dr. sc. Sanja Vujačić : PRIPREME ZA SAMIT NATO-a u LONDONU : TREBA LI NAM «EUROPSKI GEOPOLITIČKI KIŠOBRAN»?

Foto: aa.com.tr

Krajem prošle godine Belgija se, poput Italije i Nizozemske, odlučila za američke borbene zrakoplove. Njezinim izborom nisu rukovodile niti cijena, niti tehničke mogućnosti F-35, već savezništvo pod svaku cijenu sa SAD-om. Belgijskim « ugovorom stoljeća » (posao vrijedi 3,6 milijardi eura), F-35 Lockheed Martin definitivno će zamijeniti staru belgijsku flotu borbenih aviona F-16. Odbačene su europske ponude: francuski Rafal (Dassault) i Typhoon europskog konzorcija Eurofighter.

Najglasnije je protiv te « anti-europske odluke »  prosvjedovao  francuski predsjednik, upozorivši kako je « belgijska odluka strateški protivna europskim interesima ». Međutim, nije uspio razviti produktivnu raspravu o razvoju « europskog geopolitičkog kišobrana ». Belgijski premijer Charles Michel skratio je priču prokomentiravši : « Za mene SAD nisu postale neprijatelj zato što je Donald Trump postao predsjednik. Usprkos razmimoilaženjima s Washintgtonom, sigurnost naših unuka biti će čvrsto povezana s održavanjem i jačanjem dvojnog saveza, europskog i atlantskog. » (BFM).

S tom bi se izjavom lako složili svi Europljani da Belgijanci svojim izborom, ne samo F-35 nego i njegovog razvojnog programa, nisu isključivo razmišljali kako održati kompatibilnost s američkim sustavom zračne obrane. Sasvim su apstrahirali ideju europske strateške autonomije i odlučili se za « američki geopolitički kišobran », jednostavno preskočivši  europski.

Zašto je nužna europska strateška autonomija ?

Već godinu dana kasnije, tvrdnje belgijskog premijera demantiralo je ponašanje američkog zaštitnika, pa je Emmanuel Macron dobio priliku afirmirati nužnost i hitnost razvoja programa europske strateške autonomije.  Odatle i njegov intervju u The Economistu od 7. studenog ove godine, žestoko kritiziran, ali zahvaljujući kojem se konačno progovorilo o slabostima Europske unije i Atlantskog saveza :

« Izvanredno krhka Europa […] nalazi se na rubu provalije […] ne prepoznaje u sebi veliku svjetsku silu, te je vrijeme da se probudi, ili će nestati s geopolitičke scene ».

Na predsjednikovu analizu nadovezuje se ona generala Vincenta Desportesa. Školovan u Francuskoj i SAD-u, danas predaje strategiju na francuskim vojnim i politološkim institutima i tvrdi kako se  Amerikanci više neće « vraćati » kao što su to učinili tijekom dva posljednja svjetska rata.  Glede ljudstva i ekonomije više nemaju iste interese, a : « NATO model je zastario […]  preostalo nam je još samo par godina za pronaći put prema europskoj strateškoj autonomiji ».

Međutim, Angela Merkel i dalje misli kako Europljani imaju vremena. Intervencije Emmanuela Macrona okarakterizirala je kao « pretjerane i nepravodobne ».

Etiketu « pretjeranosti » francuski predsjednik je zaradio svojom neskrivenom provokativnom namjerom. Međutim, kako drukčije pokrenuti europske političke elite koje uporno odbijaju raditi na zajedničkim odgovorima na sva « vruća » pitanja koja francuska strana pokreće: kraj ultra liberalnog financijskog kapitalizma,  zastarjelog modela NATO-a i EU? Naprotiv, etiketa « nepravodobnosti » Macronove inicijative je apsurdna. Što bi to još to trebalo čekati ?

Izbor između američke, njemačke, francuske… hegemonije

Kada Francuska govori o  strateškoj autonomiji  EU, sumnja se da se u stvari  radi o « francuskoj hegemoniji ».  Pri tom se insinuira da bi ta francuska vojna hegemonija, za razliku od američke, ili njemačke gospodarska hegemonije, bila nepoželjna. Francuska volja za moći nije doživljavana kao europska. Tako  su se Europljani raspisali o francuskoj aroganciji, jer da je Emmanuel Macron u svom intevjuu za The Economist 170 puta koristio « ja…mene… » i, ne konzultirajući se s ostalima, lansirao ideju obnove dijaloga s Rusijom, čemu su nesklone  istočnoeuropske članice…

Proizlazi kako je vjerojatnost za postizanje konsenzusa između dvadesetsedmorice, jednaka vjerojatnosti postizanju koncenzusa između 17 libanonskih vjerskih zajednica. Dakle, nikakva. Iako sve brojniji i skuplji, eurokrati izbjegavaju ključna sporna pitanja. Sasvim su se predali kalibriranju krastavaca i produkciji eko-standarda koje nitko osim Europljana ne mora slijediti, iz jednostavnog razloga što se potpisnik ugovora za « životno osiguranje » europskih normi i privrede nalazi na američkom kontinentu gdje se neskriveno prakticira protekcionizam.  Nakon što ih je « svjetski žandar » propisno izgrdio i povećao cijenu njihovih « polica životnog osiguranja », europske državice jedino misle kako se ponovo naći u milosti prekoatlanskog zaštitnika. Kako to konkretno izgleda ?

Europsko ratno zrakoplovstvo

Europljani kupuju sve više i više američke borbene zrakoplove. Samo šest europskih zračnih flota nisu američke. Švedsko i francusko su nacionalna zrakoplovstva (opremljeni su vlastitim proizvodima: Gripenima i Rafalima); njemačko je opremljeno europskim Eurofigtherima – ali proizvedenim na vlastitom tlu. Austrija raspolaže Eurofighterima, Češka i Mađarska Gripenima.

Nekoliko zemalja, posebno južne Europe (Španjolska, Grčka, Italija), odlučile su se kombinirati europsku (Eurofighter ili Mirage) i američku (F-16 i / ili F-35) flotu. Primjer slijedi Velika Britanija. Iako je gorljivi branitelj prekoatlantske veze, njezine Kraljevske zrakoplovne snage uravnoteženo su opremljene američkim (F-35) i europskim borbenim zrakoplovima (Eurofighter kojemu su Britanci nadjenuli ime Typhoon). Radi se o legendarnom britanskom pragmatizmu: zadržavanju dijela proizvodnje europskih borbenih zrakoplova u britanskim tvornicama.

Što su europske države bliže Rusiji, to je njihov pragmatizam manji. Osim spomenute tri iznimke (Austrija, Mađarska, Češka), zemlje Srednje i Istočne Europe opremljene su isključivo američkom opremom, uglavnom zrakoplovima F-16 (Lockheed Martin). Isto vrijedi i za Sjevernu Europu (Norveška, Danska, Nizozemska, Belgija).

Nema naznaka da bi se taj trend mogao uskoro promijeniti. Naprotiv, i zadnje europske države koje su se opremile (Belgija, Rumunjska, Slovačka) izabrale su američke borbene zrakoplove. Bugari i Hrvati spremaju se slijediti isti put. Izbor Grka, koji će uskoro trebati obnoviti svoju zračnu flotu, biti će uglavnom vođen željom za limitiranjem financijskog tereta te investicije. In fine, čak i bogati Švicarci razmišljaju o zamjeni F-18 s novom generacijom američkih borbenih aviona.

Ta atraktivnost  Amerike na europskom tlu, unatoč njenom protekcionističkom zaokretu, pravi je izazov za europsku vojnu strategiju i industriju. Prepreka je strateškoj i industrijskoj autonomiji dvadesetsedmorice.

Kupnja zračne flote velika je investicija u koje se države upuštaju tek svakih 20-tak godina u slučaju kupnje rabljenih, ili svakih 40 godina za nove borbene zrakoplove. Drugim riječima, onako kako su danas planirane, akvizicije zračnih flota europskih država polučit će redukciju proizvodnih kapaciteta europske zrakoplovne industrije, najmanje do 2060. Ne samo da se neće otvarati nova radna mjesta u europskoj zrakoplovnoj industriji, nego može doći do redukcije postojećih. Pogotovo što će, nedavno odlučen ulazak američkih zrakoplova F-35 nove generacije u flotu Belgije, Danske, Italije, Nizozemske i Velike Britanije, dugoročno crpiti proračune tih zemalja. Tako će budući francusko-njemačko-španjolski borbeni zrakoplov, planiran za 2035.-2040., najvjerojatnije zateći zasićeno tržište, reducirano na države proizvođača tog aviona.

Diplomatski incident

Te projekcije previše ne zabrinjavaju niti europske vođe gospodarski uspješnih, a niti lidere gospodarski neuspješnih zemalja. Zahvaljujući europskoj direktivi o upućenim radnicima, neuspješni svoj prekarijat bezbrižno šalju na rad uspješnijima. Ti upućeni radnici, često angažirani od strane sumnjivih agencija i žešće eksploatirani od bjelosvjetskih migranata, žive i rade u zapadnoeuropskim, a doprinose uplaćuju u matičnim državama. Tu su i brojni istočnoeuropski ilegalci koji ostaju izvan svake kontrole i nigdje ne uplaćuju doprinose (osim posrednicima i organizacijama koje ih udomljuju). Na taj način, legalna ili ilegalna istočnoeuropska imigracija posredno pridonosi održanju dugoročno neodrživih socijalnih sustava gospodarski neuspješnih europskih država i urušavanju zapadnoeuropskih. U opravdavanju odgovornosti za vlastite neuspjehe, istočnoeuropske političke elite tradicionalno pribjegavaju viktimizaciji. Predstavljaju se kao nemoćne žrtve diskriminacije od strane velikih europskih i svjetskih sila. Kako se od « žrtve » ne očekuje niti akcija, niti reakcija, istočnoeuropski prekarijat, za razliku od zapadnoeuropskog,  preventivno je razuvjeren u namjeri da od svojih vlasti uopće nešto može tražiti i ishoditi.

Stoga je Emmanuel Macron pokušao pokrenuti tu sklerotičnu Europu « predatora » i « žrtvi », te podići svijest o europskoj moći koju može generirati samo europsko zajedništvo u suočavanju s vanjskim geoekonomskim i geopolitičkim pritiscima.  Krenuo je u « kampanju podizanja europske svijesti »  o nedorečenosti EU-a, NATO-a i UN-a. Multiplicirao je provokativne izjave i katastrofičke projekcije.

Prvo je, 2. studenog,  provocirao diplomatski incident s Bugarskom, kada je za Valeurs Actuelles, osvrćući se na imigracijsku politiku, izjavio: « Postoje radna mjesta za koja definitivno više neće biti francuskih kandidata, npr. za perača suđa. Lucidan sam: to je već bio slučaj prije 40 godina! Mislim da je stoga bolje imati legalne migrante,  registriranu kvotu x godina, a ne ilegalni rad. Od bugarskih i ukrajinskih ilegalaca draži su mi ljudi koji dolaze iz Gvineje ili Obale Slonovače koji su već ovdje i legalno rade.» Slijedilo je prosvjedovanje bugarske diplomacije, koje u Francuskoj nitko nije uzeo za ozbiljno, jer npr. svaki Parižanin iz elitnog šesnaestog arondismana, na oglasnim pločama jedne istočnoeuropske katoličke misije, može naći ukrajinske, moldavske, bugarske… ilegalce za sve vrste obrtničkih usluga, čišćenje stanova, skrb o djeci i starcima. Specifičnost tih radnika nije samo rad na crno, nego i njihova stručna sprema. Naime, česta je pojava da bugarske ilegalke s diplomom ekonomskog ili pravnog fakulteta čiste stanove dobrostojećih, ali obrazovno inferiornih Francuskinja (čišćenje se plaća 10-15 eura na sat). Zahvaljujući njihovom ilegalnom radu preživljavaju obitelji koje su ostavile u domovini.  Tako, kada vođe njihove matične države tvrde da brane njihovo dostojanstvo, oni u stvari štite taj ponižavajući status istočnoeuropskih radnika u zapadnoeuropskim državama, kao i lažni socijalni mir (jer postignut masovnom emigracijom nezadovoljnih) u vlastitim državama. Tim vođama nije problem plaćati skup američki geopolitički kišobran jer vjeruju da će ih održati na vlasti. U isto vrijeme, pokazuju nezainteresiranost za zajedničke industrijske programe kojima je jedino moguće uposliti europsku kvalificiranu radnu snagu. Američki protekcionizam ih ne zabrinjava jer upravljaju državama koje same za sebe ionako malošto proizvode, pa misle da nemaju što štititi.

Svojom provokacijom, odnosno « diplomatskim incidentom », Macron je htio upozoriti da za ukidanje « upućivanja » istočnoeuropskih legalnih i ilegalnih radnika nije nužna dozvola SAD-a.

Nedorečenosti EU-a, NATO-a i UN-a

Potom je izjavom za The Economist da se NATO savez nalazi u stanju « cerebralne smrti »,  a u sklopu priprema za predstojeći Samit NATO-a u Londonu  3. i 4. prosinca, sve Europljane pozvao da se suoče s činjeničnim stanjem:

« Nije bilo koordinacije između SAD-a i njegovih NATO partnera », kada je Washington odlučio povući svoje trupe iz Sirije i dao zeleno svijetlo Turcima da istjeraju kurdske borce » – čime je francuski predsjednik aludirao na uglavnom kurdske borce koji su platili visoku cijenu u borbi protiv kalifata koji bez njih ne bi bio uništen.
« Svjedoci smo agresije, bez kordinacije na NATO-razini, od strane jednog drugog NATO partnera – Turske, u zoni naših zajedničkih interesa. Sa strateško-političkog gledišta, to što se dogodilo predstavlja ogroman problem za NATO ».
« Bosna i Hercegovina, suočena s povratkom džihadista, je tempirana bomba koja otkucava pokraj Hrvatske. »
« Što ćemo sutra s Člankom 5. ? (kada je jedna članica NATO-a žrtva oružanog napada, smatra se da je oružani napad izvršen na sve članice). Ukoliko režim Bashara Al-Assada odluči odgovoriti Turskoj, hoćemo li se angažirati na strani Turske ? ».
Predstavljanje očekivanja francuske strane od Samita NATO-a u Londonu, u makronističkoj provokativnoj formi, treba prihvatiti kao poziv na zdrav razum i razgovor. Danas je bitno i hitno razjasniti koji su strateški ciljevi NATO-a jer je evidentno da jedinstveni strateški koncept Atlantskog saveza više ne postoji. Je li Alijansa nužna samo za zaštitu EU u njenim kontinentalnim granicama? Ili postoji potreba za no limit NATO-om kao vojnom rukom Zapada, koja, u potrazi za neprijateljem, udara na sve strane? Ili je pak, umjesto integrirane vojne organizacije, prikladnija jednostavna vojno-tehnička agencija, koncipirana kao alat za kooperaciju između nacionalnih oružanih snaga saveznika?

Nužni su i odgovori na ključna pitanja  artikulacije NATO-a  i Ujedinjenih naroda te, posebno,  NATO-a i Europske unije čija je želja steći minimum strateške autonomije. Prema Pierreu Connesi, bivšem direktoru Europske strateško-obavještajne kompanije, zahvaljujući homogenizaciji (čitaj amerikanizaciji) procedura, jezika i opreme, Europljani slabo kotiraju u NATO-u. Uglavnom su zaduženi za širenje američkog operativnog znanja na europskoj razini. Stoga je danas najhitnije očuvati autonomiju europskih obavještajnih struktura i evaluacije kriza.

Prema najviđenijim europskim analitičarima, Dayton je najsramotnija posljedica europske nemoći. Generirao je BiH koju Macron uspoređuje s « tempiranom bombom » – čiji sastojci već odavno nisu tajna za europsku stručnu javnost. Službeni Zagreb bi te sastojke prvo priključio EU, pa razgradio; dok službeno Sarajevo javlja da baš  « Hrvati šire netočne informacije o terorističkoj prijetnji iz BiH ». Sve to otvara perspektivu za vrlo živahne rasprave na NATO samitu 2019.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like