U ovom rizičnom povijesnom trenutku, od elana Žutih prsluka najviše je profitirala stranka Marine Le Pen Ressemblement National (Nacionalno okupljanje). Reorganizirana i sveprisutna na terenu, ta se je stranka, iako prozivana kao nacionalistička i populistička, profilirala u političku opciju najprihvatljiviju biračima tradicionalne francuske desnice (prema zadnjim istraživanjima javnog mišljenja). Najveći gubitnici su umjereni Republikanci (desnica). Vrata povezivanju «svih francuskih desnica» su otvorena. Moguće je zamisliti francusku formu Tea Party, manifestacija putem kojih bi konzervativna struja prevladala među francuskim Republikancima. Možda s Marion Maréchal, globalno prihvatljivom mladom političarkom, na čelu.
Proteklih godina, islamski terorizam je izvanredno sigurnosno stanje u Francuskoj učinio uobičajenim stanjem.
Nasilje u ime islama, kao teror manjinskih skupina nad većinom, godinama je monopolizirao medijsko-političku scenu. Tek su Žuti prsluci uspjeli komunikacijske kanale preplaviti prikazima ekonomskog i socijalnog nasilja nad većinom. Nepovratnost tog preokreta potvrđuje činjenica da se potpora javnosti prosvjednicima nije smanjila pod utjecajem zadnjeg islamističkog terorističkog napada u Strasbourgu.
Stoga se, krajem ove, 2018., Francuska europskim vladarima «ukazala» u obliku Pandore – prve žene koju je, prema grčkoj mitologiji, Zeus dao za kaznu ljudima, zajedno s kutijom svih zala.
Baš kao znatiželjna Pandora, Francuska je otvorila «Pandorinu kutiju» i time oslobodila sve ugroze za europske elite koje su do tada živjele u blagostanju. Ali (jer uvijek ima ali), Francuska je kutiju uspjela zatvoriti na vrijeme, prije nego što ju je napustila sva nada, te je tako europske elite spasila od veće katastrofe.
To je kratka priča o šestotjednom prosvjedovanju u Francuskoj i frankofonskoj Belgiji, kojim je kontaminiran sveukupni europski prostor.
Gužva u komunikacijskim kanalima
Analize prema kojima je Francuska izgubila ugled u svijetu zbog vandalističkih čina čije su slike obišle svijet, kao i mogućnost bojkotiranja Francuske od strane svjetskih ulagača zbog zahtijeva kojima prosvjednici traže revalorizaciju cijene rada, više ulaze u domenu propagande za demobilizaciju prosvjednika.
S jedne strane svijet je imao priliku otkriti vitalnost francuskog republikanizma, koji je izašao iz tridesetogodišnje letargije i nudi novu paletu ideja, novu nadu u mogućnost transformacije demokratskog sustava koji je zapeo u slijepoj ulici. A to je ono što svijet od države koja je domovina ljudskih prava očekuje.
S druge strane, bijes Žutih prsluka je izazvala upravo činjenica da se, unatoč poreznim povlasticama i sve većim dividendama posjednika kapitala, nova radna mjesta ne otvaraju, a porezni pritisak na sve tanje prihode iz rada raste. Stoga nude rješenja za obuzdavanje pohlepe najbogatijih na micro i macroekonomskoj razini i obuzdavanje geopolitike siromaštva (deindustrijalizacija i pauperizacija) putem obnavljanja ekonomskog identiteta francuske nacionalne države.
Zadnje dvije subote prosvjedovanja, zahvaljujući nepredvidivoj taktici Žutih prsluka, došlo je do minorizacije utjecaja razbijačkih skupina. Tako su se, šeste subote, umjesto na Elizejskim poljanama, Žuti prsluci pojavili u pariškim kvartovima u kojima nisu bili očekivani, nakon što su najavili simbolično marširanje prema Versailleskom dvorcu… Tamo je, 5. Listopada, davne 1789., nekoliko tisuća Parižanki, nezadovoljnih zbog skupog života i nestašice prehrambenih proizvoda, odmarširalo do desetak kilometara udaljenog dvorca kralja Louisa XVI. u Versailles-u i zahtijevalo da kralj riješi njihove egzistencijalne probleme. Žrtva vlastite neodlučnosti, kralj je prvo završio kao zatvorenik pariških revolucionara i agritatora, a potom je, zajedno sa svojom obitelji, bio osuđen na giljotinu, novu tehnologiju usmrćivanja koju je, između ostalog, iznjedrila francuska revolucija.
Dakle, radi se o visoko simboličnim upozorenjima europskim vladama, od strane prosvjećenog naroda, potpomognutog inputima s globalne svjetske razine, a koje odašilje konzervativna stuja globalizacijskih elita, utjelovljena u politici američkog predsjednika Donalda Trumpa. Naime, šeste subote prosvjedovanja, Žuti prsluci su prisutni i na francuskim granicama, gdje im je namjera prijateljevati s belgijskim, njemačkim i talijanskim kolegama.
Dakle, francuska izvanredna stanja su istodobno europska. Trasiraju dva moguća puta. Prvi, nazvan «konzervativni», u stvari potiče duboke strukturalne reforme EU. Drugi, nazvan «progresistički», u stvari je zaokupljen konzervacijom postojeće europske strukture vlasti. Zbog «progresističke» tridesetogodišnje težnje ka održanju statičke ravnoteže u europskom upravljačkom sustavu, u skladu s prirodnim zakonitostima, kritično je narastao nered (entropija). Sustav se zatekao u stanju generalne krize, što je predsjednik Emannuel Macron samo konstatirao, kada je deklarirao izvanredno ekonomsko, socijalno i sigurnosno stanje.
Stoga je interesantno istražiti zašto je francuski predsjednik, svjesno ili nesvjesno, griješio u argumentaciji svojih direktiva, odnosno inzistirao na logičkoj grešci – «zamjeni teza» u komunikaciji s građanima. Naime, evidentno je da globalizacija 1990.-2020. nije «progresistička» jer je, pod krinkom geopolitike bogaćenja (manjine), skrivala geopolitiku siromašenja (većine).
Teško je povjerovati da Emannuel Macron nije imao jasnu sliku socijalnog stanja države kojom vlada. Bio je najbliži suradnik socijalističkog predsjednika Hollanda, koji je obećao da će se razračunati sa svjetskim financijašima. Ne samo da Macronov prethodnik u tome nije uspio, nego su francuski građani iz proračuna platili i one neplaćene račune koje su financijaši ostavili nakon što su se previše «zaigrali» na svjetskom financijskom tržištu. Iako obilježen kao neuspješan, Hollande je za svog mandata otvorio vrata francuskom istraživačkom novinarstvu (npr. Cash investigations Elise Lucet na državnoj televiziji) koje se hrabro uhvatilo u koštac s najbogatijima i javnost upoznalo s njihovim prijestupima.
Tako, kada je Emannuel Macron preuzeo vlast i počeo neskriveno pogodovati najbogatijima, u građanima je već tinjao bijes zbog kriminalnih radnji «bijelih ovratnika» – kako je francuski kriminolog Jean-François Gayraud nazvao političko-financijsko-gospodarsku vrhušku, impliciranu u nikad kažnjene kriminogene radnje. Isto tako, 2017. predsjednik nije mogao ignorirati izviješće/prospektivu gornjeg doma Francuskog parlamenta – Senata (https://www.senat.fr/rap/r16-393/r16-393.html ) oko problema ekonomske krize, čiji kraj nije na vidiku.
Iz prospektive je razvidno kako je, već početkom Macronova mandata, bio predvidljiv revolt protiv elita, u formi osvete «jadnika» i pobune srednje klase. Na sredini mandata, vladu premijera Edouard Philippe-a znakovito su napustila dva popularna ministra čije će se funkcije pokazati kao ključne u, prvobitno nemuštoj, regulaciji revolta Žutih prsluka koji je nastupio neposredno nakon njihova odlaska: funkcija ministra za ekološku tranziciju Nicolas Hulot-a i funkcija ministra unutarnjih poslova-a Gerard Collomb-a.
Dakle, predsjednik Macron je, neovisno o tome radi li se o namjernim ili nenamjernim činima, svojim inzistiranjem na ukidanju porezne obveze najbogatijima koji nikakve olakšice nisu tražili, postigao onaj efekt koji je Holland izbjegavao izazvati. Doista je pokrenuo Republiku, kako je to najavljivalo njegovo geslo tijekom predsjedničke kampanje, a koje je potom postalo ime danas vladajuće političke stranke: La République en Marche. Potaknuo je prirodnu antagonističku borbu unutar zadanog demokratskog sustava. Ta bi borba, prema sistemskim zakonitostima, trebala proizvesti elan za reformaciju sustava. Demokratskim dijalogom između dvije suprostavljene i time komplementarne strane, trebala bi pilotirati ojačana institucija predsjednika, u svojstvu autonomnog vanjskog autoriteta i moderatora.
Stoga je odgovor na pitanje, kuda idu Francuska i Europa Žutih prsluka jasan: ili prema strukturalnim reformama, ili prema u prošlosti već viđenim mračnim scenarijima.
Kriza institucija u Francuskoj
S jedne strane, pozivajući se na legitimitet koji im daje važeći francuski Ustav Pete Republike, njegov dvokružni većinski izborni sustav i načelo zastupničke demokracije, vladajući ne odustaju od provedbe globalnog «progresističkog» političkog programa, zahvaljujući kojem su, kako tvrde, izabrani. Pristaju na uključivanje oblika participativne demokracije: konzultacije s «umjerenim» Žutim prslucima u jedinicama teritorijalne uprave, i na prenošenje prijedloga putem tradicionalne zastupničke demokratske vertikale.
S druge strane, francuski prosvjednici denunciraju pojavu odstupanja od izbornih obećanja svih vlada koje su se izmijenile u proteklih 30 godina. Smatraju da sve političke opcije, jedanput na vlasti, više zastupaju interese financijskih igrača čiji je novac omogućio njihovu izbornu kampanju i vladavinu nego interese svojih birača (fenomen prevarikacije).
Stoga prosvjednici predlažu češću uporabu RIC-a (Référendum d’Initiative Citoyenne) – narodnih referenduma. Zakonodavim referendumima, kakvi već postoje npr. u Švicarskoj, građani bi dobili mogućnost izglasavanja i onih zakona koje zastupnici ne uspjevaju izglasati (npr. zakon o minimalnim plaćama i mirovinama). Referendumima za ukidanje zakona koje su zastupnici već izglasali, građani bi npr. mogli izbaciti iz svog Ustava Ugovor iz Lisabona. Naime, francuski i nizozemski građani su na referendumu iz 2005. rekli «ne» Ustavu EU kakav je bio zamišljen u Lisabonu. Međutim, dvije godine kasnije, njihovi su parlamentarni zastupnici, za mandata Nicolas Sarcozy-a, ratificirali Ugovor iz Lisabona, na način da više uopće nisu konzultirali narod. Dakle, francuski Prsluci danas predlažu više direktne demokracije, kao protutežu zastupničkoj u koju su izgubili povjerenje, i ostaju mobilizirani i uporni u traženju prihvatljivih demokratskih rješenja.
Povijesne paralele
Govoreći o teškoj ekonomskoj krizi u SAD-u, tijekom koje je između 1929. i 1932. broj nezaposlenih s 1,5 porastao na 15 milijuna, a kriza se proširila i na Europu, Albert Einstein je tada rekao, da «ukoliko postoji nešto što bi laiku kakav je on moglo dati hrabrosti da se izjasni o prirodi uznemirujućih ekonomskih poteškoća tog trenutka, to je upravo ta očajna zbrka u stavovima stručne javnosti »[1].
Prema utjecajnoj grupi francuskih mislilaca, think tanku «Orvelijanaca», niti danas situacija nije drugačija. Protivno često citiranom Einsteinovom postulatu koji kaže da «probleme ne možemo riješiti načinima razmišljanja koji su ih generirali», vladajućima bliska, medijski preeksponirana stručna javnosti (politolozi i ekonomisti) dugo se je s prijezirom osvrtala na razmišljanja Orvelijanaca, a prema kojima «neobuzdana slobodna trgovina i globalizacija vode direktno u slijepu ulicu, kao i da je stručna javnost bliska vlasti suodgovorna za «anemični» ekonomski rast, endemsku nezposlenost, eksponecijalni rast duga, pljačkanje ušteđevina građana, produbljivanje nejednakosti i pauperizaciju oksidentalne srednje klase, dok se istodobno predstavlja kao moralna vertikala» [2].
«Državni» politolozi nastavljaju nerazumno nuditi još više globalizacije i uniformizacije. Kao prije njih sovjetska vlast koja je tvrdila da «komunistički raj» nije bio lijep kao onaj sanjan jer nisu išli dovoljno daleko u marksističkoj revoluciji i destrukciji starog svijeta.
Prije Žutih prsluka, 2009., u SAD-u je Tea Party organizirao niz demonstracija protiv Obaminih reformi, odnosno dodatnog poreznog opterećenja koji donose. Međutim, tu svaka sličnost prestaje. Tea Party je, za razliku od europskog pokreta Žutih prsluka bez deklarirane političke pripadnosti, već u samom početku bio profiliran kao politička struja koja se nastoji nametnuti unutar Republikanske stranke i preusmjeriti njezinu politiku prema čvršćem konzervativizmu.
Dakle, pokret Žutih prsluka nema ekvivalenta u novijem političkom životu jer je odbacio sve priznate oblike demokratskog posredništva (parlamentarne stranke i sindikate). Odakle nadahnute usporedbe Prsluka sa sličnim fenomenima iz francuske povijesti. Među kojima i s pariškom protuparlamentarnom demonstracijom od 6. veljače 1934. koja je brzo degenerirala i pretvorila se u jednu od najkrvavijih, s 15 poginulih i 2000 ranjenih.
Naime, početkom 1934. svijet se suočio s teškim konsekvencama ekonomske krize, krahom burze i jačanjem ekstremizma. U Italiji i SSSR-u, Musolini i Staljin konsolidirali su se na vlasti, a u Njemačkoj je Hitler imenovan kancelarom. U Francuskoj, koja je počevši od 1931. bila pogođena Velikom depresijom (posljedicom američke velike krize započete 1929.), ekonomska i socijalna kriza posebno je pogodila srednju klasu – tradicionalnu potporu Francuskoj Republici. Nezaposlenost je rasla, a vladajući nisu nalazili riješenja za izlazak iz krize. Državni proračun bio je deficitaran. Instauracije svake od šest vlada u dvije godine (1932.-1934.), a koje su bile sastavljene od političara iz većinskih parlamentarnih stranki, završavale su njihovom diskreditacijom. Niz političko-financijskih skandala dodatno je potaknuo protuparlamentarne demonstracije od 6. veljače 1934.
Zastupnik Marcel Délat tog je dana zapisao: «6. veljače, na Trgu Concorde, bili su reakcionari, fašisti, male ali organizirane i hrabre skupine; ali je tu bilo i mnoštvo valjanih ljudi bez političkog opredjeljenja, ali s dobrim razlozima za ljutnju i nezadovoljstvo. Bilo je čak i radikala i socijalista koji su prosvjedovali protiv tih prljavaca što su obeščastili Republiku.»
Samo pet godina kasnije, 1. rujna 1939., izbio je Drugi svjetski rat.
U ovom rizičnom povijesnom trenutku, od elana Žutih prsluka najviše je profitirala stranka Marine Le Pen Ressemblement National (Nacionalno okupljanje). Reorganizirana i sveprisutna na terenu, ta se je stranka, iako prozivana kao nacionalistička i populistička, profilirala u političku opciju najprihvatljiviju biračima tradicionalne francuske desnice (prema zadnjim istraživanjima javnog mišljenja). Najveći gubitnici su umjereni Republikanci (desnica). Vrata povezivanju «svih francuskih desnica» su otvorena. Moguće je zamisliti francusku formu Tea Party, manifestacija putem kojih bi konzervativna struja prevladala među francuskim Republikancima. Možda s Marion Maréchal, globalno prihvatljivom mladom političarkom, na čelu.
[1] EINSTEIN Albert« Religion et science », u knjizi Comment je vois le monde, Albert Einstein, 1934.
[2] POLONY, Natacha & Les Orwelliens, Bienvenue dans le pire des mondes , Editions PLON, 2016.
0 komentara