dr. sc. Sanja Vujačić: RESETIRANJE FRANCUSKO-RUSKIH ODNOSA

Onoliko koliko su aktualni francusko-američki odnosi obilježeni međusavezničkim prisnim tapkanjem po leđima i hinjenom kordijalnošću, toliko francusko-ruski najavljuju buru kontroverznih emocija. Kao njegov ruski kolega, i mladi francuski predsjednik, iako bez značajnog diplomatskog iskustva, usuđuje se puhati «toplo i hladno». Čvrst je u svojim pozicijama i otvoren za dijalog na ravnopravnim osnovama, kako je to demonstrirao i u svom prvom susretu s Trumpom i Putinom. Iako je šef zapadnoeuropske države čiji je svjetonazor najočitije suprostavljen Trumpovom, uspio je uspostaviti prijateljski odnos prakticiranjem «câlinothérapie » («zagrljaj-terapije»). Odnos s Vladimirom Putinom neusporedivo je kompleksniji. Stoga je ideja resetiranja francusko-ruskih odnosa Emmanuelu Macronu dala idealnu prigodu za implementaciju novog jezika i metode («kompleksne misli») u kulturu međunarodnih odnosa, čija svrha nije eliminacija, nego regulacija proturječnosti, s ciljem postizanja zadovoljavajuće dinamike u raspravi oko ključnih, spornih problematika.

Jer, svijet je umoran od 30 godina provedenih u Hobbesovom «Leviathanu», u prirodnom stanju «rata svih protiv svih», gdje je «čovjek čovjeku vuk». Klasici se vraćaju u modu. A Macron je jednako oboružan filozofskom naobrazbom koliko i financijaškom. Stoga  mu se izbor Versailleskog dvorca Luja XIV ukazao kao adekvatan okvir za resetiranje francusko-ruskih odnosa, zamišljenih kao svojevrsni nastavak korespondencije između Katarine Velike i Voltairea.

Odnos jugozapad/sjeveroistok Europe obiluje razdobljima fascinacije jednim ili drugim europskim polom.  Nitko nije više od Francuza osjetljiv na slavenski šarm (onaj izvorni ruski).  Tako1925., François Porché piše u Qu’est que l’Ame slave? (Što je slavenska duša? : «Treba li reći da u slavenskoj duši ništa nije stalno, osim same nepostojanosti, sa svime što iz nje proizlazi? Ne, ali među nepromjenjivim karakteristikama, zajedničkim svim Rusima, neke su previše poznate da na njima ne inzistiram: na primjer, sadistička sklonost prema boli, da li iskrivljavanjem kršćanskog osjećaja, opijenošću žrtvovanjem ili sažaljenjem kao religijom. Tako se sjećam lijepe, duhovne, kultivirane, profinjene, dakle svim kvalitetama obdarene Ruskinje. Promatram je kako se šeće dvorištem, okružena svojom svitom. Studenti su spremni i ubiti se zbog nje.  Jednoga se dana sazna da se je udala. Za koga? Za jednog grbavca. Inteligentan je? Nije, glup je. Bogat? Ne, bez kopejke je. Ali, zašto? Zato što je bio najslabiji. Samilost? Naravno, ali isto umišljenost, fanatična samozaljubljenost. Toj mladoj božici trebao je netko kome ona ništa ne duguje, a on njoj sve. I, uspjela je naći takvog degenerika: koja sreća ! Evo, baš je to ono što je tipično rusko!»

I Francuzi i Rusi njeguju kontradiktorne osjećaje jedni prema drugima. Ono što ih privlači, istodobno ih i odbija. Francuzi su šarmirani ruskom nepredvidivošću, koja ih smeta kada je izraz nepostojanosti. Rusi su šarmirani francuskom elegancijom, finoćom i živim duhom, kvalitetama koje ih smetaju kada  izražavaju aroganciju.

Nakon susreta u Versaillesu, a u očekivanju godinu dana kasnije zakazanog Macronova dolaska u St. Petersburg radi susreta s Putinom i «ruskog Davosa», ponovno je profunkcionirala predsjednička telefonska linija Pariz–Moskva. Štoviše, bila se je ustalila ritmom od barem jednog razgovora mjesečno.  Unutar tog,  posebno kriznog jednogodišnjeg razdoblja u međunarodnim odnosima, od francuske su strane Rusi, prema opisanom stereotipu, realno mogli očekivati arogantno zauzimanje nezavisne pozicije prema spornim pitanjima. Francuzi su pak, od ruske strane mogli očekivati steretipnu nepostojanost. Međutim, ništa od toga. Čini se da su u francusko-ruskom odnosu partneri zamijenili uloge.

Na globalnoj političkoj sceni, Putin je gotovo 20 godina postojano i arogantno odbijao prihvatiti New World order. Pa se je Novi svjetski poredak potrošio, a Angloamerikanci naglo odlučili staviti ga ad acta (ne obavjestivši pravovremeno europske saveznike). Naravno, demokratskom voljom naroda : Brexit-om i izborom Trumpa. Potom su svojim naglim preustrojem (prijelazom s egocentrizma na individualnoj razini na državni narcisizam) i «diplomatskim blitzkriegom» američkog predsjednika, realiziranim u samo godinu dana (za trajanja telefonskog druženja Macron-Putin),  uneredili gotovo sve međunarodne sporazume iz bliske nam prošlosti. Njihovi poznati, ali poimence ponovo prozvani protivnici postali su predmetom dodatnih sankcija, od kojih bi posredno političke i ekonomske posljedice trebali trpjeti poglavito europski saveznici.





Počevši od tog trenutka, sa francuske strane, svjedočimo nepredvidivim reakcijama. Macron  tvrdi da mu je De Gaulle uzor, ali se od NATO-a ne odvaja više nego što se je odvajao Sarkozy koji je Francusku u NATO vratio. Naprotiv, francuski predsjednik pojačao je doze «zagrljaj-terapije » prema svojim sjevernoatlantskim partnerima i intenzivirao zajedničke koordinirane diplomatske i vojne akcije. Nakon izbijanja «afere Skripal» u Velikoj Britaniji : trovanja bivšeg dvostrukog agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri sovjetskim otrovom Novitchok, za što su Britanci optužili Rusiju, solidarizirao se s Britancima u masivnom protjerivanju ruskih diplomata. Na što je Putin odgovorio istom mjerom, zabilježen je, nakon mediteranskog, i diplomatski migracijski val.

To nije bilo dosta, nego je Francuska potom sudjelovala u koordiniranom anglo-američko-francuskom limitiranom napadu  na Siriju (o čemu je Macron telefonski razgovarao s Putinom). Na kraju, unatoč naporima francuske delegacije i napadno srdačnom susretu francuskog i američkog predsjedničkog para u Washingtonu, Trump nije odustao od istupanja iz Pariškog sporazuma o klimi, niti iz nuklearnog sporazuma s Iranom, u sadašnjoj ili izmjenjenoj formi. Trumpova odbijenica protumačena je kao Macronov neuspjeh, a francuska javnost kredibilitet njegove diplomacije vezala je za uspješni ishod njegova susreta s Putinom u St. Petersburgu.

A Putin je prihvatio Macronovu simboliku nastavka povijesnog francusko-ruskog dijaloga, pa je i on susret organizirao u adekvatnom okviru : na terasama ljetne rezidencije Petra Velikog s pogledom na Finski zaljev (Europu). Međutim, impozantna francuska poduzetnička delegacija, koja se u St. Petersburgu zatekla na Međunarodnom gospodarskom forumu, glavnom događaju ruskih poslovnjaka, od Macrona nije očekivala  samo simbolične, nego konkretne rezultate.  Kako je namjera francuskog predsjednika bila kompleksna: ne izbjegavati teme koje smetaju (a to su gotovo sve teme) i istodobno pokazati francusku spremnost za nastavak trgovinske razmjene i suradnje na kapitalnim projektima (npr., ulazak Totala u plinski projekt na ruskom Arktiku, vrijedan 2,5 milijardi dolara), razgovor s Putinom je potrajao 3 sata, umjesto protokolom predviđenih sat vremena.





In fine, poslovni pomaci još su u domeni poslovne tajne, a oni u pristupu spornim političkim problematikama ostaju u okviru očekivanog. Jer drugačije ne mogu, saveznici pristaju sjesti za pregovarački stol s donedavnim neprijateljem broj 1: Basharom al-Asssadom. U tom će smislu formirati «small group», manju koordinacijsku grupu koju čine : SAD, Francuska, Velika Britanija i Saudijska Arabija, zaštite radi konkurenata Bashara al-Assada, koji pak uživa zaštitu grupe većeg formata: Astana-e (Rusija, Turska i Iran).  Nema bitnih promjena niti u pogledu spremnosti francuske i ruske strane za poštivanje aktualnog nuklearnog sporazuma s Iranom. Pomak je u činjenici da je Francuska  odustala od razmatranja novog sporazuma i pristala na model «dopune» postojećeg. Zbog čega je Rusija spremna razmotriti tri europska pitanja: pitanje iranskog djelovanja na Bliskom Istoku, pitanje iranskog balističkog programa, pitanje neproliferacije nakon 2025.

Prva nedoumica, koju navedeni rezultati pregovora generiraju, odnosi se na svrsishodnost Europske unije. Naime, iz Macronovog prijedloga reformi i primjera koji daje njegova zadnja diplomatska akcija, i dalje nije razvidno kako bi EU mogla biti u funkciji bilo čega drugog osim NATO-a i partikularnih interesa njegovih najjačih članica.

Druga nedoumica proizlazi iz intervjua na francuskoj televiziji BFM, u kojem  je jučer navečer, iz studija u St. Petersburgu, Emmanuel Macron odgovarao na pitanja Ruth Elkrief. Sastoji se u dilemi: je li uistinu ključ evidentnog komunikacijskog problema između predsjednika i medija, neprilagođenost medijskih metoda kompleksnosti Macronova diskursa. Ili više niti medije, niti građane, jednostavno ne zanimaju predsjednikove putešestvije, nego dnevna životna problematika. Ultraliberalizam je učinio svoje. Macrona će danas, nakon povratka u Francusku, dočekati 60 ljevičarskih organizacija. Defilirati će francuskim gradovima u smislu mobilizacije protiv  Macronovih liberalnih reformi i regresije socijalnih prava koju donose.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like