dr. sc. Sanja Vujačić : IMIGRACIJA U « EUROPI U VIŠE BRZINA »

 Između « zaštite europskog načina života » i teorije «velike zamjene »

Kako na hrvatskoj istočnoj, tako i na francuskoj budućoj zapadnoj granici EU (nakon Brexita), pritisak ilegalnih imigranata ne slabi. Žestoki prijepori oko europske imigracijske politike i permanentni pritisak europskih organizacija civilnog društva angažiranih u bezrezervnoj zaštiti prava na azil, zaštiti ljudskih prava ilegalnih imigranata i skrbi o njima; te, najvažnije, nedostatak zajedničkog autonomnog vanjskopolitičkog koncepta EU koji čini da europske granice u sistemskom smislu ne postoje, ključni su katalizatori neprekinutog procesa introdukcije ilegalnih useljenika u prostor EU. Nemoguće ih je zaustaviti samo zidovima, bodljikavom žicom ili presretačima na moru jer stižu sa svih strana svijeta, kako kopnom, morem i zrakom, tako podzemnim i podmorskim tunelima poput onog u La Manchu koji povezuje Francusku i Veliku Britaniju. Potom, provedbom postojećih zakona, nije moguće učinkovito priječiti njihovo slobodno kretanje prostorom EU.

Džungla u Calaisu

U tom su kontekstu, početkom 2000-tih, u lučkoj zoni Calaisa s francuske strane Eurotunela, nicali improvizirani izbjeglički kampovi koje su koristili ilegalni migranti u tranzitu prema Velikoj Britaniji. Redovito demolirani, ponovno su konstruirani. Kako bi smirio bojazni britanske strane od negativnih aspekata povezivanja s europskim kopnom (invazije migranata), Nicolas Sarcozy je s Britancima, u Touquetu 2003., potpisao bilateralni sporazum. Njime se je, iako se radi o unutarnjoj granici između država EU, Francuska obvezala natrag prihvatiti imigrante koje Velika Britanija odbije primiti. Kako bi se izbjegla « šetnja » migranata Eurotunelom u oba smjera, francuske su službe prihvatile na svojoj strani teritorija nadzor putnika prema Velikoj Britaniji. Nakon zatvaranja izbjegličkog centra Sangatte 2002. i migrantske krize 2010., u šumarku kraj Calaisa niknula je prva « Džungla u Calaisu», izbjeglička favela s 1 500 stanovnika. Taj je broj do 2015. narastao do 6 000 ilegalaca iz Afganistana, Darfura, Sirije, Iraka i Eritreje koji su u « Džungli », unatoč skrbi sveprisutnih humanitarnih organizacija, živjeli u nehumanim uvjetima, ali u nadi da će se, nakon  brojnih pokušaja, uspjeti dokopati britanske obale gdje će ih udomiti rodbina.  2015. je « Džungla », tijekom hipermedijatizirane policijske operacije, sravnjena sa zemljom. Kako su francuske vlasti ilegalce koji su « zaboravili » osobne dokumente, podrijetlo i starosnu dob, uglavnom samo preselile u humanije prihvatne centre širom Francuske, i danas policija, tijekom rutinskih kontrola, mjesečno konstatira prisustvo više od 3000 ilegalaca samo u lučkoj zoni Calaisa. Nalaze ih u Eurostar šatlu s kupljenom kartom, kao slijepe putnike u prtljažnicima osobnih automobila, ispod cerada ili u cisternama kamiona, u trajektima ili u čamcima na uzburkanim vodama La Mancha.

Kao na istočnoj granici hrvatska policija, i francuska je policija na zapadnoj granici suočena s problemom ilegalaca u tranzitu. Njemu treba dodati i problematike : ilegalaca koji nemaju namjeru napustiti državni teritorij ; azilanata (godišnje stotinjak tisuća zahtjeva) ; kontrole upućenih i ilegalnih radnika iz istočnoeuropskih država;  terorizam i sve glasniji revolt prekariziranih masa.

Dekonekcija elita od životne stvarnosti masa čini da je francuski represivni aparat  dobio funkciju zadnjeg operativnog regulatora polariziranog društva. O društvenim frakturama najbolje svjedoče nedavni štrajkovi policajaca i nevjerojatni porast broja samoubojstava u toj kategoriji stanovništva (već 52 ove godine) ; kao i ugroženost sigurnosnog sustava izunutra koja se je manifestirala u terorističkom aktu koji je izveo djelatnik policijske uprave u strogom centru Pariza, koji je nedavno prešao na islam, pa keramičkim nožem usmrtio četvoro kolega. U duboku jamu u koju je Tatcheričin ultraliberalizam zakopao društvo, proglasivši da ono kao takvo ne postoji (there is no society), uvukao se je radikalni islamizam i nametnuo kao ideologija nezadovoljnika. Tako nijemo promatramo Europljane koji prelaze na islam kako bi sebi dali pravo da na društveno nasilje koje trpe odgovore nasiljem, da u duhu te izopačene ideologije dohvate noževe i puške, i svoje ubilačke namjere usmjere ekskluzivno prema nevinim žrtvama, nikada prema pravom izvoru svojih problema.

« Europa u više brzina »

Danas se često zaboravlja da je nedavno preminuli francuski predsjednik Jacques Chirac,  podržan francuskim javnim mnijenjem, stao na čelo francusko-rusko-njemačke koalicije protiv invazije Iraka 2003., točno predvidjevši posljedice te anglo-američke intervencije, među kojima i migrantsku krizu. Zatim je 2005. organizirao referendum kojim je narodu pružio priliku za izjašnjavanje za ili protiv uređenja EU prema Ugovoru iz Lisabona. Najviše zbog pozitivnog stava EU prema priključenju Turske, Francuzi su na referendumu odlučili ne ratificirati Ugovor iz Lisabona. Obje inicijative bile su uzaludne jer je većina saveznika podržala anglo-američke geopolitičke planove, te se je EU uskoro suočila s radikalnim islamizmom, terorizmom i migracijskom krizom na vlastitom tlu. Podržavši angloameričku vlesilu, EU je podržala i mudžahedine u Afganistanu, vehabije u Saudijskoj Arabiji ili Muslimansku braću u Egiptu. Starije generacije useljenika muslimanske vjere, tradicionalno prisutne u europskim državama kolonijalne povijesti, trudile su se usvojiti europski model života. Nove, najčešće rođene na tlu EU,  potaknute i zaštićene multikulturalizmom, povele su se za islamskom modom.

Potom su Angloamerikanci, kako bi liječili posljedice vlastite geostrategije, pragmatički, ali bez preispitivanja vlastite odgovornosti i konzultiranja saveznika, krenuli u geoekonomski (protekcionizam) i geopolitički (zatvaranje u državne granice) preustroj (Brexit i Trump). U europskoj ambijentnoj kakofoniji kasni se s preustrojem. Među novim članicama izdvaja se Mađarska koja se je EU priključila u hodu i na posljedice angloameričke geostrategije, kojoj se nije protivila, odgovara refleksivnom praksom « predziđa kršćanstva ». S jedne strane, podiže zidove i odbija prodor migranata s Istoka, kao što je odbijala navale Turaka, argumentirajući da tradicionalno nije zemlja imigracije. S druge strane, u Višegradu je oko sebe okupila sve države emigracije prema istim destinacijama koje biraju i bjelosvjetski migranti. Stoga nije razvidno kako bi « stari » Europljani, samo pod pretekstom kulturološke nekompatibilnosti konkurentnih izvaneuropskih imigranata, nastavili prihvaćati upućene i ilegalne radnike iz novih EU članica,  a da tamo ne mogu slati svoje viškove radne snage proistekle iz imigracije.

Reforma  kontrole migracija, zaštite prava na azil i raspodjele migranata

Sraz između elita « starih » i « novih » Europljana proizlazi iz percepcije vlastite uloge u svjetskim zbivanjima. Prve preuzimaju ulogu aktera zbivanja i spremne su podnositi posljedice vlastitih dobrih i loših odluka. Druge preuzimaju ulogu promatrača i sljedbenika, ili žrtve zbivanja. Odluke izbjegavaju, čime se odriču svake odgovornosti koju prebacuju na teret aktera, iako su dragovoljnim priključenjem EU i službeno postale igrači, a ne promatrači njenih politika, pa se ne bi trebale čuditi obvezama koje iz te uloge proizlaze.

Nacionalne demografske strategije mnogih novopriključenih članica EU, poput Hrvatske, nemaju dugoročnu viziju demografske i, unutar nje, imigracijske politike, a koja bi slijedila potrebe gospodarskog razvoja (Šterc), što dodatno otežava rad na zajedničkim solucijama. Dakle, u « Europi u više brzina », zajednička platforma za pregovore, odnosno postizanje konsenzusa po pitanju reforme  kontrole migracija, zaštite prava na azil i raspodjele migranata – inicijativa koju je  nedavno pokrenuo Emannuel Macron na razini EU, predstavlja se kao nemoguća misija.

Isto kao što su individualne akcije kratkog dometa. Npr., onoliko koliko je talijansko odvraćanje brodova s migrantima smanjilo priljev migranata na Apeninskom  poluotoku, toliko se je povećao pritisak migranata na španjolsku obalu, odakle lako mogu naći put do Italije. Zahvaljujući Orbanovom « populizmu » skrenuta je pažnja na kontrolu istočnih granica EU, ali je ponuđeno jednostavno rješenje  za složeni problem, odnosno različita lica imigracije, među kojima jednosmjernost (istok-zapad) unutareuropske ekonomske imigracije ili najnovija zdravstvena imigracija. Npr., samo je ove godine 7 000 Gruzijaca, uglavno pristiglih u turističkom aranžmanu, zatražilo status azilanta, uglavnom jer Francusku doživljavaju kao zdravstveni Eldorado. Svjedoče kako su, u svojstvu azilanata, u toj državi besplatno operirani i  liječeni, dok u Gruziji nemaju sredstava za liječiti se, ili npr. na operaciju srca trebaju čekati 5 godina. Evidentno je kako građani stare Europe i njihovi socijalni sustavi sve teže podnose imigracijski pritisak, bilo svjetski, bilo iz novopriključenih europskih država.  Što nudi Europska komisija ?

« Zaštita europskog načina života » ili odgovor na zahtjeve njemačkih poslodavaca ?

Ursula von der Leyen otvorila je novo radno mjesto Povjerenika za « zaštitu europskog načina života » (Grk Margaritis Schinas). U trenutku u kojem je nužno i hitno, autonomnim vanjskopolitičkim konceptom koji štiti specifične zajedničke interese Europljana i njegovom restriktivnom imigracijskom politikom, imigrante uopće odvratiti od ideje da krenu na put prema EU, Europska je komisija tek pokrenula pitanje « zaštite europskog načina života ».

Evidentno je kako se radi o europskoj civilizaciji koja se temelji na specifičnoj koncepciji  društva i javnog prostora. Ona ne samo što postoji, nego je jasno definirana pozitivnim pravilima i zakonima, ustavima svih država članica EU, koje povezuje « građanski pakt » iz kojeg proizlaze prava i obveze svih europskih građana i iz kojih je moguće iščitati : razliku između svjetovne i duhovne vlasti, pojam individualnih prava, odnosno sve ono što ujedinjuje europske narode, a nasljeđe je humanizma i prosvjetiteljstva. Dakle, pravi predmet rasprave trebala bi biti integracija useljenika, čime se vrijeme ne bi gubilo na diskurse iz kojih izbija lažna indignacija oko svima poznate imigracijske problematike, nego bi se odmah pristupilo postizanju konsenzusa oko zajedničke restriktivne useljeničke politike i  zajedničkog programa integracije useljenika. Naime jasno je kako su države koje su imigrante dragovoljno prihvatile dužne i uspješno ih integrirati, a useljenici obvezni prihvatiti program integracije, temeljen na tekovinama europske civilizacije, odnosno dužni su prihvatiti ne samo prava, nego i obveze koje proizlaze iz ustava, pravila i zakona europskih država.

Hipokriziju nove inicijative Europske komisije potvrđuje pismo misije kojim je definirana temeljna zadaća Povjerenika. U njemu jedino stoji da će biti ovlašten pregovarati o kvotama  radnika, u smislu provedbe politike « odabrane imigracije ».  Dakle, samo se radi o odgovoru EK na zahtjev  njemačkih poslodavaca kojima nedostaje kvalificirane radne snage. « Imigranti, jednako kao i građani država koje su ih udomile, i dalje će biti tretirani kao zupčanici ekonomskog stroja » ( N. Polony).

Teorija « velike zamjene »

« Revolt elita » izrazio se u neoliberalnoj globalizaciji : delokalizaciji proizvodnje, profita i radne snage. Europski djelatnici tretirani su kao i drugi svjetski, kao oruđe za stvaranje profita koje je moguće seliti jednako kao i tvornice, gazeći njihove nacionalne i moralne vrijednosti.

« Revolt masa » – gubitnika globalizacije izrazio se u « populizmu», antiliberalnom konzervativizmu koji grupira europske nacionalizme, tradicionalizme, belicizme, etatizme, intervencionizme, anti-individualizme… i opravdava prisilu i nasilje u svrhu očuvanja nacionalnih  i  moralnih vrijednosti.  Jedino nasilje masa brine elite jer bi moglo razvrgnuti savez između tehnicističkog neoliberalizma i minoritarizma kojim svijet misle iz humanističke ere gurnuti u transhumanističku. Baciti u zaborav humanistički ideal društva blagostanja za sve i zamijeniti ga magluštinom beskonačnog širenja individualnih prava, a zahvaljujući kojima će sve što je tehnički moguće biti generalizirano u ime prava svakog pojedinca da realizira i najekscentričnije fantazme (nove tehnologije u službi poboljšanja fizičkih i psihičkih kapaciteta pojedinaca…).

S obzirom na bijes koji jednako raste unutar narodnih masa i pripadnika represivnog aparata koji ga kontrolira, moguće je očekivati pokušaje njegovog preusmjeravanja prema stanovništvu određenog etničkog i religijskog identiteta : muslimanima iz Sjeverne i Subsaharske Afrike.  U tom se je smislu u raspravu o imigraciji  uvukla i teorija « velike zamjene ».  Nju je, prema antisemitskom obrascu iz prve polovice prošlog stoljeća, 2010. reaktualizirao i popularizirao francuski pisac Renaud Camus. Polazeći od točne konstatacije, neskrivene želje elita da raspolažu lako zamjenjivim čovjekom, pješakom na šahovskoj ploči kojeg mogu pomicati kada i kako žele, razvio je teoriju zavjere prema kojoj « europske institucije mrze autohtone Europljane i žele njihovo porobljavanje ili smrt ». Iako je poznato da eurokrati  « vole i mrze » u funkciji osobnog probitka i karijere, pa bi « zavjerenike » prije trebalo tražiti u redovima njihovih moćnih financijsko-ekonomskih zaštitnika. Potom je Camus sarkastičnu izreku Bertolta Brechta : « Budući da narod glasa protiv Vlade, treba ga raspustiti. »,  stavio u funkciju svoje teorije : « Kada narod ne može promijeniti Vladu, Vlada može zamijeniti narod ». « Velika zamjena » aludira na programiranu zamjenu starog francuskog pučanstva muslimanima  podrijetlom iz Sjeverne i Subsaharske Afrike, kojoj se treba suprostaviti svim sredstvima.

Naravno, Camusovo učenje izazvalo je uobičajenu indignaciju antirasista, čija neplodna retorika ne nudi rješenja zbog čega dodatno potiče bijes masa. Iako bi dovoljno bilo pragmatički upozoriti na vrlo vjerojatnu perspektivu koju otvara primjena teorije « velike zamjene ». Kao u prvoj polovini prošlog stoljeća, tako i u prvoj polovici ovog vijeka, lako je zamisliti međusobnu eksterminaciju podijeljenih europskih masa ; ovaj put progon druge grupe semitskih naroda (arapske) i svjetski rat ; te, najvažnije, opstanak elita koje se, po završetku međusobne eksterminacije masa, neće libiti sankcionirati antisemitizam, prognanike rehabilitirati i reintegrirati u europsko društvo kojem potom predstoji stara/nova mea culpa era. Drugim bi riječima primjena teorije « velike zamjene » polučila sasvim suprotne efekte od najavljenih. Ako niti ta argumentacija ekstremistima nije dovoljna…to znači da je pravi cilj svih ekstremnih ideologija postići efekt koji je suprotan od onog promoviranog.

You may also like