Foto : preuzeto s portala maltawinds.com
Posljednjih su godina na europskoj političkoj sceni viđene svakojake inovativne izborne poruke poput: «Niti lijevo, niti desno, samo naprijed!» (Most). Nije bilo razvidno gdje su to oni koji nisu niti lijevo, niti desno; odnosno ako su u centru i više nema sučeljavanja suprotnosti lijevo-desno, što ih to onda može gurnuti prema naprijed ? Tako je bilo sve dok se nije pojavio Emannuel Macron i ustvrdio da je moguće biti i lijevo i desno – u isto vrijeme. Od tada, gdjegod da se francuski predsjednik pojavi, zavlada nered u kojemu se jedino on snalazi, odnosno on i njegova «najbolja neprijateljica» Marine Le Pen.
Zašto se francuski «duel najboljih neprijatelja» seli na EU razinu?
Susret novodobnog Machiavellia i Marianne
Sve je počelo tako što se je Macron prvo tradicionalnoj, libealnoj, umjerenoj «kavijar ljevici» na vlasti i njezinim mainstreem medijima predstavio kao njihov pobornik. Potom je protutnjao uredima Hollandove anemične socijalističke vlade da bi ju napustio neposredno prije zadnjih predsjedničkih izbora, ostavkom s mjesta ministra ekonomije. Bilanca mu nije bila zavidna. Kao ministar ekonomije, nije pokrenuo gospodarstvo i smanjio nezaposlenost. Međutim, kako mu je ministarska pozicija dala medijsku pozornost, a kritike «izunutra» popularnost, ostavkom se je uspio ograditi od kolektivnog neuspjeha socijalista. Potom je u par mjeseci oformio vlastiti pokret, pa i stranku «Republika u pokretu» LaREM s kojom je doista postupno uspio staviti u pokret, odnosno uznemiriti, sve segmente francuskog društva. Za zadnjih predsjedničkih izbora 2017., pomeo je tradicionalnu ljevicu koja se do danas nije oporavila, nego nastavlja bilježiti jednoznamenkaste izborne rezultate. Jednom na vlasti, za gospodarstvo ključna mjesta u vladi dodijelio je prebjezima s tradicionalne desnice, koji su odmah krenuli s antisocijalnim reformama i dodatnim poreznim pritiskom, pa su se dogodili Žuti prsluci. U međuvremenu je uspio «pokazati dugi nos» čak i «populistima» Trumpu i Putinu, a sebe proglasiti vođom francuskih, pa europskih, a zašto ne i svjetskih «progresista». Do europskih parlamentarnih izbora nitko nije shvaćao o kakvom se to progresizmu radi. Namjera je postala jasna kada je, tijekom izbora, bilo razvidno da će 2019. tradicionalna francuska desnica biti pometena kao 2017. ljevica. Time se Macron, čija je stranka in fine realizirala najbolji izborni rezultat među «progresistima», uistinu nametnuo kao vođa, u isto vrijeme i vlastitih i preostalih francuskih tradicionalnih lijevih i desnih «progresista» (eurofila) u novom sazivu EU parlamenta u kojem se mijenja odnos snaga (slabljenje moćne parlamentarne grupe PPE u korist Liberala, Zelenih i radikalne desnice). Omjer snaga proistekao iz novih izbornih rezultata Macronu daje priliku da razbije uvriježene metode biranja utjecajnih EU aktera «Spizenkandidata» – iz redova tradicionalnih EU elita.
I ne samo to. Na europskim izborima poražene, tradicionalne «progresističke» strukture (socijaldemokracija), denuncirale su zavjeru prema kojoj su baš Macronisti omogućili pobjedu «populista» Marine Le Pen i time u podrumske plakare spremili bivše političke elite. Naime francuskom su predsjedniku, za primjenu njegove upravljačke metode «lijevo i desno – u isto vrijeme», odnosno za postizanje razvojne dinamke putom konfrontacije oprečnih mišljenja, zaista jednako potrebni Žuti prsluci na nacionalnoj razini koliko na europskoj Marinini «populisti» koji Prsluke podržavaju, ili ekolozi Yannic Jadot-a (treći pobjednici EU izbora).
Iako trenutno fingira skromnost, glavni pobjednik europskih parlamentarnih izbora u Francuskoj u stvari je sam Emannuel Macron. Na nacionalnoj razini je ponovno ovladao i svojom pozicijom i opozicijom, a na europsku premjestio duel s Marinom oko dvije vizije EU (federacija ili zajednica suverenih naroda), a putem kojeg transformacija EU postaje moguća. Njegova je stranka LaREM po prvi put je sudjelovala na EU izborima i osvojila 22,41% glasova, samo 0,9% glasova manje od pobjedničke stranke RN Marine Le Pen (23,31%), čime se učvrstila na vlasti. Nakon službene aprobacije njene nove političke linije od strane Steve Bannona (ništa bez Amerikanaca) i pobjede RN-a na europskim izborima, Marina je dobila zadovoljštinu za poraz na predsjedničkim izborima.
Taj eksplozivan par pobjednika francuski su promatrači nazvali parom «najboljih neprijatelja». U njemu se Emannuel Macron profilira kao novodobni Machiavelli, za kojeg je preteča demokracije i egalitarizma Rousseau ustvrdio : «Machiavelli je veliki republikanac koji je imao odreda loše i neupućene čitatelje». Marine Le Pen simbolizira novodobnu Marianne (Marijanu) – žensku ikonu koja inkarnira francusku Republiku i promovira devizu «liberté, égalité, fraternité».
Središnja debata : zajednička europska vizija obitelji i društva ?
Nakon kraljevskog naklona i napuštanja EU od strane Velike Britanije, otvorio se prostor za prodor francuskog republikanizma i laicizma. Naime, proteklih su 30 godina, danas dezavuirane stare francuske «progresističke» elite, imitirajući angloamerički model multikulturalizma i protivno Ustavom zagarantiranom principu laicizma, stimulirale proliferaciju komunalizma i terorizma. 1905., poučeni višestoljetnim, međukršćanskim istrebljivačkim sukobima (katolici-protestanti) i prosvjetiteljstvom, Francuzi su prihvatili laicizam, a s njim odvojenost crkve i države s jasnim pravilima ponašanja i povratnim jamstvom jednakih prava i obveza svim građanima. Taj provjereno uspješan republikanski asimilacijski motor pao je u kvar u trenutku u kojem su, u skladu s neoliberalnom doksom, organizacije civilnog društva (udruge za zaštitu prava manjina, rasnu i sve druge nejednakosti) dobile priliku premostiti državne službe prilikom integracije migranata i omogućiti im afirmaciju i demonstraciju partikularizama. U isto vrijeme, francuska država, oslabljena u korist EU, slabo je štitila od nekontroliranog ulaska i prihvata migranata. Ljevičarskom politikom pozitivne diskriminacije predstavnici migranata – branitelji koegzistencije kulturnih različitosti, postupno su integrirali i minirali laičku državu, koliko na štetu domorodačkog stanovništva, toliko na štetu migranata čiji ih je kulturni partikularizam izolirao i udaljio od kulture društva u kojemu efektivno žive.
Situacija je dovedena do paradoksa, pa je danas kontrola migracijskih tokova jedna od centralnih preokupacija zapadnih, a poroznost EU granica istočnih Europljana. Tako se zajednička EU imigracijska politika našla u središtu interesa pobjedničkih programa ovih europskih parlamentarnih izbora. Evidentno je da su se svi založili za zaustavljanje neželjene imigracije, ali su pobijedili oni za koje je tehnika ovladavanja imigracijskom problematikom bila samo pretekst za otvaranje najdelikatnije središnje debate oko zajedničke europske vizije obitelji i društva. Radi se o kliskom terenu koji, posljednjih desetljeća, tradicionalne političke elite zaobilaze u širokom luku.
Rezultat ovih EU izbora konačno je otvorio prostor za suprostavljanje dvaju viđenja dvaju tipova suživota u europskom prostoru. Prvi tip se odnosi na suživot između europskih tradicija i kultura, a drugi na njihovu zajedničku miroljubivu kohabitaciju sa svjetskim tradicijama i kulturama, pristiglim s migracijskih ruta.
Prvo viđenje obitelji i društva – katolička i konzervativna vizija čiji su nositelji «novi» Europljani, nije prihvatljiva «starim» Europejcima. Radi se o viđenju proizišlom iz «kuhinje» američkog geostratega – izbjeglog poljskog grofa Zbigniewa Brzezinskog, koji je Sovjetsko carstvo načeo na zapadu – pomoću Vatikana u Poljskoj, i dokrajčio na istoku u Afganistanu zahvaljujući salafistima (mudžahedinima). Potom je u prodoru prema ruskim granicama poslužilo proširenje EU u granicama kakve danas poznajemo. Ta je geostrategija stavljena ad acta, te daljnji opstanak EU ovisi o postizanju konsenzusa o zajedničkom viđenju obitelji i društva.
«Stari» Europljani, zahvaljujući kolonijalnom iskustvu, prihvatili su ideju da je, ukoliko žele živjeti na teritorijima koje su drugi osmislili i izgradili, nužno prihvatiti i suživot s drugima na vlastitom teritoriju. Oni mogu razumijeti želju «novih» Europljana da ne mijenjaju svoju demografsku sliku. Međutim, ne opravdavaju njihovu nedosljednost, npr. odbojnost Poljaka prema migrantima dok istodobno valovi poljskih emigranata redovito zapljskuju teritorij zapadnoeuropskih država kojima Poljska ne želi nalikovati(!?). Štoviše, uvriježilo se mišljenje da danas istočni Europljani, kao jeftinija radna snaga i «upućeni radnici» pridonose devalorizaciji rada i padu socijalnih standarda, što oštro denunciraju zapadni «populisti». Isto, katolička nije jedina kršćanska crkva, pa bi se toj viziji obitelji i društva prvo mogla oduprijeti sveprisutna protestantska, pa pravoslavna i sve druge «uvezene» religijske tradicije, te dovesti do eksplozije komunalizma – do novodobne forme rata religija.
Izbornom pobjedom Marine Le Pen, koja je uvjerena republikanka i pobornica laicizma, konačno se afirmira i drugo viđenje suživota europskih s drugim tradicijama i kulturama. Radi se o univerzalnom konceptu, prihvatljivom za sve i stoga u stanju dugoročno zaštiti europske kulture i tradicije, a obvezati one «uvezene» da prihvate i poštuju ista ona načela laicizma kojima su se u Francuskoj već povinule autohtone EU populacije. Marine Le Pen nije sklona mijenjanju granica, te bi mogla pridonijeti napuštanju iredentističkih tendencija u «populističkim» grupama u kojima iste postoje. Odatle važnost uzdizanja predmetne ključne tematike na europsku razinu, mogućnost koja se je nedavno otvorila, otkako su francuski «populisti» privremeno odustali od Frexita, kako bi se udružili s EU kolegama i EU pokušali mijenjati izunutra. Odatle važnost duela između «progresista» i «populista» podignutog na europsku razinu, a koji može generirati sinergiju – jaču Europu ili njezin raspad. Sve je bolje od imobilizma i dezinformacija.
Poštujući logiku parlamentarnog rada, neposredno prije izbora, 12 europskih «populističkih», radikalno desnih stranaka, okupilo se na radnoj platformi za zajedničku parlamentarnu grupu, čije bi formiranje zastupnicima tih stranaka osiguralo više vremena za govor, više mogućnosti za podnošenje zakonodavnih prijedloga, više asistenata, te konzekventniji proračun. Radi se o pogodnom mediju za zbližavanje «starih» i «novih» Europljana, traženje zajedničkih riješenja u dijalogu između suverenih europskih naroda, kako to predlaže Marine le Pen, te u to ime nudi EU verziju Marseljeze: «Hajdemo djeco europskih domovina, stigao je dan naše slave!»
0 komentara