dr. sc. Sanja Vujačić: PUTIN I «SEDMORICA VELIČANSTVENIH» NA FRANCUSKOJ RIVIJERI

Nezadovoljstvo francuskih gospodarstvenika i javnosti Zapadnom politikom sankcija prema Rusiji, imalo je priliku otvoreno se izraziti prilikom pripreme susreta Macron-Putin na francuskoj Rivieri. Naime, sankcije koje je EU 2014. nametnula Rusiji zbog aneksije Krima, kaznile su i njezine tvorce. Poglavito francuske poljoprivrednike. Npr., istodobnim ukidanjem sistema kvota  u proizvodnji mlijeka na EU razini i izvoza mlijeka u Rusiju, 2015. godine, Francusku je potresla snažna «mljekarska kriza», označena naglim padom cijene mlijeka i posljedičnim, dotad neviđenim, padom prihoda francuskih mljekara.  Naprotiv, europski embargo na izvoz prehrambenih proizvoda u Rusiju, pokrenuo je rusku prehrambenu industriju, koja je 2017. ostvarila rekordni izvoz od 16, 4 milijardi eura.

Svoju metodu vladanja «lijevo i desno, u isto vrijeme» francuski se predsjednik trudi primijeniti na međunarodnoj razini odnosno vratiti Francuskoj ulogu razumnog, nepristranog pregovarača.  Što je Sizifov posao, s obzirom na obveze koje je Francuska preuzela reintegracijom NATO-ovog integriranog zapovjedništva 2009. (Sarcozy), i s obzirom na nepredvidivost Trumpove «twitter diplomacije» i karizmu ruskog predsjednika. U tom kontekstu, susret francuskog predsjednika s Putinom na francuskoj Rivieri, nekoliko dana prije Summita G7, sastanka «sedmorice veličanstvenih», organiziranog u Biarritz-u, na suprotnoj – atlantskoj (baskijskoj) obali Francuske, više je simboličnog značaja. Radi se o Macronovom pokušaju da, u sjeni priprema za summit G7, postigne pomak u pregovorima s Rusijom i o tom pomaku izvijesti sudionike G7.

Pomaci i nesuglasice u francusko-ruskim odnosima

Francuski predsjednik je najavio da je temeljni uvjet za povratak Rusije u G7, dakle za povratak na samite formata G8, postizanje prihvatljivog riješenja za izlazak iz ukrajinske krize. Ruski predsjednik potvrdio je da su pomaci mogući, s obzirom na kontakt koji je uspostavio s novim ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, a u kojem je posredovao Emmanuel Macron: «Postoje stvari koje su vrijedne rasprave i koje navode na oprezni optimizam.» (Euronews, 19. 8. 2019).

Očekivano, po pitanju Sirije, potvrdile su se nesuglasice koje proizlaze iz temeljno različitog pristupa sirijskoj krizi, kao i samoj definiciji terorizma u tom prostoru. Neslaganja, dakle, uključuju i aktualni problem uspostavljanja učinkovitog primirja u Idlibu, za koje Putin smatra da je nespojivo s njegovom željom da pomogne Bašaru el Asadu da se riješi terorističkih prijetnji.

O napetostima u američko-iranskim odnosima, pitanju koje je na dnevnom redu Summita G7, 24. kolovoza u Biarritzu, postoji francusko-ruski konsenzus oko prezervacije Bečkog sporazuma o iranskom nuklearnom naoružanju iz 2015., kao ključnog alata u kontroli iranskog nuklearnog programa. Međutim od Rusije, koja i sama trpi od američke politike sankcija, nerealno je očekivati da prihvati ulogu moderatora.

Između karizme i «demokratske nezrelosti»

Susret Putin-Macron polučio je i temeljnu, metodološku nesuglasicu  koja ih dijeli. Dok se Putin dekompleksirano služi svojom neupitnom karizmom, Macronova je tek u nastajanju i opterećena percepcijom karizme u zapadnom demokratskom društvu. Prema sociologu Max Weber-u, radi se o ostatku utjecaja religije na razvoj društva koji se je održao u suvremenoj politici. Karizma, riječ prenesena u politički rječnik, dolazi od svetog Pavla koji je tako nazvao kvalitetu koja je čovjeku Bogom podarena. Kod Webera, karizma je jedan od tri ključna motiva zbog kojih se čovjek pokorava čovjeku. Druga dva su običaj (tradicija) i zakoni/kodeksi. Kada se čovjek pokorava čovjeku s karizmom, on to čini jer misli da on posjeduje božansku, odnosno nesvakidašnju kvalitetu kojom budi entuzijazam.

U tom kontekstu, europske demokracije često izraz želje nekog demokratskog naroda da ga vodi karizmatični čelnik, objašnjavaju kao oblik demokratske nezrelosti toga naroda. «Čuvari demokracije», u inkvizitorskom duhu čuvara raznih revolucija, tako su Hollandu zamjerali što nije dovoljno autoritativan, a za Macrona tvrde da je preautoritativan. Stoga je danas teško dokučiti kakav bi to trebao biti demokratski vođa. U nedostatku orijentira, mladi francuski predsjednik rijetko prakticira autokritiku, iako se ne libi kritizirati «demokratsku nezrelost» drugih naroda.

Putinovom dolasku u Brégançon prethodili su glasni zahtjevi bezbrojnih udruga za zaštitu ljudskih prava i francuske ljevice (organizacija koje uživaju sve manju potporu francuskog javnog mnijenja) da ruskom predsjedniku bude postavljeno pitanje nedemokratskog suzbijanja demonstracija u Rusiji. Tako se je Emmanuel Macron, vidno nenadahnut, upustio u oprezan i predugačak  diskurs: «Jer je Rusija europska, ona zauzima značajno mjesto u Europi vrijednosti […] I baš u ime toga mjesta mi smo ovo ljeto apelirali da se poštuje pravo na prosvjedovanje, na slobodu mišljenja i slobodnog kandidiranja na izborima […] sve europske države, pa i Rusija, trebale bi ta prava u potpunosti ispoštovati, a ja vjerujem u  europsku Rusiju… »

Tu je priču Putin smireno skratio jasnom i efikasnom izjavom da se ne želi suočiti s događajima poput onih iz Pariza, aludirajući na krizu Žutih prsluka, odnosno visoki broj uhićenih, preminulih i ranjenih  među prosvjednicima i policijskim snagama.

U sjeni Summita G7

S jedne strane, zbog pitanja demokratske zrelosti i nezrelosti, propuštena je prilika za metodološko približavanje dvaju predsjednika. Naime, ruski predsjednik nije povjerovao francuskom, da su, u uvjetima rastućih nejednakosti – koje su središnja tema Summita G7, prosvjedi produktivni jer su sposobni potaknuti nužne socijalne transformacije.

S druge strane, propuštena je zlatna prilika za dovođenje u pitanje danas uvriježenog mišljenja, prema kojem narodi jedino mogu birati između izvansistemskog autoritarizma (globalna percepcija Trumpove i Putinove vladavine) i socijalnog statusa quo (europske parlamentarne demokracije). Naime, upravo Macronova metodologija nudi treću alternativu: ideju da je dužnost političara reagirati na osjećaj demokratske otuđenosti (Žuti prsluci) političkom snagom koja mijenja stvari (nedostatni, ali svejedno odgovori Macronista na zahtijeve Žutih prsluka). Francuski predsjednik ne uspijeva svoju ideju afirmirati na međunarodnoj razini jer se na individualnoj još uvijek nalazi u dilemi, treba li  karizma, ili ne treba biti faktor koji donosi važne promjene. Stoga  danas, plašt karizme ili snage za društvene transformacije nose desničarski ekstremisti.

Od nametanja modela zapadne demokracije oružjem (Sirija, Libija…) do «Narančaste revolucije» i «arapskih proljeća», potrošio se je diskurs o zapadnim demokratskim slobodama, te njegova reiteracija iritira sugovornike, kao što je to došlo do izražaja prilikom susreta Macron-Putin. Stoga je nejasno zašto francuski predsjednik inzistira na tom diskursu. Rusi ga ionako percipiraju kao «proameričkog mondijalista», jednog među ostalim EU vođama kojima demokratski principi daju sve slobode osim one da budu protuamerički ili proruski nastrojeni.

U isto vrijeme, jednako je nejasna ruska nezainteresiranost za zajedničko promišljanje mogućih izlaza iz krize financijskog kapitalizma kojem su, nakon pada Berlinskog zida, bezrezervno prisegli. Nezaustavljiv rast nejednakosti urušava socijalne sustave razvijenih država, koji u svakom trenutku mogu generirati prosvjede s eskalacijom nasilja, poput onih Žutih prsluka. Sama Rusija ne nudi rješenja za premošćivanje jaza između dobitnika i gubitnika globalizacije, niti prihvatljiv model odgovora na nezadovoljstvo građana. Stoga, neovisno o simpatijama prema Rusiji, u potrazi za boljim životom, Europljani i dalje ne iseljavaju u Rusiju.

Rusi s francuske Riviere

U tom kontekstu, izbor francuske Riviere za susret s Putinom nije slučajan. S jedne je strane, pozivom u utvrdu Brégançon koju je francuski predsjednik Macron već drugu godinu za redom izabrao za svoj tradicionalni kolovoški predsjednički radni odmor, ukazana je čast ruskom predsjedniku. Radi se o rezidenciji koju su Macronovi prethodnici, s iznimkom Mitteranda, uglavnom izbjegavali zbog negativnog iskustva Charles De Gaulle-a. On je u Brégançon-u, u kolovozu 1964., proveo samo jedan dan. Svejedno mu se je ta utvrda, podignuta na vrhu stijene što strši iz mora, na 35 metara nadmorske visine, nekoliko metara od obale rta Bénat, zgadila za cijeli život.  Neoubičajeno visok francuski predsjednik proveo je noć u Brégançon-u stiješnjen u premalenom krevetu i u tjeranju oblaka komaraca kojih se je grozio.  Tamo se nikada više nije vratio, što ga nije spriječilo da 1968. Bréganson proglasi službenom predsjedničkom rezidencijom, te da ta utvrda s nedalekim kopnom uskoro bude povezana pomoću umjetne prevlake, čiji parking služi i kao heliport.

Francuska Riviera nije samo odredište svjetskog jet seta, nego i  omiljeno stanište ruskih milijardera, koje bi susret Macron-Putin mogao senzibilizirati na središnju temu Summita G7 : rast nejednakosti. Naime, neposredno nakon pada komunizma 1991., u luksuzu i šiku francuske Riviere, prepoznali su se ruski oligarsi Abramovich, Ribolovlev, Prohorov, Deripaska, Pugachev, Blavatnik i drugi. Požurili su s obnavljanjem vjekovnih spona između ruskih careva i Riviere i, naravno, sa sigurnim plasiranjem brzo zarađenog novca. Uglavnom su investirali u vile Belle Epoque u Cap-d’Antibes i Saint-Jean-Cap-Ferrat, sjeverno od Brégançon-a. Kao i drugi  došljaci prije njih, popularno zvani «novaritchs  s Riviere» u početku su bili prozivani zbog ekstravagancija (rastrošnosti), lošeg ukusa i manjka edukacije, da bi se postupno stopili sa sredinom u kojoj su se zatekli. Vrijeme ruske rastrošnosti danas je prošlost, a prisustvo na Rivijeri diskretno (uputstva i jelovnici pisani na ćirilici, ruski proizvodi u trgovinama…). Postupno, počevši od sredine XIX stoljeća, ruska zajednica se je uključivala u život i razvoj Riviere od Saint-Tropeza do San Rema. O tom razdoblju svjedoče crkve, među kojima pravoslavna katedrala Svetog Nikole u Nici, jedna od najvećih ruskih crkvi izvan Rusije, čiju je gradnju naručio Aleksandar II. Francusko-ruski afiniteti prema znanosti izrazili su se u utemeljenju ruske Zoološke stanice u Villefranche-sur-Mer 1855., na inicijativu Alexis de Korotneff-a i zahvaljujući ruskim financijama. 1931. Zoološka stanica je i službeno preuzeta od strane francuskog Ministarstva obrazovanja, da bi 1983. prerasla u Centar za oceanografske studije i istraživanja, povezan s CNRS-om (centralnim francuskim državnim istraživačkim institutom) i s Oceanološkim observatorijem 1989. godine.

Dakle, postoje realni uvjeti za «klimatsko zatopljenje» u francusko-ruskim odnosima, koje je Macron, u Brégançon-u, najavio citirajući Dostojevskog, odnosno njegovu ideju europske Rusije.

U međuvremenu, dok se na račun Rusa, od Saint-Tropeza do Monaka, i dalje prepričavaju stereotipni vicevi, poput: «Kupio sam kravatu za 500 eura!» veli jedan «novaritch» drugom, koji mu uzvraća: «Baš si bedast, u dućanu do, mogao si ju dobiti za dvostruko veću cijenu!», američkom predsjedniku Trumpu se žuri, pa zbija šale s Europljanima. Iako su sankcije element američke politike prema Rusiji kojoj su se Europljani uglavnom nevoljko pridružili, on je  požurio izjaviti da bi osobno podržao bezuvjetni povratak Rusije u G8, dakle i ukoliko ne bude ispoštovan Sprazum iz Minska, kako to zahtijevaju Europljani.

Predstojeći Summit G7 u Biarritzu usredotočiti će se na nejednakosti u globalnom kontekstu, obilježenom nacionalističkim iskušenjima, ekonomskom nesigurnošću, socijalnim i ekološkim krizama. Održat će se u trenutku u kojem francuski mediji javnosti predstavljaju statistike iz kojih proizlazi da je 2019. godina rekordnih profita (514 milijardi dolara), poglavito u Francuskoj u kojoj je isplaćeno najviše dividendi: 51 milijarda dolara. Međutim, kako očekivati  da će biti poduzete učinkovite mjere kada će biti temeljene na polazišnoj analizi: «Globalizacija je imala blagotvoran učinak u smislu izvlačenja velikog dijela svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva.»

 

 

0 komentara

You may also like