Jedino je Bidenova pobjeda europske progresiviste uspjela izvući iz mamurluka izazvanog raskolom u NATO-u i Europskoj uniji u uvjetima koronavirusne krize. Samo nakratko, jer je ubrzo postalo jasno kako je trumpizam preživio, a izbori pokazali u očima cijeloga svijeta da je suvremeno američko društvo frakturirano kao nikada prije, a što će hraniti daljnju krizu oksidentalizma. Za to ne može biti odgovorna samo Trumpova « problematična » osobnost. Istina, on je vrijeđao Europljane, ali im je time činio uslugu. Prisilio ih je na suočavanje s činjenicom da je njihov veliki zaštitnik prije svega preokupiran nametanjem i održanjem vlastite dominacije. Američki imperijalizam – ratovanje poglavito ekonomskim i pravnim sredstvima, nije Trumpov izum. Nastaviti će se još i više s Bidenom. Nerealno je očekivati da SAD neće voditi istu politiku samo zato što je Biden uglađeniji. Da Amerikanci više neće biti opsjednuti usponom Kine, nesposobni razumjeti Bliski istok, ili da ih više neće veseliti što ih europljani trebaju tražiti da im odobre pravo na postojanje. U tim okolnostima, europski raskol Istok-Zapad, koji postoji jer odgovara američkoj politici oživljavanja „Varšavskog pakta“ radi njegova okretanja protiv Moskve, za EU je siguran put u slijepu ulicu. Iz nje više neće biti izlaza – onog koji je mogla prokrčiti ideja europske autonomne strategije unutar NATO-a, europske zajednička obrane i vanjske politike.
Zašto su države, sada već zvane države Inicijative tri mora, formirale novi istočni blok sa svrhom jačanja kohezije na prvoj liniji fronte prema Rusiji i zaobilaženja zapadne Europe?
Kako je Donald Rumsfeld smatrao da je podrška Zapadne Europe NATO-u premlitava, već se 2003. koncentrirao na konzervativnu i ratobornu “novu Europu” kako bi što bolje marginalizirao onu “staru”. Što se posebno dobro uklopilo u planove Trumpove administracije. Prema generalu Jonesu: “Način na koji zemlje Srednje i Istočne Europe gledaju na svijet i prijetnje s kojima se suočavaju puno je više usklađen s američkom vizijom nego s onom naših tradicionalnih saveznika u zapadnoj Europi”. Te je generalove riječi pohvaljeni Istok dočekao spreman kao puška, te čini sve što je u njegovoj moći kako bi ostao u milosti “velikog gazde”.
Nova fraktura Istok-Zapad
Naime u državama europske istočne zone uvriježilo se mišljenje da su tretirane kao drugorazredne članice Unije. Ogorčene su zbog “dvostrukog standarda” i miješanja Bruxellesa koje se uspoređuje s tutorstvom Moskve u prošlosti.
I trideset godina nakon završetka hladnog rata, a petnaest nakon proširenja EU, nisu izbrisane razlike između « starih » i « novih » članica. Štoviše, govori se o povratku podjele Istok-Zapad ; o frakturi Unije koju su iscrtala razilaženja po pitanjima demokracije i pravne države, te uspona nacionalizma i suverenizma – problematike koja je uspjela pokrenuti postupak iz članka 7. Lisabonskog ugovora protiv Poljske i Mađarske zbog kršenja vladavine prava. On je mogao dovesti do suspenzije glasačkog prava tih zemalja. Naravno, samo teoretski, jer je konsenzus 28-osmorice, ili 27-sedmorice, kao i obično, bio nemoguć, što je na Zapadu bilo percipirano kao prijetnja matičnom europskom projektu. Zašto, dakle, dirljivoj priči o susretu između Istoka i Zapada, na ruševinama Berlinskog zida, nedostaje happy end ?
Deziluzije
Nije se dogodilo ujedinjenje, nego proširenje EU – koje se pak rezimiralo na jednosmjernu copy-paste aktivnost novih članica. U pretpristupnoj fazi, od parlamenata kandidata za priključenje jedino se očekivalo da u svoja zakonodavstva ugrade više od 100 000 stranica “pravne stečevine EU”. Što je bilo daleko od ideala ujedinjenja čiji su nositelji bili lideri novih demokracija poput Vàclava Havela. Oni su zamišljali ujedinjenu Europu proisteklu iz otpora protiv totalitarizama (fašizma i komunizma) kojoj nove članice pristupaju kako bi ravnopravno doprinijele demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima. Entuzijazam prvih istočnih demokrata ubrzo je skršila Europa “zajedničkog tržišta”, koja ih je vratila u stare interesne zone zapadno-europskih sila koje su, za uzvrat, NATO-u osigurale „pobjednički“ pohod prema granicama Rusije. Banalna stvarnost pristupnog procesa, kojim dominiraju eksperti i tehnokrati, priključene članice je prisilila da konstatiraju kako Europa ne odgovara slici koju su o njoj stvarali iza željezne zavjese. Pokazalo se da su iluzorne bile njihove projekcije u budućnost označene jednakošću među članicama i ekonomskim sustizanjem Zapada. Jednako kao što je, s druge strane, bila iluzorna procjena „starih članica“ da će proširena Europa biti ista, samo veća.
Novi raskol
Međutim nova fraktura Istok-Zapad postala je vidljiva u očima cijelog svijeta tek prilikom migrantske krize 2015., tijekom koje je lidersku ulogu preuzela Njemačka apelirajući na solidarnost s migrantima i između članica pred tim izazovom. Novi univerzalistički diskurs Angele Merkel nije pao na plodno tlo u srednjoistočnoj Europi koja mu je suprotstavila stari njemački diskurs o zaštiti nacije, kulture i načina života. Postalo je jasno kako Istok i Zapad imaju različite vizije Europe.
S jedne strane, npr. Francuska je država gradila naciju tijekom tisuću godina, te svoje zdanje završila revolucijom 1789. i građanskim konceptom Republike. S druge strane, u Srednjoj i Istočnoj Europi nacije su se gradile prema njemačkom etno-jezičnom konceptu (jezik, kultura, religija – Kulturnation), ali bez države. Rad na državnosti starih europskih nacija bez države priječila je, nametnuta im uloga “bedema” Europe protiv Osmanskog i Ruskog carstva. Te razlike u poimanju nacije i njenog identiteta otvorile su frakturu unutar Unije, upravo u trenutku u kojem ih je Angela Merkel pokušala premostiti svojom pro-migrantskom politikom, odnosno prelaskom na građansku koncepciju nacije i univerzalističko čitanje europskih vrijednosti (francuska vizija). I to jednostavno iz razloga što ona odgovara novoj demografskoj realnosti, u kojoj je etničku homogenost u državama zapadne demokracije više nemoguće postići. Počevši od 60.-tih godina prošlog stoljeća, Zapad je imigraciju doživljavao kao rješenje za demografsku stagnaciju kada je ugrožavala dinamiku razvoja ekonomije. Potom je neoliberalni model privređivanja inicirao delokalizacije, zahvaljujući kojima se potreba za radnom snagom u EU znatno smanjila, pa je argumentacija za prihvat imigranata – u vokabularu zapadnih progresivista – dobila formu zaštite i promocije novih europskih vrijednosti: humanitarni univerzalizam, otvorenost i multikulturalno društvo.
Njemačkom naporu prelaska na građansku koncepciju nacije i univerzalističko čitanje europskih vrijednosti nije se pridružila nova Europa. Nastavila je inzistirati na starom njemačkom etno-jezičnom konceptu (kulturni identitet, zatvorenost i obrana europsko-kršćanske civilizacije), koji je prisvojila i suprotstavila zapadno europskim vrijednostima. Odbijala je skrb o migrantima u ime zaštite nacije i europske civilizacije.
Korijeni različitog pristupa migrantskoj krizi nalaze se u činjenici da su države istočne zone uglavnom nastale tek 1918., a etničku homogenost postigle nakon 1945., nakon eksterminacije Židova i Staljinovog protjerivanja Nijemaca. Potom je došlo do podešavanja granica i spuštanja „željezne zavjese“, čime je priječen ulazak i izlazak iz tog prostora. Demografske politike dovele su do demografskog kolapsa. Nakon podizanja „željezne zavjese“ i snažnog migracijskog vala, između 1990. i 2015. broj stanovnika u istočnoj zoni pao je za 7%, dok se u zapadnoj povećao za 11%. Danas u Velikoj Britaniji radi milijun Poljaka, a Bugarska i Rumunjska izgubile su četvrtinu stanovništva. I, fenomen se akcentuira, što u istočnoj zoni pojačava psihozu i strah od nestanka nacije.
Iako je Istok postigao ideal etničke homogenosti, stanovništvo ga masivno napušta kako bi se stopilo s nacijama zapadnoeuropskog melting pota, kakav „nova Europa“ kategorički odbija na svom tlu. Kao članice NATO-a, te države najžešće podržavaju američku politiku na Bliskom istoku koja je dovela do migracijskih valova, ali odbijaju solidarno s drugim članicama (koje tu politiku nisu podržavale) podijeliti odgovornosti koje proizlaze iz NATO savezništva.
Nameće se pitanje zašto je na Istoku sveprisutna bojazan da se iza svake akcije zapadnih europljana krije loša namjera?
Postkolonijalna krivnja
Političke i ekonomske elite novih članica EU zahvaljuju svoje uzdizanje nacionalističkom diskursu koji uključuje kršćanske vrijednosti – više kao identitarni marker nego kao izraz duhovnosti ili religioznosti. Načelo etničke homogenosti poslužio im je u udaljavanju konkurenata prilikom privatizacije državne/društvene imovine. Vjerske vrijednosti prvo su poslužile kao kohezivni faktor u klasno raslojenom društvu, da bi danas zajedništvo nacije u vjeri jamčilo održanje postkomunističkog poretka i privilegija koje je elitama donio. Stoga bi bilo pogrešno novu frakturu Istok-Zapad objašnjavati samo sukobom između pobornika ideje Europe temeljene na ustavnom patriotizmu, pravnim normama i univerzalizmu ljudskih prava (Zapad) i pobornika identitarnog nacionalizma u službi zaštite kršćanske Europe (Istok). U svojoj današnjoj formi, ona je mogla nastati samo manipulacijom povijesne memorije, kojom je moguće izazvati željeno refleksno ponašanje. Na Istoku: otpor malih nacija Srednje i Istočne Europe prema supranacionalnim strukturama, zahvaljujući kojemu su, u prošlosti, uspjele opstati unutar opresivnih carstava. Na Zapadu: inkluzivnu koncepciju građanstva zbog priljeva migranata iz bivših kolonija. Kako istočne europske nacije nikoga nisu kolonizirale, za razliku od zapadnih, nemaju razvijen osjećaj postkolonijalne krivnje. A s obzirom na demografsku katastrofu s kojom se suočavaju, razvile su legitimni strah da bi prihvaćanje migranata brzo dovelo do bitne promjene demografske slike u njihovom prostoru.
„Istočnim atlantizmom“ protiv „kolonijalizma“
Ekonomska integracija Istoka i Zapada dovela je do spektakularnog rasta udjela izvoza u BDP-u država višegradske skupine (80%), od kojeg se ¾ odnosi na izvoz u EU. Njemačka razmjena s tim državama premašila je onu s Francuskom, tako da se danas može govoriti o ekonomskoj „Mitteleuropi“. U tom kontekstu, nakon sukoba s Bruxellesom po pitanju vladavine prava i više od 20 godina modernizacije putem integracije u gospodarstvo zapadne Europe, „periferija“ Europe uvela je praksu ekonomskog domoljublja i viktimizacije na temu „kolonizacije“ od strane Zapada. Istodobno, u dogovoru sa zapadnim, istočne političke elite su u Bruxellesu uspjele ishoditi poseban status za svoje jeftine radnike koje upućuju na Zapad (rad u drugoj državi EU, uplata socijalnih doprinosa u matičnim državama). Zbog prečeste zloporabe tog statusa, s jedne strane, upućeni radnici postali su privilegirane žrtve lanca podugovarača. S druge strane, u prihvatnim su državama tretirani kao oružje socijalnog dampinga kojim su se poslužile europske elite s ciljem niveliranja prema dolje zapadnih socijalnih standarda. Iz tog se razloga razvio animozitet prema istočnim Europljanima. On je često jači od onog prema izvaneuropskim migrantima, jer se djelatnici iz istočne zone uopće ne bune protiv loših postupanja kojih su žrtva.
Prijepori Istok-Zapad pojavili su se već u travnju 2003., prilikom priključenja novih članica, a kroz podršku Bushu za rat u Iraku. Dakle, protiv Francuske koja se opirala toj avanturi predvidjevši posljedice (migrantski valovi i terorizam). Došao je do izražaja „istočni atlantizam“ u kojem se „nova Europa suprotstavlja staroj“ (Rumsfeld).
Naravno, Amerika nije propustila priliku okoristiti se europskom podijeljenošću. Došlo je do drastičnog slabljenja utjecaja starog kontinenta na događaje u svijetu jer su se nove članice svrstale iza britanske vizije Europe. One iste zbog koje je EU ostala „kuća bez krova“: prostor koji povezuju zajedničke norme i u kojem se pregovara samo o ekonomskim interesima, dok je sigurnost povjerena NATO-u (SAD-u).
Računica je bila jednostavna: podrškom SAD-u protiv „stare Europe“ političke i ekonomske elite „nove Europe“ vjerovale su da će se zaštiti od europske konkurencije, kako zapadne – tako istočne (Rusija). Nije ih smelo niti što su Britanci odlučili izaći iz „kuće bez krova“ kakvu su zamislili, a Trump europski razdor Istok-Zapad doveo do paroksizma. Tako je Višegradska skupina čak i svoj samit „V4“ 2019. odlučila održati u Jeruzalemu i time dati bezrezervnu potporu vanjsko-političkim akrobacijama Washingtona koje kritizira „stara Europa“ (izraelsko-palestinski sukob, Jeruzalem glavni grad Izraela). Anegdotično je da je njihovu nakanu spriječio glavni zainteresirani – Benjamin Netanyahau, zbog spora s poljskom vladom oko uloge Poljaka u Holokaustu. Poljska je glavna obožavateljica svega američkog. Ne samo da gomila američko naoružanje, nego je poljski predsjednik, tijekom posjete Bijeloj kući, svom uzoru Trumpu najavio poljski program „Poland first“ i ponudio mu dvije milijarde dolara za uspostavljanje stalne američke vojne baze koju bi nazvao „Fort Trump“.
Inicijativa tri mora
Inicijativa tri mora došla je, rekli bi Englezi, kao „the cherry on the cake“. Neskriveni joj je cilj, u isto vrijeme izbjeći tutorstvo Moskve i emancipirati se od zapadne Europe i Bruxellesa direktnim stavljanjem pod zaštitu SAD-a. Ideja ne bi bila loša kada bi počivala na solidnim nogama (analizama). Prvo, poznato je da prigodni saveznici ne mogu računati na angloameričku zahvalnost i vjernost. Dovoljno je prisjetiti se kako je Velika Britanija, sporazumom Sykes-Picot sa svojim tradicionalnim saveznikom Francuskom (1918.), spriječila stvaranje obećane neovisne arapske države na prostoru Sirije. Libanon i Sirija našli su se pod francuskom upravom, Transjordanija i Palestina pod britanskom, a na istoku je uspostavljen Irak kao britanski protektorat. Administriranje tog prostora potom su preuzeli Amerikanci, čije teške posljedice trpi Europa (migrantski valovi i terorizam), a turskoj represiji prepušteni su Kurdi – amrički prigodni saveznici u razbijanju ISIL-a. Dakle nerazumno je očekivati da će, in fine, u europskom sukobu Istok-Zapad, SAD uistinu stati na stranu prigodnih saveznika, a na štetu tradicionalnih.
Potom, treba znati da program TSI (Three Seas Initiative) samo objedinjuje: plinski plan NSGC (Plinski koridor Sjever-Jug) pokrenut 2011., koji je već odobrila EU; isto kao i povezivanje plinovoda u baltičkim državama i Finskoj 2009. (Plan interkonekcije baltičkog tržišta BEMIP); a plinski terminal u Rumunjskoj je u izradi već od 2003. Dakle, samo se radi o povezivanju tih starih inicijativa putem međuvladine platforme država koje ju trebaju provesti. Iz čega bi se mogao izvesti zaključak da su spektakularni forumi država Inicijative tri mora u stvari samo izvanredna medijska platforma za šefove „nove Europe“, željne da svojoj javnosti pokažu da u EU nisu sasvim lišeni svojih izvršnih ovlasti.
Manipulacijom povijesne memorije Istoka, dogodilo se njegovo bespogovorno preusmjeravanje. Nakon uloge sovjetskog bedema protiv Zapada, automatizmom se prihvatio uloge američkog bedema protiv Rusije. Postavlja se pitanje, što u tom bedemu rade Hrvati? 50 godina su očekivali najezdu Rusa, međutim stigli su im Amerikanci. Moglo bi se dogoditi da im danas, jer su na prvoj liniji antiruske fronte, Rusi doista pokucaju na vrata. Da je takvo pozicioniranje profitabilno, na prvoj liniji fronte svoje bi zastave već razvijali Britanci, Francuzi i Nijemci.
