dr. sc. Sanja Vujačić: KAKAV NAS SVIJET ČEKA PO IZLASKU IZ KARANTENE?

Onakav kakav smo ostavili prije odlaska na prisilni odmor: svijet u kojem se Sjedinjene Države i Kina natječu za leadership, dok se Europa zadovoljava ulogom bespomoćnog promatrača koji nema drugog izbora nego se bespogovorno svrstati iza svog dominantnog zaštitnika SAD-a.

Tako se, nakon Trumpa, kritici kineskog upravljanja zdravstvenom krizom priključio i francuski predsjednik Macron. U svom dugom intervjuu za Financial Times, on naravno ne govori o evidentnim vlastitim propustima : nepravovremenoj reakciji na sve društvene krize (Žute prsluke, pokret protiv mirovinske reforme, prosvjede i štrajkove zdravstvenih radnika), pa posljedično niti na ovu zdravstvenu. U nju je Francuska ušla nepripremljena iz razloga što vlasti nisu uslišile – tijekom prosvjeda koji su joj prethodili – jasno formulirane zahtjeve manifestanata. Među njima, urgentnu potrebu za povećanjem ljudskih i materijalnih resursa u bolnicama. Centralna poruka iz Macronova obraćanja svjetskoj javnosti : « jasno je da su se tamo (u Kini) desile stvari s kojima mi nismo upoznati » – u službi je skretanja pozornosti s odgovornosti zapadnih vlastodržaca u 30-godišnjem sprovođenju neoliberalnih antisocijalnih mjera koje su rezultirale urušavanjem javnih zdravstvenih sustava. O čemu najbolje svjedoče sanitarne katastrofe u SAD-u i Velikoj Britaniji – odakle je, prije koronavirusa, u osvajanje svijeta krenuo neoliberalni virus.

Istina je da postoje indicije prema kojima COVID-19 nije prenešen na čovjeka konzumacijom zaraženih šišmiša i ljuskavaca, nego nespretnom i nesretnom laboratorijskom manipulacijom. Iz Francuske je konačno stigla znanstveno dokumentirana vijest koja tu tezu potvrđuje. Profesor Luc Montagnier, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu kao jedan od znanstvenika koji su otkrili virus AIDS-a, tvrdi da je novi koronavirus posljedica laboratorijske nezgode. Naravno, tu teoriju već žestoko osporavaju drugi ugledni članovi znanstvene zajednice. Navikao na polemike, uobičajene u znanstvenom svijetu, prof. Montagnier ustrajao je u tvrdnji da je virus SARS-CoV-2 zapravo rezultat pokušaja proizvodnje cjepiva protiv virusa AIDS-a. Njegovu tezu potvrđuje prisustvo elemenata virusa HIV-a u genomu novog virusa, pa čak i elemenata « klice malarije », kako je ustvrdio u intervjuima na medicinskim portalima frequencemedicale i pourquoidocteur. Na kanalu CNews Nobelovac je dodao da te karakteristike novog koronavirusa nisu mogle nastati  prirodnim putem. Vjeruje da se nezgoda desila u laboratoriju P4, smještenom blizu tržnice u Wuhanu (čijem osnivanju je kumovao francuski Institut Pasteur), te čak predlaže eliminiranje tih stranih elemenata iz virusa « valovima ».

Kako to potvrđuje Macronov intervju u Financial Timesu, ova nova znanstvena polemika već je prenešena na geopolitičku scenu. Svaka od suprostavljenih strana (Amerika i Kina) i njihovi partizani podržavaju znanstvenu tezu koja može poslužiti u ostvarenju njihovog geopolitičkog cilja. Kakogod, ukoliko se s kineske strane zaista radi o vještom prikrivanju laboratorijske nezgode, a u čemu su Kinezi našli podršku u najvišim instancama WHO-a (kako tvrdi Donald Trump), onda su francuske obavještajne službe, jednako kao i CIA, vrlo nevješte. Razlog više za zabrinutost. Unatoč više od 1000 milijardi koje saveznici ulažu u NATO obrambeni sustav – on populacije nije u stanju efikasno zaštititi niti od propagacije « pobjeglog » nano-virusa. Kako bi nas onda zaštitio od posljedica uporabe nekog opasnijeg biološkog oružja ? Kakva je budućnost Europe u svijetu u kojem je neoliberalno jednoumlje omogućilo koronavirusni blitzkrieg ? Ili, kakve su perspektive građana u Europi u kojoj je ključna preokupacija državnika poput Emmanuela Macrona i Andreja Plenkovića – reprezentativnih primjeraka europske « progresivističke » neoliberalne linije, obrana vlastitih laksističkih početnih pozicija prema koronovirusnoj krizi u Kini i Italiji – katastrofi koja ih je potom i same dostigla ?

Dakle, ono što u ovoj situaciji povezuje francuskog predsjednika i hrvatskog premijera (hrvatski predsjednik Milanović toliko je « izbrisan » da je nazamjetljiv čak i u ulozi fikusa), to je ne samo borba pod svaku cijenu za održanje na vlasti – nego i za održanje ideologije koja ih je tamo dovela. Međutim, tu svaka sličnost između njih prestaje. Jer, Hrvatska već boluje od kroničnih boleština : depopulacije i gospodarske besperspektivnosti. Vjerojatno ocijenivši da takvu ekonomiju ionako ne vrijedi spašavati, Andrej Plenković prometnuo se u beskimpromisnog « borca za svaki život ». Naime, jednostavno nije mogao dozvoliti da se to malo, unatoč navedenim kroničnim boleštinama preživjelog – ali ostarjelog hrvatskog pučanstva zarazi COVIDom-19 i bude desetkovano uslijed komplikacija. Pored toga, realno je mogao očekivati da hrvatsko klimavo zdravstvo – ali potpomognuto pouzdanim sigurnosnim aparatom (civilnom zaštitom, vojskom i policijom) jednako uspješno protjera opaki nano-virus, kao prije njega sve druge osvajače, migrante, itd. I zaista, bio Kinez ili Amerikanac (dvije velesile međusobno si prebacuju lopticu), niti koronavirus se, kao brojni prije njega, u Hrvatskoj nije osjetio dobrodošlim. Borba protiv COVID-19 pokazala se toliko efikasnom da – ne samo da je broj žrtava u Hrvatskoj iznimno malen, nego se za njih čak niti ne može reći da su preminule « od » koronavirusa. Naime, za osobe umrle uslijed komplikacija (kronične bolesti na koje se nadoveže COVID-19), kažemo da su preminule « s » koronavirusom. Dakle, u Hrvatskoj se umire « s » koronavirusom, a ekonomija je u potpunom zastoju, kao da se umire « od » koronavirusa.



Naprotiv, u Francuskoj ovaj svijet se često napušta « od » koronavirusa. Ne samo zato što bi se i nano-virus, poput migranata, rado u njoj zadržao ; nego i iz razloga što je Emmanuel Macron, zaokupljen konzervacijom, sanacijom i planifikacijom resetiranja ekonomije, zakasnio s implementacijom mjera za spašavanje svakog života. Svjestan karakteristika svoje populacije, on se nije mogao fokusirati samo na « borbu za svaki život ». Dobro zna da bi preživjeli Francuzi, čim ih pusti iz karantene, mogli navući žute prsluke. Stoga se mora pripremiti za polaganje računa pred tim nezgodnim pučanstvom ; od kojeg je malo vjerojatno da će ga spasiti nužno socijalno distanciranje (zabrana okupljanja) do 2022., kako to predviđaju istraživači s Harvarda. Francuski predsjednik sigurno često zavidi kolegi Plenkoviću, čijoj borbi plješću i mediji i oporba. A u Francuskoj narod svako veče u 20h plješće samo liječnicima i medicinskim sestrama. I to ne samo zato što su sada na prvoj liniji, nego jer su, i prije pojave COVIDa-19, pune dvije godine uporno štrajkali zahtijevajući više materijalnih sredstava i ljudstva kako bi pacijentima pružili bolju kvalitetu usluge. U Hrvatskoj vlasti definitivno nemaju takvih problema. Liječnike i medicinske sestre uglavnom preokupira veća zarada, zbog koje odlaze u bolje platežne države. Ne samo liječnici, nego i svi drugi nezadovoljnici Hrvatsku napuštaju bez borbe. Tako drastično smanjuju službeni broj nezaposlenih i domoljubno doprinose prikazu uspješnosti vlade u borbi protiv nezaposlenosti. Za one koji ostaju, podrazumijeva se da su zadovoljni, jer uvijek glasaju za dvije iste stranke. Ništa ih ne može uznemiriti, pa niti aktualna pitanja koja se nameću sama po sebi povodom momentalne « darežljivost » EU, izazvane koronovirusnom krizom : Na čije će to račune sjesti prenamjenjena sredstva EU i da li ona  zaista mogu polučiti razvoj multisektorijalne privrede, odnosno minimuma hrvatske industrijske i prehrambene neovisnosti ? Kako bi Hrvatsku u proces najavljene « deglobalizacije » mogli uspješno voditi oni isti liberali koji su joj nametnuli 30 godina slobodnotržišne globalizacije ? Kako je moguća bilo kakva sistemska reforma bez ideološkog preustroja i dugoročnog autonomnog strateškog plana razvoja hrvatskog gospodarstva, a koji uključuje plan demografskog razvoja?

Pored kroničnih bolesti i COVIDa-19, hrvatsku je snašla i prirodna katastrofa – potres koji je unakazio centar Zagreba. Zagrebački gradonačelnik već je uspio izgrditi građane koji ne održavaju svoju imovinu. Ali se nije usudio prozvati Katoličku crkvu zbog neodržavanja crkvi koje su se urušile ; iako ona spada među tajkune, kako je to dokazao pokojni Dr.sc. Zoran Malenica. Isto tako, nitko se ne propituje koliko će sredstava donirati Status Pontificius – čiji je veliki donator Republika Hrvatska, za obnovu hrvatskih sakralnih objekata. S praznog Trga svetog Petra stiže vijest o zabrinutosti Vatikana jer neće uprihoditi uobičajenih 6 milijuna od posjetitelja ; dok u isto vrijeme Papa Franjo propovijeda ljubav i nadu da će čovjek pronaći sreću u tom novom svijetu u koji bezuvjetno ulazimo.

Svijet koji dolazi

« Peti element » tog svijeta u koji u prijelomnoj 2020. ulazimo (ulazak u novi tridesetogodišnji globalizacijski ciklus) nije ljubav – kao u genijalnom filmu Luca Bessona, nego algoritmi. Francuske publikacije o umjetnoj inteligenciji i njezinim društvenim ili strateškim posljedicama novi svijet uglavnom crtaju crnim bojama. Jer ga karakteriziraju neljudskost i eksplozija nejednakosti po pitanju preraspodjele bogatstava i prisupa  zdravstvenim uslugama. Knjiga Christophe-a Victor-a Svijet koji dolazi (Plon, kolovoz 2019.), u suprotnosti je s većinskim, pesimističkim trendom. Prema njegovim riječima, ništa još nije gotovo, budućnost je za napisati: « Svijet koji dolazi nije po prirodi gori ili bolji od svijeta koji napuštamo, nego će biti ono što od njega učinimo. Postoji put između tehno-libertarijanske utopije Silicijske doline, tehno-intervencionističkog modela koji se gradi u Kini i iskušenja povratka unazad – prema zatvaranju u sebe koje promoviraju populisti širokog spektra. Na nama Europljanima je da taj put izgradimo. »

Doduše, trenutnom slikom tog « svijeta koji dolazi » dominira proboj američkih i kineskih digitalnih divova, što bi moglo dovesti do obeshrabrenja i sugerirati da su pozicije definitivno zauzete i pomaci u ravnoteži snaga nemogući. Iz autorovog klasmana prvih osam burzovnih kapitalizacija, na dan 31. prosinca 2018. prema Financial Times globalu 500, proizlazi prvi trend « svijeta koji dolazi »: 1- Microsoft; 2 – Apple; 3- Amazon; 4 – Alphabet (Google); 5 – Berkshire Hathaway; 6 – Facebook; 7 – Tencent; 8 – Ali Baba. Od ovih osam burzovnih kapitalizacija sedam su, dakle, tehnološke vrijednosti – izravno povezane s digitalnom revolucijom. Pet između njih nije postojalo ili je tek lansirano prije 20 godina. Niti jedna još nije navršila 35 godina starosti.

Drugi trend najavljuje Elon Musk, suosnivač i izvršni direktor Tesle, koji je prvo prikupio kolosalna sredstva za slanje ljudi na Mars. Potom se taj novi milijarder zatekao na terenu koji je prethodno bio otvoren samo za države – odnosno samo za supersile. Tako su danas države u izravnoj konkurenciji s poduzetnicima iz digitalnog sektora koje financiraju privatne banke. Nametnuli su svoje prioritete i svoj planing, a usput pohranjuju osobne podatke.

Gdje se u ta dva trenda, nalazi Europa ? Nigdje. Ona je 2000. lansirala Lisabonsku strategiju s ambicijom da postane « najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo temeljeno na znanju. » Neuspjeh je očigledan. Bez financija i ambicija, Europa je kratkoročno žrtvovala za dugoročno. Rezultat : danas ne postoji internetska platforma europskog podrijetla, jednako kao niti afrička ili latinoamerička. Europska komisija spori se s američkim digitalnim divovima zbog ometanja slobodne konkurencije. Međutim joj je bilo potrebno sedam godina da osudi Google ; sedam godina tijekom kojih su konkurenti američkog giganta trpili štetu ili čak nestali. Christophe Victor tvrdi : « model koji nam nudi Kina Xi Jinping-a nije bitno različit od onoga koji žele izgraditi Mark Zuckerberg, Peter Thiel ili Sergey Brin. Svaki od njih organizira sve apsolutniju kontrolu pojedinaca ; jedan u korist političke moći, drugi u korist ekonomske moći. » In fine, autor optimistički zaključuje da bi Europa u svijetu koji dolazi trebala preuzeti ulogu « čuvarice tehnološkog napretka koja se ne odriče ekonomske učinkovitosti. »

Samo, da li je Europa uopće sposobna za brzu i snažnu akciju koja bi spriječila njeno deklasiranje ? Upravo koronavirusna kriza pokazala je da Europska unija na države članice više djeluje kao anestetik nego kao afrodizijak – nužan za pokretanje akcija i financija koje bi Europljane vratile u igru dominacije svijetom koji dolazi.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like