dr. sc. Sanja Vujačić: ŠTO JE MOGUĆE OČEKIVATI OD FRANCUSKO-RUSKOG FLERTA?

Foto: Tass

U ponedjeljak, 24. lipnja, na Gradskoj vjećnici u Le Havre-u vijorila se ruska zastava u čast jednodnevne radne posjete ruskog premijera Dimitrija Medvedeva, rođenog u Sankt-Peterburgu, gradu-prijatelju Le Havre-a, u kojem je pak rođen francuski premijer Edouard Philippe. Štoviše, prije preuzimanja funkcije premijera Philippe je obnašao dužnost gradonačelnika Le Havre-a, važne luke smještene na sjeveru Francuske, u Normandiji, na kanalu La Manche, odnosno na nekada obveznom putu  za Ameriku. Da li zbog te simbolike, ili prijateljstva zbratimljenih gradova, susret je od svih relevantnih komentatora ocijenjen kao više nego srdačan, kao svojevrsni francusko-ruski flert. 

Nastupio je nakon što je Macronova inovativna politička metoda «lijevo i desno, u isto vrijeme» profunkcionirala na svim razinama. Naime Macron je, s nacionalnog na europski, uspješno uspio prenijeti  komplementarne suprotnosti proizišle iz  francuske debate oko federativnog ili suverenističkog modela EU,  čime su stvoreni uvjeti za nastavak uravnotežene rasprave između EU progresista i populista.  LaREM Emannuela Macrona i  RN Marine Le Pen će u idućem sazivu EU parlamenta raspolagati gotovo  jednakim brojem zastupnika i pokušati djelovati konstruktivno, odnosno okupiti istomišljenike, progresiste i populiste iz drugih država koji su spremni transformirati EU.

Susret Philippe-Medvedev u Le Havre-u, te ruski poziv za povratni susret u Medvedevljevom Sankt-Peterburgu u rujnu mjesecu ove godine, rezultat je Macronovih nastojanja da «u okviru multilateralizma, EU izgradi vlastitu novu gramatiku povjerenja i sigurnosti u odnosima s Rusijom, koje ne bi trebao određivati isključivo NATO». Drugim riječima, Macron se zalaže za ponovno otvaranje  izravnog dijaloga Rusija-EU. Riskantan potez kada se uzmu u obzir  činjenice da su EU i SAD Rusiju proglasile neprijateljem nakon aneksije Krima 2014, isključile ju iz G8 (sada G7), da je Macron dodatno 2017. pro-kremljske medije RT i Sputnik proglasio «Putinovim organima propagande», a EU je još prošli petak produžila sankcije prema Rusiji na dodatnih 6 mjeseci, a Rusija isto tako produljila svoje protusankcije protiv EU.

Dakle, Macron je svog premijera zadužio za vrlo nezahvalnu misiju «otvaranja novog prostora za dijalog između Francuske i Rusije». Istina, prvo mu je pripremio teren. Francuska trenutačno predsjeda Odborom ministara – tijelom Vijeća Europe sastavljenom od ministara vanjskih poslova svih država članica, unutar kojeg već mjesecima manevrira kako bi Rusi ponovno našli svoje mjesto u Parlamentarnoj skupštini Vijeća. Operacija je očito bila uspješna, pa će Rusi već ovaj tjedan moći sudjelovati na izborima za novog Glavnog tajnika Vijeća Europe. Ukrajina je, naravno, prosvjedovala. No, Emmanuel Macron je, prije desetak dana primio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Uspio mu je objasniti svoj pristup problematici i uvjerio se da je apsolutni prioritet novog ukrajinskog predsjednika postizanje mira na istoku zemlje.

Druga faza francuske dipolomatske ofenzive odigrat će se  krajem kolovoza u Biarritzu, gdje će Emmanuel Macron primiti šest drugih vođa G7 (Velika Britanija, Njemačka, Italija, Sjedinjene Države, Kanada, Japan). Naravno, tranutačno nema govora o vraćanju Rusije i reformiranju grupe u G8, ali je moguće fiksirati uvjete za njezin povratak: oživljavanje mirovnog procesa u Ukrajini poštivanjem Sporazuma iz Minska koji nadziru i Francuska i Njemačka.

Samo, kako bi Nijemci i Francuzi mogli bilo što zajednički nadzirati u uvjetima u kojima se njihove nesuglasice neprestano produbljuju? Nijemci su se ponadali da će ih kriza Žutih prsluka u kombinaciji s europskim parlamentarnim izborima konačno riješiti nezgodnog Emanuella Macrona, te su njegovu viziju jake Europe glatko odbacili. Kako je potom, naprotiv, Macronov rejting porastao i njegova stranka dobila većinu u svojoj EU parlamentarnoj grupi ADLE, francuski se predsjednik nije libio glatko odbaciti kandidaturu Manfreda Webera za nasljednika Junkera. Isto je izazvalo nervozu u njemačkim redovima i ogorčenje prema Emmanuelu Macronu. Tako se šef zastupnika Merkeličine oslabljele stranke CDU-CSU, Daniel Caspary,  odvažio otvoreno požaliti da «više nema francusko-njemačke osovine» i optužiti francuskog predsjednika da želi «učiniti sve kako bi uništio europsku demokraciju, pri čemu nažalost postaje sve više protunjemački raspoložen».

Naime Nijemci ovu i ovakovu Europu kojom dominiraju, naravno, ne bi mijenjali, kao niti svoj posprdni odnos prema južnim «aljkavim Club Med» državama. U isto vrijeme, francuski predsjednik ne odustaje od svoje ideje jake Europe, unatoč Trumpovom bijesu prisutnom već pri samom spominjanju Macronove europske vojske koja bi EU trebala braniti od Kine, Rusije, pa čak i SAD-a. Tako se iziritirani Trump, krajem prošle godine, nije libio francuskom predsjedniku narugati i odtweetati: «Emmanuel Macron predlaže stvaranje vlastite vojske kako bi zaštitio Europu od Sjedinjenih Država, Kine i Rusije. Možda kao protiv Njemačke tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. I kako je Francuska onda u tome prošla?  U Parizu su već bili počeli učiti njemački jezik prije nego što su im stigle Sjedinjene Američke Države (…)».  Dobro odgojen Emannuel Macron tada Trumpu nije odgovorio da se, od kad su u Francusku stigle američke trupe, od Francuza očekuje da uče engleski jezik, a da ga nisu voljni učiti više nego njemački. Nijemci su najbolji učenici, jer su Amerikancima od Francuza zahvalniji što su ih oslobodili od nacizma, s kojim Njemačka, ne daj Bože, nema nikakve veze.

Inače, u sukobu Macron-Trump, osim odmjeravanja snaga između američkog i francuskog stiska ruke, najprisutnije su podrugljive poruke koje aludiraju na Trumpov izborni slogan «Make America great again». Prvo je Macron Trumpu podrugljivo poručio, prilikom izlaska SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimi: «Make planet great again». Onda mu je Trump bumerangom vratio: «Make France great again», aludirajući na predsjednikov niski rejting tijekom krize Žutih prsluka i na visoku razinu nezaposlenosti u Francuskoj, a kojoj u zadnje vrijeme uvelike pridonose američke firme zatvaranjem tisuća radnih mjesta u Francuskoj (Whirpool u Macronovom rodnom gradu Amiens, ili General Electric kojemu je Macron kao Hollandov ministar ekonomije odobrio preuzimanje francuskog energentskog diva Alstoma.).

Kako, dakle, diplomacija XXI. stoljeća lako može poprimiti formu prepucavanja između bijesnih adolescenata, poslovično smiren i pragmatičan francuski premijer Edouard Philippe je tijekom susreta s ruskim kolegom, a poglavito na središnjoj konferenciji za novinare u Gradskoj vijećnici Le Havre-a, preferirao stavljanje fokusa na uspješnu gospodarsku suradnju dviju zemalja, zahvaljujući kojoj je «Francuska prvi strani poslodavac u Rusiji» (prisustvo grupa Auchan, Renault…).  Sporna pitanja oko sirijske i ukrajinske krize na taj su se način zatekla u drugom planu. Naprotiv, premijer Philippe je izjavio da, što se tiče Irana, dijeli mišljenje svog ruskog kolege glede «važnosti izbjegavanja kliskog terena i promicanja deeskalacije, što podrazumijeva održavanje dijaloga s Iranom.»

Dva premijera oprezno su evocirala nedavno uhićenje dvojice Francuza u Rusiji, među kojima je Gurvan Le Gall profesor iz Le Havre-a, optužen da je pokušao podmititi policajce koji su ga u Rusiji zatekli bez valjane vize. Tim povodom, Dimitrij Medvedev je izjavio da je «primio na znanje određene aspekte tih konkretnih situacija», te je podsjetio da će «odluka biti donesena u okviru kaznenog zakonodavstva koje je na snazi u Ruskoj Federaciji».

Kako je to potvrdio Ambasador Rusije u Parizu, Aleksej Meškov, francusko-ruska kulturna suradnja je dosegla zavidnu razinu, pa na njenom daljnjem razvoju nije nužno posebno  inzistirati. Neosporno između Rusa i Francuza tradicionalno postoji fascinacija jednih prema drugima, snažne emocije pozitivnih i negativnih amplituda koje se reflektiraju u ovom novom rusko-francuskom flertu, koji, prema prirodi stvari, može svakako završiti. Prva mogućnost koja se profilira je povratak na De Gaullovu politiku iz 1958., na Europu podijeljenu u dva bloka, u kojoj Njemačka nije više bila prijetnja, pa je s njom 1963. General De Gaulle potpisao sporazum o  prijateljstvu.  Istodobno je, na međunarodnoj razini,  vodio dvosmjernu politiku. S jedne strane je bio najžešći protivnik SSSR-a tijekom Berlinske i Kubanske krize, unatoč vlastitom utegu – suočavanju s Alžirskom krizom. S druge je strane čvrsto ustrajao na očuvanju francuskog suvereniteta unutar Atlantskog pakta i razvijanju multilaterale pozivanjem na «Europu od Atlantika do Urala» koju je vidio kao jedino jamstvo mira i slobode u Europi i u svijetu.

Na pitanje bi li bilo dobro da rusko-francuski flert preraste u europski brak, genijalni L.N. Tolstoj, u XX. stoljeću bi zasigurno odgovorio: «Brak, onakav kakav danas postoji, najstrašniji je od svih laži, vrhovni oblik sebičnosti.» (Kreutzerova sonata). Dakle pravi je odgovor – pitanje, je li brak  XXI. stoljeća privlačniji? Je li danas europska obiteljska sreća više moguća od one osobne, neostvarene Tolstojeve obiteljske sreće?  Ili je Rusima najpametnije zadržati se na flertu s Francuskom i time izbjeći razočaranje u nemoguću europsku obiteljsku sreću?

 

 

0 komentara

You may also like