dr. sc. Sanja Vujačić: KRAJ 2019. – JOŠ JEDAN PROPUŠTENI POVIJESNI SASTANAK EU I RUSIJE

George F. Kennan 1997.:

Proširenje NATO-a: «najnesretnija pogreška američke politike od Drugog svjetskog rata na ovamo».

Za razliku od Britanaca za koje Rusija ostaje «rebus omotan misterijom unutar enigme», kako ju je vidio Winston Churchill; Francuzi su s Rusijom u «strastvenijem» odnosu koji počiva na višestoljetnoj recipročnoj fascinaciji dva naroda kulturom drugog, ritmiranoj realiziranim ili propuštenim povijesnim sastancima. Tako je prirodna želja Francuske za održanjem dijaloga Pariz-Moskva, kao i novi poziv atlantskim saveznicima na povijesni sastanak Europske unije s Rusijom. Tijekom ovogodišnjeg Samita NATO-a u Londonu, brojni francuski saveznici odbili su obnovu druženja s ruskim susjedom, pa je i krajem ove 2019. propušten povijesni sastanak između Europske unije i Rusije. Europljani su za kontakt sa susjednom Moskvom i dalje prisiljeni plaćati skupe interkontinentalne komunikacije koje obvezno prolaze kroz Washington. Što u tom smislu predlaže Emmanuel Macron, još od 2016.  kada je bio ministar ekonomije u Hollandovoj vladi?

Francuska se, zajedno s Njemačkom, još za Samita NATO-a u Bukureštu 2008. usprotivila proširenju NATO-a na Gruziju i Ukrajinu kako bi spriječila destabilizaciju istočnoeuropskog prostora. Danas u odnosima EU-Rusija «postoje dvije opcije», tvrdi Macron: «odbojni stav kojim rizici nekontrolirano rastu, ili diplomacija», s naznakom da «Europljani ne mogu biti u funkciji promatrača kada se radi o njihovoj sigurnosti»; pogotovo kada  «jedni misle da je Rusija prijetnja, drugi kupuju energiju od nje» (aluzija na projekt plinovoda koji povezuje Rusiju i Njemačku). Francuska je izabrala diplomatsku ofenzivu kao odgovor na Trumpovu nezainteresiranost za EU i njegovih zahtijeva da Europljani s Amerikancima dijele financijski teret  koji omogućuje NATO akcije, ali da istodobno ostanu u podređenoj situaciji po pitanju donošenja strateških odluka; da nemaju pravo kritizirati organizacijske slabosti Atlantskog saveza; da bespogovorno kupuju američku vojnu opremi i šire američka vojna znanja i vještine; isto nauštrb razvoja europske vojne industrije i minimuma vlastite strateške autonomije unutar NATO-a.

Francuska smatra da takav status quo više ne može trajati, jer se tiče njenih međunarodnih strateških interesa. S Rusijom tradicionalno razvija plodnu suradnju u područjima od obostranog interesa: unaprjeđenje ključnih razvojnih tehnologija, poglavito u području energetike i znanosti o svemiru. Francuski analitičari ne vjeruju da je Rusija prijetnja NATO-u jer njena moć na međunarodnoj sceni skriva njenu ekonomsku krhkost. Iz toga se razloga u francuskoj stručnoj javnosti uvriježila metafora par excellence za Rusiju: «kolos na glinenim nogama». Naravno, radi se o kolosu iz Nabukodonozorovog sna koji je protumačio prorok Daniel u Bibliji.



Rusija – «kolos na glinenim nogama»

Kako je, dakle, prorok Daniel protumačio san babilonskog kralja Nabukodonozora u kojemu mu se ukazao kolosalni kip sa zlatnom glavom, srebrnim trupom i rukama, brončanim bedrima, željeznim nogama, te sa stopalima od gline i željeza na koje je pao kamen i prouzročio lomljenje cijeloga kipa?  U dijelovima kipa i materijalu od kojeg je izrađen «vidio» je Nabukodonozorovo carstvo i tri carstva koja će ga naslijediti: Perzijsko, Grčko i Rimsko.  Od tada se uvriježio izraz «kolos na glinenim nogama »  za nekoga/nešto naoko snažno, a zapravo krhko.

Kao snažna Rusija krhke ekonomije, o kojoj je progovorio Aleksej Kudrin 2017., prilikom konferencije o mjerama koje treba usvojiti za poboljšanje gospodarskog stanja u zemlji, koju je prenijela privatna ruska televizijska postaja Dojd’. Tom je prilikom Kudrin oprezno podsjetio da je  «možda» zato što je SSSR bilježio vrlo niske stope rasta (1,75% u kasnim 1970-ima i 1,3% u kasnim 1980-ima) isti sasvim nestao. Potom je prosječni godišnji porast ruskog BDP-a iznosio 6,9% godišnje između 2000. i 2008., ali samo 1% između 2008. i 2017., odnosno 0,73% u razdoblju 2012-2017. Dakle trebalo bi reagirati, jer: hoće li Rusija moći «ostati velika tehnološka sila» i natjecati se na toj razini sa «SAD-om, Kinom, Europom?».

Kudrin se potom oboružao brojevima kako bi predočio pravu mjeru kašnjenja Rusije npr. u automatizaciji rada.  BDP po radnom satu omogućio mu je procjenu produktivnosti rada: između 66,6 i 68,3 dolara za Francusku, Njemačku i Sjedinjene Države, a 25,9 dolara za Rusiju. Naime, struktura svjetske ekonomije znatno se promijenila u deset godina zbog tehnoloških inovacija, a da Rusija nije sudjelovala u tim kretanjima. Postotak tvrtki koje svake godine tehnološki inoviraju je između 34 i 55% za Veliku Britaniju, Francusku, Italiju i Njemačku, a samo 8,3% za Rusiju u 2015. A sve to, iako je Vladin plan za 2008. godinu bio da taj postotak dosegne 25-40%. Iz čega Kudrin izvlači zaključak: «To znači da, u okviru našeg upravljačkog sustava, još ne postižemo ciljeve koje smo si postavili», što se, između ostalog, objašnjava i blokadama u političkom sustavu.

Aleksej Kudrin, koji s Vladimirom Putinom profesionalno surađuje od 1990.-ih, nikako nije protivnik trenutne ruske vlasti. Bio je ministar financija od 2000. do 2011., a učinkovitost njegovih tadašnjih mjera je opće priznata. Stabilizirao je financijsku situaciju Rusije. Doduše, u tome su mu uvelike pomogle veće cijene nafte nego u desetljećima prije i poslije njegove vladavine, ali i činjenica da nije bio pobornik povećanja vojnog proračuna. Na kraju je odbačen upravo zato što je kritizirao rastući udio vojne potrošnje i nije se slagao s Dmitrijem Medvedevom. Zatim je podržao zahtjeve civilnog društva, izražene tijekom velikih demonstracija 2011.-2012., pa preuzeo rukovođenje Odborom civilnih inicijativa, koji je trebao pridonijeti razvoju zemlje, zbog čega je svrstan u struju ruskih «liberala» koja teži približavanju zapadnjačkom modelu i sukobljava sa «silovikima» – kadrovima koji dolaze iz vojske, KGB-FSB-a i drugih struktura «s epoletama na ramenu» koje preferiraju uporabu sile/prisile. Neovisno o tome što se priključio  predsjedništvu Gospodarskog vijeća vezanom uz predsjednika Rusije, koje ga je izabralo za potpredsjednika 2016. Iste je godine preuzeo i mjesto šefa svojevrsnog think tanka bliskog vlasti, Centra za strateške studije. Iako su se neki nadali da će ponovo biti ministar financija, u svibnju 2018., Vladimir Putin ga bira za šefa Revizorskog suda. Radi se o prestižnoj funkciji koja uključuje kontrolu ruskih financijskih organizacija i poslovanja, ali ne sudjeluje u definiranju i primjeni Vladine politike. Od 2019. taj Revizorski sud također izdaje kvantificirane podatke o «provedbi nacionalnih ciljeva», što  Kudrinu daje priliku upozoravati da se ciljevi koje su postavili ruski čelnici ne ostvaruju, te formulirati opasnosti koje  generira ekonomska stagnacija zemlje.

Naime, počevši od 2013. godine, udio ruskog u svjetskom BDP-u nije prestao padati, da bi se zadržao  na razini od kraja 1990-ih. Stanovništvo trpi pad životnog standarda i strepi od najavljene recesije. Te rastuće ekonomske poteškoće dijelom objašnjavaju prosvjede koji, u posljednje vrijeme, izbijaju od Moskve do Ulaanbaatara, kao i pad povjerenja u Vladimira Putina i rusku Vladu.

Pad BDP-a prati i demografski pad. «Rupa» u dobnoj piramidi iz 1990.-ih ga ubrzava, a Vladine mjere u korist obitelji ne suzbijaju fenomen, pa će Rusija do sredine stoljeća izgubiti 20 milijuna ljudi. Smanjenje broja Rusa dijametralno je protivno poruci oporavka nacije koje je nositelj Vladimir Putin. Glavni uzrok demografske krize je nizak natalitet (godišnje 107 400 manje novorođenih), koji se još uvijek križa s višom smrtnošću nego u Europi, iako se situacija u tom pogledu brzo poboljšava. Prirodni pad stanovništva tek je djelomično nadoknađen (na 85,7%) priljevom migranata. Svake godine, u Rusiju se doseli između 200 i 300 000 stranaca, pretežno iz bivših sovjetskih republika. Međutim taj je priljev u padu zbog ekonomske krize u Rusiji i kvota koje su vlasti uvele zbog rasta ksenofobije. Prema demografu Visoke ekonomske škole Vladimiru Kozlovu, doseljenici već predstavljaju 12% ruskog stanovništva. Prema Alekseju Rakcha, demografu RosStata, natalitet će padati najmanje do 2030. godine zbog malog broja žena rođenih 90-ih. Demografske projekcije UN-ovih stručnjaka pak predviđaju da će broj stanovnika u Rusiji, do 2050., pasti s 146,8 na 123 milijuna (ne računajući Krim). Počevši od 2027. Rusija se sprema godišnje gubiti 400 000 stanovnika, što je manje nego u razdoblju između 1995. i 2005. – kada ih je izgubila dvostruko više.

Dakle, paralelan gospodarski i demografski pad, odnosno «glinene noge» ruskog kolosa nalikuju drugim takvim europskim klimavim nogama, pa se postavlja pitanje: Zašto  Europska unija i Rusija propuštaju povijesne sastanke? Odgovor se nameće sam po sebi: zato što je Rusija, sa ili bez glinenih nogu, svejedno kolos kojega se EU libi pozvati u svoju kuću iz straha da će u njoj zauzeti sav raspoloživ prostor.

Propušteni povijesni sastanci Rusije i Europske unije

Na kraju hladnog rata, Rusi su svoju budućnost vidjeli u pomirenoj Europi sa zajedničkim sigurnosnim mehanizmima. Međutim Atlantski savez preuzeo je rizik od ruske nacionalističke reakcije kada se pred ruskim vratima pojavio s isukanim mačem.  Odakle npr. preobrazba ruskog senatora Alekseja Puškova, od pisca govora posljednjeg vođe Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova do jednog od najvatrenijih branitelja vanjske politike predsjednika Vladimira Putina, zbog čega se, od ukrajinske krize 2014., nalazi na popisu osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD, Kanadu i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Danas Puškov retrospektivno ocjenjuje kako je njegov bivši mentor, Mihail Gorbačov, «koji je, prije dolaska na vlast, u partiji bio samo specijalist za pitanja iz područja poljoprivrede», bio «naivan». Njegova putanja rezimira rusku. Gorbačov se nadao da će se njegova zemlja vratiti u veliku obitelj europskih naroda. Time se priključio «zapadnoj struji» koja, još od Petra Velikog (1682. – 1725.) nastoji povezati Rusiju s Europom, za razliku od Slavofila, koji se zalažu za specifični put. Na kraju 80.-ih taj je tropizam dobio univerzalnu vokaciju: trebao je dovesti do međunarodnog poretka oslobođenog logike blokova. Dakle, bez osvrta na propast  tog «europskog sna», teško bi bilo razumijeti trenutačno ponašanje Rusije.

Sve počinje prvim putovanjem Gorbačova u inozemstvo – u Pariz, u svojstvu generalnog sekretara KP SSSR-a, u jesen 1985., lansiranja radi njegove formule «europske zajedničke kuće» kojom misli mobilizirati zapadnoeuropske čelnike. Izbor francuske prijestolnice nije slučajan. Charles de Gaulle je branio ideju Europe «od Atlantika do Urala»: Europu nacija, neovisnih o bilo kakvoj tuteli, u kojoj bi se Rusija odrekla komunizma – ideologije za koju je general smatrao da je samo prolazni ruski hir. Za De Gaulle-ova života, ta ideja u Moskvi nije uspjela pasti na plodno tlo. Reiterirana je pred kraj utrke u naoružanju, kada je proračun Sovjetskog Saveza sve teže podnosio izdatke za vojsku. Prvo je između dva bloka postignut dogovor o strateškom paritetu koji je bio  jamac mirnog suživota, ali nije riješeno pitanje njegova poštivanja. Tako se svijet svejedno dvaput približio totalnom uništenju: u rujnu 1983., Stanislav Petrov, časnik zračnih snaga baziranih kraj Moskve, suočio se s lažnom nuklearnom uzbunom; potom su se Sovjeti, u studenom 1983., uspaničili za trajanja NATO vježbi Able Archer 83, misleći da one kamufliraju napad.

«Znanstveni napredak» donio je i zastrašujući koncept «nuklearne zime», nakon čega su zahtjevi za obustavu hladnog rata postali sve glasniji. Nije bilo jednostavno, ali tijekom prvog sastanka u Ženevi, u studenom 1985., Reagan i Gorbačov uspjeli su se složiti da u nuklearnom ratu nema pobjednika, te da se on nikada ne smije dogoditi.  Slijede napori u razoružanju. Gorbačov želi premostiti ponor nepovjerenja između Rusije i SAD-a, pa je spreman i na jednostrane ustupke. Tako Ugovorom o nuklearnim snagama srednjeg dometa, od 8. prosinca 1987., pristaje  ukloniti 1 846 sovjetskih raketa, dakle više nego dvostruko više od američkih kolega.

1988. godine, pod pritiskom unutarnjih poteškoća u socijalističkom bloku, model «europske zajedničke kuće» poprima stratešku konzistentnost. Gorbačov vjeruje da se ekonomski kolaps ne može izbjeći drugačije nego uvođenjem dodatne doze privatnog i tržišnog vlasništva u sustav planiranja. U istočnoj Europi, zahtjevi za demokratizaciju društva utvrđuju ga u uvjerenju da je dobar trenutak za političko otvaranje. Ideološki sukob treba poslati u povijest. Cilj više nije suradnja između dva bloka, nego njihovo spajanje u proširenu Europu koja bi se trebala temeljiti na zajedničkim vrijednostima: slobode, ljudskih prava, demokracije i suvereniteta. To je «povratak u Europu (…), u civilizaciju na čijoj smo periferiji dugo ostali», riječi su tadašnjeg diplomata Vladimira Lukina.

I onda Zapad odlučuje propustiti zakazani povijesni sastanak s Rusijom. Uzalud je Mitterrand 1993. prosvjedovao protiv pristupanja istočnih zemalja NATO-u kao vojnom, a ne kao političkom bloku, za kakvu se evoluciju Atlantske alijanse on zalagao. Uzalud su se u SAD-u zarana digli glasovi protiv NATO dinamike koja riskira izazvati nacionalističku reakciju u Rusiji, koju bi svakako trebalo spriječiti. Čak je i otac doktrine o suzbijanju sovjetskog ekspanzionizma iz 1946., George F. Kennan, već 1997. godine denuncirao proširenje NATO-a kao «najnesretniju pogrešku američke politike od Drugog svjetskog rata na ovamo». Prorekao je: «Ovaj će potez naštetiti razvoju ruske demokracije obnavljanjem atmosfere hladnog rata (…). Rusi neće imati drugog izbora nego proširenje NATO-a protumačiti kao vojnu akciju. Krenuti će drugdje tražiti jamstva za svoju sigurnost i budućnost». Kritičar američke ekspanzije prema granicama Rusije, Jack Matlock, veleposlanik SAD-a u Sovjetskom Savezu (1987. – 1991.), rezignirano je konstatirao: «previše američkih političara kraj hladnog rata doživljava kao svoju vojnu kvazi-pobjedu. (…) Pitanje nije trebalo biti hoće li se ili neće NATO proširiti, nego je trebalo istražiti kako Sjedinjene Države mogu zemljama središnje Europe jamčiti očuvanje njihove neovisnosti i, istodobno, u Europi stvoriti sigurnosni sustav koji bi odgovornost za budućnost kontinenta povjerio samim Europljanima».

Kako je to potvrdio ovogodišnji Samit NATO-a u Londonu, Sjedinjene Države Europsku uniju dvadesetsedmorice više tretiraju kao svoj protektorat nego kao ravnopravnog partnera. Tako ostaje neizvjesna budućnost Europe koju ne kreiraju Europljani.

 

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like