« Planet je navukao ‘žuti prsluk’ i oštro prosvjeduje »
Objašnjenje : taj sin čistaćice (biografska crtica koju često i ponosno stavlja u prvi plan) uvjereni je ultra-liberal koji smatra kako bogatima treba ostaviti slobodu odlučivanja što će, a što neće platiti. Iako, da su prethodne francuske vlade bogatima ostavljale tu slobodu odlučivanja koju im je dala Macronova, Gérald Darmanin nikada ne bi završio fakultet. Ili sada, kao sin čistaćice, ne bi sjedio u vladi, nego bi danonoćno radio na više radnih mjesta da isplati studenski kredit zahvaljujući kojem bi jedino mogao steći visokoškolsko obrazovanje.
Dok nekom smrkne, drugom svane – poznata je uzrečica koja bi se u potpunosti mogla primijeniti na koronovirusnu krizu. Smrknulo je svim Zemljanima, osim onim impliciranim u farmaceutski business. Tako je, na Veliki petak, francuski laboratorij SANOFI objavio (vijest BFM) kako će, za liječenje pacijenata oboljelih od COVIDa-19 iz pedeset zemalja širom svijeta, dobrohotno donirati 100 milijuna doza hidroksiklorokinina – derivata klorokina koji se inače koristi u liječenju malarije. Tvrtka SANOFI tvrdi da zaprima « sve veći broj narudžbi od vlada širom svijeta », iz kojeg je razloga za 50% povećala svoje proizvodne kapacitete, a do kraja ljeta će ih udvostručiti. Istodobno upozorava kako učinkovitost i sigurnost njegove uporabe još uvijek nisu dokazani, jer su trenutni klinički dokazi « nedovoljni » prema znanstvenim normama. Dakle, SANOFI-eva donacija u stvari je promidžbeni ulog u budući veliki business koji će, nesumljivo, biti liječenje nepoznatog i hirovitog novog koronavirusa. Svjetski farmaceutski lobi zadovoljno trlja ruke pred perspektivom milijardske zarade (više nisu milijunske).
Osvrnuvši se na pandemiju, poznati pjevač francuskih šansona Pierre Perret je zaključio : « Planet je navukao ‘žuti prsluk’ i oštro prosvjeduje ». I uistinu, Planetom je ovladalo žutilo – ludilo u kojemu se oni, koji su neke od nas svojom ideologijom i postupanjem doveli u situaciju da navuku žute prsluke, natječu u broju milijardi koje će izvući iz naših džepova (državnih proračuna) kako bi sanirali posljedice svojih pogubnih politika. Tako se Gérald Darmanin, francuski ministar javnih financija, odgovoran za davanje poreznih olakšica najbogatijim Francuzima, danas žali kako bolnice nemaju dovoljno novca. Nakon Žutih prsluka, dvogodišnjeg štrajka zdravstvenih djelatnika i koronovirusne krize, i dalje ne misli vratiti porez za najbogatije, koji je proračun punio stotinama milijardi eura. Umjesto toga, na Internetu je otvorio « kasicu prasicu » za donacije građana javnim bolnicama. Objašnjenje : taj sin čistaćice (biografska crtica koju često i ponosno stavlja u prvi plan) uvjereni je ultra-liberal koji smatra kako bogatima treba ostaviti slobodu odlučivanja što će, a što neće platiti. Iako, da su prethodne francuske vlade bogatima ostavljale tu slobodu odlučivanja koju im je dala Macronova, Gérald Darmanin nikada ne bi završio fakultet. Ili sada, kao sin čistaćice, ne bi sjedio u vladi, nego bi danonoćno radio na više radnih mjesta da isplati studenski kredit zahvaljujući kojem bi jedino mogao steći visokoškolsko obrazovanje. U stvari, Darmanin je doveden na vlast kako bi širio lažnu propagandu, prema kojoj danas svi mladi ljudi imaju priliku « visoko dogurati ». Iako je prava poruka koju njegov slučaj šalje : ja sam uspio, a poslije mene potop.
Građanima porezno opterećenje, a happy few donacije
Jasno je da happy few izbjegavaju plaćati obvezan porez, pa kako bi onda njihove donacije bile na željenoj razini ? Najbolji je primjer milijardera Bernarda Arnaulta, vlasnika grupe LVMH koja okuplja dobar dio francuskih luksuznih marki. On je, ukidanjem poreza za najbogatije i darovima Europske središnje banke dioničarima (ESB), zaradio 317 milijuna eura dividende u 2017. godini. A gesta, kojom se iskazao tijekom koronavirusne krize, je donacija 10 milijuna maski bolnicama. Na tu količinu, cijena maske ne prelazi 10 centima, što znači da vrijednost donacije nije veća od 1 milijun eura. Znači kako je, od 317 milijuna eura dividende, ostvarene zahvaljujući darovima ESB-a na europskoj razini i poreznog dara na nacionalnoj, Arnault zajednici svojom donacijom vratio milijun eura. Dakle, društvu se narugao ; jer ono što Bernard Arnault i Grupa LVMH duguju francuskoj državi (proračunu) je iznos koji je mogao poslužiti u izgradnji nekoliko bolnica, zajedno sa svom opremom i plaćama uposlenika u njima. Radi se upravo o onim bolničkim krevetima s respiratorima i o onoj zaštitnoj opremi koja danas Francuskoj nedostaje kako bi se efikasnije suočila s pandemijom.
I to nije sve. Za trajanja krize, nezaposlene djelatnike Grupe LVMH plaća država, koja se u to ime zadužila. Taj novi kredit servisirat će svi građani iz proračuna. Za uposlenike spasonosna mjera. Ali još više za kapital najbogatijih. Kako bi ga sačuvali, oni su se radnika odmah « rješavali ». Slali su ih na burzu rada kao tehnološki višak i prenapregnuli fondove za nezaposlene – one iste na čijoj minimizaciji rade već 30 godina. Za nagradu će državna banka za investicije – jednako multinacionalama koliko potrebitima : obrtnicima, malim i srednjim tvrtkama – jamčiti zbog koronavirusne krize podignute kredite. Tim se naporima, kao i obično neučinkovito i kasno, pridružila i Europska unija. Kako su u njoj države tretirane kao tvrtke (velike, srednje i male), one najmanje će najteže dolaziti do kredita, odnosno pod najnepovoljnijim uvjetima. U državama poput Hrvatske, u kojima građani vladajuće ne prozivaju zbog gospodarske neuspješnosti (uvijek glasuju za stranke koje su ih u tu situaciju dovele), već se govori o novom « stezanju remena ». Predlaže se rezanje plaća državnih službenika, među kojima su najbrojniji upravo oni koji su na prvoj liniji borbe protiv pandemije.
U isto vrijeme, supranacionalna razina vlasti niti ne pomišlja kresati broj eurokrata u Bruxellesu i njihove privilegirane plaće i mirovine. Iako/jer : europske države i građani iz svih kriza izlaze osiromašeniji u korist happy few ; poslovično su spori i neefikasni, a pod njihovim rukovodstvom utjecaj Europljana u svijetu otopio se kao ledenjak na planini Kenekaise – nekoć najvišeg švedskog vrha.
Zašto su eurokrati zaštićeni ? Zato što im je temeljna funkcija očuvanje neoliberalne dokse i zaštita njenih pradstavnika u europskim vladama. Dok se kod najstarijih članica EU sve jasnije profilira ideja kako bi im bez EU bilo lakše, novopriključene članice grčevito se hvataju za tu supranacionalnu tvorevinu. Npr., kako bi u Hrvatskoj Granićeva generacija iz MVP-a na vlasti mogla poduzeti suverenistički zaokret kada je njena vanjskopolitička solucija A : Europska unija i NATO, a solucija B : proširenje NATO-a i EU ? Dakle, « cerebralnu smrt NATO-a i EU » pojme kao vlastitu, pa se usuđuju ono što se vladajući u « velikim » državama još libe objaviti : rezanje plaća djelatnika u javnom sektoru, a koje već primjenjuju poslodavci u privatnom. Konstatiramo kako je na djelu dugoročno osiromašenje građana i država, pod pretekstom koronavirusne krize. Paradoksalno, pandemija koja se uzdigla kao svojevrsna prirodna brana protiv toksične mobilnosti u ime maksimiziranja profita, poslužiti će u posljednjem vulgarnom dekintiranju svih slojeva društva, osim nekolicine odabranih. Iako su neoliberalne političke elite nepravodobno i neprimjereno odgovorile na koronovirusnu krizu, a ona postala moguća upravo zahvaljujući zabludama neoliberalnog jednoumlja, one se danas natječu tko će prije ovladati zdravstvenom krizom.
Borba neoliberala za opstanak
« Uspješno » upravljanje zdravstvenom krizom trebalo bi im osigurati opstanak na vlasti. Stoga nas u Europi bombardiraju različitim interpretacijama nepouzdanih statistika o rasprostranjenosti virusa i njegovoj smrtnosti (zbog različitih metoda observacije) i proturječnim preporukama znanstvenika, je li ili nije korisna karantena i nošenje maski. Atlantska suradnja slabo funkcionira. Američka predsjednička kampanja je u tijeku, pa Donald Trump EU tretira kao bankomat. Usred koronavirusne krize od EU, u kojoj sve članice nisu i članice NATO-a, potvrđeno mu je kako može računati na 30-tak milijardi pomoći za standardizaciju europskih « tranzitnih ruta » radi osiguranja vojne mobilnosti – za američke trupe i njihovu opremu. Ostalo će platiti europske države članice Saveza. Neposredno nakon toga, u duhu America First, nije se libio Europljanima (koje tretira kao svoje posilne), ispred nosa krasti narudžbe zaštitnih maski. Europski su vođe bili zgroženi Trumpovim postupanjem u jeku koronavirusne krize. Iako « veliki američki vođa » samo slijedi neoliberalnu doksu – kojoj su i sami prisegli (zakonima ponude i potražnje). A, ako je Trump tako bogat maske trostruko plaćati, to je upravo iz razloga što su se Europljani, unatoč pandemiji, obvezali povećati svoj doprinos SAD-u za obranu od « ruske prijetnje » : za 400 milijardi dolara. U čemu će sudjelovati i Italija – koja proživljava najžešću zdravstvenu katastrofu, iako njen godišnji doprinos NATO-u već prelazi 26 milijardi eura – više nego što je talijanski parlament odobrio za urgentne potrebe suzbijanja koronavirusne krize : 25 milijardi. Sve te troškove europski neoliberali prihvaćaju jer su NATO i EU jamstvo njihovog opstanka na vlasti.
Christine Lagarde, šeficu Europske središnje banke, slave kao heroinu koja će Europljane izvući iz koronavirusne financijske krize. Iako je razvidno kako strategija « čuvarice neoliberalnog hrama » ekskluzivno vodi spašavanju i debljanju računa europskih happy few, kao što je to bio slučaj u vrijeme zadnje krize. Zašto ?
Zbog karantene, brojne tvrtke su u situaciji da ne samo što više ne mogu otplaćivati svoje dugove, nego su im za opstanak nužni i dodatni krediti. Kreditna preopterećenost prilikom izlaska iz krize umanjuje šanse za brzi ekonomski oporavak. Zato je lako predvidjeti da banke neće pristati preuzeti rizik odlaska u stečaj zajedno s tvrtkama koje i dalje nisu u stanju vraćati svoja, sada multiplicirana dugovanja. Nameće se jednostavno rješenje : Europska središnja banka (ESB) mogla bi kredite dati izravno tvrtkama, jer ona kontrolira valutu i, dakle, ne može bankrotirati. Međutim to je nemoguće iz ideoloških razloga. Zbog neoliberalnog jednoumlja na kojem se temelje europski sporazumi. Prema njemu, samo privatne banke mogu intervenirati u gospodarstvo. Ne iz razloga što bi intervencija ESB-a bila neučinkovita, nego zato što nije u skladu s neoliberalnom doksom (samo individualne odluke i interesi su legitimni), Središnjoj banci nije dozvoljeno direktno kreditirati tvrtke.
Uz tradicionalna neoliberalna rješenja : prekarizacija i dehumanizacija tržišta rada, stalni pad kupovne moći i socijalnih prava u korist povećanja dobiti manjine koja pribjegava mehanizmima za optimizaciju poreza, pojavila se i eksponencijalna automatizacija tržišnih transakcija. Ona je sve prethodne oblike učinkovite regulacije tržišta učinila utopijskim, tehnički zastarjelim. Naime, od posljednje bankarske krize, financijskim tržištima – kojima vladaju sve složeniji algoritmi – šeću se legije financijskih balona. Zadnjih godina, zarađuju se i gube milijarde u picosekundama, zahvaljujući gotovo neprimjetnim i automatiziranim tržišnim kretanjima. Ti mali financijski « roboti » (koje nikada ne zabrinjavaju slabosti tehnologije koja ih pokreće) mogu amplificirati pad tržišta sa svojim milijunom transakcija u sekundi. Domino efektom, ostali algoritmi koji su programirani da koriste trendove pada tržišta stvaraju sistemski rizik od munjevitog kraha. Zbog nikada prije viđene multiplikacije broja dnevnih transakcija, i indikatori volatilnosti – koji su u realnom vremenu upozoravali na rizike – su zastarjeli. Stoga su tržišta « slijepa ». Više ne reagiraju na ništa drugo nego na glasine i tweetove. Nekako kao i mi.
U tom smislu, moguća je fikcija o distropijskom kraju/budućnosti ultra liberalnog financijskog kapitalizma, u kojoj neoliberali posljednji put vulgarno dekintiraju populacije – pod pretekstom nepoznatog virusa, a za krah neoliberala se pobrinu no name financijski roboti .
