dr.sc. Sanja Vujačić: Francuska na čelu Europe

 

 

 

 

Sanja Vujačić





Kako rezultat francuske predsjedničke kampanje može utjecati na EU i hrvatsko-francuske odnose?

Opasne su hrvatsko-francuske veze. U njihovom vrtlogu upravo se riskira izgubiti šef premijerova kabineta Zvonimir Frka-Petešić. Jer bi Hrvati iz dijaspore domaćim Hrvatima samo pomoć trebali slati. I ostati tamo gdje jesu. Nemaju se doma pošto vratiti. Ili, ne daj Bože,  još se drznuti – onima koji se grčevito drže rodne grude – oteti neku državnu ili drugu dobro plaćenu funkciju i državni stan. Usudio se Frka-Petešić, pa je predsjednik Milanović izjavio da je šef kabineta premijera Plenkovića „čovjek koji parazitira na našoj grbači“. Iz čega bismo mogli izvesti zaključak da nisu istinite glasine prema kojima hrvatske vlasti kasne u povlačenju sredstava EU fonda za obnovu jer se ne mogu dogovoriti oko raspodjele tog slasnog kolača. Za povjerovati je da se hrvatske vlasti, u stvari, libe „živjeti na grbači“ europskih poreznih obveznika.

Dvojni državljani





Koji je krimen francuskog Hrvata? Poslužio se svim povlasticama dostupnim pripadnicima vrha vlasti i objasnio da je njegova moralnost neupitna jer je 1991. bio na „pravoj strani“, ako već ne i na pravom mjestu. Ništa čudno, radi se o općeprihvaćenom obrascu postkomunističke podobnosti u Hrvatskoj. Naprotiv, ono što je sasvim neuobičajeno je da Frka-Petešić, za razliku od ostatka hrvatske vrhuške, nema nekretnina u svom posjedu. Iako, dakle, ne raspolaže osobnim životnim prostorom, nakupio je više tisuća knjiga, pa je bila potrebna državna nekretnina i za njih smijesiti. Svi su mu zahtjevi bili udovoljeni, te je zbog ukazane mu važnosti postao suspektan. Pogotovo nakon uspješnih pregovora oko hrvatske kupovine francuskih Rafala. Naime, poznato je da Hrvati iz dijaspore mogu doma doći samo s brdom para. Ili neka se ne vraćaju, daleki im put. Čuvarima rodne grude ne treba konkurencije. Niti tuđinske, niti domaće. Od 1991. pustili su da u svijet trbuhom za kruhom krene onoliko domaćih Hrvata koliko ih je moglo izgraditi cijeli jedan novi Zagreb. Naprotiv, jednom su povratniku odlučili podastrijeti crveni tepih. Bilo je za očekivati da se javnost, u određenom trenutku, upita iz kojeg je to razloga dvojni državljanin premijeru važan.

Kakogod, ne bi trebalo zavidjeti premijerovu predstojniku kabineta. Hrvatsko-francuske bliske veze gradile su se tijekom rata, a žrtveni jarci uvijek su bili francusko-hrvatski državljani. Javnosti nepoznati, ili poznati poput Hrvoja Šarinića koji je ostao bez sina. Najpoznatiji, Ante Gotovina – francuski legionar i hrvatski general uhićen je nakon susreta Chirac-Sanader, pa bačen u ralje međunarodne pravde. Zašto? Zato što se lako odreći dvojnih državljana. U Francuskoj se slabo spominjalo da je Ante Gotovina francuski legionar. Tamo je bio hrvatski general i tražen ratni zločinac. U Hrvatskoj je bio ratni heroj i mučenik u bijegu. Time je izbjegnuto preispitivanje hrvatsko-francuskih ratnih veza. Tako su „putom mehanizma zamjene teza, međunarodni (ali posebni) sudovi sudili zagovornicima nacionalne politike, označavajući ih kao jedine članove zajedničkog zločinačkog pothvata, čime je izbjegnuto suđenje interakcijama između njih i velikih međunarodnih sila. Iz kojeg je razloga međunarodna pravda bila doživljavana kao nepravda.[1]“S tim u svezi, prema Lucienu Scoubli, francuskom filozofu i antropologu, „čini se da postoje prilično transparentni i pragmatični mehanizmi za žrtvovanje nevinih žrtava […] kolektivnom miru, […] tranzicijskoj pravdi koja ne nastoji kazniti krivce, nego vratiti mir.[2]Suđenja „bijelim ovratnicima“ u aferama gospodarskog tranzicijskog kriminala, podliježu istom načelu.

Na sreću po Zvonimira Frku-Petešića, nema rata i on nije prikupio kolekciju npr. oružja za Hrvatsku, nego knjiga. Stoga ništa ne riskira, a profitira. Međutim neistinite su tvrdnje hrvatskih komentatora prema kojima u drugim europskim državama dvojne državljane ne nalazimo u vrhu vlasti. U Francuskoj oni pune redove parlamenta i vlade. Npr., aktualna gradonačelnica Pariza, Anne Hidalgo, rođena je kao Španjolka, Ana María Hidalgo Aleu, u gradiću San Fernando u Andaluziji, od oca radnika i majke krojačice, a francusko državljanstvo stekla je prirođenjem (naturalizacijom).

Situacija se mijenja kada francuski dvojni državljanin želi ostvariti karijeru  u diplomaciji i obavještajnim službama. Desetljećima je bilo primjenjivano načelo prema kojem francuski diplomat s dvojnim državljanstvom ne može obnašati diplomatsku dužnost u drugoj državi koje je državljanin, iako bi tamo bio realno najefikasniji. Osim u iznimnim slučajevima, kada to omogućuju posebni dogovori/odnosi s tom državom, poglavito unutar Europske unije.

Također, više nije tako lako “denaturalizirati” francuskog državljanina koji se, nastanivši se u stranoj zemlji, ponaša kao državljanin druge države, kao što je to bio slučaj prije usvajanja zakona o francuskom državljanstvu uredbom od 19. listopada 1945. Otad više nema automatizma u oduzimanju državljanstva. Ono zahtijeva službenu odluku vlade, donesenu dekretom u Državnom vijeću. Ta se mogućnost, iako i danas postoji u građanskom zakonu, u praksi gotovo nikada ne koristi, jer su se uloga i funkcija francuskih “iseljenika” promijenile. Umjesto kažnjavanja iseljenika, održavaju se čvrste veze s njima, u smislu jačanja Frankofonije.

Kada se Francuz u stranoj državi u koju je uselio ponaša kao da je njen državljanin, dovoljno je neutralizirati njegov karijerni uspon diplomatskim i obavještajnim kanalima.

Drugi francuski Španjolac, Manuel Valls, dokazao je da su slabe šanse dvojnih državljana da paralelno grade državničku karijeru u dvije europske države. Nakon što je u Francuskoj obnašao dužnosti ministra unutarnjih poslova i premijera, kao francuski parlamentarni zastupnik, 2019. se kandidirao za gradonačelnika Barcelone. Španjolski zakon je tada predviđao da je svatko rođen od roditelja sa španjolskim državljanstvom Španjolac po rođenju. Ali je također zahtijevao od domaćih Španjolaca da se odreknu drugih državljanstava sa 18 godina, a od osoba koje podnose zahtjev za španjolsko državljanstvo da se odreknu svog prethodnog državljanstva. ManuelValls je u 20. godini zatražio francusko državljanstvo i nije potvrdio španjolsko. Tako se za gradonačelnika Barcelone – svog rodnog grada – kandidirao kao Francuz. Naime, od Ugovora iz Maastrichta iz 1992., građani Europske unije koji borave u državi članici koja nije njihova zemlja podrijetla (u njegovom slučaju Francuska, iako je rođen u Barceloni) mogu glasati i kandidirati se na općinskim i europskim izborima pod istim uvjetima kao i državljani, prema Direktivi 94/80/EZ od 19. prosinca 1994. Dodatno, u Španjolskoj je svim Europljanima omogućeno ne samo da budu gradski zastupnici, nego i da ravnopravno sudjeluju u utrci za mjesto gradonačelnika. Manuel Valls je pokušao i doživio fijasko. Najviše zahvaljujući svojoj namjeri da ujedini katalonske unionističke trupe protiv onih separatističkih. Potom zbog svoje „sumnjive dvojnosti“. Više mu se zamjeralo što je unionist, nego njegovim unionističkim kolegama koji rodni grad nikada nisu napuštali.

Diskutabilni status dvojnih državljana ujedno je i diskutabilni status Unije, a na koji će, posredno, uvelike utjecati rezultat aktualnih francuskih predsjedničkih izbora. Naime na njima je ključna europska dimenzija, odnosno suprotstavljanje dvaju ideoloških trendova po pitanju mjesta kakvo bi Francuska trebala zauzimati u svijetu, u trenutku u kojem je suočena s rekompozicijom geopolitičkog pejzaža, nepovoljnoj evoluciji odnosa među NATO-članicama i članicama EU. Prvi trend odnosi se na atlantizam neokonzervativaca. Druga je na tragu degolističke-mitterrandističke potrage za francuskom neovisnošću. U tom ideološkom sukobu, predsjednik Macron ostaje dosljedan svojoj metodi „lijevo i desno, u isto vrijeme“. Ponaša se kao vanjski promatrač tog antagonističkog dijaloga. Kao vanjski regulator koji  će zajedno utkati pozitivne elemente obaju vizija. Što izluđuje njegove suparnike.

Ključna pitanja francuskih predsjedničkih izbora

Francuski predsjednički izbori koincidiraju s predsjedavanjem Francuske Europskom unijom. Međutim, predsjednik Macron nije iskoristio mogućnost odgode francuskog mandata na čelu Europe, kako bi se mogao sasvim posvetiti svojoj kampanji za reizbor. Namjera mu je iskoristiti svoju, uglavnom pozitivo ocjenjivanu “bilancu vođe na međunarodnoj sceni“, a odgoditi onu spornu po pitanju vrućih unutarnjopolitičkih tema u središtu interesa francuskih birača i najbolje plasiranih protukandidata (Marine Lepen, Eric Zemmour): kako poboljšati standard i sigurnost građana, zaustaviti imigraciju i islamizaciju francuskih teritorija.

Kako se Macron, za razliku od svojih suparnika, još uvijek nije službeno kandidirao, postao je neuhvatljiv za svoje predsjedničke protukandidate u Francuskoj. Stoga se francuska nacionalna predsjednička kampanja preselila u Europski parlament, gdje europarlamentarci iz oporbe opstruiraju Macronove istupe. Dok se aktualni francuski predsjednik bavi europskim identitetom i suverenitetom, njegovi glavni suparnici u utrci za novi predsjednički mandat uglavnom su preokupirani obranom francuskog nacionalnog identiteta i suvereniteta. Radi se o „vodi koja zasad ide na Macronov mlin“, što potvrđuju sve izborne ankete, a u kojima se aktualni predsjednik komotno plasira ispred svih svojih izazivača. Posredno, njegova federativna vizija EU-a i dalje je u prednosti pred degolističkom – onom unije europskih nacija-država. I to ne samo zbog objektivno uspješnih aspekata Macronove vanjske politike, nego zbog multiplikacije predsjedničkih kandidata na ekstremnoj desnici (Eric Zemmour), koja je prepolovila birački potencijal Marine Lepen – kandidatkinje koja je bila smatrana glavnom Macronovom konkurenticom.

Unutar opisanog okvira, budući francuski predsjednik bi trebao ponuditi najbolji odgovor na dva složena pitanja. Prvo je vanjskopolitičko: kakvo je mjesto Francuske u svijetu koji se pretvorio u teren ekonomske i geostrateške konfrontacije između Kine i Sjedinjenih Država? Drugo pitanje polazi od problema postupnog nestajanja granica između vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke domene zbog nestajanja državnih granica koje je promovirala globalizacija – odnosno omogućila ultraliberalna doxa. Sve to kako bi se stvorili uvjeti u kojima bi privatni interesi nekolicine postupno zamijenili državnu stratešku viziju i interese. U tu su svrhu tržišni zakoni stavljeni iznad državnih i prava manjina iznad prava većine. A obezglavljene svjetske, pa i francuske političke, gospodarske, obavještajne i diplomatske elite zatekle su se u središtu rastućih sukoba privatnih interesa. Dakle, drugo središnje pitanje francuske predsjedničke kampanje je kako okrenuti trend prema kojem je moćnim i agresivnim manjinama (milijarderi; etničke, rasne, rodne, religijske, vegetarijanske, ekološke i antivakserske skupine) dozvoljeno da vrše politički (socijalni i ekonomski) i intelektualni teror nad konstitutivnim većinama (nacionalnim, regionalnim, međunarodnim) ?

Pitanje pozicioniranja francuske na terenu ekonomske i geostrateške konfrontacije između Kine i Sjedinjenih Država

Glede prvog pitanja francuske predsjedničke kampanje, novinar magazina Marianne, Marc Endeweld, u svojoj upravo objavljenoj knjizi l’Emprise predstavlja rezultate istraživanja koja svjedoče o lutanjima francuskih diplomata i obavještajaca. Konstatira da ih nadilazi nova strateška situacija. Zašto? Ne znaju kuda idu jer su ostali zaključani u zastarjeloj, linearnoj, analitici svjetskih zbivanja – zbog čega im geopolitička kompleksnost današnjice izmiče. Umjesto da reguliraju njihovu interakciju, ostaju zarobljeni u kontradikcijama svog regionalnog (EU) i međunarodnog (NATO) identiteta, te njihove akcije nisu pravovremene niti primjerene kriznim situacijama. Istina, Macronova europska strateška autonomija i snažna ujedinjena Europa omogućile bi regulaciju kontradikcija, ali se ne radi o općeprihvaćenoj doktrini. Dakle, čak i da Macron uspije lansirati nužne reforme EU-a u samo 6 mjeseci francuskog predsjedavanja Unijom, za očekivati je da one dodatno obezglave europske diplomate i obavještajce koji djeluju u realnom prostoru i vremenu. Poglavito francusku diplomaciju i obavještajne službe, o čemu svjedoče recentni događaji.

Iz poglavlja knjige koje je Marc Endeweld posvetio rekonstrukciji slijeda događaja koji su prethodili pandemiji COVID-19 razvidno je da se virus odgovoran za Covid-19 u Kini počeo širiti već krajem ljeta 2019. Dakle ranije nego prema tumačenjima iz službenih francuskih izvora. Usprkos činjenici da je za postojanje laboratorija P4 u Wuhanu zaslužan francuski Institut Pasteur; usprkos nedavno priznatoj suradnji između ta dva instituta, upravo se Francuska pokazala posebno nespremnom prilikom izbijanja pandemije. Ona čak nije raspolagala zadovoljavajućom količinom zaštitnih maski na državnim zalihama. Nakon što je pandemija postala realnost, ravnateljica francuskog javnog zdravstva u Francuskoj (SPF), Geneviève Chêne, za Le Figaro je izjavila: “dio od 616 milijuna kirurških maski koje je vlada nabavila između 2005.-2006. uništen je između 2017. i 2019. Činjenica da su kirurške maske namijenjene stanovništvu, te da se Ministarstvo zdravstva nije uvjerilo u njihovu korisnost za širu javnost – kako smo vidjeli 2020. – mislim da je to moralo utjecati na odluku da se zalihe ne popune”. Što dokazuje da francuske diplomatske i obavještajne službe nisu vladajuće pravovremeno informirale o zdravstvenoj katastrofi koja se sprema, iako su imale priliku prve doći do informacija i iako se Kina u to vrijeme već profilirala u chalengera Zapada. Situacija se ponovila prilikom „afere s australskim podmornicama“ i kreiranja AUKUS-a kao NATO-bis čiste anglosaksonske strukture. Ti događaji su potvrdili da vladajući ne raspolažu kvalitetnim informacijama čak niti kada se radi o zbivanjima unutar Atlantskog saveza kojem pripadaju. Isto iako je Francuska, za razliku od drugih europskih država, ekonomsko-politički-vojno prisutna u novom geopolitičkom središtu svijeta, Indo-Pacifiku, prostoru u kojem su se Anglosaksonci pozicionirali bez njih. Što javnost navodi na razmišljanja da Francuska neće moći kvalitetno braniti svoje interese na terenu ekonomske i geostrateške konfrontacije između Kine i Sjedinjenih Država; sve dok je, za razliku od Velike Britanije i Amerike, okovana imobilizmom kojega su izvor EU i NATO. Stoga su najbolje plasirani protukandidati, dakle oni koji su u poziciji spriječiti Macronov reizbor, kandidati radikalne desnice: Marine Le Pen i Éric Zemmour, oni koji se zalažu za francusku neovisnost. Zato će rezultat francuskih predsjedničkih izbora značajno utjecati na smjer razvoja EU-strukture u idućih pet godina.

Pitanje manjinskog terora

Jedino iznenađenje ove predsjedničke kampanje je kandidatura nacionaliste Érica Zemmoura, bivšeg polemičara Le Figaro-a i C-news – televizijske postaje (usporedive s Fox-news-om), čiji je vlasnik kontraverzni francuski milijarder Vincent Bolloré (Grupa Vivendi). Neupitno je da Zemmour-ovo uključivanje u kampanju ima pozitivne efekte, jer je u prvi plan dovelo problem terora agresivnih manjina nad konstitutivnim većinama; poglavito problem islamizacije francuskih teritorija. Međutim brzo je postalo jasno da on i sam nastupa kao vođa agresivne, nacionalistički nastrojene buržujske manjine. Kao takav, francuskom prekarijatu nudi samopreusmjeravanje prema njemu socijalnih naknada koje misli oduzeti van europskim strancima. Dakle već je jasno da u središtu predsjedničke kampanje neće biti rastuće nejednakosti, nego sukobi privatnih interesa u središtu onih strateških državnih. Špekulira se na temu: „Što ako je Zemmour samo koristan idiot u dealu između Bolloréa i Elizejske palače? “Naime je Vincent Bolloré, magnat francuskih medija, kada je bio uključen u bitku za kontrolu globalnog svjetskog kontejnerskog prometa, računao na državnu – Macronovu podršku, koja nije stigla. Stoga se smatra da danas koristi Zemmoura kao sredstvo za potkusurivanje u sukobu s Macronom.  Zemmour, bivši uposlenik medijskog carstva Bolloréa,  je preuzeo pola biračkog tijela Marine Le Pen. Ali, ukoliko u drugom krugu udruže glasove, jači su od Macrona. Takva kampanja sasvim zaobilazi „malog čovjeka“. Žuti prsluci već najavljuju nove manifestacije.

Jasno je da rezultat francuskih predsjedničkih izbora neće bitno i direktno utjecati na odnose Francuske s Hrvatskom, ali bi to mogao posredno, promjenom odnosa prema Rusiji. Pobjedom Le Pen ili Zemmoura Francuska bi jasno stala na stranu Putina u ukrajinskoj krizi. Tada, u sigurnosnom smislu, više ne bi bila dovoljna maštovita „hrvatska vanjska politika svrstavanja na individualnoj razini“, koju je inaugurirao par Plenković-Milanović, a s ciljem da „svi vuci budu siti, a ovce cijele“. Plenković je podržao europsku vojnu industriju kupovinom Rafala, Milanović američku ulaganjem u američko tenkovsko groblje. Jedan je pro-ukrajinski, a drugi pro-ruski nastrojen. Tako su, bučnim svađama i individualnim svrstavanjem, osmislili „koncept druge generacije Titove politike nesvrstavanja“, odnosno, politike svrstavanja sa svim i svakim.

[1]VUJAČIĆ, Sanja,  « Régulation des relations internationales en position de dépendance : Étude du cas de la Croatie »,Doktorska disertacija Paris-Saclay, 2016, str. 295.

[2]Intervju SCOUBLA, Lucien, realizirao JOURNET, Nicolas, « Le bouc émissaire : du rite au mythe », Les grands dossiers des sciences humaines, vol. 12, n° 37, 2014, str. 18.

Komentari

komentar

You may also like