Europljani koji računaju da će prosperitet lijepe Europe osigurati njena « misteriozna moć iz sjene », tvrde da je francuski predsjednik Macron « hiperaktivan ». Misle kako je najbolje ne izlagati se i truditi « zavesti » sve jake igrače, koji će potom o Europi požrtvovno skrbiti. Problem je u tome što za « zavođenje » jakih igrača (a pogotovo za brak s njima) nisu dovoljne samo ljepote stare Europe, nego i njezina originalna osobnost koja će ih valorizirati. Jak karakter Europska unija nema, ali ga posjeduju « provokatori » Putin, Trump, Erdogan i Europljanin Macron. I to ne slučajno, nego zato što su ih na vlast doveli narodi u kojima još nije presušila volja za moć, iz kojeg su razloga i tretirani kao « veliki narodi ».
Kritičari Macronove « hiperaktivnosti » na međunarodnoj sceni vjeruju da EU u NATO-u može cijelu vječnost preživljavati kao beskralježnjak ameba. Naprotiv, ne vjeruju da NATO, prema prirodnim zakonitostima (teorija sistema), zaista riskira « moždanu smrt » zbog jednoumlja – odnosno manjka produktivne ago-antagonističke borbe između članica. Ne vjeruju, iako su imali priliku promatrati put prema « moždanoj smrti » Varšavskog pakta, počevši od trenutka u kojem je Mihail Gorbačov objavio kako su države-članice slobodne napustiti Pakt, ako to žele (prosinac 1988.) ; jednako kao što su imali priliku nazočiti i uskrsnuću ruskog feniksa, odnosno ruske volje za moć.
U kontekstu « ameba » na unutarnjoj i vanjskopolitičkoj sceni, nakon predsjednika koji se predstavio kao « običan građanin » (kao jedan među njima – François Hollande) čiji se odlazak s nestrpljenjem očekivao (zabilježen je kao najnepopularniji predsjednik), Francuzi su na čelo države svjesno postavili onoga koji je obećao protresti i Francusku, i Europu, i svijet. Kako je njegova vladavina «lijevo i desno, u isto vrijeme» započela autoritativnim nametanjem mjera koje su odvele pre-desno – prema socijalnoj regresiji, ubrzo je zaslužio etiketu predsjednika bogatih; a zbog udaljenosti od problematika malog čovjeka etiketu «Jupitera» kojeg su ubrzo «s Olimpa skinuli» Žuti prsluci». Nakon jednogodišnje «lijeve» sekvence druženja s narodom: «još uvijek je Jupiter koji diktira svoju volju vladi, ali to čini skromno. Kao da se približava narodu sa željom da i on usvoji njegova intimna uvjerenja.» (L’Eclair des Pyrénées). Isto onoliko koliko kontestira njegove reforme na nacionalnoj razini, toliko javno mnijenje podržava Macronove vanjskopolitičke akcije. Unatoč/zbog njegovih provokacija radi glasne formulacije spornih pitanja u odnosima EU-SAD, francuska stručna javnost, poglavito francuski utjecajni think tank L’IRIS (B. Courmont)[1], pozdravlja Macronovu strategiju prema Donaldu Trumpu.
Kako je, dakle, protekao susret Trump-Macron, nakon francuske ofenzive koja je počela peeliminarnom provokacijom na temu « moždane smrti » NATO-a ?
London, 3. prosinca 2019., susret Macron-Trump
Prije susreta s Macronom, američki predsjednik uobičajeno glasno je zamjerio svom mladom francuskom kolegi što se drznuo zauzeti kritičan stav prema NATO-u, iako je takav stav baš Donald Trump inaugurirao. Na taj je način europskim saveznicima poslao jasnu poruku da unutar NATO-a monopol nad kritikom drži američka strana.
Tako su se, prvog dana Summita, dvije delegacije (američka i francuska) našle postrojene nasuprot jedna drugoj u jednom od salona rezidencije američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji. Savjetnici Emmanuela Macrona i Donalda Trumpa sjedili su u tišini ; udaljeni, ali okrenuti jedni prema drugima. U toj hladnoj atmosferi čiji je razmjer bio proporcionalan nesuglasicama koje ih razdvajaju, dva državnika su prvo, u dnu sale kraj prozora, imala priliku razmijenjivati dvadesetak minuta. Tek nakon protokolarnog obraćanja novinarima, nastavili su se razgovori u široj konfiguraciji. (Le Figaro)
Predsjednik Trump nije se osjetio dužnim « pojasniti » nedorečenosti EU-a, UN-a i NATO-a, odnosno nedorečenost njihovih međusobnih funkcionalnih i operativnih veza, kako je to zatražio Emmanuel Macron. Na ta ključna pitanja odgovorio je mutizmom. Naprotiv, tijekom svog prethodnog sastanka s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom, žestoko je komentirao izjave francuskog predsjednika o « moždanoj smrti » NATO-a. Rekao je : « To je vrlo uvredljivo. Francuska ima visoku razinu nezaposlenosti. Ekonomski zaista nije dobro. Radi se o vrlo teškoj izjavi kada imate takvih poteškoća. Onda ne možete komentirati na taj način. To je vrlo neučtivo. » Uz put se američki predsjednik nije uspio suzdržati od skrivene prijetnje : « Nikome NATO ne treba više nego Francuskoj. Stoga je davanje ovakovih izjava vrlo opasno. » (aluzija na činjenicu da bez savezništva s Velikom Britanijom i SAD-om, Francuska ne bi uspjela odbiti učestale invazije Njemačke). Takvom argumentacijom Trump je i opravdao i potvrdio svoju namjeru oporezivanja francuskih proizvoda, kao odgovor na oporezivanje američkih digitalnih divova.
No, kako je to često slučaj s Donaldom Trumpom, ton je ublažio kada se suočio sa svojim sugovornicima. Počeo je odavanjem počasti francuskom vojnom angažmanu u svijetu i nedavno poginulim vojnicima u Maliju, ali naglasio da s francuskim predsjednikom ne dijeli dijagnozu o NATO-u. « Prije tri godine, NATO je išao u krivom smjeru. To ne bi dugo trajalo », rekao je američki predsjednik, potcrtavajući time slabu europsku financijsku kontribuciju Savezu, koja je prema njemu glavni problem NATO-a. Potom je ustvrdio : « Danas je NATO drugačiji, veći, jači ».
Gusta magla između dvije atlantske obale
Američki predsjednik je u svojim kalkulacijama zasluga partnerstva između dvije atlantske obale zaboravio ključnu stavku : da je « NATO danas drugačiji i veći » upravo zahvaljujući Europskoj uniji, zamišljenoj kao alat za širenje do ruskih granica NATO-a i anglo-američke supremacije u svijetu. Tu izuzetno skupu tvorevinu financirali su svi Europljani da bi danas bili suočeni s dezertacijom glavnih zainteresiranih. Prvo Velike Britanije koja Uniju napušta jer je preskupa i nije se na svjetskoj sceni afirmirala kao značajan geopolitički igrač. Potom SAD-a koje Europljane u NATO-u uglavnom doživljavaju kao podređene čija je jedina uloga nastaviti širiti američka vojna operativna znanja i multiplicirati broj članova Saveza. Neovisno što su strateške smjernice Atlantskog saveza i samim Europljanima nejasne.
Nove NATO tehnike i znanja europske bi države trebale sve skuplje plaćati, dok se istodobno ispod « američkog kišobrana » moraju « gužvati » s državama poput Turske koja otvoreno izražava animozitet prema Europljanima. Istodobno, američki predsjednik tvrdi da se s Erdoganom dobro slaže. Tako su Donald Trump i Erdogan smatrali da se s europskim saveznicima ne trebaju bezuvjetno koordinirati prilikom donošenja strateških odluka ili prilikom vojnih intervencija (Sirija). Dakle, jer jedinstveni strateški koncept Atlantske alijanse više ne postoji, nedavno se konačno dogodila i agresija jednog saveznika – Turske u zoni zajedničkih interesa NATO članica – bez koordinacije s ostalim članicama NATO-a. Da i ne govorimo da artikulacije između NATO-a i Ujedinjenih naroda te, posebno, NATO-a i Europske unije čija je želja steći minimum strateške autonomije (valorizacije radi svojih specifičnih interesa), jednostavno nema.
Na sve to američki predsjednik odgovara da je NATO, odnosno da su SAD danas veće i jače jer prikupljaju više sredstava za članarinu u Atlantskmj savezu i njihova vojna industrija cvjeta (europska je u problemima). I ne samo vojna industrija. Američku stratešku autonomiju (više se ne koordiniraju sa saveznicima), prate protekcionistički ekonomski zaokret, relokalizacija proizvodnje i naplata « zaostalih » faktura svim državama koje su potpisale američku « policu životnog osiguranja ». Tako je u SAD-u drastično pala nezaposlenost, a ekonomija se oporavila.
Europljani američku konsolidaciju pozdravljaju, ali nije jasan Trumpov stav prema kojem ono što je dobro za Ameriku ne bi trebalo biti dobro i za Europu (strateška autonomija i umjerena doza protekcionizma). Trumpove kritike francuske ekonomije i nezaposlenosti bile bi na mjestu da, takva loša, ta ekonomija nije jedna od najuspješnijih u EU, sa socijalnim standardima koje druga strana Atlantika još nije upoznala. Ono što bi više trebalo zabrinjavati američkog predsjednika manjak je bilo kakve perspektive otkako je ultra liberalni financijski kapitalizam u krizi. Kao i činjenica da prvo europsko gospodarstvo (njemačko) upravo proživljava fazu slabosti, a uglavnom su o njemu direktno ovisna gospodarstva istočnoeuropskih država koje ekonomski zaostaju, ali za njih i dalje nije predviđen nikakav Plan Marschall, kao za poslijeratnu Njemačku. Naprotiv, i za njih su predviđeni dodatni troškovi za obranu, iako ne bi trebalo prenaprezati slabe ekonomije. 30 godina prekarizacije narodnih masa različito se doživljava na dvije strane atlantske obale. U Europi je osiromašenje većine u korist happy few percipirano kao potencijalna socijalna bomba, a EU kao rezonantna kutija u kojoj je opasnost od širenja socijalnih nemira eminentna.
Nekako kao da se između francuske i američke strane Atlantika digla gusta magla, pa američka strana nije u stanju razaznati da problem nije u francuskoj ekonomiji, nego sociologiji. Unatoč 30-godina rada francuskih političkih elita na implementaciji američkog liberalnog modela, Francuzi uporno inzistiraju na održanju kvalitetnog javnog, zdravstva, školstva i socijalne zaštite, na suzbijanju – a ne na povećavanju nejednakosti. Nije da Macron francuski društveni sustav nije pokušao približiti američkom asocijativnom. Uzalud, buntovni sankiloti misle da Francuska još nije dovršena.
Pa čak i kada bi francuski predsjednik odlučio posegnuti za metodama američkog kolege : kada bi htio primijeniti oštru antiimigracijsku i protekcionističku politiku koja bi potakla djelomičnu relokalizaciju proizvodnje, to ne bi mogao bez usuglašavanja s dvadesetsedmoricom iz nedorečene EU. Potrajalo bi godinama. Kako je i NATO nedorečen, a EU bez strateške autonomije, teško će ići i s pokretanjem europske vojne industrije.
Je li Summit u Londonu ponudio jasnu i svjetlu NATO perspektivu ?
Završna deklaracija
Odgovarajući na Trumpovu tiradu o veličini i jačini NATO-a, francuski predsjednik je ustvrdio da, ono što je njegov američki kolega nazvao « dijeljenje tereta » (financiranje NATO-a), nije moguće bez temeljne suglasnosti. « Naš zajednički neprijatelj je terorizam, ali nemamo istu definiciju terorizma », upozorio je francuski predsjednik, aludirajući na Tursku viziju problema. Rasprava o situaciji u Siriji nije smirila tenzije među predsjednicima. Najave o povlačenju SAD-a iz Sirije destabilizirale su sve američke partnere, poglavito Francusku. Trump tvrdi da je na terenu ostvarena pobjeda. « Zarobili smo veliki broj boraca Islamske države. Neki su Francuzi, neki Nijemci, drugi iz Velike Britanije… većina su Europljani. Još nismo razgovarali biste li ih preuzeli?» – upitao je provokativno Trump francuskog predsjednika. « Budimo ozbiljni » – odvratio je Emmanuel Macron ; « istina je da u Siriji ima stranih boraca, ali se radi o manjini. Prioritet je dokrajčiti Islamsku državu » – pokušao je ukazati na rastuću nestabilnost u regiji Macron. Uzalud. Trump je izbjegao odgovor, optuživši svoga sugovornika za isto : « Evo zašto je on (Macron) sjajan političar. Upravo je dao najbolji ‘neodgovor’. »
U tom se je tonu završila proslava 70. godišnjice Saveza čija je budućnost nejasna jer je za nju teško pronaći konsenzus. Između pregovora oko iznosa financijske participacije članica, geopolitičkih napetosti i želje za izgradnjom europske obrane, usvojena završna deklaracija teško skriva nesuglasice.
Vezano uz francusku inicijativu za oživljavanje dijaloga s Moskvom, američki predsjednik je odgovorio: « Savez mora biti spreman, bilo protiv Rusije ili drugih ». Tako je u završnoj deklaraciji moguće pročitati : « Ruske agresivne akcije predstavljaju prijetnju euroatlantskoj sigurnosti; terorizam u svim oblicima i manifestacijama ostaje trajna prijetnja svima nama ». Očito je da je takva formulacija terorizma spriječila veto turskog predsjednika. On je prije Summita najavio je da će se usprotiviti deklaraciji – i blokirati usvajanje novih obrambenih planova za baltičke zemlje i Poljsku – ukoliko NATO ne prizna kurdske snage kao terorističke milicije (da NATO one koji su mu poslužili u rušenju Islamske države nazove teroristima). Iako se Savez također složio po pitanju budnosti u pogledu kineskih akcija, poglavito u području međunarodne sigurnosti, i dalje postoje razlike u pristupu toj problematici. Kritiziran je i poseban odnos između Ankare i Moskve, kao i turska vojna intervencija na sjeveru Sirije. Što se tiče financijskog sudjelovanja u Organizaciji, stav Donalda Trumpa ostaje nepromijenjen: od europskih se članica očekuje veći doprinos.
In fine, nemoguće je ne zaključiti kako upravo nedorečenosti EU-e, NATO-a i UN-a čine da Europljani više ne uspijevaju biti jači od onog tko ih tlači.
[1] Intervju Barthélémyja Courmonta, dir. istraživanja u L’IRIS-u, 4.12.2019, https://www.iris-france.org/142755-otan-la-strategie-demmanuel-macron-vis-a-vis-de-donald-trump/
