dr. sc. Sanja Vujačić : KRAJ SLOBODE GOVORA! Kako politička korektnost ubija duh Europe

Foto: defendevropa.com

«Da bi neka stvar postala zanimljiva, dovoljno ju je dugo promatrati.»,

Gustave Flaubert, Prepiska s Alfred Le Poittevin, 1845.

Ono što je euro-medijasfera za akademske građane, to su organizacije civilnoga društva za europske mase: inkvizicija XXI. stoljeća.

Rečenice i situacije koje su se nekada činile bezazlenima danas su zločin za koji će nas sustići kazna. Svi smo stalno nešto krivi, iz kojeg nas razloga inkvizitori  «progresivisti» neprestano moraju držati na oku. Krivi smo jer smo popušili cigaretu, nosili krznenjak, pojeli slasni mesni odrezak, šalili se na račun žena ili homoseksualaca, ne daj Bože – uvrijedili neku manjinu… jer vozimo stari auto, pa pridonosimo ekološkoj katastrofi i «kraju svijeta»… Tome treba dodati «krivnje» koje progesivistička inkvizicija ne klasificira kao takve, nego kao blagodati multikulturalizma: npr. kada muslimani kršćanima zamjeraju što jedu prasetinu, židovi muslimanima što goveda trpe više prilikom halal nego košer obreda klanja, a hindusi osuđuju sve tri skupine jer ne samo da im krava nije sveta, nego ju nalaze u europskim tanjurima…

Sve te krivnje istodobno su izvori anksioznosti i gnušanja europskih građana. Preteksti su, zahvaljujući kojima se svaki Europljanin, u datom trenutku,  nađe prikovan za stup srama (čega se gnuša), prozvan (anksiozan jer strepi od prozivanja) i pozvan priznati zločin i prihvatiti kaznu. Jer, novodobni inkvizitori mrze čovjeka takvog kakav jest, nesavršenog. Vjeruju da će nove tehnologije i biomedicinska znanost toliko povećati njegove kognitivne i fizičke sposobnosti, zdravlje i životni vijek,  da ćemo moći govoriti o novoj «post-humanističkoj» vrsti čovjeka. O Supermanu iz literature za djecu: koji više neće morati klati kako bi se prehranio; za prokreaciju neće biti nužno spojiti par žena-muškarac; bioničkoj djeci neće biti potrebna obitelj nego nove tehnologije – dakle neće im trebati niti etnički, vjerski i nacionalni identitet…

Teoretski, novodobni inkvizitori promoviraju «poboljšanog čovjeka» kako bi se približio modelu Nietzsche-ovog Nadčovjeka, odnosno plemenitoj, apsolutno kreativnoj eliti čovječanstva koja odbacuje predodređenost i podložnost bilo kome i bilo čemu, pa tako i humanističkom idealu društva blagostanja za sve, a ne samo za izabrane… Praktično, ti «novi bigoti koji slijepo vjeruju u novu ‘progresivističku religiju’, u stvari su korisni idioti neoliberalizma koji atomizira društva i slabi tradicionalne strukture kako bi nametnuo svoje manihejsko viđenje svijeta» (N.Polony – J.M. Quatrepoint). U tom crno-bijelom «progresivističkom» svijetu, inspiriranom perzijskim i ranokršćanskim vjerskim dualizmom Dobra i Zla, prisiljeni smo u ime Dobra mijenjati svoj zločesti vokabular, uskraćivati si zadovoljstva, kriminalizirati svoje želje i, svakako, «ponovo pisati» povijest.

«Novi bigoti» – čuvari «progresivističke religije»

«Krivnja» se teže oprašta pripadnicima elita nego white trashu – kako je američka buržoazija još u XIX. stoljeću nazvala siromašne i neobrazovane bijelce. Među brojnima,  u to se imao priliku uvjeriti i unuk utemeljitelja francuske modne kuće Jean-Paul Guerlain. Kada je 2010. nastupio kao gost podnevnog dnevnika francuske državne televizije France 2, bio je već prevalio 73.  i bio jedan od najpoznatijih  «noseva» u povijesti francuskih parfema,  što ga nije spriječilo da na televizijskom platou pokaže ozbiljni manjak «njuha» kada je, između ostalih, izgovorio dvije fatalne rečenice: «Tako sam počeo raditi kao crnac. Ne znam da li su crnci oduvijek toliko radili, ali napokon…»  Što se tiče prve rečenice, u njegovoj generaciji, izraz «raditi kao crnac» spadao je u uobičajeni vokabular. Druga rečenica trebala je biti dosjetka kakvima je bila sklona njegova generacija i društvena sredina.  Ali, vremena su se promijenila.

Memorijski zakoni revidirali su rasističke i fašističke povijesne greške, a govorna memorija zaostala iza ispravljene povijesne greške, odnosno rasistički, ksenofobni i antisemitski govor ošto je sankcioniran. Tako je Prekršajni sud Jean-Paul Guerlaina kaznio sa 6 000 eura, a brojne proturasističke udruge organizirale bojkot proizvoda modne kuće Guerlain. In fine, Guerlain je imao otkud platiti kaznu, a modna kuća čije luksuzne proizvode ionako nije kupovao francuski i europski prekarijat nego međunarodne elite koje su rado prihvatile Gurelainove isprike, nije pretrpila veću štetu od bojkota. Naprotiv, dobila je besplatni publicitet.

Sve bi bilo dobro da se, paradoksalno, nije radilo o osudi za rasizam baš francuske industrije luksuza kojoj, realno, po tom pitanju nitko ništa ne može zamjeriti. Prvo, u potrazi za većim od ionako prevelikog profita, francuske su kuće visoke mode, poput jeftinih robnih marki, delokalizirale dobar dio proizvodnje u Kinu. Drugo, visoka moda jednako brine o uljepšavanju bijelih neoliberalnih elita koliko i drugih raznobojnih. Treće, novi bigoti od Europljana eksplicitno zahtijevaju da se vesele što su «izabrane europske bogate obitelji» (poglavito one koje su ovladale francuskom industrijom luksuza) njihova znanja i vještine besplatno ustupile Kinezima, te uzdigle kinesku srednju klase nauštrb iste europske, upravo zahvaljujući «antirasističkom» neoliberalnom ekonomskom modelu. Zamjenom teza (logičkom greškom), novi bigoti – čuvari neoliberalne dokse – rasistima i ksenofobima nazivaju Europljane koji su protiv delokalizacije proizvodnje u Kinu i ekonomske imigracije koja ruši cijenu rada.

Posthumno suđenje povijesnim osobama

U tom kontekstu «lova na vještice» najlošije prolaze francuski prosvjetitelji. Puno su pisali i, posljedično, puno griješili. Stigmatiziraju ih proturasističke udruge koje bi ih rado izbacile iz školskih programa zato što su novi bigoti iz impresivnog opusa prosvjetitelja isčeprkali i slijedeće, uistinu nesretne i nespretne misli:

«Bijelci su crncima superiorni, kao što su crnci superiorni majmunima, a majmuni kamenicama» (Voltaire, Traité de métaphysique, 1734.).

« Iako crnci uglavnom nemaju duha, ne nedostaje im osjećaja » (Diderot, Encyclopédie, 1772.).

« Sa žaljenjem govorim o Židovima : s brojnih aspekata, radi se o najstrašnijoj naciji koja je oskvrnula zemlju » (Voltaire, Le Dictionnaire philosophique, 1769.).

« Ljubav su izmislile žene kako bi ženskom rodu omogućile da dominira, iako je taj rod stvoren da sluša » (Jean-Jacques Rousseau).

« Žene nalikuju vjetrokazu, smire se tek kada zahrđaju» (Voltaire, Le Sottisier, 1883.).

Jasno je kako ove misli iz XVIII. stoljeća jednoglasno osuđuje intelektualna javnost iz XXI., upravo zahvaljujući revoluciji razmišljanja koju su pokrenuli prosvjetitelji. Stoga infantilno posthumno suđenje povijesnim osobama zbog rasizma, antisemitizma i mizoginije postiže suprotni efekt od najavljenog: potiče protubjelački rasizam koji je izvan radara novih bigota – čuvara progresivističke religije, iako je neskriveno koncentriran u različitim, vjersko ili rasno «čistim» udrugama.

Tako prosječni bijeli Europljanin uzalud ponavlja da je odavno oslobođen od rasnih i vjerskih predrasuda, da je i sam tretiran kao white trash i dakle svjestan kako narodne mase svih boja esencijalno trpe klasni rasizam.  Kako je ultra-liberalni kapitalizam klase transformirao u mase, proglasio da društvo kao takvo ne postoji (no society), a novi bigoti kvazi-religiozno svakodnevno europske multikulturalne mase prozivaju i/ili pozivaju na očuvanje multikulturalizma pod sloganom «živjeti-zajedno», antirasistički militanti dobili su krila. Inzistiraju na razvoju osjećaja krivnje u domorodačkom stanovništvu zbog kolonijalnog nasilja njihovih predaka.  Kao da nasilja, prije i poslije «bjelačkog», nije bilo.

Fingirana dobronamjernost novih bigota, sadržana u devizi «živjeti-zajedno», izvor je noćne more svih zapadnoeuropskih narodnih masa. Zaokupljenost proklamiranom jednakopravnosti svih kultura na europskom tlu izvor je permanantne anksioznosi koja ih priječi da se, ujedinjeni na određenom teritoriju, učinkovito odupru predstavnicima globalnog sustava koji jednako melje «luzere» svih rasa i vjera – gubitnike globalizacije.

Poricanje narodnih kultura

Novim bigotima nije promakao niti rad sociologa Hugues Lagrengea Poricanje kultura. On je 2010. bio izložen medijskom procesu, jer rezultati njegova istraživačkog rada u prvi plan stavljaju važnost i dimenzije kulture kao faktora koji objašnjava problematiku nasilja na periferijama velikih francuskih gradova koje naseljava više generacija imigranata. U radu je poglavito opisana važnost različitih kulturnih nasljeđa (imigranata iz Magreba, Turske ili Afrikanaca iz Sahela) u društvenoj stvarnosti periferija. Paradoksalno, upravo je zahvaljujući tom medijskom procesu popularizirana i potvrđena autorova teza poricanja kultura, odnosno, podcrtana je važnost kulturnog kapitala u zaštiti svih narodnih masa, neovisno o njihovom porijeklu. Dokazano je da baš kulturni kapital uvjetuje common decency – kako je Georges Orwel nazvao objedinjene vrijednosti uzajamne pomoći i solidarnosti prisutne u narodu, a koje su temelj svakog društva.

Poricanje kultura od strane europskih elita jednako se odnosi na one autohtonog stanovništva, kao na kulture koje su pristigle s imigrantima.  U isto vrijeme, elite se ne libe pitanje multikulturalnosti instrumentalizirati kako bi opravdale svoj globalizacijski model. Paralelno, neovisno da li se radi o konzervativcima ili progresivistima, dobitnici globalizacije grčevito štite vlastiti ultra-liberalni sustav vrijednosti, odnosno svoj dragocjeni kulturni i socijalni kapital.

Percepcija svijeta koji naseljavaju populacije koje su «bijela stranica» bez povijesti i  kulture, omogućila je brutalne imigracijske politike poput one Angele Merkel koja je 2017. godine, u par mijeseci, uspjela «uvesti» milijun migranata kako bi odgovorila na zahtijeve njemačkih poslodavaca. To isto poricanje narodnih kultura navelo je i francuskog utjecajnog  mislioca i političkog savjetnika Jacquesa Atallija da predloži pragmatičku repopulaciju francuskih pustih sela bjelosvjetskim migrantima. Jer, oslobođene od «tereta» kulture, autohtone ili imigrantske narodne mase neograničeno su «mobilne»: prenosive i međusobno zamjenjive, poput robe. A to je ono što treba europskim poslodavcima.

Sociolog Christophe Guilluy upozorava da je taj koncept poricanja narodnih kultura specifičnost zapadnoeuropskih elita. Globalizirane svjetske elite svugdje imaju priliku prikupljati bogatstva zahvaljujući istom neoliberalnom ekonomskom modelu, ali samo zapadnoeuropske negiraju kulture svojih naroda. One njeguju tu specifičnost kako bi im poslužila u suprotstavlju univerzalizmu europskih narodnih masa, koje banalno brane svoj identitet kao što to čine i drugi narodi na pet kontinenata. Zato jer ne vide kakvu bi dobit ostvarile zamijenom jedne legende (kulture) drugom (multikulturalizmom). Gdje je tu napredak?

Posebno ukoliko se uzme u obzir da je ideja prema kojoj je prošlost moguće prepravljati po želji – totalitarna ideja, kako tvrdi Marcel Gauchet (glavni urednik jedne od najcjenjenijih francuskih intelektualnih časopisa Le Débat). Jednako je totalitarna kao i ideja transformacije klasa u  mase. Kada se europske populacije protive nametanju relativnog društva bez povijesti i kulture, one kulturni kapital koriste kao soft power masa. Kako sve svjetske elite plebisticiraju isti model nejednakosti, ipak je samo europski praćen brisanjem kultura, u europskim narodnim masama rastu anksioznost  i gnušanje prema političkim elitama koje ih ne štite. Poglavito se gnušaju od manipuliranja antirasizmom i antifašizmom.

Tehnika dvostrukog izbjegavanja: multikulturalnosti i sukobi

U ograničavanju javne debate, zapadnoeuropske elite koriste se i ucjenom. Ili građanski rat, ili prihvaćanje devize «živjeti-zajedno». Kako se autohtone zapadnoeuropske populacije,  za razliku od elita, na dnevnoj bazi susreću s poteškoćama suživota različitih kultura, odavno su integrirale rizik od građanskog rata. Svjesne su da su im elite namijenile dvostruku ulogu: glavnih aktera i žrtava eventualnog građanskog rata. Stoga na dezerterstvo svojih vođa odgovaraju praksom dvostrukog izbjegavanja: i multikulturalnosti i sukoba. O uspješnosti te metode najbolje svjedoći činjenica da niti brojni teroristički akti, niti najveći migracijski valovi nisu izazvali značajnije akcije odmazde od strane autohtonih zapadnoeuropskih populacija.

To ne znaći da su napetosti nestale, ili da su zapadnoeuropske populacije odustale od obrane svog socijalnog i kulturnog kapitala, nego da na provokacije odgovaraju suptilnim reduciranjem kontakt-teritorija.  Rezidencijalnim strategijama za sad uspješno izbjegavaju direktni kontakt s drugim kulturama.  Nametnuti model «živjeti-zajedno» transformirale su u  «živjeti-zajedno, ali odvojeni».  Model je karakterističan za sve zapadnoeuropske države.

Radi se o superpoziciji etnički homogenih teritorija na periferijama velikih zapadnoeuropskih gradova. Domorodačke populacije i različite imigracijske skupine, prisiljene živjeti u susjedstvu, nastoje ostati ili postati većinom na određenom teritoriju izbjegavanjem ostalih (getoizacija). Iako te rezidencijalne strategije ne isključuju podizanje mostova između kultura, kontakt i fraternizaciju, glavna im je svrha smanjivanje napetosti. Svakodnevni apeli  «živjeti-zajedno», koje odašilju novi bigoti putem mainstream medija i udruga slabo utječu na životnu stvarnost tih kategorija stanovništva koje, od elita nametnutu multikultularnost trebaju preživjeti s mjesečnih 1 000 eura. Stoga, iscrpljeni borbom za zadovoljenje nasušnih potreba, zapadnoeuropski gubitnici globalizacije žele pod svaku cijenu izbjeći rat. Znaju da, za razliku od etničkih grupa koje su, na nekada njihove terirorije, nanijeli migracijski valovi, ne mogu računati na solidarnost i uzajamnu pomoć zajednice kojoj pripadaju. Budući da su dio autohtonog stanovništva, ne mogu računati niti na pomoć namijenjenu imigrantima (smještaj i materijalnu pomoć). Jer su Europljani, druge ih države ne prihvaćaju kao političke ili ekonomske migrante, a ne garantiraju im niti jednakopravnost i zaštitu njihove kulture, kao što to čini europska kulturna zajednica.

Stoga sve učestaliji poslovno-obiteljski brodolomi generiraju mizeriju koja je vidljiva čak i u najboljim pariškim kvartovima čije su ulice beskućnici izabrali za svoje stanište. U XXI. stoljeću u Francuskoj, kako potvrđuje anketa s terena Anne Nivat iz 2017., među beskućnicima baš su «bijeli izvorni Francuzi najalkoholiziraniji, u najvećoj nevolji, najbolesniji, sasvim isključeni iz društva. Naprotiv, najodlučniji, puni snage kojom bi mogli premjestiti planine, su crnci. Stigli izdaleka spremni su skupiti svu raspoloživu snagu i izmisliti si novi život.»

 

Komentari

komentar

You may also like