dr. sc. Sanja Vujačić: JESU LI TRUMPOVI TVITOVI PROROČANSKI? „ŽUTI PRSLUCI“ RUŠE MACRONA

U subotu, 17. studenog 2018. godine,  Marseljeza se orila na prilazima Elizejskoj palači.  Macron se nije odazvao pozivu naroda koji ne prihvaća njegovu globalističku «pedagogiju» prema kojoj su klimatske promjene, međunarodni odnosi i tržišne špekulacije odgovorni za njihove prazne džepove i tanjure. Mobilizacija «žutih prsluka» i sporadične akcije blokade prilaza autocestama i benzinskim crpkama nastavljaju se treći dan. Kako se ne radi o prosvjedu u organizaciji sindikata, koje je najveći dio  Francuza odbacio jednako kao i tradicionalne lijeve i desne političke stranke, a vlast niti može niti  želi pregovarati s «ulicom», predvidljivo je da će ovaj narodni revolt biti ugušen u svojoj apolitičkoj formi. Čime će nered (entropija) u francuskom upravljačkom sustavu i prostoru opasno porasti i zasiguno se politički izraziti tijekom predstojećih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu.

U međuvremenu, za daljni smijer razvoja ovog apolitičnog pokreta koji denuncira neučinkovitost sindikalnog djelovanja, kao i nevjerodostojnost medijskih tematskih odrednica (u raskoraku su s preokupacijama prosječnog Francuza), odlučujuća će biti razina mobilizacije «žutih prsluka»  tijekom predstojećeg vikenda.

« Žuti prsluci »

Francuzi definitivno ništa ne rade kao ostali svijet. Umjesto da na društvenim mrežama objavljuju samodopadne selfijie poput populacija s ruba Europe, koje su u još nezavidnijoj poziciji, francuska «svjetina» (populace  – kako ju posprdno nazivaju lokalne elite), iskoristila je društvene mreže za mobilizaciju i organizaciju novodobne forme narodnog pokreta otpora. Prosvjedujući protiv povećanja cijena goriva koje se nadovezuje na nerazumni fiskalni pritisak koji niti  Macron nije napustio, kako je obećao, francuska «svjetina»  simbolično je iz prtljažnika svojih vozila izvukla i na sebe navukla žute prsluke, u nadi da će Vlada konačno zamijetiti njenu patnju. Pa šalje jasnu poruku: «Dosta je pumpanja para kod onih koji ih već odavno nemaju!»

Ako je macronizam na prošlim izborima glatko prošao, to je samo zato što se je predstavio kao politička opcija koja kontestira tradicionalne lijeve i desne političke strukture, te je spremna krenuti u temeljite strukturalne promjene, ostvariti gospodarski rast, smanjiti nezaposlenost  i povećati ugroženu kupovnu moć potrošača.

Izborom macronizma francuski narod je, dakle, želio odbaciti tridesetogodišnju politiku prekarizacije koju su jednako provodile i lijeva i desna većinska politička opcija.

Međutim ključne su položaje u Macronovoj vladi zauzeli lijevi i desni prebjezi. Jedine vidljive strukturalne promjene, nakon više od godine i pol vladavine, odnose se na zakonske mjere kojima se produbljuje jaz između bogatih i siromašnih. Istodobno, protivno Macronovim najavama, posjednici kapitala nisu požurili s otvaranjem novih radnih mjesta. Prvo, špekulacije na financijskom tržištu uglavnom donose više profita od proizvodnje. Drugo, nezaposlena radna snaga u «globalnom selu» jedva čeka kapitalističku eksploataciju, pa nije razvidno iz kojeg bi razloga netko odlučio zaposliti i korektno platiti baš francusku radnu snagu, koja lošu reputaciju vuče još od 1789. i Velike revolucije.

Macronovi eurofili na vlasti, u ime ostvarenja «viših» globalnih ciljeva, poglavito energetske tranzicije pod pretekstom vrlo sporne interpretacije uzroka globalnog zatopljena,  ustrajni su u namjeri da za te svoje globalne ciljeve financije osiguraju lokalno. Dakle, da jednako «pumpaju» iz džepova  najsiromašnijih kao i najbogatijih Francuza, protiv čega se bune «žuti prsluci» koji najčešće dolaze iz francuske provincije, socijalno devastiranih teritorija izvan velikih gradova  (70% stanovništva).  Povećani državni nameti na naftu, povećane cestarine i (od Sarcozy-a na ovamo) eksplozija kazni za prometne prekršaje poput prekoračenja brzine za 10 km na sat, nagrizaju ionako nedostatna primanja prosječnog Francuza i sitnih obrtnika. Eksplozija radara na autocestama, kojima se koriste privatne tvrtke u ime krajnje represivnog Zakona o prometu, čini da danas svi vozači na francuskim cestama (osim najbogatijih) više paze na bezrazložna ograničenja brzine (tzv. radarske zamke ) nego na vlastitu sigurnost u prometu.

Neprekidno povećanje cijene nafte, u kojoj se najveći udio odnosi na državne tražbine, ograničava mobilnost ruralnog stanovništva. Istodobno, primjenom tržišnog fundamentalizma, čiji su pobornici macronisti na vlasti,  nastavilja se s ukidanjem «nerentabilnih» škola, pošta, trgovina, željezničkih linija  i bolnica u ruralnim sredinama. Zbog čega je ruralno stanovništvo prisiljeno sve dalje i dalje putovati (sve više i više trošiti) kako bi zadovoljilo svoje elementarne potrebe. Uz to su stanovnici francuskih provincija, jednako kao i građani u urbanim sredinama, prisiljeni podnositi neprekidan porast troškova grijanja i potrošačke košarice (porast cijene energenata generira porast troškova proizvodnje, prijevoza i distribucije roba).  Temeljem čega su «žuti prsluci» u ruralnim sredinama konstatirali da troškovi održavanja države i EU nisu prestali rasti, a kvaliteta usluga koje im država i EU pružaju nije prestala padati. Stoga viču: «Dosta je «pumpanja» iz naših džepova!»

Što na to kaže francuska vlast?

Ona se brani šutnjom. Iako je evidentno da je problem izišao na površinu u trenutku u kojem su macronisti pokušali nadoknaditi manjak u proračunu (nastao zbog fiskalnih povlastica najbogatijima) na jednaki način kao i njihovi prethodnici zadnjih 30 godina. Dakle, sve domišljatijim računovodstvenim vratolomijama kojima jednu poreznu obvezu zamijenjuju drugom, istodobno ne zaboravljajući tradicionalne proračunske «pumpe»: automobil i cigarete (pod pretekstom brige o zdravlju, sigurnosti i ekološkoj ravnoteži).

Samo što niti to ovaj put nije bilo dovoljno. Zahvaljujući novim eko-mjerama u duhu Pariškog sporazuma, ne samo da bi svaki Francuz, ponaosob, trebao biti kriv za zagađivanje zraka, nego bi se morao osjećati odgovornim, odnosno platiti i za klimatske promjene koje je tim zagađenjem proizveo (famozno globalno zatopljenje). Isto iako su znanstvenici po tom pitanju podijeljeni, kako na to pragmatički podsjeća američki predsjednik Trump.

Naime, interakcija između  čovjeka i okoliša je neupitna.  Naprotiv, kontestatori vladajuće teorije klimatskih promjena centrirane na čovjeka smatraju kako je ljudski  utjecaj na klimatske promjene predimenzioniran. Jer je osnovna karakteristika Svemira, da su svi oblici materije koje u njemu zapažamo u neprekidnoj izgradnji i raspadanju. Stvaraju se i nestaju čitavi zvjezdani sustavi, a da i ne govorimo o nevjerojatnom mnoštvu svakovrsnih promjena  na Zemlji, u živom i neživom svijetu, kojima se je čovjek, kao i svi drugi oblici materije, prisiljen prilagoditi kako bi opstao. Iz kojeg razloga, za protivnike Pariške konvencije, prema prirodnim zakonitostima, čovjek ne može biti kriv za klimatske promjene (globalna zatopljenja i zahladnjenja) jer su one ciklički proces koji ritmira oblike života na Zemlji od njenog postanka.

Kako je, svojim dolaskom na vlast, republikanac Trump afirmirao teorije protivnika Pariške konvencije i time  poremetio provedbu energetske tranzicije od strane njezinih pobornika (eurofila i njihovih američkih zaštitnika), francuski mainstreem mediji i sve političke stranke (osim Nacionalne fronte Marine Le Pen) su posebno žestoko kritizirale Trump-ovu politiku. Odakle tenzije na relaciji Trump-Macron. Izbor Trumpa za američkog predsjednika obezglavio je ne samo njegve lokalne protivnike – američku Demokratsku stranku, nego i europske saveznike američkih demokrata  – eurofile.  Dovedena je u pitanje realizacija energetske tranzicije kao businessa XXI. stoljeća.

U opisanom kontekstu, razumljiv je Macronov autoritarizam i mutizam po pitanju «žutih prsluka». Njegova vlada već tri dana samo uporno ponavlja kako neće odustati od energetske tranzicije, niti poslušati govor «ulice».  Namjera joj je strpljivo čekati da se narodni revolt postupno ugasi sam po sebi. Dozvoljava rasprave o svim ravnotežama osim o onoj socijalnoj.

Uzaludno «žuti prsluci»: uposlenici niskih primanja, umirovljenici i sitni obrtnici objašnjavaju da njihove plaće više ne pokrivaju niti osnovne životne troškove, da su već 10. u mjesecu u minusu na bankovnom računu zbog čega reduciraju broj obroka, da jednostavno više nema mjesta za nove namete.  Predsjednik Macron nije poremetio svoj planing. U nedjelju, 18.11., bio je u Njemačkoj kada je bilanca prvog dana prosvijeda bila poznata: 290.000 prosvjednika prema službenim podacima („žuti prsluci“ tvrde da ih je neusporedivo više), jedna je osoba poginula, 409 osoba je ranjeno – od kojih 14 teško, a policija je privela 282 građana. U ponedjeljak, 19.09., bio je u Bruxellesu, odakle je odbio komentirati događaje u domovini.

Dekonekcija između vlasti i francuskog naroda koji ju je izabrao, istina demokratski – ali «po defaultu» (izbor između nametnutih, jednako loših opcija) djeluje nepremostiva. Iako je francuski predsjednik, tjedan dana prije somptuozne međunarodne proslave stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata u Parizu, krenuo na svoju  «memorijalnu putešestviju», koja ga je prvo odvela u francuske provincije. Tako je imao prilike susresti se s francuskim pukom i njegovim nezadovoljstvom. Zaključak iz tih susreta narodu je prenio, medijski dosta nespretnim – televizijskim obraćanjem s francuskog nosača zrakoplova. Nespretnim jer podržava osjećaj naroda da im se obraća «s visoka», a «žuti prsluci» već su bili najavili svoje akcije. Rekao je kako misli da je pogriješio jedino u pedagogiji, odnosno da svoju politiku nije dovoljno dobro objasnio, pa narod nije uspio pomiriti s vlasti. Nakon čega je nastavio sa svojom, ovaj put europskom, putešestvijom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata.

U svakom će slučaju ta stogodišnjica ostati duboko urezana u Macronovo sjećanje jer, ne samo da su prema njemu bili neugodni njegovi sunarodnjaci, nego se niti Trumpu nisu svidjele njegove univerzalističke govorancije na pariškom skupu, kojima proziva sve nacionaliste i populiste. Kao da se je Oktobarska revolucija 1917. (Prvi svjetski rat) dogodila zbog nacionalizma, a ne zbog dekonekcije između vlasti i naroda kakvu danas denunciraju «žuti prsluci», a čijim zahtjevima on ne misli udovoljiti, jer da se radi o zahtjevima «ulice». Jasno je kako prava opasnost leži upravo u mogućnosti da narodni revolt «žutih prsluka» preuzme neka od dobro organiziranih radikalnih političkih opcija i vlast preuzme, kao već viđeno, putem nekog od raspoloživih demokratskih mehanizama.

U tom smislu i jer je izišao osnažen iz američkih međuizbora, nakon zajedničkog obilježavanja završetka Prvog svjetskog rata u Parizu, Trump se je Macronu usudio «održati lekciju» kroz par twitova, među kojima je i onaj koji ga podsjeća da je nezaposlenost u Francuskoj prevelika. Drugim riječima, da s populistima nema problema ukoliko ih se uposli,  kao što je to on učinio.

 

 

 

0 komentara

You may also like