dr. sc. Sanja Vujačić: Nakon Brexita, «NATO-Exit»?

Prema simulaciji malo vjerojatnog, ali mogućeg američkog izlaska iz NATO-a  Liane Fix i Bastiana Giegericha za Körber Stiftung i International Institute for Strategic Studies [1], članice Europske unije imale bi disparatne reakcije.

Neovisno o toj izvrsnoj  policy game, evidentno je kako bi za Poljake, Balte i Nordijce, nestanak NATO-a predstavljao egzistencijalnu prijetnju; iz kojeg bi razloga aktivirali plan B, odnosno bilateralne obrambene sporazume sa SAD-om koji su već djelomično postignuti (što najbolje govori o vjerodostojnosti Saveza).

Njemačku bi izlazak Amerike iz NATO-a prisilio na temeljitu rekonfiguraciju sigurnosne arhitekture. Njeni bi se čelnici vjerojatno okrenuli prema Francuskoj i Velikoj Britaniji glede zamjene/produžetka NATO nuklearne garancije. U tom slučaju, suočili bi se s, dobro poznatom, britanskom crvenom linijom, njihovim kategoričnim No po pitanju europske vojske ili vojnog saveza unutar EU. U zamjenu za teoretsku potporu, Ujedinjeno Kraljevstvo bi zatražilo pristup Europskom obrambenom fondu, kao i «zaleđivanje» svih europskih integrativnih inicijativa. Za razliku od Francuza, koji bi rado prihvatili ozbiljan razgovor s Njemačkom o nuklearnom pitanju s ciljem kreiranja mehanizma suodlučivanja, poput američkog «dvostrukog ključa» u NATO-u (američko naoružanje u europskim zrakoplovima s europskim pilotima). Ostaje otvoreno pitanje je li Francuska, za uzvrat, uistinu spremna za «europeizaciju» svog mjesta jedine europske permanentne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Francuski suverenisti žestoko se opiru toj ideji; poglavito od 22. siječnja 2019., kada su francusko-njemački čelnici potpisali novi Ugovor o suradnji i integraciji u Aix-la-Chapelle (na njemačkom Aachen), za koji se sumnja da priprema put prema dijeljenju toga mjesta s Njemačkom. Emannuel Macron se brani tvrdnjom da Ugovorom iz Aix-la-Chapelle Francuska zagovara otvaranje drugog europskog mjesta u Vijeću sigurnosti – za Njemačku.

Što se tiče ostalih europskih država, njih izlazak SAD-a iz NATO-a vjerojatno ne bi uznemirio, jer Rusiju ionako ne doživljavaju kao prijetnju. Stoga je pravo pitanje zašto je taj scenarij malo vjerojatan ? Prvo, NATO služi američkim interesima. Drugo, Donald Trump bi se u 2020. morao suočiti s protivljenjem Kongresa koji je prošle godine, gotovo jednoglasno, usvojio prijedloge potpore Savezu kojima je cilj bio spriječiti američki izlazak iz njega. Ipak, budući da američki Ustav dopušta tu mogućnost, te imajući u vidu nepredvidivost i impulzivnost američkog predsjednika, moguće je zamisliti da on – ponesen entuzijazmom svog vrlo mogućeg reizbora – zaista odluči napustiti Sjevernoatlantski savez. Onako kako je napustio Pariški sporazum, ili Sporazum o nuklearnom naoružanju s Iranom.

Kakogod, špekulacije o američkom povlačenju iz NATO-a, podižu tenzije unutar EU i dodatno narušavaju jedinstvo država članica. Međutim, većini Europljana i dalje je teško povjerovati da predsjednik Trump, koji u Europskoj uniji vidi trgovinskog «neprijatelja», zaista teži njenom raspadu. Misle: zašto bi sebe lišio te moćne poluge američke dominacije u europskom prostoru? Na što europski zviždači odgovaraju: raspadom EU Donald Trump se više se ne bi suočavao s blokom, nego s izoliranim državama kojima bi lakše nametnuo svoje dealove. Kada se tome doda činjenica kako je većina Amerikanaca uvjerena da subvencionira zaštitu Europe, te da države koje ju žele nastaviti koristiti moraju platiti više, tada prijetnja izlaskom SAD-a iz NATO-a dobiva na vjerodostojnosti. Razjedinjene europske države više ne bi, kao danas, bile zaokupljene samo kupnjom američkog naoružanja, nego i usklađivanjem s američkom vanjskom politikom, neovisno je li riječ o Kini, Iranu ili nekom drugom predmetu, poput ruskog plina. Dakle, sukobi između europskih država spremnih na ustupke prema američkom zaštitniku i onih koje to nisu konačno bi mogli dovesti do implozije EU. Stoga se postavlja pitanje: je li Brexit najava daljnje dezagregacije EU koju predviđa anglo-američka sila, odnosno koje su konzekvence izlaska Velike Britanije iz Unije po europsku obranu?

Europska obrana nakon Brexita





Frédéric Mauro, vanjski suradnik – istraživač francuskog instituta l’IRIS i autor Bijele knjige europske obrane i njene planifikacije, smatra kako se Brexit vjerojatno uopće neće odraziti na europsku obranu; iz tri razloga.

Prvi je da obrana Britanaca, više nego ostalih Europljana, ovisi o američkom savezniku. Isto zahvaljujući Churchillovoj doktrini iz Drugog svjetskog rata, čiji je prioritet bio uključiti Amerikance u britansku obranu od nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a. Slavnom frazom: «keep the Americans in…» Lord Ismay, prvi generalni tajnik NATO-a, potvrdio je 1952. temeljne postavke te doktrine. Potom, 1956., izvodeći zaključke iz Sueske krize, britanski su čelnici zaključili kako se više nikada neće upuštati u bilo kakvu prekomorsku ekspediciju bez Amerikanaca;  dok su se, u istom kontekstu, Francuzi zakleli kako više nikada neće krenuti u bilo kakvu prekomorsku ekspediciju s njima.

Britanska ovisnost o Amerikancima potom se definitivno usidrila u sporazumima iz Nassaua, potpisanim krajem 1962. i obnovljenim početkom 2003., dakle u trenutku u kojem je odlučena intervencija u Iraku. Prema tim sporazumima, Britanci su odustali od proizvodnje nuklearnih balističkih raketa kako bi koristili američke. Tako su svoje nuklearne podmornice doveli u poziciju ovisnosti o američkom nuklearnom  naoružanju. Dodatno, članstvo Velike Britanije u anglofonskoj zajednici Five Eyes (Australija, Kanada, Novi Zeland, Velika Britanija i SAD) koje joj omogućuje pristup američkoj obavještajnoj službi, neraskidivo je vezuje za nju i čini da bi bez nje bili «polugluhi i potpuno slijepi». In fine, toj operativnoj suradnji i kompilaciji kapaciteta treba priključiti industrijsku suradnju u realizaciji najosjetljivijih projekata poput borbenog zrakoplova F-35, ili općenito privlačnost američke industrijske i tehnološke baze kojoj ne odolijevaju niti najjači  britanski igrači vojne industrije, poput BAE Systems – tvrtke koja polovicu prometa ostvaruje na američkom tržištu.





Kako to potvrđuju sami britanski dužnosnici u ‘Strategiji nacionalne sigurnosti’ iz studenog 2015. (prije Brexita): «kooperacija između Velike Britanije i Sjedinjenih Država, koju je nemoguće usporediti s bilo kojom drugom u područjima: nuklearne, obavještajne, diplomatske, te vojne tehnologije i kapaciteta, ključna je za našu nacionalnu sigurnost. Buduća interoperabilnost naših snaga je u središtu naše planifikacije.» Ova orijentacija, koja se jednako odnosi na planiranje vojnih kapaciteta koliko i na operativno planiranje, konkretno znači da se pristupilo izgradnji britanske vojske integrirane u američku. Zbog britanske nuklearne i obavještajne ovisnosti o Washingtonu, britanski je premijer, u praksi, vječni obveznik predsjednika Sjedinjenih Država.

Drugi razlog iz kojeg se Brexit uopće ne bi trebao odraziti na europsku obranu proizlazi iz prvog. Britanci nikada nisu vjerovali u ideju europske obrane, pa se nameće pitanje: budući da obrana Ujedinjenog Kraljevstva ovisi o Sjedinjenim Državama, čemu bi mu onda mogla koristiti europska obrana? Uvijek su bili protiv, s izuzetkom kratkog razdoblja između deklaracije  iz Saint-Malo-a 1998. i početka rata u Iraku 2003., razdoblju tijekom kojeg su stidljivo podržavali ideju EU o stjecanju «autonomnog kapaciteta za djelovanje (…) radi odgovora na međunarodne krize». Odgovora na koje krize? Samo na one u kojima Amerikanci ne žele sami intervenirati. Dakle, i tada je Velika Britanija, u stvari, samo nadgledala provedbu američkog naputka, prema kojem bi «Europljani trebali sami brinuti o uređenju svoga vrta». Istodobno, nije se libila članice EU, u svakoj prilici, podsjećati kako je «Atlanski savez temelj zajedničke obrane svih EU članica». Pod anglofonskim utjecajem čak je i koncept «europske sigurnosne i obrambene politike», preimenovan u «zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku» – u kompliciranu pravnu konstrukciju koja služi izbjegavanju prezrenog izraza «europska obrana» (čija je konstrukcija postala neizvediva zbog opstrukcija i kompromisa).

Radi svoje neraskidive veze s Amerikancima, Britanci su se uvijek trudili blokirati kooperacije između europskih vojnih struktura, kao npr. projekt Galileo (europski sistem satelitske radionavigacije) čija je ideja razbijesnila Amerikance. Francuzi po tom pitanju imaju najgorče iskustvo. Njihove studije podmornica, fregata, zrakoplovnih nosača, oklopnih vozila, drona MALE i budućeg zračnog borbenog sustava uvijek su završavale u košu za smeće. Bez obzira na kulturološku bliskost s britanskim strateškim blizancem i na izvrsno međusobno razumijevanje oružanih snaga dviju država, uvijek će postojati neki predsjednik Sjedinjenih Država, koji će reći No francusko-britanskoj, ili čak euro-britanskoj suradnji koja bi otišla predaleko. Bez obzira na britanski vojni potencijal na papiru, on nikada neće biti dostupan Uniji bez zelenog svjetla Sjedinjenih Država. Na taj potencijal ne treba računati u smislu obrane Europe od strane Europljana i za Europu. I prije Brexita je britanski doprinos operacijama u okviru «Zajedničke europske politike sigurnosti i obrane», bio zanemariv, ako ne ništavan. Tako je njihova zadnja blokada, do posljednjeg trenutka stopirala izglasavanje bilo kakvog povećanja proračuna ‘Europske agencije za obranu i Satelitski centar EU’. Glede britanskih časnika, njima je naređeno da napuste stožer EU puno prije 12. prosinca 2019.

Konačno, treći razlog iz kojeg se Brexit ne bi trebao odraziti na europsku obranu je istodobno institucionalni, gospodarski i kulturološki. On bi samo trebao katalizirati dva spomenuta dugoročna trenda. Njegovi će učinci varirati ovisno o upornosti Borisa Johnsona u postizanju trgovinskog sporazuma s EU unutar godine (drugi način za ostvarenje «tvrdog Brexita»). Ukoliko britanski premijer ustraje u svojoj namjeri, Ujedinjeno Kraljevstvo će se pozicionirati kao trgovinski konkurent Europske unije, te je za očekivati kako će se udružiti s Donaldom Trumpom i bivše europske partnere ucjenjivati svojom većom ili manjom participacijom u obrani Europe radi ostvarenja što veće komercijalne dobiti.

Nakon što su europskom prostoru, umjesto esperanta, nametnuli engleski jezik, Britanci su se ponovno povukli u svoje anglofonsko kolonijalno carstvo, iz kojeg – jer «pet pari očiju» (Five Eyes) bolje vidi od jednog para – misle nadgledati održanje anglo-američke svjetske dominacije, kojoj «europska obrana» ne ide u korist. Radi se o pragmatičnom stavu. Međutim  on je, dugoročno, rizičan. Naime, danas cijeli svijet razumije i čita  što Englezi govore i pišu. Rizik se nalazi u pretpostavci da se, s vremenom, Anglofoni uopće više neće trebati «praviti Englezi». Oni zaista više neće razumjeti o čemu to njihovo okruženje govori onda kada ne koristi engleski jezik.

Ključni izazov za europsku sigurnost i obranu

Ključni izazov s kojim će se, u predstojećem razdoblju, suočavati  europski sustav sigurnosti i obrane su srušene barijere između trgovinskog rata, političkog rata i rata u pravom smislu riječi.  Kao što su pokazale afera Snowden i skandal Cambridge Analytica (tvrtka bliska Donaldu Trumpu optužena da je koristila podatke 50-tak milijuna Facebook korisnika kako bi utjecala na glasovanje birača u korist republikanskog kandidata),  civilne tehnologije više ne služe samo u unapređivanju oružja. One same su postale oružje. Jer su iste tehnologije korištene za špijuniranje vlada i praćenje stanovništva, manipulaciju javnog mišljenja, dešifriranje poruka, stjecanje komercijalne dobiti i vođenje cyber-rata. U tim bitkama u cyber-informacijskom prostoru, koje se vode dvostruko ubojitim oružjem, Britancima će trebati saveznik. Malo je vjerojatno da će njihov izbor pasti na Europsku uniju. Ideja da je i dalje moguće održavati bliske veze s Ujedinjenim Kraljevstvom izvan NATO-a samo su želje njenih europskih susjeda. I kada je bila članica Europske unije, Velika Britanija je bila individualni igrač na rubu europske obrane čiji je konačni cilj bio blokiranje njena napretka. Dakle, čemu bi Britancima u budućnosti mogle služiti «bliske veze» s Europljanima, ako ne uvidu u europske projekte i mogućnosti da informacije dijeli sa svojim američkim saveznikom? Stoga: «članice Europske unije moraju otvoriti oči: prihvatiti posljedice razvoda, oplakati Englesku i osloniti se isključivo na vlastite snage. Sada su same» – poručuje Frédéric Mauro.

Male su šanse da Maurova upozorenja uzbune sve Europljane. Čak i ako Amerikanci ne napuste NATO, njihova zaokupljenost identitarnom krizom na nacionalnim razinama čini ih nespremnim za ubrzano prihvaćanje odgovornosti za vlastitu obranu. A o njoj ovisi opstanak Unije; one o kojoj je sanjao i Victor Hugo, prije dva stoljeća:

«Doći će dan kada ćete se svi vi, nacije kontinenta, ne gubeći svoje odlike i sjajne pojedince, stopiti u europsko jedinstvo, konstituirati europsko bratstvo.» – Victor Hugo (1849.).

U trenutku u kojem  Kina dostiže SAD, posljednju riječ treba dati Paulu Valéryju koji  je, još 1919., izveo uznemirujuću jednadžbu : «Hoće li Europa postati ono što realno jest: «rtić azijskog kontinenta » ? Ili će Europa ostati onakva kakvom se zamišlja, to jest: dragocjeni dio zemaljskog prostora, biser zemaljske sfere – mozak njenog golemog tijela?» (Kriza duha, 1919.)

[1]  « European Security in Crisis: what to expect if the United States withdraws from NATO », in War on the Rocks, 29. studeni 2019. 

 

Komentari

komentar

You may also like