„Podivljalo društvo“ predsjednika Macrona uopće se ne tiče. On se upravo šeće Afrikom, odakle je „milijunima mladih koji su, u Francuskoj, već generacijama obiteljski povezani s Afrikom” toplo poručio: “Vi ste šansa za Francusku!”
Dana 28. svibnja 2021. Ndiaga Dieye, drugo od osmero djece imigranata iz Senegala (danas 40 godina), izašao je iz zatvora prije dva mjeseca i savjesno slijedi svoj složeni program reintergracije u normalan život. Složen, jer je delikvent recidivist, šizofreničar i na FSPRT listi osoba za koje se sumnja da bi mogle prijeći na teroristički akt. I uistinu, tog petka ujutro, pod lažnim pretekstom Ndiaga ulazi u prostorije općinske policije na periferiji Nantesa, nožem napada i ozljeđuje policajku kako bi se dokopao njenog oružja. Potom ulazi u svoj stari Golf. Nakon stotinjak prevaljenih metara, ostavlja ga nasred ceste. Prijeteći ukradenim oružjem drugoj mladoj ženi, ulazi u njen stan, gdje će ju u zatočeništvu držati iduća 2,5 sata. Kako s balkona tog stana puca pogled na žandarmerijsku postaju, do prve razmjene paljbe i ozljede dvoje službenika MUP-a dolazi zbog Ndiaga-ina straha pri pogledu na odore. Međutim fatalna će mu biti tek druga razmjena vatre, prilikom pokušaja bijega iz obruča koji je u međuvremenu formiralo 250 pripadnika policijskih snaga s elitnom grupom specijalaca na čelu (GIGN). Terorist konačno ne podliježe ranama, nego srčanom udaru.
Radi se o samo jednom u nizu prizora „podivljalosti“ („l’ ensauvagement“) društva, tematike koja je posljednjih mjeseci središnja preokupacija francuskih građana i izazva strastvenu raspravu između političkih grupacija i viđenijih intelektualaca. Politički suparnici već su ušli u predsjedničku kampanju 2022. te, kao protekla tri desetljeća, debatiraju oko manje ili više represije, dok intelektualci upozoravaju na anomaliju koju bi generiralo pooštravanje zakona za sve. Naime, pod pretekstom prijestupa „podivljalih manjina“ (islamista, gradskih maloljetničkih bandi i onih s periferija, dilera droge), čiju jednakopravnost pred zakonom progresisti na vlasti ne žele dovesti u pitanje, povećala bi se represija nad većinom prijestupnika i dovela u kolaps, ionako prenapregnut zatvorski sustav i pravosuđe. Drugim riječima, za Ndiaga, multi-recedivistu (već 20 godina ulazi i izlazi iz zatvora) i šizofreničara, za kojeg se zna kako je tijekom svojih dugih boravaka u zatvoru bio indoktriniran islamizmom, vrijedi isto načelo izdržavanja kazne kao npr. za kradljivca rijetkih umjetnina. Izvršenjem kazne, svi zatvorenici su slobodni. Oni s mentalnim smetnjama ostaju pod liječničkim nadzorom. Oni koji su zadojeni islamizmom, registrirani su kao takvi i svrstani u grupe (liste) građana od kojih svaka predstavlja različitu razinu opasnosti za druge građane i ostaje pod kontrolom tajnih službi. Jasno je da se niti povećanjem broja liječnika i policajaca neće ostvariti uvjeti za pojedinačnu kontrolu svih mentalno oboljelih i radikaliziranih. Izgradnjom novih zatvora samo će se povećati broj rasadnika radikalnog islamizma i mentalnih oboljenja. Poboljšanjem životnih uvjeta uznika, knjigoljupci šizofreničari poput Ndiaga dobit će priliku gutati još veći broj knjiga koje maštovito interpretiraju Kur’an. Sistemska zaštita ljudskih prava zatvorenika priječi provedbu sistemskih rješenja koja bi težila iskorjenjivanju islamističkog svjetonazora, pa motor represivnog stroja vrti u prazno. Reklo bi se da se, zajedno s virusom COVID-19, proširio i virus nasilja, iz zona bezakonja u kojima je zaživio islamski separatizam, u sve francuske regije.
Tijekom protekle godine, vlasti su francuskim građanima omogućile kolektivno soft iskustvo zatvorenika podređenih normama, detaljno razrađenim u kuhinji medicinskog radikalizma, tipa: “Za Božić možemo ići kod djeda i bake, ali ne jedemo s njima. Skupa režemo Božićni kolač, ali djed i baka jedu u kuhinji, a mi u blagovaonici”. Takva apsurdna pravila ponašanja proizvela su kumulaciju frustracija i depresije. S jedne strane, npr. sve je vjernike frustriralo što trgovački centri mogu primati bezbroj vjernika, pod uvjetom da se drže velikodušno zadatih standarda, dok je za katedrale i džamije vrijedilo ograničenje na trideset ljudi. „Kao da se zrak manje obnavlja pod gotičkim svodovima nego u uskim prolazima supermarketa, zatrpanim primamljivim promocijama“ (Natacha Polony). S druge strane, dugotrajno zaključavanje populacije, generiralo je „val depresije“ čiji je intenzitet bez presedana. Prema istraživanju francuskog javnog zdravstva, u ožujku 2020. broj depresivaca se udvostručio, porastao s 9,7 na 19,9%, da bi u 2021. zahvatio 21% stanovništva. U isto vrijeme, istraživanje Fundacije Jean Jaurès utvrdilo je da 20% Francuza pomišlja o samoubojstvu.
Apsurdnost pravila i dugotrajno nepotrebno uznemiravanje populacije potkopale su nacionalnu koheziju i uništile i ono malo preostalog povjerenja u institucije. Ništa nije gore za društvo od množenja neprovedivih standarda (poput policijskog sata popodne u 6 ili pismena izjava o svrsi kretanja čak i za odlazak u pekaru, zabrana obiteljskog okupljanja i sl.), jer se time građani dobre volje potiču na kršenje zakona. Kada ljudi priznaju da su prvi put u životu prestupili i kad shvate da kršenje zakona ne dovodi do nikakvih posljedica, ugrožen je socijalni pakt. Postane evidentno da je inflacija normi koje koče slobodu građana i smanjuju njihovu odgovornost, u stvari, pandan nemoći države.
Izljev nasilja
Nemoć zaziva nasilje. Prvo su međusobno zaratile gradske bande, skupine od stotinjak posebno nasilnih, mobilnih i reaktivnih mladića u dobi od 14 do 19 godina. U 2020., samo u okršajima između pariških bandi – njih 46 impliciranih u rat teritorija u kojem se nisu libile služiti hladnim i vatrenim oružjem, poginula su 3 mladića, a 280 njih je ranjeno (Infographie, 21/2/2021.). Na to su se nadovezali napadi bandi iz predgrađa na policijske postaje i policijske djelatnike pojedinačno (na radnom mjestu ili u obitelji): nožem, kamenjem, minobacačima, vatrom, molotovljevim koktelima. Nasilje nad policijskim službenicima postupno je raslo u zadnjih dvadeset godina, da bi se udvostručilo prije izbijanja pandemije i doseglo 85 agresija dnevno koje su se, u uvjetima zaključanosti, multiplicirale do stadija nepodnošljivosti za čuvare reda. Kulminiralo je ubojstvom policijske službenice u mirnom pariškom predgrađu Rambouillet, 23. travnja. Napadač, 36-togodišnji Tunižanin proistekao iz ilegalne imigracije, uspio je ishoditi boravišne i radne dokumente, i radio je kao dostavljač. Nije figurirao niti na jednoj listi potencijalnih terorista, niti je bilo čime izazivao pozornost u svojoj radnoj i obiteljskoj sredini. Svejedno se jedno jutro ustao, odlazak na posao zamijenio odlaskom u policijsku postaju, uzviknuo “Allah Akbar” i zaklao Stéphanie Monfermé, majku dviju djevojčica, te sam podlegao policijskim hicima.
U isto vrijeme je i rat između dilerskih bandi koje operiraju u zonama bezakonja / islamskog separatizma izašao iz namijenjene mu sive zone paralelnog svijeta, jer je dobio na spektakularnosti zahvaljujući pomlađenoj kriminalnoj strukturi koja je trivijalizirala uporabu teškog naoružanja u obračunavanju, te se nemoć države i prezir otpadnika prema njenim institucijama i predstavnicima našao pod reflektorima javnosti. Kako bi nešto poduzeo, francuski ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin objavio je rat punktovima za dilanje i kreiranje platforme za komunikaciju s građanima čiji su teritorij dileri zauzeli i život im učinili nemogućim. Stoga su se trgovci drogom preusmjerili na obračunavanje s narko-policijom. Iako je Darmanin svojim neabicioznim planom samo želio smanjiti broj od 3952 registrirana punkta za dil, tenzije su toliko narasle da je pripadnik narko-policije Éric Masson, 4. svibnja u Avignonu, pao žrtvom lokalnog dilera prilikom banalne intervencije na jednom od punktova. To je kap koja je prelila čašu. Sindikati su policajce pozvali na mobilizaciju. Ubrzo su uhitili i za ubojstvo optužili Ilyesa Akoudada i Ayouba Abdia, 19 i 20 godina. Klasični profil mladića koji završe u narko-businessu: djeca imigranata, teško djetinjstvo, rastavljeni roditelji, smještaj u obitelj udomitelja, školski neuspjeh. Nakon čega neumitno slijedi CV sitnih kriminalaca, koji uglavnom puni sudac za maloljetnike presudama za nasilništvo, posjedovanje i dilanje droge. Perspektiva: učestali boravci u kaznionicama, potraga za duhovnim mirom kroz povratak obredima predaka nedavno pristiglih iz udaljenih točaka planete, kontakti sa samozvanim imamima, prihvaćanje islamskog separatizma kao medija pomoću kojeg je moguće grijehe iskupiti i njihovo počinjenje objasniti grješnošću francuskog društva nevjernika – čija pravila treba odlučno odbaciti i zamijeniti šerijatom; dati smisao svome životu čvrstom vjerom u muslimanski nebeski raj koji Kur’an opisuje kao mjesto beskrajnih užitaka; eventualno se žrtvovati i uzdići u mučenika kojeg u raju čekaju 72 djevice, bijele puti i ogromnih crnih očiju.
Vlada protiv časnika, časnici protiv vlade, policijski aparat protiv pravosuđa
Nakon uhićenja osumnjičenih za ubojstvo Massona, „prvi policajac Francuske“, punim imenom Gérald Moussa Darmanin, čija je majka alžirskog, a otac armenskog porijekla, požurio se izjaviti da su osumnjičenici za ubojstvo narko-policajca, neovisno o imenima koja nose, „Francuzi rođeni u Francuskoj“. Time je dodatno raspirio bijes većine Francuza koji vladi ne opraštaju što kriminal i islamski separatizam odbija povezati s imigracijom – koju i dalje tretira kao „francusko bogatstvo“. Da ne govorimo o bijesu zbog hajke podignute protiv umirovljenih i aktivnih vojnih časnika, potpisnika prvog otvorenog pisma objavljenog u Les valeurs actuelles, a koje vladu i javnost upozorava na opasnost od civilnog rata i nudi usluge vojske u njegovom sprečavanju; naravno na poziv vladajućih. Pismo generalskim rječnikom opisuje krizu koju Francuska proživljava: „Trenutak je ozbiljan, Francuska je u opasnosti, prijeti joj nekoliko smrtnih opasnosti […] Naše trobojnice nisu samo komad platna, one simboliziraju vjekovnu tradiciju […] Na njima ćemo naći zlatnim slovima ispisane riječi „Čast i domovina“. Naša čast danas leži u osudi raspada koji prijeti našoj domovini”. Dalje pismo samo konstatira činjenično stanje: očitu nesposobnost vlade da zaštiti svoje građane, pa čak i vlastite postrojbe javnog reda i mira. U svom odgovoru na otvoreno pismo, umjesto da napadnu one koji se minobacačima obrušavaju na policijske postaje, članovi Macronove vlade natjecali su se u što maštovitijoj demonizaciji časnika – naoružanih samo perom i papirom. Okvalificirali su ih „pučistima, fašistima, nasilnicima, bundžijama, komplotistima itd.“, a aktivnim časnicima koji su pismo potpisali obećali sankcije. Stoga su mladi aktivni časnici, 4. svibnja, objavili u istim novinama drugo otvoreno pismo, ovaj put anonimno, a kojim daju potporu svojim starijim kolegama. Nakon čega im je Darmanin poručio: “Da li je hrabro biti anoniman? […] Kad već želite biti hrabri, dajte svoje ime!“ (RMC). Dakle mlade časnike okvalificirao je kukavicama jer su se izjasnili skrivenih lica. I to nakon što je one „stare“ optužio da se ne pridržavaju načela suzdržanosti kojem podliježu pripadnici vojske prigodom istupa u javnosti.
Aktualna medijska kampanja protiv „neandertalizacije društva“, vjerojatno će neslavno završiti kao ona protiv obiteljskog nasilja. Za prvog lockdowna, broj prijava nasilja nad ženama porastao je za 40%, a za drugog 60%. 42-ogodišnju žrtvu nasilja, Chahinez, njen suprug Mounir, francuskog i alžirskog državljanstva, prethodno osuđivan zbog nanošenja ozljeda, konačno je živu zapalio. Nekoliko dana kasnije, pala je i 43. žrtva, Stéphanie Di Vincenzo, nakon što ju je suprug, politički azilant s Kosova, masakrirao nožem nasred ceste. Dobro poznat policiji, Kosovar je prijevremeno izašao iz zatvora pod uvjetom da nosi elektroničku narukvicu, koju je odrezao pa neometano realizirao svoju zlokobnu namjeru. Kako to potvrđuju krvavi tragovi na interfonu obližnje policijske postaje, Stéphanie je pokušala potražiti policijsku pomoć, ali je postaja bila zatvorena jer je bio vikend. Ta postaja i radnim danom nudi pomoć samo do 18 sati.
Priča je to koja navodi na zaključak da se moderna Francuska, više nego za politički, specijalizirala za psihijatrijski azil, te da se to i takvo „podivljalo društvo“ predsjednika Macrona uopće ne tiče. On se upravo šeće Afrikom, odakle je „milijunima mladih koji su, u Francuskoj, već generacijama obiteljski povezani s Afrikom” toplo poručio: “Vi ste šansa za Francusku!” (L’Opinion). Ili su šansa za osvojiti milijune glasova francuskih Afrikanaca na izborima 2022.?
A Francuzima je dosta takvih izbora. Podržali su otvoreno pismo generala jer potajno maštaju da ih netko kratkim postupkom, bez puno filozofije, izbavi iz azila i od azilanata.
Dana 6. svibnja, otvoreno pismo Emmanuelu Macronu objavio je i policijski sindikat France Police – „Policija u bijesu“, pozivajući ga na odlučnu reakciju u smislu učinkovitog djelovanja protiv kriminala. 19. svibnja, upravno na dan koji su svi građani nestrpljivo očekivali početak popuštanja mjera zaključavanja (konačno otvaranje terasa kafića i malih trgovina), policijski sindikati odlučili su prosvjedovati ispred Nacionalnog parlamenta kako bi od zastupnika, vlade i ministra pravosuđa zahtijevali strože mjere i automatske kazne za one koji napadaju policijske snage. Darmanin se za tu priliku prerušio u „prvog prosvjednika Francuske“ i pridružio se uličnom prosvjedu – akcija bez presedana jednog ministra unutarnjih poslova. Njegova „odlučna reakcija“ na „Policiju u bijesu“ bila je potpora manifestaciji dirigiranoj protiv „laksizma francuskog pravosuđa“ i policiji omraženog aktualnog ministra pravosuđa Érica Dupont-Morettija. Radi se o odvjetničkoj zvijezdi koja drži rekord u broju oslobađajućih presuda. S obzirom na njegov, za odvjetničke karijere izražen prezir prema sudstvu i njegovo odmjeravanje snaga sa sucima, prvo je prozvan „teroristom sudnica“. Kada je postao ministar, okvalificiran je „ministrom zatvorenika“ kojeg policijski aparat optužuje da u ratu između „lopova i pandura“, privilegira lopove. U tom su kontekstu predstavnici sindikata policije, 19. svibnja, pod prozorima Nacionalnog parlamenta vikali: “Problem policije je pravosuđe! ” Tražili su zaštitu za sebe same, iako su baš oni, skupa sa svojim ministrom, zaduženi i plaćeni za učinkovitu zaštitu građana i njihovih predstavnika onakva kakva to očito nije. Odgovornost za neuspješnu borbu protiv svih oblika nasilja u „podivljalom društvu“ prebacili su na pravosuđe. Dakle, na državnu službu koja, jednako kao policija, trpi od hiperprodukcije zakona i pravila za čiju provedbu raspolaže sa sve manje materijalnih i ljudskih potencijala. Ratovima su dodali rat koji su objavili pravosuđu. Nakon čega su se čudili što većina Francuza ne podržava njihove kratkovidne analize, za razliku od analiza francuskih časnika. Žalili su se da od naroda nisu voljeni i ustvrdili da bi bili uspješniji kad bi raspolagali s bržim automobilima i bili slobodniji u korištenju sredstava za samoobranu. Valjda da dostignu automobiliste kojima naplaćuju skupe kazne i za 10 km/h prekoračenja sve sumanitijih ograničenja? Ili da demonstrantima više ne izbijaju oči samo flashball–om, nego nekom opakijom alatkom; da ih ne prebijaju samo palicama i guše suzavcem, nego da ih se brže rješavaju vatrenim oružjem i nekim efikasnijim plinom? Francuzi nisu zaboravili dugih 18 mjeseci Žutih prsluka, tijekom kojeg je „prenapregnuta“ policija u jeku borbe protiv sirotinje koja je izašla na ulice i vikala im: „I vi ste Žuti prsluci, pridružite nam se!“, uspjela ishoditi povišice kod te iste vlasti od koje danas traži zaštitu od „podivljalog društva“.
Aktualna medijska kampanja protiv „neandertalizacije društva“, vjerojatno će neslavno završiti kao ona protiv obiteljskog nasilja. Za prvog lockdowna, broj prijava nasilja nad ženama porastao je za 40%, a za drugog 60%. 42-ogodišnju žrtvu nasilja, Chahinez, njen suprug Mounir, francuskog i alžirskog državljanstva, prethodno osuđivan zbog nanošenja ozljeda, konačno je živu zapalio. Nekoliko dana kasnije, pala je i 43. žrtva, Stéphanie Di Vincenzo, nakon što ju je suprug, politički azilant s Kosova, masakrirao nožem nasred ceste. Dobro poznat policiji, Kosovar je prijevremeno izašao iz zatvora pod uvjetom da nosi elektroničku narukvicu, koju je odrezao pa neometano realizirao svoju zlokobnu namjeru. Kako to potvrđuju krvavi tragovi na interfonu obližnje policijske postaje, Stéphanie je pokušala potražiti policijsku pomoć, ali je postaja bila zatvorena jer je bio vikend. Ta postaja i radnim danom nudi pomoć samo do 18 sati.
Priča je to koja navodi na zaključak da se moderna Francuska, više nego za politički, specijalizirala za psihijatrijski azil, te da se to i takvo „podivljalo društvo“ predsjednika Macrona uopće ne tiče. On se upravo šeće Afrikom, odakle je „milijunima mladih koji su, u Francuskoj, već generacijama obiteljski povezani s Afrikom” toplo poručio: “Vi ste šansa za Francusku!” (L’Opinion). Ili su šansa za osvojiti milijune glasova francuskih Afrikanaca na izborima 2022.?
A Francuzima je dosta takvih izbora. Podržali su otvoreno pismo generala jer potajno maštaju da ih netko kratkim postupkom, bez puno filozofije, izbavi iz azila i od azilanata.
