Bez konkretnih prijedloga za suzbijanje društvenih nejednakosti, dobitnici globalizacije dovode u pitanje vlastiti opstanak. Razvoj pametne upravljačke metode i uspostava društvene ravanoteže, u njihovom je interesu.
…S jedne strane, više u službi individualnog nego društvenog razvoja, napredne su tehnologije često u funkciji super-bogatih, npr. projekta svemirskog turizma za milijardere (Elon Musk, Yusaku Maezawa…). Istodobno, s druge strane, većinski dio stanovništva planete Zemlje iskreno se nada da će nezasiti milijarderi u svemiru negdje zaglaviti i tamo se nastaniti zajedno sa svojim «vucima s Walla Street-a», jer njihove pametne tehnologije, niti u ovom XXI. stoljeću, nisu uspjele riješiti elementarne društvene probleme, npr. rastući broj beskućnika na ulicama najvećih svjetskih metropola. U tom smislu, «metoda Macron», kombinirajući razmišljanja bogatih sa suprotnim – komplementarnim razmišljanjima siromašnih, pokušava skrenuti pogled najmoćnijih s nebeskih na zemaljske problematike najsiromašnijih i obrnuto…
Anglo-američki poziv «kapitalisti svih zemalja, ujedinite se» uspio je tamo gdje je prethodno zakazao ruski poziv na ujedinjenje proletera svih zemalja. Između ostalog, i zato što je otvorio apetit «avangarde» bivših proletera – komunističkih nomenklatura, kojima je neoliberalizam posebno pogodovao, omogućivši im nikad prije zapamćenu dinamiku bogaćenja bjesomučnim privatizacijama državnog ili društvenog vlastništva. Stoga građani bivše komunističke zone, promatrači rasta pohlepe svojih «narodnih» vođa, iz aktualnog neoliberalnog globalizacijskog ciklusa izlaze puno skeptičniji prema narodnim bunama i revolucijama od Zapadnih Europljana. Čemu vikati, ginuti ili raspravljati, kada bilo koja ideologija/religija jedino vodi uzdizanju novih elita i zadovoljavanju njihovih nezasitih apetita ?
U isto vrijeme, građani kapitalističke zone, refleksno i pragmatično, traže prikladnu metodu održavanja ravnoteže u odnosu snaga između happy few (1% svjetskih super-bogataša) i većine građana razvijenog svijeta koji iz aktualnog globalizacijskog ciklusa (1990.-2020.) izlaze kao gubitnici. Na tom je tragu inovativna «metoda Macron», zahvaljujući kojoj je francuski predsjednik izabran, a da njegovi lijevi i desni politički protivnici, analitičari, ili suradnici nisu puno bolje od francuskih birača razumijeli kuda, u stvari, macronizam vodi. 20 mjeseci kasnije, Macron ih je sve pokrenuo pa, htjeli ili ne htjeli, svi zajedno sudjeluju u velikom eksperimentu, čija je vokacija uroditi «pametnom upravljačkom metodom».
Metoda «u isto vrijeme»
Zahvaljujući općeprihvaćenoj neoliberalnoj doksi, koja je promovirala slabljenje autoriteta država u korist slobodne svjetske trgovine, mobilnosti kapitala, sredstava za rad i radnika, na svjetskoj je razini instauriran financijski kapitalizam. Kao i svaki drugi sistem koji uspije nametnuti svoje norme u cijelom raspoloživom prostoru (ovaj put planetarnom), financijski kapitalizam i njegova numerička forma (giganti Interneta), riskiraju postati žrtvom vlastitog uspjeha. Naime, prema prirodnim zakonitostima, koncept kojem se nitko i ništa ne suprostavlja osuđen je na postupno odumiranje. Iako je redovito prozivan zbog dekonekcije sa stvarnošću, Emmanuel Macron je tu činjenicu potvrdio u svojoj novogodišnjoj čestitci: «Ultra-liberalni financijski kapitalizam, prečesto vođen kratkoročnim ciljevima i pohlepom nekolicine, bliži se svome kraju».
Već prije tog novogodišnjeg govora i neposredno prije pojave Žutih prsluka, u rujnu mjesecu 2018., u UN-u, francuski predsjednik je svjetskim čelnicima poručio: «Kako smo u trgovinskom ratu, smanjujemo radnička prava i snižavamo poreze, hranimo nejednakosti kao odgovor na trgovinske poteškoće. Čemu to vodi? Širenju nejednakosti i produbljivanju frakture društava u kojima živimo».
O kakvoj se to frakturi radi potom su progovorili Žuti prsluci: socijalnoj, teritorijanoj (između urbanih i ruralnih sredina) i demokratskoj (između birača i reprezentativne demokratske vertikale koja ih predstavlja). Dakle, prosvjedi su krenuli zato što je Emannuel Macron, u isto vrijeme, lokalno inzistirao na provođenju baš one politike koju je na svjetskoj razini osuđivao. Stoga ga je dio analitičara okarakterizirao kao bipolarnu osobu. Isto ga nije pokolebalo, nije odustao od «metode u isto vrijeme», koju teorizira kompleksna misao (Edgar Morin) na koju se često poziva.
Tako je nastala inovativna francuska metoda vladanja koja se temelji na ojačanoj instituciji predsjednika koji je istodobno «i lijevo i desno». Čvrstom desnom rukom provocira gubitnike globalizacije i, u isto vrijeme, čvrstom lijevom rukom (prijetnjom revolucijom naroda) plaši dobitnike. Kada, na unutarnjem planu, provokativno inzistira na «desnim» mjerama poput smanjivanja radničkih prava i povećanja poreza, logično i u skladu s prirodnim zakonitostima, pokreće široke narodne mase (prosvjede). Istodobno, snaga tih pokrenutih narodnih masa mu služi u opravdavanju potrebe ostvarivanja dijaloga između nezadovoljnika i ustrašenih vlasnika kapitala. Dakle, promatran u tom kontekstu, plan Žutih prsluka da prosvjeduju sve dok njihovi zahtijevi ne budu zadovoljeni, savršeno se uklapa u Macron-ovu strategiju.
Proeuropska i, u isto vrijeme, «choose France» politika
Prosvjedi u Francuskoj traju već jedanaest tjedana, ojačani represivni aparat uspio je privremeno ovladati situacijom, pa je francuski predsjednik dobio priliku organizirati i osobno moderirati demokratsku raspravu između gubitnika i dobitnika globalizacije (debatira s francuskim gradonačelnicima koje je zadužio da prikupe zahtijeve i prijedloge Žutih prsluka). Stoga su se, u isto vrijeme, vlasnici kapitala spremno odazvali Macron-ovom nedavnom pozivu na razgovor i dogovor u Versailles-u. Pokazali su da su voljni dublje proučiti «metodu Macron» kao mogući put izlaska financijskog kapitalizma iz slijepe ulice, a za čije su trasiranje sami najviše zainteresirani.
Nakon što je, u isto vrijeme, na međunarodnom i europskom planu, iskomunicirao «France is back», a na unutarnjem provocirao socijalni dijalog, francuski predsjednik je u svoj komunikacijski patchwork uspio utkati čak i «choose France» diskurs, kojim se obično služe suverenisti – njegovi politički protivnici. U Versailles-ki dvorac, koji je prikladan okvir za instituciju jakog predsjednika, 22. siječnja 2019. primio je 140 vođa najvećih američkih, kineskih i europskih korporacija, među kojima: Coca-Cola, Facebook (Sheryl Sandberg), Google, UPS, Alibaba, Bosch, SAP, Ikea, Barilla, Siemens, Volvo, Rolls-Royce…
Istodobno prisustvo na tom skupu najsnažnijeg od snažnih aktera, banke Goldman Sachs kojoj brojni analitičari pripisuju funkciju stupa financijskog kapitalizma, potvrdilo je interes za «metodu Macron» te, u okviru «chose France», dalo priliku za izravni dijalog in camera s najbogatijima. Kao bivši Rotschild-ov poslovni bankar, Emmanuel Macron vješto barata financijskim jezikom, te je za pretpostaviti da je svoje uzvanike pozvao na promišljanje pragmatičnog odgovora na zahtijeve i prijedloge gubitnika globalizacije. Za očekivati je da ih je podsjetio kako njegov eventualni opoziv ili ostavka nije solucija, nego problem. Socijalne nemire izazvala je pasivnost najbogatijih u čiju je korist, na početku svog mandata, francuski predsjednik reformirao Zakon o radu i super-bogatima odobrio porezne olakšice kojima su ostvarili dodatnu dobit, koju, međutim, nisu ponovno ubrizgali u ekonomiju, čime su dekredibilizirali svaku drugu političku akciju koja bi ih favorizirala.
U tom kontekstu, Macronova ostavka nije solucija, nego problem. Odustajanje od «metode Macron», odnosno razvoja pametnog društvenog modela koji je u stanju uvažiti prirodne proturječnosti (npr. neravnomjerna raspodjela bogatstava koja je povijesna konstanta) i ovladati kompleksnošću njihovih međusobnih interakcija, produbilo bi socijalnu, teritorijalnu i demokratsku frakturu suvremene društvene zajednice i izazvalo sukobe s posljedicama nesagledivih razmjera. Tako se očekuje da, u roku od dva mjeseca, koliko će trajati Macronove konzultacije s građanima, a paralelno s prosvjedima, «choose France» poluči konkretne rezultate u području zapošljavanja i poboljšanja životnog standarda.
Naime, unatoč činjenici da je, prema podacima Business France, u Francuskoj porast stranih investicija u 2016. bio rekordan (+16%), broj novootvorenih radnih mjesta proizišlih iz tih investicija bio je u padu (-11%). Kada dodamo podatak da američki digitalni divovi – GAFA, ako ulažu u Francusku, uglavnom u njoj izbjegavaju plaćanje poreza, razumljiva je francuska proeuropska politika i pokušaj mobilizacije EU susjeda u smislu harmonizacije poreznih politika EU država i zajedničkog pritiska na GAFA-u. Pogotovo zbog skore porezne reforme u SAD-u koja će smanjiti porez na dobit tvrtki s 35% na 21%. Francuska je najavila i nastavak borbe protiv «pljačke» svojih tehnologija (Bruno Le Maire u Kini), putem poticanja Europske komisije na kontrolu neeuropskih ulaganja u digitalne sektore.
Je li ekonomsko bogatstvo «voda vodotoka koja se ne akumulira na vrhu planine, nego curi prema njenom dnu»?
Individualizam i liberalizam iznjedrili su algoritme u službi umjetne inteligencije, pametnih zgrada, gradova itd., iza kojih se uvijek kriju pametni individuumi. Međutim, slabljenje nacionalnih država, minorizacija društvenog u korist privatnog interesa i poticanje instinkta pohlepe, nisu razvili pametno društvo, pa se je financijsko-numerički kapitalizam zatekao u slijepoj ulici. Kapitalizam koji proizvodi kapital sam je sebi svrha, jednako kao i produkcija naprednih tehnologija u tako zadanom okviru.
S jedne strane, više u službi individualnog nego društvenog razvoja, napredne su tehnologije često u funkciji super-bogatih, npr. projekta svemirskog turizma za milijardere (Elon Musk, Yusaku Maezawa…). Istodobno, s druge strane, većinski dio stanovništva planete Zemlje iskreno se nada da će nezasiti milijarderi u svemiru negdje zaglaviti i tamo se nastaniti zajedno sa svojim «vucima s Walla Street-a», jer njihove pametne tehnologije, niti u ovom XXI. stoljeću, nisu uspjele riješiti elementarne društvene probleme, npr. rastući broj beskućnika na ulicama najvećih svjetskih metropola. U tom smislu, «metoda Macron», kombinirajući razmišljanja bogatih sa suprotnim – komplementarnim razmišljanjima siromašnih, pokušava skrenuti pogled najmoćnijih s nebeskih na zemaljske problematike najsiromašnijih i obrnuto, čime se otvara kontradiktorna debata na svim društvenim razinama, oko pitanja poput: Da li je ekonomsko bogatstvo «voda vodotoka koja se ne akumulira na vrhu planine, nego curi prema njenom dnu» ?
Da Macron na početku mandata nije testirao vlastitu verziju teorije «prelijevanja» (théorie du ruissellement/tricle down theory) prema kojoj: kada dajemo najbogatijima, možemo očekivati da će par kapi tog bogatstva in fine i najsiromašnijima pripasti, ne bi došlo do žustre javne rasprave između ekonomista, pobornika i protivnika te teorije.
Gaël Giraud iz francuskog nacionalnog istraživačkog centra (CNRS) tu je žučnu raspravu skratio konstatacijom da, ne samo da svaki oblik ulaganja ne stvara radna mjesta, nego je i sama učinkovitost teorije prelijevanja sporna. Uvećana štednja koja proizlazi iz obogaćivanja najbogatijih ne potiče ulaganja. Da se uistinu radi o prirodnom automatizmu, svjetska ekonomija danas ne bi bila zarobljena u zamci kronično nedostatnih ulaganja. Štoviše, od početka 1990.-ih zamijećen je ponovni rast nacionalnog dohotka (SAD i EU), koji, međutim, nije bio popraćen porastom zaposlenosti, što je dokaz kako bilo koji oblik ulaganja ne mora nužno stvoriti nova radna mjesta. Tako, kako niti nakon 18 mjeseci «Macronije», ne samo da do francuskih građana nisu prispjele «kapi» od «velike vode» ili poreznog poklona od 3,5 milijadri eura najbogatijima, nego je vlada nastalu rupu u proračunu pokušala nadoknaditi novim poreznim pritiskom (eko-taksa) na porezno preopterećene sve francuske građane – izbio je bijes Žutih prsluka, a metoda «u isto vrijeme» dobila priliku dokazati efikasnost.
Prednosti i nedostaci metode «u isto vrijeme»
Prednosti su, u isto vrijeme, i nedostaci «metode Macron», kako to protvrđuje upravljanje krizama proizišlim, na međunarodnom planu iz Trump-ove Twitter diplomacije, i na unutarnjem planu iz Facbook revolucije Žutih prsluka.
Prema «metodi Macron», npr., kada neki vođa lokalno inzistira na provođenju ultraliberalne politike, koju, u isto vrijeme, na svjetskoj razini osuđuje, on potiče pregovore – interakciju između međunarodnih aktera koji inzistiraju na ultraliberalizmu i lokalnih nezadovoljnika tom politikom. Potom karizmatični predsjednik, koji je, u isto vrijeme, i « lijevo » i « desno », autoritativan i radikalno demokratičan, dobiva priliku preuzeti ulogu nezavisnog moderatora dijaloga između dviju suprostavljenih strana.
A, to je ta treća, pametna dimenzija upravljanja koja poznaje i priznaje kompleksnost suvremenih društava. U njoj leže ključne prednosti «metode Macron» i, u isto vrijeme njeni ključni nedostatci, od kojih je najflagrantniji činjenica da je nerazumljiva široj publici. Ali i ne samo njoj. Autorica ovih redaka, imala je priliku uvjeriti se kako sugovornici svih obrazovnih razina bježe glavom bez obzira na sam spomen kompleksne misli…
Dakle, Macronovo eksperimentiranje je od najveće važnosti. Trenutno mu se zamjera arogancija i manjak empatije, ali mu se ne može zamjeriti nedostatak hrabrosti. Jasno je uspio iskristalizirati ideju da bez konkretnih prijedloga za suzbijanje društvenih nejednakosti, dobitnici globalizacije dovode u pitanje svoj opstanak.
Evidentno je kako samo pametna upravljačka metoda može od EU učiniti jakog svjetskog igrača, kao i da su centralne EU države u stanju iznjedriti karizmatične vođe. Problem su periferne EU države, među kojima i Hrvatska.
U pametnoj metodi upravljanja ključnu ulogu bi trebali držati natprosječno obrazovani, postojani i hrabri, politički nepotrošeni, ne sljedbenici – nego prirodni vođe, urođenim autoritetom i empatijom povezani sa sljedbenicima na čija razmišljanja djeluju inspirativno…
Kako je Hrvatska razvila vrlo specifičnu formu predacije, rođački ili crony kapitalizam koji je sasvim devalorizirao sve kategorije znanja, prvo, nije razvidno gdje tražiti prirodne vođe. Drugo, nije jasno kako bi uopće prirodni vođe uspjeli isplivati na površinu bez jake rođačke veze, odnosno, kako bi mogli spriječiti rođake da im glavu trajno drže pod vodom?
0 komentara