dr. sc. Sanja Vujačić: SVE JE MOGUĆE STAVITI U KARANTENU, OSIM NAŠIH MOZGOVA

Karantena i izazov neototalitarizma

Zahvaljujući koronovirusnoj krizi, Kina Xi Jinping-a počela je ambiciozan i uznemirujući projekt društvene kontrole koji se temelji na naprednim tehnologijama. Cilj je: pratiti i upravljati životima 1,4 milijarde Kineza radi uspostave sofisticiranog totalitarizma. Radi se o «modelu» koji nadahnjuje i druge države koje bi rado u karantenu stavile sve, pa i naše mozgove.

Tako, dok se ostvarivala zagrebačka legenda o katastrofi svakih 140 godina: Zagreb se tresao, a koronavirus harao, između vladajućih i oporbe razvila se rasprava o zaštiti osobnih sloboda. Vlada bi rado slijedila GPS signal samoizoliranih i kažnjavala one među njima koji su nedozvoljeno izišli iz samoizolacije, a oporba bi branila njihove osobne slobode. Rezultat: nezamjećeno je prošlo kako je baš šef hrvatske vlade prvo građane grdio jer se uznemiravaju, iako se radi «o običnoj gripi»; kao i da je hrvatsko gospodarstvo spremnije dočekati novu ekonomsku krizu nego što je to bilo 2008. Očito se radilo o hrvatskoj politici Mee Too (što priča Donald Trump, trebam i ja). Kada je postalo jasno kako se svijet suočava s lako prenosivom i potencijalno fatalnom formom upale pluća; te da će koronavirusom vjerojatno biti kontaminirano 60-70% stanovništva, iz kojeg razloga bolnički kapaciteti neće biti dostatni, ukoliko se – stavljanjem populacije u karantenu – ne zaustavi eksponencijalni rast oboljelih, dogodio se zaokret za 360°. Vlada nije našla shodnim «posuti se s pepelom» prije tog zaokreta, nego je populaciju nastavila koriti, sada iz razloga što ne shvaća svu ozbiljnost situacije. Hrvatski premijer se nije uspio izvući niti iz trenda svojevrsnog političkog manekenstva (koji je inaugurirala bivša predsjednica Grabar-Kitarović): savršena frizura i usko pripijena odijela čak i u uvjetima kataklizme (potres u Zagrebu i koronovirusna kriza); te stavljanje u prvi plan upitnih osobnih «bliskih veza» s europskim i svjetskim čelnicima. Isto umanjuje, inače vrijedan rad hrvatskih službi u upravljanju zdravstvenom krizom. Donacija zaštitnih maski, od strane bogatog emiratskog princa siromašnoj Hrvatskoj, zaokružila je sliku. Vladina ekipa maske više nije skidala s lica; dok ih se građani i dalje nisu uspjevali dokopati. Savršena ilustracija jaza između političkih elita i naroda: elite se ponašaju kao da su neke tuđe, a ne baš njihove politike dovele do osiromašenja njihovih naroda. Za sve bi trebao biti  odgovoran neki svijet kojega oni nisu dio, pa ne mogu utjecati na tijek stvari. Stoga se mjesec dana potrošilo na pregovore sa spomenutim princom o donaciji maski, a ne npr. na organizaciju masovne proizvodnje istih u Hrvatskoj. SDP računa na pomoć EU-a u sanaciji šteta izazvanih potresom; a Vlada, u očekivanju instrukcija i pomoći, kasni s mjerama sprječavanja vala otkaza u državi koju je već napustilo radno sposobno stanovništvo čiji je broj ravan broju stanovnika Grada Splita. A što ako se, zbog krize, u Hrvatsku vrati dobar dio njih? Možda će ih ambiciozna ministrica Divjak, koja je u sastavu neambiciozne vlade čije gospodarstvo tabori na dnu europske ljestvice, htjeti uključiti u svoje virtualne učionice? Pa da onda, iz virtualnih učionica, jednako kao iz onih realnih, budu upućeni na burzu rada. O tome se, u ovom trenutku, kao niti o bilokakvim propustima vladajućih, ne bi smjelo govoriti. Tko pokuša, bude proglašen petokolonašem – u HDZ-ovom žargonu. Tako je nedavno krahirao, umoran – jer prisutan na svim frontovima, čak i simpatičan i empatičan ministar zdravstva Vili Beroš. Svojom osudom «petokolonaša» podsjetio je javnost na nešto što je ona bila sasvim zaboravila: da i on pripada državotvornoj stranci koja danas, kao nekoć komunisti, strjepi od «pete kolone» i njenih «fake news». Realno, da je zaštita zdravstvenih djelatnika bila pravovremena i zadovoljavajuća, ne bi značajan broj među njima bio zaražen. Da se radi o fenomenu zamjećenom na europskoj razini, potvrđuje tužba koju je jedan tim zdravstvenih radnika podnio protiv francuskog premijera i bivše ministrice zdravstva zbog «državne laži». On line peticija potpore toj tužbi već je prikupila 200.000 potpisa. Psiholog Lucien Cavelier objašnjava: «Za liječnike koji su tužbu podnijeli, vlada je bila svjesna opasnosti od epidemije, ali nije pravovremeno reagirala, niti poduzela ispravne mjere; poglavito po pitanju skladištenja zaštitne opreme i organizacije provođenja sustavnih testiranja na COVID-19, kojima je bilo moguće  izolirati «zdrave nositelje virusa» i spriječiti ih u nevidljivom širenju zaraze.» Političke elite su objavile rat fake news-u na narodnim (društvenim) mrežama, a narodni tribuni državnoj laži koja se propagira putem mainstreem medijia. Dakle, u toj priči, glavnu ulogu ima nepovjerenje jednih prema drugima, koje proizlazi iz sumnje kako svi svima lažu.

Dok, sa svoje strane, kineski režim otvoreno  najavljuje da će neposluh građana liječiti high tech diktaturom, u demokracije ona ulazi na mala vrata – ona koja je otvorila karantena.

Između fake newsa, državne i europske laži



U kontekstu koronavirusne krize, francuski povijesni operater Orange prikupio je milijune podataka povezanih s kretanjem Parižana i stanovnika Ile-de-Francea; informacije koje će se koristiti za bolje praćenje širenja epidemije. 26. ožujka, u intervjuu za Europe 1, Stéphane Richard, direktor tvrtke Orange, objavio je kako je, u jednom tjednu, više od milijun stanovnika Ile-de-Francea napustilo Parišku regiju, odnosno 17% ukupnog stanovništva Velikog Pariza. Naprotiv, broj stanovnika otoka Ile de Ré (Charente-Maritime) porastao  je za 30% između 13. i 20. ožujka.

Taj izračun je bio moguć zahvaljujući dragocjenim informacijama o lokaciji pretplatnika koje posjeduje Orange (kao i svi drugi operateri): o kretanju 25 milijuna stanovnika. Radi se o broju dostatnom za ekstrapoliranje podataka na cijelu populaciju. Operateri mogu locirati telefon u stvarnom vremenu, za što im nije nužan pristup GPS podacima. Prilikom upućivanja poziva, svaki uređaj – koji je između ostalog moguće identificirati i putem SIM kartice – se povezuje s relejnom antenom. U nekoliko sekundi, operater može znati na koju se antenu nečiji mobitel spojio i odrediti položaj te antene – odnosno vlasnika uređaja. Što je broj relejnih antena na nekom području veći, to je metoda preciznija. Metodom triangulacije, odnosno unakrsnom provjerom podataka s tri različite relejne antene, moguće je doći do još točnijeg položaja pretplatničkih uređaja.

Prikupljeni podaci se anonimiziraju i objedinjuju prije slanja bilo kojem partneru. U sklopu praćenja koronovirusne epidemije, Orange ih je podijelio s prefekturama impliciranih regija i s nekoliko nacionalnih zdravstvenih institucija (AP-HP, Inserm, SAMU). Sve kako bi zdravstveni djelatnici i vlasti lakše slijedili širenje zaraze i regijama ponudili prikladan odgovor na krizu. Naime, egzodus Parižana opteretio je francusku provinciju u kojoj je, prethodno, zbog odlaska lokalnog stanovništva na rad u metropole, prisustvo javnih službi bilo minimalizirano. Poglavito je zdravstvena usluga provincijalcima iz slabo naseljenih prostora postala teže dostupna. Najezdom Parižana, smanjio se – ionako reduciran kapacitet za prihvat oboljelih od COVIDa-19 u provincijskim bolnicama. Lanci za distribuciju prehrambenih proizvoda našli su se preopterećeni, odnosno prijetile su nestašice. Istovremeno je rastao animozitet prema Parižanima, odnosno prema urbanim sredinama koje su došle «dokrajčiti» ruralne.

Dakle, u obje sredine ljudi se nalaze u karanteni, ali ne i njihovi mozgovi koji i dalje grozničavo rade. Ono što ih ujedinjuje, je nepovjerenje prema državnoj vlasti. Iako je u Francuskoj  suradnja između operatera i javnih institucija ograničena na prijenos podataka koji se koriste u statističke svrhe i koji su potpuno anonimni, populacije strepe od državne laži i, u tom strahu, proizvode ono što države nazivaju fake news. Naime, u društvu u kojem sve podliježe tržišnim zakonitostima, legitimna je strepnja da bi operateri, poput Orangea, nekom bogatom naručitelju mogli dostaviti neanonimizirane podatke o kretanju građana. Svjesne otpora građana po pitanju praćenja njihova kretanja, francuske vlasti to pitanje danas ne otvaraju. Međutim, kako to pokazuje hrvatska namjera slijeđenja GPS signala samoizoliranih radi njihova kažnjavanja zbog nedozvoljenih izlazaka iz samoizolacije, karantena u uvjetima koronovirusne krize percipirana je kao dobar medij za introdukciju alata high tech diktature u demokracije.

U međuvremenu, Europska unija najavila je bespoštednu borbu protiv fake newsa, ali ne i protiv državne, odnosno europske laži – kako je moguće okvalificirati i zadnji, slavodobitno objavljen  uspjeh hrvatskih eurokrata. Usred potresa i epidemije u domovini, i oni su se javili kako bi obznanili čime se to prioritetno bave u Bruxellesu: otvaranjem pregovora za ulazak Albanije i Sjeverne Makedonije u EU. Poznato je da je npr. Francuska protiv daljnjeg širenja EU i NATO saveza bez razvoja jasnih zajedničkih strateških smjernica tih organizacija. Stoga je malo vjerojatno da je ta čelna europska država napustila svoj stav. Vjerojatnije je kako se radi o novoj europskoj laži: onako kako su Turci godinama pregovarali o ulasku u EU i nikada u nju ušli, tako to mogu i svi drugi pretendenti. Koja je, dakle, razlika između državnih i europskih laži i fake news?  Prve smiruju, a druge populacije potiču na pobunu. A cilj je svake vlasti, pa i demokratske, spriječiti neposluh. U suvremenom društvu koje karakteriziraju ekstremne društvene nejednakosti, sofisticirani alati reprezentativne demokracije izgubili su na učinkovitosti. Stoga je moguća devijacija prema novoj formi high tech totalitarizma.

Prema higt-tech totalitarizmu?

Mogućnost ratovanja biološkim oružjem naširoko je obrađena u science fiction literaturi. Situaciju sličnu ovoj koju danas proživljavamo, moguće je naći u romanu iz 1981., The Eyes of Darkness Deana Koontza. Roman predviđa epidemiju sličnu koronavirusu, koja kreće iz Wuhana. S razlikom što se za virus, nazvan Wuhan-400 (u spomenutom romanu), zna da je razvijen u vojnim laboratorijama oko tog kineskog grada, po kojemu je dobio ime. Kao u svim anglo-američkim romanima, njihove obavještajne službe uspjele su doći do najčuvanijih tajnih podataka iz Kineskog programa za razvoj biološkog oružja, zahvaljujući kineskom prebjegu koji je između diktature i demokracije izabrao ovu zadnju. Priča se završava s pobjedom američke vojske, koja, za razliku od kineske, uspjeva proizvesti cjepivo.

Nakon čitanja tog romana, pitanje koje se nameće je slijedeće: je li zapadna demokracija Kinezima danas još uvijek atraktivna kao u 80.-tim godinama prošlog stoljeća? Odnosno, jesu li još uvijek spremni, u ime demokracije, odavati najskrivenije tajne? Ili ih neodoljivo privlači Black Mirror (interakcija između čovjeka i novih tehnologija), čak i pod cijenu ulaska u high-tech diktaturu?

Iskorijeniti svaku mogućnost neposluha bio je nedosanjani san Staljina i Maoa, u ime kojeg su pregazili živote milijuna ljudi. Danas je Xi Jinping na najboljem putu ostvariti ga. Za razliku od svojih uzora, on nije morao prolijevati krv. Uz faraonska ulaganja, dovoljan mu je bio sjajan tehnološki dispozitiv; miroljubljiviji, učinkovitiji i nadasve posve nov u povijesti diktatura: umjetna inteligencija i analiza big data.

Kinezi, koji su inače obožavatelji poznate britanske serije Black Mirror, uskoro će se i u stvarnosti zateći uronjeni u taj opresivni svijet. Njihovi čelnici žele biti prvi u svijetu koji će stvoriti generalizirani, visokotehnološki sustav kontrole koji će moći upravljati svim aspektima života milijarde i pol građana. Da li iz razloga što se kineski komunistički režim i dalje osjeća nevoljenim, još uvijek ugroženim mogućim pobunama? Kakogod, bez obzira na to što u svojim rukama koncentrira svu moć: monopol sile, policijsku državu, gospodarstvo pod kontrolom, te uživa značajnu potporu svoje srednje klase; vlast ne želi da bilo koji pojedinac ili grupa, bilo koja  organizacija izmakne njezinom nadzoru. Teži realizaciji neototalitarnog sna o potpuno transparentnom, «skladnom» društvu (čitaj poslušnom) – iz kojeg je iskorijenjena svaka mogućnost neposluha. Instauraciju Xi Jinping-ovog neototalitarizma, odnosno nadzora pojedinaca, plaćaju svi Kinezi, dobrovoljnom kupovinom i korištenjem novih tehnologija. Stoga mu je, za obeshrabriti «petokolonaše koji podrivaju nacionalne interese» dovoljno: locirati, uhititi i zastrašiti nekolicinu (kineske vlasti nisu sklone «transferiranju» zastrašivanja međunarodnim instancama; same ga odrađuju). Tako je, u srpnju 2015., Kineska javna sigurnost privela više od 300 odvjetnika čija je specijalnost zaštita ljudskih prava. Samo 25 njih osuđeno je na teške zatvorske kazne. Neki su pušteni nakon mučenja i zastrašivanja. Ostali danas oklijevaju nastaviti borbu. Dakle, nove tehnologije nadzora omogućuju ciljanju represiju, a time i izbjegavanje snažne reakcije stanovništva, njegove solidarizacije sa žrtvama terora. U međuvremenu, kineski mediji hvale svog novog velikog vođu, a strani novinari prenose kako većina stanovništva podržava Xi Jinpinga zbog odlučnosti koju je pokazao u borbi protiv korupcije, iako se radi o njegovoj odlučnosti u borbi protiv oponenata.

U svijetlu kineskog iskustva, u Europi bi nam svijest treba ostati uzbunjena.  Poglavito dok smo u karanteni. Trebamo se hrabriti: «Sve je moguće staviti u karantenu, osim naših mozgova!»

 

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like