dr. sc. Sanja Vujačić: FRANCUSKI LAICIZAM U KONKURENCIJI S ISLAMOM

«Laičnost nije slučajan partikularizam francuske povijesti, nego predstavlja postignuće koje vrijedi sačuvati i promicati kao univerzalnu vrijednost..[…] Ideal laičnosti nije okrenuti protiv religije […] Radi se o pozitivnom idealu koji afirmira slobodu savjesti, jednakost između vjernika i ateista, kao i ideju da republikanski zakon treba težiti zajedničkom dobru, a ne partikularnim interesima. Nešto što nazivamo načelom neutralnosti javne sfere.” ((PENA-RUÌZ, Henri, “Sekularizam i jednakost, poluge emancipacije», Le Monde Diplomatique – veljača 2004. i intervju za MAIF, rujan 2003.)

Rimski povjesničari, poput Plinija Mlađeg (61.-114.) ili Kornelija Tacita (56.-117.),  govore o kršćanstvu kao o jednoj od brojnih religija pristiglih s ruba Rimskog carstva.  U stoljećima što slijede, uvijerenje da je otkrivenje Boga postignuto u Isusu Kristu – ono na kojem počiva kršćanski univerzalizam, nije planetarno prevladalo. Stoga je danas, dva tisućljeća kasnije, u humanističkim znanostima, kršćanstvo opet tretirano kao monoteistički koncept među ostalima.

Takvo je pozicioniranje vjere donedavno odgovaralo multikulturalnoj realnosti razvijenih europskih država, poput Francuske. Međutim, interkulturalne, a posljednjih desetljeća i međuvjerske  interakcije su se intenzivirale, kompleksificirajući u beskonačnost suživot između sve brojnijih i raznovrsnijih  useljeničkih skupina i starosjedilaca globaliziranog europskog prostora.

Islamistički terorizam zahvatio je i Francusku.  Iako/jer se radi o laičkoj državi koja svim vjernicima i nevjernicima jamči jednakopravno i slobodno izražavanje uvjerenja: da budu ili ne budu vjernici, da promijene religiju ili da ju napuste, da nesmetano prakticiraju svoj kult.  Ne samo da je građanima priznata sloboda vjeroispovjesti, nego su im jamčene i slobode u odnosu  prema religiji, na način da ih nitko ne može primorati da slijepo slijede vjerske dogme i naputke. Jer, francuska laičnost pretpostavlja strogu odvojenost države od vjerskih organizacija, jamči politički poredak koji se temelji isključivo na suverenitetu naroda i ravnopravnosti svih građana, i ne priznaje i ne plaća bogoslužje, niti se upliće u  unutarnje funkcioniranje vjerskih zajednica. Dakle, laičnost nije jedno mišljenje među ostalima, nego pravo da ga imamo i slobodno izrazimo.

Proizlazi kako je bit problema upravo u slobodnom izražavanju, koje, za razliku od neoliberalnog kapitalizma, nije planetarno prihvaćeno, nego mu konkurira planetarni islam. Francuska republikanska etika i socijalna država postupno se rastaču. S jedne strane, pod pritiskom neoliberalne ideologije, putem koje se je tržišna logika proširila i  na područje socijalnih prava i odnosa. S druge strane, pod pritiskom muslimanske zajednice ili ume kao sredstva preko kojega se kuranski ideali prenose na socijalnu razinu.  Naime, unatoč različitosti država s većinskim muslimanskim življem i njihovoj raspršenosti po svim kontinentima, plurijezičnosti i različitim bojama kože vjernika, unatoč bratoubilačkoj mržnji koju šijiti izražavaju prema sunitima i obrnuto, bez obzira na socijalne nejednakosti između Senegalca koji čisti ceste u Francuskoj i saudijskog princa koji tamo posjeduje najskuplju privatnu kuću na svijetu (dvorac Louis XIV, kupljen za 275 milijuna dolara), postoji jedna deteritorijalizirana i solidarna globalna muslimanska zajednica, povezana jednim istim  svetim tekstom.

Francuska laičnost  u konkurenciji s islamom očito danas ne prolazi bolje od kršćanske doktrine u stoljeću VII, suočene s fulgurantnim usponom tog konkurentnog monoteizma. Akademska i politička zajednica upravo lome koplja oko kompatibilnosti Francuske Republike i islama. Kako Kuran nikako ne  prekonizira razdvajanje islama i politike, niti religije i države, postoji bojazan da se islamsko pravo izdigne iznad republikanskog.  U tom kontekstu,  filozof  Michel Onfray konstatira da je danas,  stotinjak godina nakon zakona iz 1905. o razdvajanju crkve i države, odnosno počevši od sekularizacije,  preko legalizacije pobačaja i ukidanja smrtne kazne, do homoseksualnih brakova iz 2013., Francuska osvanula dekristijanizirana.[1] U isto vrijeme, snažni imigracijski valovi, posebice iz bivših francuskih afričkih kolonija i zemalja Magreba pod francuskim utjecajem, iscrtali  su novu demografsku sliku, a proimigracijska  politika i stimulacija asimilacije prema mondijalističkom receptu: miješanjem populacija, učinili su da je danas u Francuskoj više aktivnih muslimanskih nego judeo-kršćanskih  vjernika.

François Héran, ravnatelj Nacionalnog instituta za demografske studije (1999. – 2009.) 2017. je procjenio kako broj ljudi s «muslimanskim podrijetlom» predstavlja jednu osminu ukupnog stanovništva Republike Francuske, odnosno, gotovo 8,4 milijuna ljudi, iz čega bi trebalo biti razvidno da je tiha muslimanska većina asimilirana.[2]  Međutim, kako se radi samo o procjeni (prilikom popisa stanovništva, zabranjeno je propitkivati se o vjerskom opredjeljenju popisanih), moguće je tu procjenu rastezati prema gore (ekstremna desnica) ili prema dolje (ekstremna ljevica), ovisno o potrebama elektolarne oligarhije. Kakogod, evidentno je da su republikanski asimilacijski motor i « socijalno dizalo »  uistinu u kvaru u «zonama bezakonja», predgrađima velikih gradova (Lille, Lyon, Marseille, Paris ili Strasbourg), u kojima se je koncentrirao prekarijat,  koji u velikoj mjeri konstituiraju građani muslimanske vjeroispovjesti. Getoizacija, neprosvjećenost i neimaština nedaleko od bogatih metropola, generirale su mržnju i nasilje koje se je, poglavito 2005. g., burno manifestiralo u neredima koji su zahvatili zaboravljena gradska predgrađa.

Kako su «zone bezakonja» opstale, degeneraciju mržnje, kao i mogućnost njezine instrumentalizacije od strane islamističkih ekstremističkih skupina, bilo je relativno lako predvidjeti. Ipak, kada su muslimanski teroristi, 13. studenog 2015. u Parizu masakrirali 130 nasumce izabranih osoba i ranili njih 413, samo zato što su slušali glazbu ili ispijali kavu na pariškim trotoarima, svaki je Francuz, ponaosob, neovisno o političkom i vjerskom uvjerenju, ostao zatečen i rastužen silinom fanatizma, očaja i mržnje koja je te ljude  (sugrađane), navela na barbarizam i autodestrukciju. Nakon 13. studenog 2015., dok se je političko-medijska scena bavila klimatskim zatopljenjem, među francuskim je narodom zavladalo zahlađenje.  Već 2016.[3], 63% Francuza smatralo je kako je islam u Francuskoj previše vidljiv  (način odijevanja i halal prehrana) i utjecajan, a 2/3 anketiranih Francuza zaključilo je kako  su muslimani slabo integrirani, uglavnom iz razloga što integraciju odbijaju.

2018., francuska političko-medijska scena, zatočena je u liberalno-europeističko-globalističkom, kozmopolitskom, potrošačkom i vulgarno hedonističkom svijetu, lišenom duhovnosti. Djeluje kao da više niti ne promišlja kako transformirati «zone bezakonja» efikasnom socijalnom i ekonomskom politikom. Najrabljenije riječi u medijskoj komunikaciji su islam, islamizam i islamofobija. Još se jedino nasljednici Diderot-a, Montesquieu-a, Voltaire-a i Rousseau-a, francuski filozofi XXI stoljeća, ne predaju. Svjesni da je njihov prostor, zahvaljujući globalizacijskom procesu, internalizirao ostatke svjetskih opskurantizama, temeljito analiziraju Kuran u potrazi za elementima iz Muhamedovog učenja, pomoću kojih bi bilo moguće reformirati islam  i restruktuirati muslimansku vjersku zajednicu u Francuskoj kako bi je osposobili za zakonito funkcioniranje u laičkoj državi (edukacija imama, transparentan financijski model s ugrađenim kontrolnim mehanizmom koji limitira i regulira financijske injekcije iz inozemstva). Isto u prosvjetiteljskoj tradiciji promoviranja znanja, suprostavljanja praznovjerju i netoleranciji od strane crkava i država.

Istraživačko novinarstvo pruža francuskim filozofima nužan feedback s terena.  Posljednji su izvještaji alarmantni. Svjedoče o svojevrsnom civilizacijskom pomaku unatrag europskog prostora, a koji je generirao  zadnji mondijalizacijski ciklus (1990.-2020.), u kojem je proklamirano društvo znanja pristalo na kohabitaciju sa srednjevjekovnom etikom.

Kako drugačije protumačiti  razmišljanja «novih Europljana» poput  Abdullah Jalila, 33-godišnjeg Francuza, koji je rođen i odgajan u dobro stojećoj katoličkoj obitelji senegalskog podrijetla. Međutim vratio se na islam svojih daljnjih predaka, te je danas imam u Nétreville-u, jednoj od francuskih četvrti koje je Francuska Republika očito napustila:

«Za ljude kršćanske tradicije ja nisam ništa drugo nego statistički  podatak: crnjo, kojeg su se svojedobno umarali kristijanizirati, da bih se danas vratio islamu… »[4]

Drugi «novi Europljanin», Hassan Hammouche, upravitelj džamije u kojoj Abdullah propovijeda, ne libi se jasno i glasno deklarirati (sloboda govora) kako je vjerski preporod francuskih muslimana u službi prevladavanja  francuske nacionalne države, a u korist vjerskog univerzalizma.  Hassan sa smješkom zaključuje : «Ako se sada crkve ponovno pune, to je zahvaljujući baš nama (muslimanima)! Otkako se islam spominje u  negativnom kontekstu, mnogi su ljudi ponovno otkrili da su kršćani, zar ne ?»[5]

Hassanova mudrost vodi na pomiso da bi i oligarsi svih vjeroispovjesti, a koje je proizvela globalizacija, mogli poželjeti  vratiti povijesni sat u Srednji vijek, i  prekarijat uputiti da se za sva pitanja socio-ekonomske naravi obrati pripadajućem svjetskom vjerskom centru: Vatikanu, Židovskoj ili Islamskoj državi. Jer da su nacionalne države prevladane.

Voltaire je s pravom tvrdio :

« Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku, mi mu ju dobro vraćamo. » (Le Sottisier, izdanje post mortem1883.)

[1] ONFRAY, Michel, Penser l’Islam, Editions Grasset&Fasquelle, Pariz, 2016, str. 134.
[2] HÉRAN, François, Avec l’immigration : Mesurer, débattre, agir, La Découverte, 2017., str. 20.
[3] Prema anketi Ifop za Le Figaro, 14.-18. travnja,  http://www.lefigaro.fr/actualite- sefrance/2016/04/28/01016-20160428ARTFIG00353-l-image-de-l-islam-se-degrade-en-france-et-en-allemagne.php
[4] NIVAT, Anne, Dans quelle France on vit, Paris, Librairie Arthème Fayard, 2017, str. 72,
[5] Ibid., str. 74.

O autorici: dr.sc. Sanja Vujačić, politologinja, međunarodni odnosi; govornica francuskog  i engleskog jezika s desetogodišnjim transdisciplinarnim istraživačkim iskustvom u laboratorijima Sveučilišta Paris-Saclay UVSQ, i s bogatim iskustvom u transverzalnom menadžmentu inovativnih EU PPP projekata i različitih programa suradnje između akademskih institucija u mediteranskom prostoru. Doktorirala je iz područja međunarodnih odnosa,  na temi sistemske regulacije međudržavnih odnosa u hrvatskom prostoru. Polja znanstvenog i istraživačkog interesa : transdisciplinarnost, globalno upravljanje, sistemska metoda i regulacija međudržavnih odnosa, hrvatska vanjska politika, identitarna i sigurnosna pitanja u euromediteranskoj zoni. 

 

0 komentara

You may also like