dr. sc. Sanja Vujačić: Reorganizacija šireg bliskog istoka u uvjetima pandemije

Sirija ostaje ruska zona utjecaja, slijedi dekonstrukcija Saudijske Arabije

Nakon upozorenja da se anglo-američki ultra liberalni financijski kapitalizam bliži kraju (između ostalih, Emmanuel Macron 2017.), u za taj svjetski poredak ključnim – demokratskim i nedemokratskim državama, angažirala se borba za njegov opstanak pod svaku cijenu.

Dok su Europljani i Arapi zaokupljeni koronavirusnom krizom i unutarnjopolitičkim pitanjima, Anglosaksonci su dali prednost vanjskopolitičkim. Pojačali su pritisak na europske saveznike i povećali prisustvo američke vojske u europskom prostoru. Kako se, posljednjih godina, većinska vladavina neoliberala u Europskoj uniji našla ugrožena jačanjem narodnjačkih političkih snaga, koronavirus im je dao priliku za rat protiv nano-virusa, iz kojeg je lako predvidljivo da će izaći kao pobjednici i heroji; kao i priliku za stigmatizaciju populista Johnsona i Trumpa, i eventualnu pobjedu demokrata na predstojećim američkim predsjedničkim izborima – koja bi im dala krila.

U međuvremenu, Anglo-Amerikanci su se odlučili udruženim snagama posvetiti «ozbiljnim» vanjskopolitičkim problematikama, a na uštrb zdravstvene sigurnosti u vlastitim državama. Isto, računajući na, u anglosaksonskim narodima snažno prisutnu volju za moć; zahvaljujući kojoj je realno za očekivati da britanski i američki uspijesi na međunarodnoj sceni, a ne rat protiv COVIDa-19, budu presudni u njihovu izboru političke opcije. U tom su kontekstu zauzeli pozicije u Karipskom moru, pred vratima naftnog El Dorada–Venezuele. Paralelno, inicirali su radnje koje vode prema redefiniranju odnosa s arapskim državama: pod američkim zapovjedništvom, Velika Britanija je preuzela kontrolu nad ulazom u Crveno more; Ujedinjeni Arapski Emirati okrenuli su se protiv Saudijske Arabije i teško ju porazili u Južnom Jemenu, dok su Houthi to učinili u Sjevernom Jemenu. Ne samo da je Jemen podijeljen na dvije odvojene države, nego bi i teritorijalni integritet Saudijske Arabije mogao biti ugrožen. Zašto?

Strategija Rumsfeld-Cebrowski




Naziv «Kraljevstvo Saudijske Arabije»  evocira Arabiju (Arapski poluotok) Saouda ben Mohameda Al Mouqrina, oca Mohameda Ibn Saouda, patrijarha obitelji Saoud koji je 1744. utemeljio prvu saudijsku državu, udruživši se s vjerskim propovjednikom Mohamedom Ben Abdelwahabom, s kojim je osnovao vehabizam (oblik salafizma koji prakticira islam iz doba proroka Mohameda i njegovih prvih nasljednika). Od tada su moć kraljevstva, kraljevske obitelji Al Saud i vehabizma određivali  rezultati sukoba za kontrolu Arapskog poluotoka s Egiptom, Osmanskim carstvom i drugim arapskim zemljama. Previše nestabilno, kraljevstvo je nestalo 1818. godine. Druga saudijska država osnovana je šest godina kasnije 1824., pa nestala 1891. Između 1902. i 1914.  Abdelaziz ibn Saoud  postiže značajne pobjede, čiju političku težinu prvo prepoznaju Osmanlije, a nakon njih Britanci koji se – sporazumom iz 1915. – obvezuju štiti ih. Profitirajući od dislokacije Otomanskog carstva i britanske zaštite, te zahvaljujući potpori vjerskih vođa i ratovima u kojima je (između 1901. i 1932.) izginulo više od pola milijuna  ljudi, Abdelaziz ibn Saoud uspijeva, 22. rujna 1932., osnovati Saudijsku Arabiju kakvu danas poznamo i sebe proglasiti kraljem. Od tada Saudijska Arabija ima ulogu privilegiranog partnera Anglo-Amerikanaca.

Međutim, danas dvojica gospodarstvenika, predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump s de facto predsjednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata, princom Mohamedom ben Zayedom, a ne sa saudijskim čelnikom, tiho reorganizira «prošireni Bliski Istok». Donald Trump nastavlja primjenjivati politiku povlačenja američke vojske s tog teritorija. Postupno preraspoređuje svoje trupe, potpisuje sporazume s protivnicima protiv kojih su se one borile (na primjer s talibanima) i pregovara o puštanju američkih zarobljenika. Istodobno, Pentagon poziva Ujedinjeno Kraljevstvo da preuzme vodeću ulogu u operacijama novog Atlantskog saveza – Bliski Istok i nadzire nastavak «beskonačnog rata». Sirija je definitivno smatrana područjem ruskog utjecaja; dok je, u skladu sa strategijom Rumsfeld/Cebrowski, Jemen podijeljen na dvije odvojene države, a u pripremi je i moguća podjela Saudijske Arabije. Zašto ?

Da bi Sjedinjene Države, nakon pada Sovjetskog Saveza,  održale svoj dominantni položaj, one su čovječanstvo podijelile na dva dijela. Na jednoj su se strani našle stabilne države (G8 – uključujući Rusiju i njene saveznice). Na drugoj se strani  zatekao ostatak svijeta, u funkciji vulgarnog rezervoara prirodnih resursa. Washington više nije smatrao da mu je pristup tim resursima od vitalnog značaja, ali je držao do toga, da oni svim stabilnim državama (i europskim) budu dostupni samo putom SAD-a. Stoga je bilo preporučljivo preventivno uništiti sve državne strukture u tom rezervoaru resursa, na način da se niti jedna jednog dana ne nađe u poziciji suprotstaviti se volji prve svjetske sile, ili ju zaobići[1]. S primjenom se počelo na širem Bliskom Istoku (Afganistan, Irak, Libanon, Libija, Sirija, Jemen). Međutim, protivno najavi državne tajnice Hillary Clinton (Pivot to Asia), zbog uspješnog kineskog vojnog razvoja strategiju Rumsfeld-Cebrowski nije bilo moguće provesti na Dalekom istoku, pa je «preseljena» u karipski bazen (Venezuela, Nikaragva).

Reorganiziranje šireg Bliskog Istoka i nova Atlantska alijansa – Bliski Istok

Prva potvrda reorganizacije šireg Bliskog Istoka je povlačenje vojnih trupa s kriznih žarišta koja su te trupe i otvorile; te repatrijacija u tom prostoru zarobljenih agenata CIA-e.18. i 19. ožujka 2020. američki državljanin Michael White, pritvoren u Iranu, iz zatvora je premješten u švicarsko veleposlanstvo u Teheranu; drugog američkog državljanina, Amera Fakhourya, zatočenog u Libanonu, eksfiltrirale su tamo prisutne američke trupe. Isto tako, američki predsjednik javno je zatražio pomoć Sirije kako bi pronašao trećeg američkog državljanina Austina Ticea. Te osjetljive operacije nadgleda Trumpov diskretni savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brien, koji ima veliko iskustvo u oslobađanju zarobljenika. O pregovorima između SAD-a i navedenih bliskoistočnih država svjedoče čudne akcije, zabilježene u Teheranu, Bejrutu i Damasku: trenutačno najbliskiji američki saveznik – Ujedinjeni Arapski Emirati razbili su američki embargo i dostavili lijekove Iranu; u Libanonu svaka libanonska frakcija optužuje drugu da je popustila američkom pritisku i oslobodila Fakhourya, dok Hezbollah uporno tvrdi da nije izdao narod i da nije potajno pregovarao s Washingtonom, iako je predsjednik vojnog suda (pro-Hezbollah) podnio ostavku; po prvi put u tri desetljeća Amerikanci su javno zatražili pomoć od Sirijske arapske republike.

Druga potvrda reorganizacije šireg Bliskog Istoka je nova Atlantska alijansa – Bliski Istok. Njezine temeljne značajke su vraćanje na «posebni odnos» između Velike Britanije  i SAD-a i jačanje Five Eyes (obavještajna zajednica anglosaksonskih država). U tom kontekstu, 5. ožujka, američki ministar obrane Mark Esper primio je u Pentagonu svog britanskog kolegu Bena Wallacea s kojim će dijeliti zapovjedništvo za NATO-Bliski Istok. Potom je Ben Wallace održao govor pred Atlantskim vijećem, u kojem je afirmirao neraskidivost saveza između Velike Britanije i SAD-a, kao i raspoloživost Ujedinjenog Kraljevstva da u to ime djeluje. Također je podržao SAD u stavu da će «diktatoru Basharu al-Assadu» jedanput trebati suditi; iako je to trenutačno nemoguće jer uživa potporu «ruskog medvjeda». Drugim riječima, Sirija ostaje neprijatelj, ali ju se više neće dirati. Ratne aktivnosti su dislocirane.

Ben Wallace uskoro je dobio priliku dokazati se kao dostojni sljedbenik američke politike i svjetsku javnost podsjetiti da je ta politika samo produžena ruka britanske kolonijalne politike iz XIX. stoljeća. 12. i 13. ožujka, otputovao je u Tursku i u – od džihadista okupiranu –  zonu u Siriji. Pregledao je promatračke položaje turske vojske u Idlibu, pa uputio 89 milijuna funti «humanitarne» pomoći obiteljima džihadista. Nakon čega su ovi zadnji počeli napadati one iste turske trupe koje su ih trebale zaštititi, ubivši nekoliko turskih vojnika.

Kraj Jemena i početak kraja Saudijske Arabije?

Paralelno s politikom povlačenja vojske i prebacivanja obrambenih funkcija na proxyje, SAD rade na transformaciji rata u Jemenu. U početku je Pentagon planirao podijeliti ovu zemlju na dva dijela prema razdjelnoj liniji koja je postojala do 1990. Poticao je Saudijsku Arabiju i Izrael da izvrše napad na Jemen kako bi iskoristili njegove naftne resurse i resurse susjednog «Praznog kvarta» (Rub al Khali –  jedna od najvećih pustinja i najveća svjetska neprekinuta pješćana površina). Vojna operacija je izvedena s izraelskim zračnim snagama, kolumbijskim plaćenicima pod saudijskom zastavom i emiratskim trupama. Koordiniralo ju je trostrano zapovjedništvo (Saudijska Arabija/SAD/Izrael) sa sjedištem u Somalilandu. Oslanjajući se na plemenska rivalstva, Pentagon ne samo da je uspio kompleksificirati situaciju sve dok Jemen nije efektivno podijeljen na dva dijela, nego je razbio i samu Koaliciju Saudijska Arabija-Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Iz tog su se razloga pojavile špekulacije prema kojima Pentagon uskoro kreće i u dekompoziciju bivšeg saudijskog saveznika. Naime, Quincyjev pakt iz 1945. obvezuje Amerikance na zaštitu kralja Saudijske Arabije, ali ne i njegovu zemlju i njegovog nasljednika (potpuniji primjerci tog pakta objavljeni su tek 1954. i 1969.). Dakle, Saudijska Arabija nije zaštićena od plana Rumsfeld-Cebrowski. A zemljom vlada mlađahni prijsetolonasljednik Mohamed ben Salman – zvan MBS, kojemu je de facto vladar Abu Dhabija i de facto predsjednik UAE Mohamed ben Zayed – zvan MBZ, bio mentor. Postupno je učenik pokušavao nadmašiti i rušiti svog učitelja. Očito s nedovoljno talenta, jer definitivno MBZ danas ima sve šanse nadvladati  proaktivnog MBS-a. Saudijskog prijestolonasljednika jednostavno više nitko ne želi podržati: nakon što je torturirao svog prijatelja iz djetinjstva jer je bio prepametan; nakon što je optužen za ubijanje rivala; nakon što je pogubio šiitskog vođu svoje oporbe; nakon što je u zatvor strpao braću i ujake, te prisvojio njihovu imovinu; nakon što je optužen da je naredio ubojstvo u Istanbulu previše pričljivog novinara – pripadnika  Muslimanske braće.

U tom kontekstu, krajem ožujka, Pentagon je diskretno prema Adenu poslao ratni brod; a britanske trupe instalirao na otok Socotra – kako bi surađivale s Ujedinjenim Arapskim Emiratima; odnosno etablirana je stalna vojna baza naoružana raketama Patriot. Istovremeno, Sjeverni Houthi – pomognuti Iranom – uspješno su napali dvije saudijske vojne baze i zarobili više od 700 saudijskih vojnika, dok su plemena koja podržavaju UAE napala plemena podržana od Saudijske Arabije u Adenu. Vlada Abdrabba Mansour Hadija –  jedina koju je UN službeno priznao i koja sjedi u egzilu u Rijadu, izgubila je kontrolu nad Adenom. Američki, britanski i emiratski departmani za obranu ne komuniciraju o tim bitkama. Samo Houthi to čine (jemenski mediji: Nass Press, Al-Wasat). U nedostatku službene komunikacije, međunarodni tisak uglavnom ostaje slijep i nijem. Iako je jasno kako Velika Britanija, pod američkim kišobranom, vraća svoj utjecaj u Zaljevu i Crvenom moru. Južni Jemen je bivša britanska kolonija, a UAE su skupina emirata u Perzijskom zaljevu koji su bili pod britanskim protektoratom, odnosno sastavnica kolonijonalnog Indijskog carstva britanske krune (1820.-1971.).

Djeluje kao da su: nakon  Irana (1953-78), Iraka (1979-90) i Saudijske Arabije (1991-2019), Ujedinjeni Arapski Emirati, već preuzeli ulogu žandara regije – naravno ispod NATO-vog kišobrana za Bliski Istok. Prijeti li Saudijskoj Arabiji destabilizacija koju specijalisti za tu regiju, poput Davida Rogoulet-Rose (Geopolitika Saudijske Arabije, 2005.) najavljuju još od 2001.?

23. ožujka 2020., glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres pozvao je na opće primirje kako bi se svijet posvetio borbi protiv Covida-19. U Jemenu su Houthi, koji su upravo bili porazili Saudijsku Arabiju u sjevernom dijelu zemlje, odmah pozvali razne vojske prisutne na terenu da poštuju primirje. 8. travnja Saudijska Arabija je najavila primirje za slijedeći dan u 21:00 GMT (datum sastanka OPEC zbog dogovora oko cijene nafte). Naime  Kraljevstvo je teško pogođeno epidemijom koja bjesni u siromašnim četvrtima nastanjenim stranim radnicima iz Afrike i Jugoistične Azije, iz Meke i Medine. Povrh svega, Saudijska Arabija je gerontokracija u kojoj je najmanje 150 članova kraljevske obitelji testirano pozitivno na Covid-19, uključujući princa Faisal bin Bandar bin Abdulaziza Al Sauda (77 god.), guvernera Rijada. Trenutačno se nalazi na intenzivnoj njezi. Kralj Salman (84 god.)  koji već pati od Alzheimerove bolesti, i prijestolonasljednik MBS, zatvorili su se u dvije odvojene palače. Dakle, za službeni rasplet saudijske sage o savezništvu s Anglosaksoncima trebat će pričekati postkoronavirusno razdoblje.

 

 

 

 

 

 

[1] Ovu strategiju popularizirao je Cebrowskijev pomoćnik Thomas Barnett in Thomas P. M. Barnett, The Pentagon’s New Map, Putnam Publishing Group, 2004.

Komentari

komentar

loading...

You may also like