dr.sc. Sanja Vujačić: POVRATAK U NORMALU: EUROPA „U OČEKIVANJU GODOTA“

Ne tako davno, u veljači 2019, rezultati ankete „Sigurnosni radar 2019. – Poziv za buđenje Europe“ Zaklade Friedrich-Ebert sa sjedištem u Berlinu, izazvali su pomutnju i nevjericu u euroatlantskim strukturama. Provedeno u sedam europskih država povodom 55. minhenske sigurnosne konferencije, istraživanje je na svjetlo dana iznijelo još donedavno nezamisliva razmišljanja ispitanika. Iz njih je izveden zaključak da Europljani ulaze u, po sigurnost, najdelikatnije razdoblje moguće tranzicije moći (2020.-2025.), s jasnom sumnjom u prirodu i domet vlastitog sigurnosnog sustava. Jer je većina ispitanih Nijemaca i Francuza izjavila da su glavna prijetnja europskoj sigurnosti SAD. I to, daleko ispred Rusije, Turske ili Kine. U tim uvjetima, čak je i Bidenov govor uspavljujuća tona i bez jasnih smjernica, uspio izazvati entuzijazam u publici Bayericher Hofa.  Bivši američki potpredsjednik je vodeće europske euroatlantiste, užasnute postupanjem Trumpove administracije koja im je okrenula leđa, uljudno zamolio da „pričekaju još dvije kratke godine“. Dodao je: „Sjedinjene Države će se vratiti, ne sumnjajte u to! » Pa patetično ponovio: „Vratit ćemo se!” – aludirajući povratak Demokrata.

U očekivanju Godota 

I, otad Europljani žive u očekivanju svog Godota, u nadi da će im njegov dolazak donijeti svijetlo u život. Niti ga uistinu poznaju, niti znaju kako im on može pomoći, ali ga misle čekati sve dok ne dođe.

Čekanju je pravi okvir dao COVID-19. Zatvorio nas u teatar apsurda. Prisiljeni smo promatrati COVID-dramu. Iako ona kao takva ne postoji. Jer, u neodređenom vremenskom prostoru čekanja jednostavno nema dramske napetosti. Pa nema niti fabule. Istina, postoji dijalog između Beckettovih likova koji bi rado dramili. Međutim se sve završava na nedovršenim mislima ili besmislicama. Poput onih što izlaze iz francuskog teatra COVID-apsurda oko manje ili više lockdowna. Tako je u drugom djelomičnom lockdownu iz kojeg se u Francuskoj upravo postupno izlazi, bio zabranjen rad svim obrtima i trgovinama. Ostali su otvoreni samo supermarketi, u kojima je došlo do koncentracije kupaca baš iz razloga što se nisu uspjeli razmiliti po manjim trgovinama i tako održavati propisanu distancu. Policijski sat i izmjena COVID-valova permanentno su držali zatvorenim noćne klubove i barove. Iako se, što se tiče mladih, oni više ne moraju niti otvoriti. Već su vikli noćnu zabavu tražiti u klubovima koje sami improviziraju u iznajmljenim kućama i stanovima. Svaki vikend u drugim unajmljenim nekretninama, izmiču bilo kakvom nadzoru. Neometano uništavaju inventar nesretnih najmodavaca i krše zdravstveni protokol. U međuvremenu, obrazovanje i proizvodnja nisu stali. Učenicima, studentima i svim zaposlenicima (osim onima iz uslužnih djelatnosti), a koji ne mogu raditi na distancu, bilo je dozvoljeno gužvati se u javnom prijevozu i objedovati u prenapučenim kantinama. U tu gužvu će se, do Božića, postupno uključivati ostali djelatnici kojima će biti vraćeno pravo na rad. Svi osim ugostitelja. Njihovi su objekti tretirani kao okuženi, unatoč striktno provedenim mjerama zaštite. Naprotiv, skijališta će biti otvorena. Iako se ne zna za koga. Jer žičare neće raditi, a skijaši neće imati gdje jesti.

Reklo bi se da je u Macronovoj vladi zatvaranje restorana i kafića preraslo u opsesiju. Iako im je laicizam stalno u ustima, čak su i vjernicima dozvolili mise u grupama do 30 osoba. Dok se u restoranima, u istim uvjetima, pa čak i kad su stolovi ograđeni pregradama od pleksiglasa, ne može boraviti. Dobiva se dojam da, traumatizirani Žutim prslucima, Macronisti sva neobavezna okupljanja doživljavaju kao ugroze zdravstvene – pa time i državne sigurnosti, koju pak poistovjećuju s vlastitim opstankom na vlasti. Nigdje im se ne žuri. Nisu pokazali entuzijazam u primjeni masovnih testiranja. Kasni se u organizaciji cijepljenja, koje neće biti obavezno. Kako se jedan od dva ispitana Francuza nema namjeru cijepiti (istraživanje Odoxa-Dentsu Consulting za Le Figaro i franceinfo), a kapaciteti zdravstvenog sustava nisu uvišestručeni, nema drugog kalendara osim onog koji diktira COVID-19. Unatoč tome Macron je prilikom objave postupnog izlaska iz drugog lockdowna, dao točan datum otvaranja restorana: 20. siječnja. Na dan kada će Trump vlast predati Bidenu. Dakle, povratak u normalu u Francuskoj koincidira s povratkom američkih zaštitnika – Demokrata. I objašnjava zašto su Europljani Trumpovu vladavinu proživjeli u očekivanju Godota. Onog koji obećava da će doći, ali se nikad ne pojavi.




S Amerikom „rame uz rame“

Naime, Bannonova kampanja u Europi nije populistima donijela pobjedu kao Trumpu u Americi. Europski progresivisti ostali su na čelnim pozicijama u Europskoj uniji.  Školovani u duhu neoliberalnog jednoumlja, kada su ostali bez američkog zapovjedništva, jednostavno nisu znali kojim putom krenuti. Trump im se dogodio upravo kada su krenuli spašavati planet – odnosno razvijati eko-business koji je Trumpov izlazak iz Pariškog sporazuma o klimi kompromitirao. Bez solucije B, u europskom teatru apsurda, tratili su vrijeme u produbljivanju svih EU i NATO fraktura (Brexit, Sjever-Jug, Istok-Zapad, Njemačka-Francuska, Francuska i Grčka-Turska).  Dok, u isto vrijeme, nisu skretali s puta koji im je zacrtala američka vanjska politika preko te iste EU i tog istog NATO-a. Bezrezervno su zastupali daljnje širenje jedinstvenog tržišta EU i NATO-a normativnim aktima, a vanjskopolitička i vojna pitanja prepuštali Amerikancima – iako su ovi napustili ulogu svjetskog žandara. Svi osim francuskog predsjednika Macrona, kojeg je „sultan“ Erdogan prozvao “nanovo sklepanim Napoleonom”. Njemu su ponižavanja Europe od strane američkog i  turskog NATO saveznika otvorila prostor za ofanzivu po pitanju reforme EU i NATO-a.  Međutim ta se ofaenziva uopće nije dojmila Angele Merkel. Pa onda niti ostatka EU kojom dominira.  Tako je svijet primio na znanje da su Europljani sasvim nezainteresirani za postizanje minimuma strateške autonomije u kreiranju vanjske politike i obrane, a kojim bi se spriječio pad njihova utjecaja u svijetu.

Iako se Francuska i Velika Britanija već odavno ne opiru njemačkoj ekonomskoj dominaciji u Europi, koja se dobrim djelom ostvarila zahvaljujući priključivanju novih članica iz Srednje i Istočne Europe, Njemačka se ne osjeća pozvanom braniti interese francuskih i britanskih ekonomskih interesa u svijetu. Niti poniženja kojima je Trump izložio njemačku kancelarku nisu je približila njenim tradicionalnim europskim takmacima, čiju vojnu dominaciju ne prihvaća.  Kao da su sve vojske bolje od one europske u kojoj Njemačka ne bi dominirala. Tako je Merkel, za vladavine Trumpa, jednako kao nakon Bidenove pobjede, preko Atlantika slala jasnu poruku da se « sa svjetskim problemima želi suočiti rame uz rame sa SAD-om.  A Nijemci i europljani znaju da trebaju preuzeti veću odgovornost u partnerstvu sa SAD-om ». U isto vrijeme, u očekivanju povratka američkih Demokrata, uporno je odbijala stati « rame uz rame » ne samo s Grcima, nego i sa svojim vječnim konkurentima Francuzima i Britancima.





Nova utrka u naoružanju

Štoviše, Njemačka je uspjela izazvati diplomatski incident blokiranjem izvoza francuske vojne opreme u druge zemlje. Točnije, Berlin se usprotivio prodaji borbenih zrakoplova Eurofighter Typhoon i Tornado, projektila zrak-zrak Meteor, zrakoplova za punjenje gorivom A330-MRTT, helikoptera H145 i transportnog zrakoplova CASA C295 Saudijskoj Arabiji. Tu apsurdnu situaciju proizvela je afera Khashoggi (nazvana po saudijskom novinaru ubijenom u saudijskom generalnom konzulatu u Istanbulu 2. listopada 2018.) zbog koje je Njemačka pooštrila svoja izvozna pravila.  Što ne bi bio problem kada njena odluka ne bi utjecala i na izvoz iz partnerskih europskih država prema zemljama Arapskog poluotoka.  I to ne samo prema Saudijskoj Arabiji, nego i prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Egiptu, Indiji i Indoneziji. Što je, 24. veljače 2019., navelo francuskog ministra gospodarstva i financija, Bruna Le Mairea, da od Njemačke zatraži  popuštanje restriktivnih izvoznih mjera. “Nema smisla proizvoditi oružje kroz povećanu suradnju između Francuske i Njemačke ukoliko ga nismo u mogućnosti izvesti”, rekao je u intervjuu za njemačke novine Welt am Sonntag”. Time je ugladio bijesni ispad izvršnog predsjednika Airbusa, Toma Endersa, čija tvrtka proizvodi A330-MRTT, helikoptere H145 i CASA C295: “U Airbusu nas već godinama izluđuje činjenica da si njemačka strana daje za pravo blokirati prodaju, npr. francuskih helikoptera, iako je u njemu udio njemačke proizvodnje neznatan. “Kao očekivano, Njemačka se, u svom odgovoru Francuskoj pozvala na “moral”. Što je, u svijetlu bezrezervne podrške SAD-u, čiji su ključni partneri u arapskom svijetu upravo države u koje Berlin ne bi izvozio naoružanje, moglo biti interpretirano kao provokacija. Situaciju je pokušala smiriti tadašnja njemačka ministrica obrane, Ursula von der Leyen, izjavom: “Mi Nijemci ne bismo smjeli tvrditi da smo moralniji od Francuza”. Međutim, problem nije bio samo s Francuzima, nego i ostalim Europljanima pogođenim njemačkim izvoznim ograničenjima (Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo). Berlin je, obustavom isporuke njemačkih dijelova za borbene zrakoplove Typhoon i Tornado, kaznio britanske tvrtke i doveo Veliku Britaniju u osjetljivu situaciju u odnosu na Saudijsku Arabiju impliciranu u rat u Jemenu. U svom pismu njemačkom kolegi Heiku Maasu, Jeremy Hunt – tadašnji britanski ministar vanjskih poslova upozorio je Berlin da “ukoliko Njemačka ubuduće misli razvijati obrambene sposobnosti s europskim partnerima, blokada izvoza u Saudijsku Arabiju naštetiti će njenoj reputaciji pouzdanog partnera.”

Njemačko moraliziranje tim više je loše prošlo jer je nastupilo usred nove utrke u naoružanju, u koju se pokretač zadnja dva svjetska rata aktivno uključio. U 2019., svjetska vojna potrošnja dosegnula je najvišu razinu od Hladnog rata: 1917 milijardi dolara. Radi se o porastu od 3,6%, prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI). Povećanje je najznačajnije u Europi (+ 5%), u Njemačkoj koja je povećala svoj vojni proračun za 10% – na 49,3 milijarde dolara i tako se približila Francuskoj, gdje su troškovi francuskih oružanih snaga porasli za 1,6 bodova i dosegli 50,1 milijardu dolara. Što je dokaz da je Trumpova akcija naplate bandwagoning računa kod europskih saveznika, kao i akcija privremenog povlačenje iz uloge svjetskog žandara,  polučile izvrsne rezultate za SAD.

U 2019. Turska zauzima tek 16. mjesto na listi 20 država s najvećom vojnom potrošnjom. Međutim to je samo zato što je, tijekom razdoblja 2010-2019, baš ona zabilježila najveći porast vojnih troškova (+ 86%), te u kombinaciji s protueuropskom vanjskom politikom izvršila uspješan prodor u sferu bivšeg europskog utjecaja (Sirija, Libija). Na čelu liste 20 država s najvećom vojnom potrošnjom u 2019. i dalje su SAD s halucinantnih 732 milijarde dolara. Slijede Kina, Indija, Rusija, Saudijska Arabija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Japan, Južna Koreja, Brazil, Italija, Australija, Kanada, Izrael, Turska, Španjolska, Iran, Nizozemska i Poljska.




Dakle, čak 7 europskih država znatno je povećalo vojne troškove, a da oni, u nedostatku zajedničkog proeuropskog vanjskopolitičkog koncepta nisu polučili nikakve rezultate po pitanju utjecaja europljana na događaje u svijetu. Konstatiramo da su, u očekivanju Godota, članice EU tratile vrijeme bjesomučnim trošenjem novca poreznih obveznika. Na naoružavanje kako bi ugodile američkom gazdi. Na financiranje nerada na koji su osudile građane zbog nedostatka brzog i efikasnog odgovora na bilo koju vanjsku sigurnosnu ugrozu, uključujući zdravstvenu. Stoga se postavlja pitanje, kakve mogu biti projekcije viđenih ekonomista po pitanju postkovid ekonomije, u uvjetima visoke zaduženosti?

Rješavanje pretjeranog javnog duga

Thomas Piketty i njegovi istomišljenici – eurofili i pobornici « zelenog plana oporavka » su optimistični. Prvo, jer povratak Demokrata znači povratak Amerikanaca u Pariški sporazum o klimi i Green Deal. Drugo, jer vjeruju da će Europljani pristupiti problemu rješavanja pretjeranog dugovanja država razumnim povijesnim metodama. Među kojima je najuspješnija način na koji su Njemačka i Japan, nakon Drugog svjetskog rata (kada su dugovanja prelazila 200-300% PIB-a), posjednicima najveće privatne imovine nametnule poseban porez i tako omogućile brzo smanjenje javnog duga. Piketty ne preporučuje inflacijsku metodu, jer je vrlo nepravedna po pitanju raspodjele napora za izlazak iz krize. Pogađa štediše s malo novca na bankovnom računu, a ne utječe na prihode najbogatijih koji su novac plasirali na burzu ili u nekretnine, jer  vrijednost dionica na burzi i nekretnina raste u skladu s rastom cijena. Dodatno bi Europljane od inflacijske metode trebalo odgovoriti traumatizirajuće iskustvo Njemačke koje ju je, 20-tih godina prošlog stoljeća, odvelo ravno u nacistički pakao. Upravo je iz tog razloga, između 1948. i 1952., odlučila izbjeći inflaciju uvođenjem visoke stope poreza najvećim posjednicima.

Međutim, Njemačka danas nije sama. Brojni europski čelnici, među kojima je Emannuel Macron najglasniji, uporno se protive oporezivanju najbogatijih. Iako su baš zbog njegova promoviranja porezne nejednakosti izbili prosvjedi Žutih prsluka. U Francuskoj, u mjesecu studenom, koronosvirusna kriza je povećala, ionako pregolem javni dug za « samo » 12%, pa će on do kraja godine prijeći 120% PIB-a. Stoga postoji vjerojatnost da će COVID-19 poslužiti kao pretekst da se iz ekonomske krize (koja je sanitarnoj prethodila) izađe metodama iz 1945. Isto potvrđuju analize « pesimističnih » ekonomista, prema kojima je devastacija zapadnog društva neoliberalnim konceptom privređivanja usporediva s onom koju je izazvao zadnji svjetski rat.

Tako je projekcija Nouriela Roubinia, jednog od rijetkih ekonomista koji je još 2005. predvidio finacijsku krizu 2008. i iduću najavio za 2020. (bez COVID-a) : « da će koronavirus proizvesti eksploziju desetljetne napetosti u ekonomskom i financijskom sustavu zbog  političkih pogrešaka». Profesor ekonomije na Stern School of Business dodaje da će trenutna recesija prouzročiti ogroman višak proizvodnih kapaciteta i radne snage, zazivajući deflaciju, u uvjetima pada cijena sirovina. U borbi protiv deflacije, vlade će na kraju financirati svoj deficit putem središnjih banaka tiskanjem novca. Time će neizbježnom učiniti stagflaciju (ekonomsku stagnaciju i izraženu inflaciju), koju će dodatno akcentuirati deglobalizacija i protekcionizam.

Iako većina ekonomista vjeruje da će središnje banke ubrizgati dovoljno likvidnosti da pokrenu gospodarstvo, kao što su to učinile nakon financijske krize 2008. godine, Nouriel Roubini tvrdi da « svijet ide prema ‘super Velikoj depresiji’ iz koje će se izvući tek 2030., kada će nove tehnologije i sposobnije političko rukovodstvo početi davati zadovoljavajuće odgovore na ključna politička i ekonomska pitanja. » (intervju za Le Temps, 2. svibnja 2020.)

Radije bismo povjerovali « optimističnim » ekonomistima, ali se uglavnom realiziraju projekcije onih pesimističnih. U tom je kontekstu jasno zašto europski čelnici uporno čekaju Godota, iako znaju kako on samo obećava da će doći, a nikad se ne pojavi i ne donese svijetlo u život. Ne žuri im se suočiti se sa stvarnošću. Teatar apsurda definitivno je manje depresivan od « super Velike depresije ».

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like