dr. sc. Sanja Vujačić: Spas za Libanon: PROSVJETLJENIM NACIONALIZMOM PROTIV ISLAMISTIČKOG FANATIZMA

Nakon samo 13 dana demonstracija u Libanonu, pala je vlada. Na Levantu to i ne bi bilo čudno da se nije dogodilo zahvaljujući fraternizaciji između 17 konfesionalnih skupina i njih s policijom; zahvaljujući ženama i muškarcima svih vjeroispovjesti koji su zajedno pjevali Beethovenovu himnu radosti, pa je njih 200 000 spojilo ruke kako bi demonstriralo novopronađenu svijest o pripadnosti istoj naciji na čiju sudbinu mogu utjecati.

Pokazalo se kako libanonske elite, poput feničkih koje su alfabet osmislile uglavnom kako bi im olakšao svjetske poslovne transakcije (posredovanje u trgovini, često beskrupuloznim metodama), u narodu nisu manje omražene od svojih slavnih predaka. Globalizaciju i neoliberalizam te su elite doživjele kao prirodan nastavak višetisućljetne tradicije. 30 godina na vlasti uvijek iste multikonfesionalne vrhuške dovelo je do paroksizma njihovu koruptivnost i sklonost nepotizmu.

Multikonfesionalna «mafijaška hobotnica»

Premijer i milijarder, sunit Saad Hariri koji posjeduje saudijsko i francusko državljanstvo u čije je države sklonio svoje bogatstvo, probudio je u narodu «klasnu mržnju». Predsjednik kršćanin general Michel Aoun, koji se nekada iskazao u borbi protiv sirijskog prisustva u Libanonu i proveo više godina u azilu u Francuskoj, za izbora je obećao kako će stati na kraj korupciji i nepotizmu. Potom je oportuno koalirao s Hezbollahom šiitskog šeika Hassana Nasrallaha bliskog Iranu, što su mu zamjerili protivnici iranskog religijskog intervencionizma (Izrael) i ekspanzionizma (Saudijska Arabija).  Ta političko-konfesionalna opcija – na direktnoj vezi s Islamskom Republikom Iran, nakon vojne ostvarila je i političku dominaciju državom, pa je poremećena konfesionalna ravnoteža. Michel Aoun je zuzvrat od šeika Hassana Nasrallaha za svoga zeta Gebrana Bassila uspio ishoditi poziciju ministra vanjskih poslova. Iz toga se razloga mržnja libanonskih građana upravo na njega koncentrirala. Postao je simbol libanonskih korumpiranih skrojevića, odnosno «glave» multikonfesionalne mafijaške hobotnice koja preživljava zahvaljujući kracima solidno implantiranim u interesne sfere regionalnih i svjetskih sila, što pak razdire libanonsko nacionalno tijelo i duh.

WikiLeaks je već prije izvještavao o milijardama na švicarskim računima libanonskih konfesionalnih vođa, koje su prozvani objašnjavali svojom poslovnom umješnošću. Međutim pravu je provalu bijesa narodnih masa izazvala informacija o milijardama Aounovog zeta Gebrana Bassila, stečenih ekskluzivno za njegova kratkog boravka na vlasti, a o kojima su progovorili i zastupnici stranke kršćanskih maronita Samy-a Gemayela, odnosno stranke Kataeb koja je konkurentna Aounovoj stranci iste konfesije. U uvjetima dnevnih redukcija struje koji pogađaju sve libanonske građane, iz samoga vrha vlasti ponuđene su indicije prema kojima je libanonski ministar vanjskih poslova i predsjednikov zet za dobavljača energije izabrao tursku tvrtku Karadeniz koja električnu struju proizvodi na brodovima i u nedostatnim količinama. Isto kako bi profitirao od retrokomisija i u kratkom vremenu uprihodio više milijardi.



«Revolucija dostojanstva»

Tako se u bivšoj  «bliskoistočnoj Švicarskoj» pojavio fenomen koji izlazi iz okvira uobičajenih komunitarističkih prijepora. Više nego vanjski intervencionizam, najteža ekonomska kriza u posljednjih 30 godina generirala je pokret otpora protiv «mafijaške hobotnice», odnosno pokrenula demonstracije bez vidljivih lidera i organizacijske logistike tradicionalnih političkih i asocijativnih struktura. Prvi put od stvaranja države Veliki Libanon, 1. rujna 1920. (za francuskog upravljačkog mandata Sirijom i Libanonom), na sjeveru i jugu zemlje prosvjedima su se priključili žene i muškarci iz svih slojeva društva, jer su postali svjesni da je njihova individualna problematika u stvari zajednička tihoj većini građana. Zahtjevali su snažnu i nepristranu građansku državu, sposobnu jamčiti im elementarna prava i zaštitu. Kao i u drugim prostorima «globalnog sela», mase su se pokrenule kako bi izrazile indignaciju zbog «kapi koja je prelila čašu» (takse za korištenje WhatsApp-a). Potom su pokušale «razbiti čašu», odnosno srušiti sklerotični oligarhijski politički sustav koji počiva na dijeljenju «kolača», prema vjerskom ključu, između šest ili sedam beskrupuloznih komunitarističkih vođa. Kako je ustvrdio Karim Émile Bitar, direktor istraživanja u francuskom institutu IRIS: «više nego o revoluciji za demokraciju (ona je u Libanonu Ustavno na djelu), radi se o revoluciji dostojanstva.»

Prosvjednici su od političkih vođa zahtijevali i postigli raspuštanje Vlade. Međutim njihov će drugi zahtijev, koji se odnosi na povrat novca koji su političke elite preusmjerile na osobne račune, teško proći. Jer, raskol između libanonskih narodnih masa i njenih sve autističnijih političkih elita, odvojenih od stvarnosti i zakačenih za vlast radi vlasti i privilegija,  nije iznimka nego pravilo zahvaljujući kojem se sve svjetske neoliberalne elite nalaze na istim valnim dužinama. Istodobno, mase upravo iz razloga što su mase – a ne klase,  nemaju zajedničku političku platformu niti vođu koji bi ponudio jasnu političku alternativu. Tim je veća opasnost od preusmjeravanja revolucionarnog elana  prema postizanju geostrateških ciljeva nekog od velikih svjetskih (SAD, Rusija) i regionalnih (Iran, Izrael, Sirija, Saudijska Arabija) igrača. Kada se ta opasnost kompilira s eksplozivnim specifičnostima unutarnjeg uređenja libanonske države, postaje jasno kako neoprezni potez bilo kojeg od velikih igrača na bliskoistočnoj šahovskoj ploči, Libanon vodi ravno u mrak ratnog nasilja. Koje su to specifičnosti unutarnjeg uređenja libanonske države?

Parlamentarna konfesionalna demokracija

Libanon je parlamentarna konfesionalna demokracija. Funkcioniranje institucija regulirano je Ustavom od 23. svibnja 1926. godine i nepisanom praksom Nacionalnog pakta, u međuvremenu revidiranog šest puta. Najvažnija izmjena odnosi se na Taifski sporazum kojim je reorganizirana podjela vlasti između različitih vjerskih zajednica, a predsjednikove ovlasti smanjene u korist Vijeća ministara. Predsjednik je maronitski kršćanin (katolici), bira ga Parlament na šest godina. Premijer je obavezno sunitski musliman koji odgovara zastupnicima i predsjedniku Narodne skupštine koji je svakako musliman šiit. Potpredsjednik i glasnogovornik vlade su pravoslavni kršćani. Narodna skupština ima 128 mjesta koja dijele muslimani i kršćani, birani izravno temeljem općeg biračkog prava, a prema kompleksnom izbornom sustavu «segmentacije prema religiji». Ustav predviđa plansko, etapno ukidanje konfesionalizma koje, međutim, već 30 godina,  uporno održava i perfekcionira uvijek ista politička struktura.  Njezine komponente usko su povezane s regionalnim utjecajima (Izrael, Sirija, Saudijska Arabija, Iran) kojima profitira poroznost i sektaške (konfesionalne) podjele Libanona. Libanonski politički čelnici potječu iz velikih obitelji koje desetljećima vladaju političkom scenom, a čiji opstanak i izborni uspijeh više ovisi o savezništvu s vanjskim regionalnim i svjetskim silama nego o kvaliteti i pozicijama koje zastupaju u svojim političkim programima. Podjela na dva tabora («lijevi i desni») je prvenstveno u funkciji bjesomučne međusobne borbe za vlast, odnosno statusne i materijalne koristi koje političke pozicije donose.

Nakon iscrpljujućeg internacionaliziranog građanskog rata u kojem je sektaška podjela Libanona bila korištena od strane libanonskih političkih elita i njihovih vanjskih saveznika u borbi za veći dio kolača, glavni udar na libanonsku ekonomiju izvršio je izraelsko-libanonski rat 2006. Pogođene su najvažnije privredne grane: bankarstvo i turizam. Bijeg kapitala bio je popraćen prekidom turističkog priljeva, direktna šteta procijenjena na 3 milijarde američkih dolara. Usporen ekonomski razvoj, u kompilaciji s  tradicionalno prisutnim nejednakostima u postojbini Feničana (1% najbogatijih drži 40% kapitala) i u uvjetima konfesionalno-političkog sektaštva, koje je sve više nalikovalo na mafijaštvo, izvuklo je Libanonce na ulice.

Tko su i odakle su Libanonci?

Demografska slika

Libanon je domovina Feničana (Kanaanaca), pomoraca i avanturista koji su stoljećima dominirali mediteranskom trgovinom, osnivali kolonije i gradove širom Sredozemlja (Kartaga, Palermo, Kadiz, Tanger, Cipar, Sardinija, Sicilija, Palma, Ibiza…). Da su današnji Libanonci sa zapada države (obale oko Bejruta) direktni potomci Feničana potvrđuje genetska studija iz 2006. godine, koju je izradio Pierre Zallou, pod pokroviteljstvom Nacional Geographic Society. Istraživanje se temeljilo na DNK testovima provedenim na uzorku Libanonaca svih vjera koji je uspoređen s uzorkom DNK feničanskih mumija. Ono potvrđuje da priobalje obitavaju potomci Feničana koji su se miješali s križarima,  neovisno da li se radi o muslimanima ili kršćanima. Tako u Tiru, pretežno muslimanskom priobalju, živi najveći broj potomaka Feničana. Naprotiv, DNK kršćana koji ne žive na zapadu zemlje (u priobalju) govori da potječu od Arapa. Ta genetska zavrzlama odnosi se na 6, 2 milijuna današnjih Libanonaca, prema procjenama CIA World Factbook-u iz 2016., broj od kojeg treba izuzeti 2 milijuna izbjeglica smještenih u izbjegličke kampove. Ti podaci nisu službeni jer popisa stanovništva nije bilo još od onog iz 1932. za francuskog mandata u Libanonu, kada su Maroniti (libanonski katolici) bili u većini. Zahvaljujući migracijskom trendu na prijelazu između dva stoljeća, došlo je do promjena u nacionalnoj konfesionalnoj raspodjeli. Tako se procjenjuje da kršćani danas čine 42% stanovništva, muslimani 57%, 1% ostale vjere. U Libanonu koegzistira 17 službeno priznatih religija, a obzirom na konfesionalizam, imigracijska je politika od najvećeg značaja. Njome ne samo da se mijenja demografska i konfesionalna slika, nego i politička ravnoteža. Stoga prepreke za ulaz u libanonsko državljanstvo uspijeva premostiti rijetko koji od brojnih kandidata – palestinskih i sirijskih izbjeglica, što je dodatni izvor napetosti. Naturalizacija tih izbjeglica, većinom muslimana sunita, izazvala bi bitnu promjenu demografsko-konfesionalno-političke slike u korist sunita, čemu se protive kršćani i šiitski muslimani.

«Libanonizacija» i «balkanizacija»

Kako se status Palestinaca koje su Izraelci raselili ne mijenja, odnosno oni već desetljećima beznadno čekaju pravo na povratak u Palestinu, a naturalizacija im je u Libanonu uskraćena, vječni izbjeglice zahtijevaju poboljšanje životnih uvjeta, čemu se opire domorodačko stanovništvo koje odbija rješavanje na državnoj razini međunarodnog problema – palestinskog pitanja. Tim više što su divergentni interesi domorodačkog stanovništva i udomljenih palestinskih prognanika 1975. bili input za Libanonski rat koji je zemlju razdirao 17 godina, a integracija izbjeglica u libanonsku ekonomiju prouzrokovala je porast nezaposlenosti. Upravo se tijekom rata iz šiitskog pokreta Amal, izdvojio Hezbollah kao politička stranka s produženom vojnom rukom kojom upravlja Iran. Odatle bojazni nešiitskog stanovništva od preuzimanja svih segmenata vlasti od strane Hezbollaha i nametanja šiitskog (iranskog) načina života svim Libanoncima. Iako je Hezbollah, prilikom dolaska na vlast, tvrdio da će svoju «vojnu ruku» koristiti ekskluzivno za obranu od vanjskog neprijatelja, njegove su se milicije našle angažirane u gušenju zadnjih građanskih prosvijeda.

Kako državnu multikonfesionalnu Libanonsku vojsku financiraju SAD, teoretski je prisutna opasnost od sukoba SAD-Iran u Libanonu, odnosno šire između saveza SAD-Izrael-Saudijska Arabija i Rusija-Sirija-Iran, te Turske kao intermedijarnog igrača. Praktično, svi protagonisti bliskoistočnih igara bez granica međusobno surađuju ili se sukobljavaju u različitim područjima interesa, te se ne radi o «tvrdim» nego evolutivnim savezima. Iz kojeg je razloga Levant, u čijem je srcu smješten Libanon, prostor prelamanja utjecaja s krajnje neizvjesnim rezultatom.

U tom smislu, geopolitičku apelaciju Bliski istok moguće je usporediti s apelacijom Balkan, odnosno «libanonizaciju» neke situacije s «balkanizacijom». Prema Masoudu Moradiju (Korijeni balkanskih kriza  (1875-1913), balkanizacija je «stimulacija etničke diversifikacije Balkana, na način da se niti jedna od formiranih malih, slabih i suparničkih država ne može razvijati izvan određenih granica jer svaka ostaje zarobljena u gustoj mreži ekonomskih i diplomatskih veza, često suprostavljenih – ali uvijek povezanih s velikim silama.»

Susret između feničanskog hedonističkog i francuskog prosvjetiteljskog duha 1920., profitirajući od dislokacije Osmanskog carstva, Sporazuma u Sèvres-u i neuspjeha Faisalske monarhije, Francuska je poslala svoje trupe u Libanon i Siriju, te od Lige naroda (preteče UN-a) ishodila «mandate Levanta». Time je nakratko (utjecaj joj je počeo slabiti već nakon kapitulacije u Drugom svjetskom ratu) potvrdila svoju dominaciju tim prostorom i upisala se u nepreglednu povijesnu listu osvajača zabilježenih u pokušaju ovladavanja tim drevnim raskrižjem komunikacijskih ruta: Put svile, dalekoistočna pomorska ruta preko Sueskog kanala, ili antički feničanski put.

Naime, prvo su Feničani, koji su obitavali prostor današnjeg Libanona (1200.- 300. prije Krista), svojim trgovačkim umijećem kolonizirali Mediteran. Potom su u njihovom najbližem susjedstvu rođene tri monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo, islam), koje su se ubrzo našle u funkciji uzdizanja i propadanja najvećih carstava ili država. Tako su, nakon drevnih Egipćana, Asirijaca…, « libanonskim raskrižjem » vladali  : Rimljani, Bizantinci, Osmanlije, SAD…

Pitanje je li danas na redu Rusija ili Iran je nevažno u usporedbi s činjenicom da je život populacija u prostoru između Jeruzalema/Betanije i Meke/Medine pakao na zemlji, a ne na nebu kako je opisano u svetim knjigama; o čemu najbolje mogu posvjedočiti današnji Libanonci. Tri konkurentna monoteizma postupno su sasvim premrežila tradicionalne mediteranske trgovačke komunikacijske rute. Promatrana u tom kontekstu, zadnja libanonska kriza više govori o sretnom susretu između feničanskog hedonističkog i francuskog prosvjetiteljskog duha koji se izrazio u novopronađenom libanonskom nacionalizmu, odnosno otvorenoj i pragmatičnoj kritici vlastitih multikonfesionalnih elita. Evidentno je da je razvijanje nacionalne svijesti učinkovit protuotrov za vjerski fanatizam. Drugo je pitanje da li velike sile onima koje to nisu zaista žele dostaviti protuotrov? Još je Henry Kissinger pred pokojnom libanonskim  predsjednikom Frangie ustvrdio: « Libanon je povijesna greška… Vi niste nacija! »  Kada se predsjednik Frangie pobunio i upitao ga: « A što vi to želite? », Kissinger je uzvratio: « Rekao sam vam, odlučili smo rasteretiti Izrael tako da kršćane otjeramo iz Libanona i implantiramo Palestince »… (AnNahar)

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like