dr. sc. Sanja Vujačić: KINA PROTIV AMERIKE: RAT UMJETNIH INTELIGENCIJA

Kada je Vladimir Putin, u rujnu 2017., u banalnom govoru povodom početka nove studentske godine, izjavio  kako je  umjetna inteligencija budućnost, ne samo za Rusiju, već i za cijelo čovječanstvo, da su mogućnosti ogromne, ali i prijetnje koje je teško predvidjeti, te da će onaj tko postane vođa na ovom području postati gospodar svijeta, žestoko je uznemirio duhove u Sjedinjenim Državama, Svjetska supersila sa strahom prati spektakularni razvoj umjetne inteligencije u «neprijateljskoj» Rusiji, a još više u «prijateljskoj» Kini.

Stoga se je Elon Musk, predsjednik uprave «Tesla» i «Space-X», spremno požurio  odtvitati na poruku ruskog predsjednika, izrazivši,  kako bi svi trebali biti zabrinuti zbog nekontroliranog razvoja AI (Artificial Intelligence).  Prema njemu, Kina i Rusija su buduće računalne sile, a  Peking  vjeruje da će postati svjetski AI lider do 2030. godine. Zato se američki miljarder nije mogao suzdržati od novog zastrašivanja svijetske javnosti apokaliptičkim scenarijima kojima je sklon. Prvi se od njih odnosi na perspektivu rata radi ostvarivanja svjetske dominacije pomoću najučinkovitije AI. Drugi predviđa demiurgičku (stvaralačku) moć umjetne inteligencije i mogućnost njezine «samostalne odluke za pokretanje preventivnih vojnih udara», dakle preuzimanje odgovornosti za izazvanje III. svjetskog rata.

Zahvaljujući takvom uzbunjivanju, američka javnost naglo se je prisjetila i upozorenja šefa nabave Pentagona, Frank Kendall-a, od sredine kolovoza 2016. (Breaking Defense), da bi SAD mogle biti penalizirane u ratu robota u Siriji, ukoliko nastave inzistirati na ljudskom nadzoru nad pametnim oružjem, dok istodobno njihovi protivnici jednostavno puštaju svoje robote da slobodno povlače okidač. Kendall-a je na to upozorenje navela optimistična izjava tadašnjeg američkog pomoćnika ministra obrane Bob Work-a, koji je tvrdio da će ljudi i strojevi zajedno pobijediti robote bez nadzora.

Taj dijalog između dva američka visoka dužnosnika, osim što je uspješno dočarao pakao sirijske bojišnice, najbolje govori o transhumanističkoj distropiji «poboljšanog» čovječanstva, čiji su pobornici jednako raznorazni «tehno proroci» koliko i istraživači i lideri high-tech sektora. Isplivala je i činjenica da Amerikanci i Kinezi različito doživljavaju transhumanistički koncept temeljen na američkoj ideji da je hibrid čovjeka i računara (poboljšani čovjek) pravo riješenje za problem vremenski limitirane ljudske egzistencije i kapacitete. Štoviše, njihove strategije razvoja umjetne inteligencije, i općenitije tehnološke politike, «dvosmjerna su cesta».

Američka i kineska strategija razvoja programa umjetne inteligencije

Američka koncepcija temelji se na neoliberalnom modelu, pa SAD nemaju strategiju za razvoj umjetne inteligencije (AI) dostojnu tog imena. Povećano oslanjanje na privatne multinacionalne digitalne kompanije – gigante Interneta – posljednjih je godina potkopalo američku sposobnost nametanja svijetu koherentnog, strukturiranog programa razvoja naprednih tehnologija. Manevarski prostor američke države sveo se na puke mehanizme poticaja koji se ostvaruju kroz unosne ugovore s Pentagonom i na porezne olakšice kojima američka vlada pokušava navesti moćne privatne korporacije na nastavak suradnje s njom. To očito nije dovoljno jer su se te tvrtke, zahvaljujući neoliberalnoj doksi, izdigle iznad države, te su slobodne suprotstaviti se američkim nacionalnim interesima. Tako je, u prosincu 2017., Google otvorio istraživački centar za umjetnu inteligenciju u Pekingu i sada  surađuje s kineskom inžinjerskom zajednicom u smislu osposobljavanja njihovih AI stručnjaka. Istodobno, kinesko-američki odnosi se  pogoršavaju. Napetosti rastu zbog straha od pobjede azijske velesile u «ratu umjetnih inteligencija». Njom bi bila prekinuta američka supremacija u području tehnoloških inovacija, čime bi se  otvorila vrata kineskom preuzimanju uloge supersile od Amerikanaca. Dakako, potpuna strateška autonomija GAFAM-a (Google, Apple, Facebook, Amazon, Microsoft), oslobađanje od geopolitičkog pokroviteljstva  Sjedinjenih Država još je daleko, iako su vidljivi prvi znaci emancipacije.





Nasuprot SAD-u, na međunarodnom planu Kina profitira od neoliberalne dokse, a na unutarnjem održava dirigističku i intervencionističku politiku prema vlastitoj industrijskoj i akademskoj strukturi. U srpnju 2017. Državno vijeće (kineska vlada) predstavilo je «Nacionalni plan za razvoj slijedeće generacije umjetne inteligencije», iz kojeg  je razvidno da kineska država još uvijek osigurava njegovo financiranje (22 milijarde dolara godišnje, zatim 60 milijardi dolara do 2025.). Povezanost napora države, komunističke partije i Narodne oslobodilačke vojske s jedne strane, i tehnoloških tvrtki s druge strane, produbljuju se otkako je Xi Jinping došao na vlast 2012. Tu je strategiju kineski predsjednik nazvao “Civilno-vojna fuzija”, pa se je taj izraz  već 2015. godine pojavio u planu “Made in China 2025”. U siječnju 2017. sam Xi Jinping osnovao je Povjerenstvo za razvoj civilno-vojne fuzije Komunističke partije, te je taj model odmah prenesen na razvoj umjetne inteligencije.

Provedbu predmetne strategije koordinira Komunistička partija, koja kineskim tehnološkim divovima nameće glavne strateške smjerove razvoja (Baidu, Alibaba, Tencent, Huawei, Xiaomi, itd. – “BAT [H] X”), kako bi inovirali i dizajnirali dualne tehnologije, dvostruke namjene: civilnu i komercijalnu ili vojnu. Ta podređenost civilnih i vojnih inovacija Komunističkoj partiji Kine (KPK), posebno prisutna u području umjetne inteligencije, doživljavana je kao prirodna jer su svi viši rukovoditelji glavnih kineskih tehnoloških tvrtki viši članovi KPK. Dakle, Strategija razvoja kineske umjetne inteligencije artikulira se oko kamena temeljca totalitarnog državnog kapitalizma,  nazvanog «partijsko-poduzetnički kompleks».

Dva modela razvoja, dvije ideologije, sukobljavaju se na bojištu umjetne inteligencije.





Počevši od 1945. godine, SAD su, zahvaljujući tehnološkom napretku,  postupno uspostavile svoju nadmoć, a zatim i svoju hegemoniju nad ostatkom svijeta. Da bi se to postiglo, nužan je bio jaki državni aparat, puno intruzivniji u nacionalnom gospodarskom i istraživačkom sustavu nego što je to javno priznavala tadašnja liberalna Zapadna vrhuška. Internet, vjerojatno, ne bi bio moguć bez ARPANET-a, prve velike mreže koju je razvilo američko Ministarstvo obrane. Uspostavljena je 1969. i služila kao baza za ispitivanje novih mrežnih tehnologija. Funkcija joj je bila povezivanje sveučilišta i istraživačkih centara. Tako su prva dva čvora ARPANET-a, umrežila Sveučilište Los Angeles u Kaliforniji   i Institut za istraživanja Sveučilišta Stanford. Bez Agencije za napredne istraživačke projekte (ARPA) – preteče DARPA-e, bez financiranja NASA-e i Douglas Engelbart-a koji je 1961. za US Air Force  predložio On-Line sustav, ne bi bilo Web-a. Isto tako, već 1963. ARPA je počela financirati MIT-ova istraživanja umjetne inteligencije sa 2,2 milijuna dolara godišnje. I danas su javna ulaganja u američka istraživanja prisutna, ali privatne investicije velikih tvrtki čije je stvaranje i napredovanje država potpomagala,  znatno ih nadmašuju.

Dakle, tehnološka arhitektura prešla je iz ruku javnog sektora u privatni sektor, iz vojnog u civilni. Isto navodi na konstataciju da rađanje moderne države treba zahvaliti monopolizaciji tehničke proizvodnje u vojne svrhe, dok je postmoderna država nastala prijelazom na neoliberalizam sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Postmoderna država odlikuje se svojim dezangažiranjem, samopovređivanjem vlastitih kapaciteta za inicijativu i organizaciju tehnoloških politika koje industrijalci preuzimaju u svoje ruke (Pierre Musso). Još donedavno činilo se je da je državna vojno-policijska jezgra uspjela izbjeći taj trend. No, osnivanje Nacionalnog povjerenstva za sigurnost umjetne inteligencije dovelo je u pitanje  jedno od posljednjih utočišta državnog monopola: suvereni izbor glavnih strateških smjerova nacije.

Nasuprot tome, Kina primjenjuje stari zapadnjački obrazac «tehničke administracije» koji je svojedobno proizveo «uspjeh» Europe i Sjedinjenih Država. Konfucijanska bogata dvotisućljetna baština, prerađivana sukcesivnim režimima, uključujući komunistički i njegove suvremene evolucije, dovela je do pojave državnog aparata izuzetne učinkovitosti. Strah koji kod nekih izaziva kineski uspon najviše je posljedica tog preuzimanja  zapadnog modela u propadanju, a time i anglo-američke supremacije. Ovdje se završava svaka usporedba između GAFAM-a i BATX-a: dok jedni zamjenjuju državu do te mjere da joj se djelomično supstituiraju, drugi joj se spremno podvrgavaju i stavljaju svoje vještine u njenu službu (Charles Thibout).

Postavlja se pitanje : zašto Europska unija i dalje podržava američka strateška lutanja? Zašto toliko drži do uloge zadnjeg bastiona neoliberalne dokse u čiju ispravnost sumnjaju čak i njezini tvorci, Angloamerikanci?

Prvo iz razloga što je današnja EU koncipirana kao instrument konsolidacije i širenja američke supremacije, čiji se pritisak udružuje s onim velikih europskih korporacija koje niti ne pomišljaju vratiti se pod kontrolu država. Potom, Europljani ne žele vjerovati da je uistinu došlo vrijeme za «rekvijem», da je navika «potrošila» oksidentalni (zapadni) model. Svijetu ne treba poboljšani čovjek bez poboljšanog društva.

Tako EU, iz navike, u ključnom trenutku, ostaje nesposobna obnoviti se, osim u beznačajnim detaljima. Čeka da rješenja stignu s druge strane Atlantika i dokažu nedokazivo: da su finacijski kapitalizam i neoliberalna doksa Europi, a ne Kini koja se je tom modelu suprostavila, donijeli opći društveni napredak, U trenutku u kojem bi trebala biti odlučna i svijet obilježiti pečatom svojih znanja, diplomatskog sjaja, pravne karizme, racionalizma i egalitarizma, ona perpetuira status quo.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like