolucija

U prvoj fazi neoliberalne revolucije, anglo-američki par Reagan-Tatcher dao je primjer za slijediti: deregulacije, delokalizacije i privatizacije. Početkom 80.-tih godina, cilj druge faze neoliberalne revolucije bio je bacanje SSSR-a na koljena. U njoj je ključnu ulogu odigrao drugi utemeljitelj Grupe Bilderberg i Trilaterale, kum američke geopolitike Novog svjetskog poretka, izbjegli poljski grof Zbigniew Brzezinski. Ubrzo je, s jedne strane, izbor Pape Poljaka destabilizirao komunističku Poljsku, ključni prolaz svakog pohoda na Rusiju. S druge su strane, nakon što su «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada. Kina je privukla velike oksidentalne korporacije ponudivši im radnu snagu po cijeni izvan svake konkurencije, čime je izolirala  sovjetsku zonu  i osudila je na postupno odumiranje.

Neoliberalna svjetska zajednica postupno se odala prekomjernom zaduživanju država, burzovnim i bankarskim špekulacijama, napuhavanjem financijskih balona. Tako se je, u desetljeću 1980., unatoč dva kraha burze (listopad 1987. i listopad 1989.) – prvih od «crnog četvrtka» ili famoznog kraha iz listopada mjeseca 1929., vrijednost indeksa Dow Jonesa utrostručila. Na svaki krah, odnosno financijsku krizu, FED (Federalna Rezerva Amerike) odgovarala je tiskanjem dolara. Ne samo da to Europljane nije alarmiralo, nego ih potaklo na daljnje deregulacije, privatizacije i implementacije normi pristiglih s druge strane Atlantika. Ionako rijetki protivnici financijalizacije i deregulacije sasvim su zašutjeli nakon pada Berlinskog zida i SSSR-a. Kapitalizam je trijumfirao nad komunizmom. Kako više nije bilo ideologije koja bi mu se suprostavljala, napuštena je izgradnja EU u moćnog i autonomnog svjetskog igrača, a prihvaćena ideja velikog europskog tržišta i brzog proširenja EU, u funkciji anglo-američkih geopolitičkih i geoekonomskih smjernica koje su najviše odgovarale ujedinjenoj Njemačkoj (brzo je došla do jeftine kvalificirane radne snage u svom najbližem susjedstvu i prilike za rentabilnu delokalizaciju segmenata svoje proizvodnje). Između američkih velikih korporacija, Pekinga i Washingtona postignut je deal prema kojem je Kina zadužena za masivnu proizvodnju artikala i njihov izvoz prema dobroplatežnim državama (SAD i EU). Tako je Kina uposlila svoju radnu snagu i razvila industrijske kapacitete, a dio prihoda od izvoza pristala reciklirati kupnjom američkih državnih obveznica, čija emisija je vezana uz rast američkog trgovinskog deficita. Istodobno, u Americi, gdje su zagovornici te politike bili više Demokrati nego Republikanci, kao i u Europi koja ju je slijedila, izgubljeno je više milijuna radnih mjesta, plaće su stagnirale, rezane su beneficije radnika i srednjih klasa.

«Vlada Goldman Sach»s

Između 1990. i 2000., anglosaksonski kapital/banke, mirovinski i investicijski fondovi preuzeli su vlast, u čemu su najveću podršku dobili od Clintonove administracije. Dosluh između Clinton-ove vlade i Wall Street-a bio je tako vidljiv da je dio američkih medija vladavinu Billa Clintona okarakterizirao kao «vladu Goldman Sachs». Ukidanjem 1999. Glass Steagall Act.-a (razdvajanje tržišnog i investicijskog bankarstva), izglasanog 1933. na inicijativu Franklin Roosvelt-a radi zaštite uloga štediša od bankarskih špekulacija, sasvim su se otvorila vrata devijacijama financijskog kapitalizma.

Iz sistema proizvodnje pomoću kapitala, kapitalizam se transformirao u sistem proizvodnje kapitala. Dakle je kapital postao sam sebi svrha, a LBO (Leverage Buy Out) poželjan model preuzimanja urušenih tvrtki. Nakon prilagodbe pravnog okvira i poreznih politika potrebama financijskog lobija, dioničari investicijskih fondova, zahvaljujući LBO preuzimanju tvrtki koje se uglavnom oslanja  na kredit, prvo su iscijedili kupljena poduzeća otplatom svojih dugovanja i potom često dobro zaradili na njihovoj preprodaji. Od LBO-a do LBO-a uništeni su cijeli američki i europski segmenti industrije i generirana nova poduzetnička kasta milijardera. Istodobno, došlo je do transformacije djelovanja korporativnih menadžera koje se više nije odvijalo u službi pravne osobe – tvrtke s odgovornošću prema uposlenicima, klijentima i državama, nego u službi dioničara koji zaslužnima distribuiraju nagrade: golden hello, stock options, «zlatni padobrani», premije i bonus planovi. Što su veće dividende koje se isplaćuju dioničarima neke tvrtke, to je veća vrijednost njenih dionica na burzi, a time i prihodi menadžera. Stoga se menadžeri više nisu libili masovno otpuštati radnike, eksternalizirati aktivnosti ili zatvarati rentabilne tvornice radi njihove delokalizacije na tržišta s jeftinijom radnom snagom i realizacije većeg profita. Cilj opravdava sredstvo. Kako je, prema neoliberalnom globalizacijskom modelu, državni sistem socijalne zaštite sinonim za tešku birokraciju i neučinkovitost, a odumiranje država neminovno, multinacionalne korporacije počele su koristiti tu teoriju kako bi opravdale svoju praksu  izbjegavanja i optimizacije poreza, odnosno delokalizaciju profita u države s najnižim poreznim stopama ili u porezne rajeve. Smatra se da je, na taj način, samo iz iz SAD-a, iznešeno više od 2000 milijardi $ i stvoren svijet u dvije brzine, u kojem mala i srednja poduzeća nemaju niti volje niti mogućnosti za optimizaciju poreza, pa ga plaćaju po najvišim stopama.

Revolt gubitnika globalizacije

Nejednaka raspodjela bogatstava je povijesna konstanta, a porezna nejednakost konstanta financijskog kapitalizma. U situaciji u kojoj države još postoje samo kako bi njihove računovodstvene vlade servisirale državna dugovanja putem sve većeg poreznog pritiska na gubitnike globalizacije (na one koji nisu mogli ili htjeli delokalizirati svoju proizvodnju, prihode ili sebe same), bio je predvidljiv revolt građana, prvo u Americi i Velikoj Britaniji  (Trump i Brexit) gdje je sve počelo, a potom i u EU.  Nakon Velike Britanije, i druge europske sile mogle bi se posvetiti revalorizaciji vlastitih ekonomskih nacionalnih identiteta unutar svojih tradicionalnih kolonijalnih carstava i time maksimalizirati rizik od četvrtog, nakon dva topla i jednog hladnog rata.

Pragmatičnom pristupu tom riziku svakako ne doprinose  cinične analize europskih «progresista», prema kojima npr. dva pohoda na Bijelu kuću Hillary Clinton nisu bila uspješna jer Amerikanci nisu bili spremni izabrati ženu za predsjednicu. Evidentno je da se je Hillary-n problem prije nalazio u činjenici da nije bila bilo čija žena, nego supruga Billa Clintona – stupa «vlade Goldman Sachs». Što objašnjava «progresistički» izbor «crnog» kandidata za predsjednika SAD-a od strane Demokrata, a koji nije bio manje ciničan jer je, već na samom početku Obamina mandata, očekivano eksplodirao financijski balon (subprimes) koji je najviše napuhala Clintonova administracija. Izbila je ekonomska kriza 2008.-2010, a pod pokroviteljstvom američkih konzervativnih milijardera (braća Koch) rodio se politički pokret američkih «populista» (konzervativaca) Tea Party (akronim TEA znači Taxed Enough Already) protiv spašavanja banaka i njihovih žrtvi, i protiv Obaminih reformi koje bi povećale porezni pritisak na porezno preopterećene građane.  Međutim  i akcija konzervativaca  in fine pogodovala je «vladi Goldman Sachs» – čija banka ne samo da je spašena, nego je arbitrarnom odlukom Obamine administracije – likvidacijom  konkurentne banke Lehman Brothers, dodatno ojačala.  Istodobno, poput predsjednika uprave Lehman Brothers, ključni akteri zadnje financijske krize i dalje se neometano bave bankarskim aktivnostima,  (Jean-François Gayraud).

10 godina kasnije, bazično apolitički revolt u Europi danas slijedi transformacijski put prema europskoj formi američke konzervativne republikanske političke opcije. Isto u trenutku u kojem je, u srcu sistema (MMF), kritizirana Friedman-ova neoliberalna doksa, odnosno «slonovske»  nejednakosti koje je proizvela. Te bi nejednakosti mogle ugroziti «vladu Goldman Sachs», iz kojeg razloga  ona djeluje spremna na konzervativni   zaokret kojim bi se održala. S jedne strane, putom smirivanja slonovskog apetita najbogatijih.  S druge strane, putom jačanja državnih represivnih aparata i, u tom kontekstu, održavanja dijaloga između dobitnika i gubitnika globalizacije. Inauguracijom takvog dijaloga mogu se smatrati, upravo započete, konzultacije predsjednika Macrona s francuskim narodom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like