Weimarski trokut je, prema Bronislawu Geremeku : « inteligentan politički instrument », forum za dijalog i službenu razmjenu mišljenja, koji definira trilateralnu kooperaciju između Njemačke, Poljske i Francuske. Dakle, ne radi se formalnom sporazumu o suradnji, nego inicijativi za tijesnu suradnju između te tri države, koju je pokrenuo njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher a formalno prihvatili njegovi kolege iz druge dvije države: Krzysztof Skubiszewski i Roland Dumas ; simbolički u Weimaru 1991. – gdje je, preuzimanjem vlasti od strane Hitlera, pala Weimarska Republika koja se zatekla u kolapsu zbog neobuzdane hiperinflacije, visoke stope nezaposlenosti i velikog pada životnog standarda građana.
Da parafraziramo brojne analitičare, s jedne stane Weimarski trokut utjelovljuje deklaraciju o namjeri koju su zajednički izrazile Francuska i Njemačka kako bi pomogle Poljskoj u postkomunističkoj tranziciji. S druge strane, on je sredstvo transponiranja modela francusko-njemačkog pomirenja na njemačko-poljski par. Naravno, primarna je uloga Trokuta bila aktivna podrška približavanju Poljske NATO- i njenoj pripremi za buduće članstvo u Europskoj uniji. Oba cilja očekivano su okrunjena uspjehom: Poljska se pridružila NATO-u 1999. godine i Europskoj Uniji 1. svibnja 2004. godine. Očekivano, jer su dva Poljaka odigrala ključnu ulogu u otvaranju « istočnih vrata » za neoliberalnu revoluciju.
Prisjetimo se, u prvoj fazi neoliberalne revolucije, anglo-američki par Reagan-Tatcher dao je primjer za slijediti: deregulacije, delokalizacije i privatizacije. Početkom 80.-tih godina, cilj druge faze neoliberalne revolucije bio je bacanje SSSR-a na koljena. U njoj je glavnu ulogu odigrao jedan od utemeljitelja Grupe Bilderberg i Trilaterale, kum američke geopolitike Novog svjetskog poretka, izbjegli poljski grof Zbigniew Brzezinski. S jedne strane, izbor Pape Poljaka destabilizirao je komunističku Poljsku, ključni prolaz svakog pohoda na Rusiju. S druge su strane, nakon što su «ratovi zvijezda» iscrpili sovjetsku ekonomiju, a podrška Zapada afganistanskim islamistima Crvenu armiju, privilegirani odnosi Londona i Washingtona s Deng Xiaoping-om (tijekom pregovora o retrocesiji Hong Konga Kini 1984.) postupno su tu najmnogoljudniju komunističku državu na svijetu transformirali u ključnog ekonomskog saveznika Zapada. Iz čega proizlazi da su Poljaci, posredno i neposredno, značajno utjecali na formiranje svijeta u kojem danas živimo ; profilirali se u svojevrsnog šampiona različitih verzija anglo-američke mackinderijanske politike, u kojoj svakako treba spriječiti zbližavanje Njemačke i Rusije (kontinentalnih sila) kako bi se održala anglo-američka supremacija u svijetu (dominacija pomorskih sila). Tim pozicioniranjem funkcioniraju kao anglosaksonska produžena ruka na europskom kontinentu i, s pravom, od svojih saveznika i zaštitnika povratno očekuju podršku u naporima za zauzimanje značajnije uloge u obrambenoj i ekonomskoj strategiji Europske unije. U tom je kontekstu nastala poljska « Inicijativa tri mora », oko koje se zauzela i Hrvatska.
Zapadni analitičari su nespretne pokušaje poljskog predsjednika Andrzeja Dude i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da prikriju tu političku i ekonomsku pozadinu Inicijative uglavnom okarakterizirali kao anegdotične. Zaključili su da se radi o nemušto skrivenom pokušaju suzbijanja utjecaja Rusije na istoku i Njemačke na zapadu i odmah se upustili u usporedbe s nesretnim poljskim Intermariumom s kraja Prvog svjetskog rata. Ne bez razloga, jer je tada poljski vođa Josef Pilsudski pokušao stvoriti zajednicu država između Crnog mora i Baltika kako bi se suprotstavio ruskom sovjetskom i njemačkom carstvu ; uniju poznatu pod imenom Intermarium (Međumorje). Kada usporedimo zemljopisni opseg različitih konfiguracija Intermariuma s onim država Inicijative tri mora, nemoguće je ne zamijetiti zbunjujuće podudarnosti.
Inicijativa tri mora službeno je kreirana u Dubrovniku u kolovozu 2016., i među članicama broji dvanaest država iz srednje i istočne Europe, koje pokrivaju područje između Baltika, Jadrana i Crnog mora, odakle naziv. Pored Poljske i Hrvatske, članice su trenutno Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka, Austrija, Mađarska, Bugarska, Rumunjska i Slovenija. Drugi sastanak Inicijative održao se u Varšavi, 6. srpnja 2017., u prisustvu američkog predsjednika Trumpa, koji je Inicijativi dao svoj pečat, te je njena prava politička i ekonomska pozadina izišla u prvi plan.
Američki plin iz škriljaca
Na putu za samit G20 u Hamburgu, Trump je svratio u Varšavu i svojim nastupom obezvrijedio napore dva glavna igrača, Poljske i Hrvatske, da Inicijativu prikažu kao forum za bolje integriranje zajedničkih infrastrukturnih projekata sjever-jug novih, srednjeeuropskih država Europske unije, odnosno da apstrahiraju njenu geopolitičku dimenziju. U Varšavi je postalo jasno da je pravi pokretač inicijative Washington jer se protivi njemačko-ruskom plinovodu koji prolazi ispod Baltika (Sjeverni tok II). Poljska, sa svoje strane, ju podržava jer realno riskira gubitak pristojbi za tranzit plina, kada bi se postojeće tranzitne rute za ruski plin, koje prolaze kroz Ukrajinu i Poljsku, ukinule. Za Njemačku i Rusiju, od državnog puča u Kijevu u veljači 2014., koji su inicirale Sjedinjene Države i koji je uzrokovao prekid odnosa između Ukrajine i Rusije, tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu ostao je krajnje eksplozivno i neizvjesno pitanje.
U toj je situaciji Trump, u Varšavi, članicama Inicijative poručio : « SAD se angažira da će vam osigurati pristup različitim izvorima energije kako Poljska i njeni susjedi više ne bi bili taoci jednog dobavljača energije. » Prema američkom ekonomisti Williamu Enghdalu, nakon te Trumpove izjave, postalo je razvidno da je « Washington 2008. neargumentirano optužio Moskvu da je njen Gazprom prekinuo isporuke plina preko Ukrajine zapadnoeuropskim potrošačima. Istinite su tvrdnje Moskve da je to učinila Ukrajina, uz podršku Washingtona. Naime, čak niti tijekom najgorih napetosti za trajanja hladnog rata, Moskva nikada nije prekinula isporuke plina za Europu, pa je za to imala još manje razloga 2008. Naprotiv, Viktor Juščenko, podržan od strane SAD-a je imao sve razloge. »
Poljska – tranzitni centar za plin u Europi
Poljski san je poslužiti se Inicijativom kako bi postala novi tranzitni centar za plin u Europi, a putem uvoza ukapljenog plina iz SAD-a. Ali su prijevoz i distribucija tog plina preskupi procesi koji zahtijevaju izgradnju posebnih terminala, kako u polazišnoj, tako u odredišnoj luci. Plin se prvo treba transformirati u hladnu tekućinu na oko -260 ° F, pa potom transportirati u posebnim spremnicima. Na odredištu je potreban sličan posebni LNG terminal gdje plin može ponovno prijeći iz tekućeg u plinovito stanje radi krajnje potrošnje. Sve je to znatno skuplje od dostave plina plinovodima. Stoga je danas Rusija većinski dobavljač plina za europsko tržište. Poljska, očito, ekonomsku računicu stavlja u drugi plan jer se u prvom nalazi neskrivena želja da zamijeni Ukrajinu i postane nova tranzitna točka za ruski i norveški plin prema Europskoj uniji, ukapljeni prirodni plin iz SAD-a, zašto ne i onaj iz Katara – ukoliko Washington ne poremeti taj plan zbog saudijskih sankcija. Tako je, krajem lipnja 2017. novi poljski LNG terminal u Swinoujscie, na Baltičkom moru, primio prvu pošiljku američkog plina, pristiglu s teksaškog terminala Cheniere Energy ; a za Trumpovog boravka u Varšavi poljski je predsjednik jasno dao do znanja da želi potpisati dugoročne ugovore s američkim dobavljačima, te ga u konačnici izvoziti u druge zemlje Inicijative tri mora (umjesto ruskog plina koji tranzitira Ukrajinom) ; odnosno zamijeniti Rusiju u ulozi dobavljača plina za Ukrajinu. Komentirajući tu poljsku namjeru, Trump je rekao da će « još više » američkog LNG-a stići u Poljsku : « Možda će mu cijena malo porasti, ali to je normalno, pregovori su teški. Mi ‘sjedimo’ na ogromnim količinama energije, postali smo njeni izvoznici. Ne libite se zvati nas, svaki put kada vam zatreba energije. »
Dakle Poljska je ušla u proces provedbe strategije kojom bi trebala postati novi energetski centar Srednje Europe kako bi kontinentalni ruski plin zamijenila prekomorskim. To je srce poljske Inicijative tri mora. U tom smislu je u novi terminal za ukapljeni plin uložila milijardu dolara. On može zaprimiti 5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, odnosno oko trećine poljske godišnje potrošnje tog energenta ; količina koju Poljaci misle udvostručiti.
Radi se samo o prvom djelu NATO-ve strategije za protjerivanje ruskog plina s tržišta Europske unije, putem definiranja Poljske centrom prirodnog plina za srednju Europu i povezivanja Poljske s Litvom, Ukrajinom, Slovačkom i Češkom.
Blokada Sjevernog toka II
Inicijativa tri mora ne teži samo oduzimanju uloge glavnog europskog dobavljača energije Rusiji, nego i suzbijanju njemačkog utjecaja na europsko tržište energentima. S obzirom na poljske ambicije, Inicijativa tri mora služi i u blokadi njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok II koji prolazi ispod Baltika. Tako je, još 1. studenoga 2017., Krzysztof Szczerski, šef ureda predsjednika Poljske, najavio da će poljska vlada učiniti sve što je moguće kako bi blokirala Sjeverni tok II. : « Moramo biti svjesni problema sa Sjevernim tokom II, odnosno važnosti problema s kojim se susrećemo. Radi se o interesima dviju velikih država (Njemačke i Rusije), koje će osloboditi značajna sredstva za provedbu svog projekta. Sjeverni tok II nije trivijalni projekt, već temelj njihovog nacionalnog interesa čiji je karakter, istovremeno, duboko antieuropski. »
Blokiranje Sjevernog toka II također je prioritet Washingtona. U lipnju 2017. Kongres Sjedinjenih Država glasao je, a predsjednik Trump formulirao nove sankcije protiv Rusije koje su eksplicitno usmjerene protiv ulaganja u Sjeverni tok II, odnosno na tvrtke uključene u podršku širenju njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok II, koji prolazi Baltikom i zaobilazi Poljsku. Nameće stroge ekonomske sankcije kompanijama iz EU-a uključenim u energetske projekte s Rusijom, uključujući Sjeverni tok II.
Njemačka i austrijska vlada su se, iz očitih razloga, odmah i žestoko usprotivile tim sankcijama : « Opskrba energijom u Europi je pitanje Europe, a ne Sjedinjenih Američkih Država. Ne možemo prihvatiti prijetnju nezakonitim ekstrateritorijalnim sankcijama europskim tvrtkama koje sudjeluju u razvoju europske opskrbe energijom. »
Skupi američki ukapljeni prirodni plin za Poljake
Europsko nejedinstvo dobilo je svoju potvrdu 21. studenog 2017., kada je poljska državna tvrtka za prirodni plin PGNiG potpisala prvi dio ugovora o isporuci ukapljenog prirodnog plina iz Sjedinjenih Država, pod pretekstom smanjivanja ovisnosti o ruskim zalihama. PGNiG je najavila da se obvezala, od američke grupe Centrica LNG Co., zaprimiti devet isporuka ukapljenog plina između 2018. i 2022. Nije objavila dogovorene količine i cijenu, međutim jasno je da je bila spremna plaćati visoku cijenu za svoju rusofobiju. Procjene Gazproma sugeriraju da su Poljaci za zimu 2017. – 2018. platili oko 265 do 295 dolara za 1.000 kubičnih metara plina, dok bi ih ruski plin koštao 190 USD za 1.000 m3. Ako su ove brojke točne, to dokazuje da je Poljska spremna platiti čak 50% veću cijenu za američki plin, čija bi Isporuka drugim zemljama partnerima Inicijative tri mora bila još veća.
Stoga su se, oko energetike, u Europskoj uniji formirala dva bloka. Prvi pokriva Njemačku, Austriju, Francusku i druge razvijene države EU-a, u čijim promišljanjima je dominantna ekonomska računica, pa biraju ruski plin. Drugi okuplja bivše istočnoeuropske države koje su SAD-om i protiv prvog bloka. Trpi europsko jedinstvo. Bez minimuma zajedničke europske energetske i obrambene strategije prema NATO-u i Rusiji, europski utjecaj u svijetu slabi u korist anglo.američke i ruske sile.
U opisanom kontekstu, ostaje otvoreno pitanje, koji je interes Hrvatske u tom prijeporu podržati Inicijativu tri mora ? Novi hrvatski predsjednik je najavio preispitivanje hrvatskog stava, koji, za razliku od onog istočnoeuropskih zamalja, javnosti ne može biti objašnjen rousofobijom zbog proživjelog iskustva ruske dominacije. Dakle, treba biti baziran na političkom interesu i ekonomskoj računici ; odnosno izračunu svih političkih i ekonomskih, pozitivnih i negativnih posljedica participacije Hrvatske u Inicijativi tri mora, a ne samo prednosti koje donosi LNG na Krku.
