dr.sc. Sanja Vujačić: Geopolitički zaokret Zapada pred revanšom koloniziranih

„Kad niste za stolom“, kažu Poljaci, naviknuti trpjeti okrutne hirove carstava iz susjedstva, „to znači da ste na meniju”. Tako npr., general de Gaulle nije bio upozoren na iskrcavanje savezničkih trupa 6. lipnja 1944. na obalu Normandije, niti je na Jalti bio za stolom s „velikima“. Pa je shvatio da bi mogao biti na anglo-američkom meniju.

Odakle poslijeratni „degolizam“ ili francuska posebnost kojom je ta europska kontinentalna sila relativno uspješno održala svoj utjecaj u svijetu, zaključno s Mitterrand-ovom erom. Dakle, sve do „Chirac-ova paradoksa“. Onog koji je, s jedne strane, sadržan u njegovoj posebnoj naklonosti prema Sjedinjenim državama, koje je u mladosti proputovao uzduž i poprijeko, konobareći u restoranima Howard Johnson. S druge strane, zbog žestokog protivljenja ratu u Iraku, brojni ga analitičari svrstavaju u protu-američke agitatore. Tu zadnju „mrlju“ u francusko-američkim odnosima potrudio se izbrisati Chirac-ov nasljednik, Nicolas Sarcozy. Ne samo da je Francusku 2014. vratio u  integrirano zapovjedništvo NATO saveza, ne samo da se oglušio na jasno referendumsko NE Lisabonskom sporazumu iz Chirac-ova doba, nego je pokazao nevjerojatnu – osobnim financijskim interesima ukaljanu, revnost u libijskoj ratnoj katastrofi. Istina, njegova post-predsjednička karijera ritmirana je sudskim procesima zbog osnovanih sumnji u drugo vrsno prijestupništvo u političkom djelovanju. Međutim, to ništa ne mijenja na činjenici da njegovi nasljednici danas nemaju izbora. Promoviraju francuski specifični republikanski univerzalizam –  na engleskom ultra-liberalnom jeziku.

Poput Francuza, „u prijevodu na engleski“, identitet su, uz pomoć bruxelles-kih struktura i NATO-a, gubilii ostali kontinentalni Europljani, pa se sada čude provincijalizaciji svoga prostora koju je upravo formalizirao anglo-američki geopolitički zaokret. Istočni Europljani naslađuju se padu utjecaja u svijetu svojih, kolonizatorski nastrojenih zapadnih susjeda, a ovi zadnji viču mea culpa i nadajući se čudu – toliko „opjevanom“, ali nikad realiziranom europskom jedinstvu. U međuvremenu, bivši kolonizirani s drugih kontinenata dekompleksirano koloniziraju. Kako bi se, dakle, Europa trebala pozicionirati prema američkom geopolitičkom zaokretu i revanšu koloniziranih?

Revanš koloniziranih

On se, u prvom redu, odnosi na Kinu, koja je najviše profitirala uvođenjem, na planetarnoj razini, ekonomskog modela – liberalizma i kapitalizma koji su prethodno oblikovali zapadna društva kakva danas poznajemo. Radi se o modelu koji je, poput mača s dvije oštrice, istodobno produktivan i destruktivan. Produktivan je kada omogućuje ekonomski rast, zahvaljujući kojem je 300 milijuna Kineza, 200 milijuna Indijanaca, 40 milijuna Indonežana i  30 milijuna Brazilaca, u samo 20-tak godina, izašlo iz siromaštva. Destruktivan je kada istodobno generira nejednakosti koje uništavaju društvene i međugeneracijske veze na kojima se temelji svako društvo i civilizacija. Ili kada proizvodi fenomenalne količine otpada, zagađenja i emisija CO2 zbog ovisnosti o fosilnim gorivima; kada neprekidno i posvud umanjuje prostor biljnog i životinjskog svijeta. Proizlazi da se radi o ekonomskom modelu koji čovječanstvo, kako bi se održalo na životu, prisiljava na hod po tankom užetu, u maniri equilibriste. Dovoljan je jedan neoprezan pokret za decimiranje ili nestanak ljudske vrste, a u održavanju ravnoteže jedino dozvoljeno pomagalo je tržište. Isto iako je tržište dobar sluga, ali loš gospodar.

To je shvatila kineska vladajuća klasa. Odnosno, za razliku od europljana, nije povjerovala Britancima i Amerikancima da je državu nužno podrediti tržištu, nego je svjetsko tržište stavila u službu razvoja svoje države, te se u rekordnom vremenu transformirala kao nijedna  zemlja u povijesti ljudskih društava prije nje. 30 godina je, u realnom vremenu, funkcionirala kao laboratorij globalizacije. Stoga je danas prirodna volja Kine i drugih  zemalja u usponu, poput Brazila i Indije, da potvrde svoju moć na međunarodnoj sceni. Razumljiva je i njihova potreba za osvetom nad povijesti. Poglavito nad onim njenim dijelom koji se tiče memorije koloniziranih, u kojoj prevladava gorki okus poniženja. Odatle revanš koloniziranih i solidarnost poniženih naroda s elitama koje ih u tom smjeru vode.




Tako je brazilski ministar financija, u listopadu 2011., sa zadovoljstvom nazvao svog portugalskog kolegu kako bi ga pitao treba li portugalskom proračunu  pripomoć. Isto zadovoljstvo prožima kolonizirane kada do njih dopru vijesti poput sve većeg udjela kadrova indijskog, ganskog i zambijskog podrijetla u britanskom zdravstvu. Ili vijest da su među najboljim informatičarima u Sjedinjenim Državama i Kanadi Indijci, Pakistanci, Vijetnamci i Kinezi, neovisno o tome je su li ili nisu nositelji američkog državljanstva. Ili vijest da kineski milijarderi kupuju francuske dvorce s prestižnim vinarijama, kao i francuska poljoprivredna dobra. Kod danas službenog izazivača američkog hegemona – Kine – problem je najsloženiji. Radi se o jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu nakon egipatsko-nubijske, mnogo starijoj od judeokršćanske. Ona je, međutim, u devetnaestom stoljeću pretrpjela velika poniženja od strane europskih sila: nejednaki ugovori iz 1842. godine, koje su Britanci nametnuli radi otvaranja luka na Južnokineskom moru; pljačka i paljenje Ljetne palače kineskog imperatora 1860., opijumski ratovi i prisilno otvaranje koncesija u Nankingu, ShangHaiu, Pekingu, itd. Pa onda, u XX. stoljeću, primanje lekcija od SSSR-a, pa čak i od najmlađe velesile – SAD-a koja se može pohvaliti sa samo par stotina godina povijesti. Dakle očekivan je i već perceptibilan revanšizam kineske vladajuće klase i mobilizacija naroda oko nje, a u odnosu prema „mladim“ oksidentalnim silama koje su više od stoljeća njima dominirale. On poglavito teži preusmjeravanju  prezira  koji proizlazi iz te pretrpljene, kao i svake druge dominacije (pa i one koju Kina pokušava nametnuti svojim susjedima). Odakle kineski entuzijazam i trenutna proaktivna strategija, koja se najbolje manifestira u učinkovitom suočavanju s problemom ovisnosti o uvozu ugljikovodika s Bliskog istoka. Postojeće rute: Hormuz, Mallacca, tjesnac Formoza (Tajvan) itd., kontroliraju američki, britanski i u manjoj mjeri francuski brodovi. Što zabrinjava kineske vlasti, jer bi u slučaju napetosti s tim državama mogla biti usporena ili smanjena opskrba Kine ugljikovodicima. Stoga je, prije deset godina, počelo investiranje u izgradnju novih luka, naftovoda i plinovoda između Pakistana na Arapskom moru i Xin Jianga; te u Burmi između Bengalskog zaljeva i regije Kun Ming. To bi Kini trebalo omogućiti izbjegavanje neopskrbne rute koju ne kontrolira i korištenje vlastite – direktnije, koje zaobilaze tjesnace istočne Azije.

Stoga XXI. stoljeće neće biti usmjereno na Atlantik kao XX., već će biti azijsko-pacifički centrirano. Taj se pomak odvija pred našim očima  i ubrzava pod učinkom Globalizacije 4.0. Početkom XXI. stoljeća Europa postupno prestaje biti središte svijeta koje je bila stoljećima. Njen ekonomski, komercijalni i kulturni utjecaj, njena politička, vojna i demografska težina sve su manje u usporedbi s azijskim i brazilskim divovima; a uskoro i s novim državama u usponu, posebno s Meksikom, Turskom, Nigerijom i Južnom Afrikom. Kao i uvijek u povijesti, europljani loše žive novo centriranje razvijenog svijeta. Kad god su zapadni utjecaj i nadmoć bili dovedeni u pitanje, Zapadnjaci su stvarali neprijatelje: žutu opasnost koju spominje Bismarck, crvenu opasnost (SSSR), ili krajem XX. stoljeća islamizam. Danas svjedočimo usponu sinofobije koja bi Kinu, iz glavnog američkog ekonomskog partnera mogla preobraziti u njenog glavnog neprijatelja. Zapad u borbu protiv novog neprijatelja kreće na uobičajeni način: krojenjem nove zemljopisne regije. Poput one balkanske, indo-pacifička regija realno ne postoji. Ona je samo geopolitički alat za upravljanje ciljanim prostorom. Kako je zamišljena?





Koncept „Indo-Pacifik“

Za zapadne sile i njene saveznike (Sjedinjene Države, Japan, Indija, Australija i Francuska) prisutne u novom centru svijeta, „indo-pacifička“ Azija je prije svega prostor rastuće pomorske nesigurnosti i nestabilnosti. Koncept Indo-Pacifik pokušava regulirati strateško rivalstvo u toj zoni, a u kojem Zapad držanje Kine ocjenjuje agresivnim, pa zasad uglavnom nudi rješenja koja spadaju u vojnu domenu. Ta strategija imenom povezuje i pokriva stjecište dva oceana, a predstavljena je prema špranci pomorske geografije, strukturirane oko tokova, tjesnaca, luka i koridora. „Indo-Pacifik“ je definiran kao otvoren i slobodan prostor kako bi podcrtao strateške projekcije velikih savezničkih pomorskih sila, odnosno kako bi u prvi plan stavio međunarodni pomorski značaj te zone, a vlastite ambicije u njoj opravdavao obranom međunarodne slobode plovidbe. U tom smislu, “Indo-Pacifik” i zemljopisni spektar koji podrazumijeva počivaju na percepciji rastuće pomorske međuovisnosti zbog važnosti pomorskih komunikacijskih linija koje povezuju Indijski ocean s ostatkom svijeta. Naime, veliki broj kritičnih pomorskih ruta (Sea lanes of communication, SLOC) prolaze ovim ogromnim oceanskim prostorom. Hormuški tjesnac i Adenski zaljev povezuju Europu i Bliski istok s Indijskim oceanom, dok su Malački i Sundski tjesnaci poveznica između Indijskog i Tihog oceana.

U tom je prostoru somalijsko piratstvo, između 2008. i 2016., potaknulo tri zajedničke pomorske protu-piratske operacije NATO-a (Europske unije i Sjedinjenih Država), Rusije i Kine, čime se otvorilo pitanje razmjera međunarodnih odgovora na sigurnosne ugroze u toj pomorskoj zoni od prvorazrednog značaja. U tom kontekstu, EU i danas održava svoju pomorsku misiju prisutnosti u tom području kroz operaciju “Atalante” i programe za jačanje obalnih sigurnosnih pomorskih sposobnosti. Pored borbe protiv piratstva, cilj misije je spriječiti razvoj krupnih kriminalnih aktivnosti poput trgovine oružjem, drogom i ljudima, kao i borba protiv ilegalnog ribolova s mjerama za smanjivanje njegova impakta na indo-pacifički ekosustav.

Te netradicionalne sigurnosne prijetnje preklapaju se s napetostima na pomorskim granicama. Prvo između Kine i država ASEAN-a u Južnokineskom moru. Predmet prijepora je polaganje prava Pekinga na gotovo cijelo Južnokinesko more, temeljem “povijesnih prava” i rute od devet linija koja obuhvaća tri četvrtine područja. Zbog čega Kina u tom pojasu provodi masovne operacije zatrpavanja otočića, transformacije koraljnih grebena u luke, uzletišta i raznovrsne druge infrastrukture. Drugi predmet prijepora je kinesko osporavanje pripadnosti otoka Senkaku u Istočnokineskom moru Japanu. Čemu treba nadodati i rastuće strateško rivalstvo između Indije – u funkciji sile čuvarice Indijskog oceana – i Kine koja je tamo rasporedila svoju mornaricu, posebno otkako se 2017. instalirala u Džibutiju. U odmjeravanje snaga uključene su i Sjedinjene Države, čija se mornarica sve više suočava s pomorskim ekspanzionizmom i strategijama Kineske narodnooslobodilačke vojske (PLA) kojima se priječi pristup regiji drugim pomorskim zračnim snagama. Sve tri države, Japan, Indija i SAD, kojima se pridružila i Australija, osjećaju se ugroženima realizacijom „kineskog puta svile“ (Belt and Road Initiative, BRI), jer njegova pomorska dimenzija podrazumijeva modernizaciju velikog broja lučkih infrastruktura u obalnom prostoru Indijskog oceana, uključujući indijski potkontinent, pa i određene luke u istočnoj Africi sve do Oceanije.




Dakle Indo-Pacifik je koncept koji maksimizira pomorske ambicije glavnih regionalnih sila.

Američke i japanske ambicije

Za Sjedinjene Države koncept Indo-Pacifik je već postojao u logici pivota prema Aziji Obamine administracije. Iako je sadržavao ekonomske, političke i strateške mjere, njegova pomorska komponenta ubrzo je izašla u prvi plan. 2010. godine Hillary Clinton, tada državna tajnica, zaključila je da sigurnost pomorskih linija komunikacije u indo-pacifičkom bazenu zahtijeva jačanje suradnje u pomorskoj sigurnosti između Australije, Singapura, Indonezije i Indije. Nakon čega se pristupilo adaptaciji američke pomorske doktrine, u skladu s ciljem kooptiranja snaga za projekcije u Indijskom oceanu i vjerodostojno suprotstavljanje kineskoj ekspanziji prema zapadnom Tihom oceanu. Dakle indo-pacifički koncept Sjedinjenim državama poslužio je u racionaliziranju njenog vojnog svrstavanja protiv Kine, i to povećavanjem pomorske prisutnosti SAD-a u regiji i jačanjem veza s glavnim pomorskim silama u njoj.

Japanski pristup problematici znatno je utjecao na američki u djelu koji se tiče suprotstavljanj akineskoj pomorskoj prijetnji vizijom “slobodnog i otvorenog” indo-pacifičkog prostora. A upravo je razvoj čvrstog strateškog partnerstva između Tokija i Indije, odnosno uključivanje Indije u tu viziju, bila prekretnica koja je omogućila konsolidaciju koncepta Indo-Pacifik.

Australijske i indijske ambicije

Sa svoje strane, Australija je već 2013. godine u svojoj Bijeloj knjizi o obrani vidjela u usvajanju koncepta Indo-Pacifik, mogućnost za priznavanje njenog statusa otoka-kontinenta na razmeđu dvaju oceana. Istodobno, taj koncept – jer uključuje Indiju,  za Australiju je prilika za proširenje sigurnosnog partnerstva koje je previše počivalo na SAD-u. Također, on ističe prioritet koji Canberra daje očuvanju sigurnosti kritičnih pomorskih ruta – SLOC-ova. Partnerstvo s Indijom omogućuje joj uravnoteženiji odnos snaga u rješavanju problema kineskog pomorskog širenja u Oceaniju sve do Fidžija i Vanuatua.

Koncept Indo-Pacifik za Indiju predstavlja idealan strateški okvir za proširivanje diplomatskog  utjecaja projiciranjem vanjske politike iz bliskog susjedstva prema istočnoj Aziji i Tihom oceanu. Istodobno, razvojem strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Državama, Japanom i Australijom, Delhi se štiti od mogućeg pogoršanja odnosa s Kinom zbog nove vidljivosti kineske mornarice u Indijskom oceanu, koja ga iritira.

Francuske ambicije

Francuska je posljednja država iz tog prostora koja je koncept Indo-Pacifik integrirala u svoju obrambenu politiku (2019. godine). Ona svoju indo-pacifičnost potvrđuje strateškom oceanskom projekcijom temeljenoj na njenom statusu priobalne države indijskog, pacifičkog i australijskog bazena. Francuski prekomorski departmani indo-pacifičke zone tako su se našli u središtu globalne geopolitike francuskog prostora – famoznog francuskog arhipelaga. S Clippertonom, te južnim i antarktičkim teritorijima, indo-pacifički otoci  predstavljaju 93% EEZ-a – francuske ekskluzivne pomorske ekonomske zone, koja je po veličini druga na svijetu. Francusko vojno prisustvo, te zračno-pomorski, kopneni i ljudski resursi kojima raspolaže u indo-pacifičkoj EEZ čine od te europske države traženog partnera.

Europske nedoumice

„Francuski arhipelag“ omogućuje introdukciju EU u središte novih svjetskih geopolitičkih preokupacija i svjetske trgovine. Ova zadnja se, od objavljivanja svoje pomorske strategije 2014. i uspješne misije protiv pomorskog piratstva “Atalante” sve više doživljava kao pomorska sila. Međutim, i dalje nije spremna razviti učinkovite alate (diplomacija i vojska) kojima bi se kao takva potvrdila i jasno pozicionirala prema američkom geopolitičkom zaokretu i revanšu koloniziranih.

Nesuglasje unutar EU-a najbolje ilustrira suzdržanost Višegradske skupine prema francusko-njemačkom paru, kojemu ona ne poriče kapacitet poticanja gradnje EU konstrukcije, ali izražava strah da će se „periferni glasovi“ manje čuti ukoliko je „motor“ EU-a „preglasan“. Po pitanju Brexita, za Višegradsku skupinu glavna lekcija koju bi trebalo izvući je krivnja Bruxellesa. Prema njoj, izlazak Britanije  je  posljedica nagrizanja suvereniteta EU država i preuzimanja moći od strane Bruxellesa. Dakle, Istočna Europa je za manje Europe (za vraćanje moći u EU prijestolnice), za razliku od Francuza koji su za više Europe, ili će se ista raspasti. U isto vrijeme, članice Višegradske skupine naglašavaju da ne pomišljaju oponašati Britanace sa “Czexit-om” ili “Polexit-om”, jer bi si trebale postaviti neizbježno pitanje “kamo ići?”  Naime, one se ne mogu, kao Velika Britanija,  s pravom nadati da će same opstati, zahvaljujući slavnoj bliskoj prošlosti, geografskom položaju, ekonomskoj i vojnoj moći.

Tako se u EU ostaje unatoč konstataciji da nije dobra, jer se ne zna što bi se bez nje. Vrijeme prolazi, EU ostaje nedorečena, nereformirana. Stoga bi, nakon Brexita, realno bilo očekivati Frexit, kojim bi i Francuska konačno izašla iz imobilnosti. Ionako je usamljena u svojim vojnim i diplomatskim akcijama. Ali se to dosad nije dogodilo, jer bi Frexit Europu ostavio u konfiguraciji od prije svjetskih ratova. U međuvremenu, uzalud poljska spisateljica Ewa Thomson poziva Poljake „da se riješe ogorčenosti i oslobode politički diskurs od duhova prošlosti. Da napuste mentalitet koloniziranih“. Poziv kojem bi se trebali odazvati svi Europljani, poglavito Hrvati. Jer su zapadni Europljani jednako kolonizirani anglo-američkim normama kao Rusi, Kinezi, Indijci i ini. Međutim, ne razmišljaju kako se što temeljitije zatvoriti i odlučiti da li je bolja ruska, kineska ili američka dominacija, nego kako se federirati i borbu za dominaciju sebi staviti u korist.

Karta;  „Francuska u Indo-Pacifiku“, izvor Bijela knjiga francuske strategije u Aziji-Oceaniji do 2030.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like