Pedeset godina kasnije, 8. studenog 2019., na samozapaljenje se odlučio francuski student Anas K. (obitelj je zabranila objavu punog prezimena), u znak prosvijeda zbog ultra-liberalne diktature. Prije nego što se polio benzinom i samozapalio ispred državne ustanove dužne skrbiti o studentima (pred CROUS-om u Lyonu), na Facebooku je najavio i obrazložio svoj čin. U toj poruci, koju su uspijeli prenijeti njegovi prijatelji, iako je ubrzano izbrisana, a njegov Facebook račun zatvoren, on inzistira na političkoj dimenziji svoga čina : « Ako ciljam Crousovu zgradu u Lyonu, to nije slučajno, ciljam politiku, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i, njegov produžetak, vladu. […] Ove godine nisam imao stipendije, a i kada sam je i imao ona je bila 450 eura mjesečno. Da li je to dovoljno za život ? […] Optužujem Macrona, Hollandea, Sarcozyja i EU da su me ubili učinivši moju budućnost neizvjesnom… » Novodobna verzija « j’accuse » (optužujem) Emila Zole snažno je potresla francusku javnost.
Nakon godine dana prosvjedovanja Žutih prsluka i, paralelno : zajedničke sindikalne borbe protiv mirovinske reforme, osmomjesečnih prosvijeda zdravstvenih radnika za bolje uvjete rada i pružanje bolje usluge pacijentima, na ulice francuskih gradova konačno su izašla djeca i unuci tih prosvjednika. I to na najnesretniji mogući način koji je podsjetio na Praško proljeće obrnute motivacije.
Prisjetimo se, nakon što je, u kolovozu 1968. godine, Sovjetski Savez izvršio vojnu invaziju na Čehoslovačku kako bi spriječio pokušaj liberalizacije koju je provodila vlada Aleksandra Dubčeka u sklopu Praškog proljeća, student povijesti Jan Palach se, 16. siječnja 1969., u znak protesta zbog okupacije, odlučio samoimolirati (samozapaliti) na trgu Václavské náměstí u Pragu. Usprkos brzoj liječničkoj intervenciji, preminuo je 19. siječnja 1969. godine. Komemoracija dvadesetogodišnjice Palachove smti 1989. bila je uvertira u pad komunističke diktature u Čehoslovačkoj.
Pedeset godina kasnije, 8. studenog 2019., na samozapaljenje se odlučio francuski student Anas K. (obitelj je zabranila objavu punog prezimena), u znak prosvijeda zbog ultra-liberalne diktature. Prije nego što se polio benzinom i samozapalio ispred državne ustanove dužne skrbiti o studentima (pred CROUS-om u Lyonu), na Facebooku je najavio i obrazložio svoj čin. U toj poruci, koju su uspijeli prenijeti njegovi prijatelji, iako je ubrzano izbrisana, a njegov Facebook račun zatvoren, on inzistira na političkoj dimenziji svoga čina : « Ako ciljam Crousovu zgradu u Lyonu, to nije slučajno, ciljam politiku, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i, njegov produžetak, vladu. […] Ove godine nisam imao stipendije, a i kada sam je i imao ona je bila 450 eura mjesečno. Da li je to dovoljno za život ? […] Optužujem Macrona, Hollandea, Sarcozyja i EU da su me ubili učinivši moju budućnost neizvjesnom… » Novodobna verzija « j’accuse » (optužujem) Emila Zole snažno je potresla francusku javnost.
Macronova reformistička vlada transformirala se u « vatrogasnu »
Danjašnji francuski liberalni režim, poput čehoslovačkog komunističkog prije 50 godina, požurio se minimalizirati domet tog očajničkog akta, odnosno spriječiti jaču mobilizaciju studenata. Ultraliberalni bigoti, zaduženi za pravovjernost na svim medijskim platformama, okarakterizirali su nesretnog studenta kao dragog, ali ljevičarskog aktivista koji je npr. sudjelovao u borbi protiv povećanja upisnine za strane studente i agitirao za prihvat novih imigranata. Ironija sudbine je htjela da je u potiskivanju u drugi plan samoimolacije Anasa K. dobro poslužila upravo hipermedijatizacija, prethodno predviđene, beznačajne manifestacije komunitarističkih organizacija civilnog društva protiv islamofobije, a u kojoj je od političkih vođa sudjelovao jedino Jean-Luc Mélenchon (lider onoga što je ostalo od francuske ljevice). Unatoč tom zamagljivanju ključnog problema osiromašenja većine u korist happy few, prema želji Anasa K. i pod devizom : « Mladi u nevolji, starci u bijedi ! » svejedno su se u Parizu, Lyonu, Saint-Etienneu, Poitiersu, Lilleu, Amiensu, Annecyju održali prosvjedni skupovi studenata. « Mladi u nevolji » su djeca i unuci Žutih prsluka, odnosno « staraca u bijedi ». Pripadaju toj jednoj od dvije francuske obitelji koje svojoj djeci više ne mogu omogućiti studij na fakultetu udaljenom od mjesta stanovanja, odnosno platiti im smještaj u nekom od sveučilišnih centara. Kako tvrde, sa ili bez stipendije (250-450 eura) ti mladi uz studij najčešće rade, Roditelji im pomažu u granicama mogućnosti, unatoč čemu « već počevši od 20. u mjesecu jedu jedan put dnevno. » Stoga se, upravo na godišnjicu pokreta Žutih prsluka. nastavljaju prosvjedi popraćeni degradacijom prostora pod nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja,
U godinu dana, Macronova reformistička vlada transformirala se u « vatrogasnu ». Svuda gori vatra koju velika debata s narodom nije ugasila, pa se pristupa gašenju žarište po žarište (zdravstvo, skrb o mladima i skrb). A to, kako bi se smanjio opseg zajedničkog sindikalnog prosvjeda protiv mirovinske reforme, najavljenom za 5. prosinac 2019., a kojem se misle priključiti svi koji su prosvjedovali proteklih godinu dana, uključujući : sindikate državne željeznice, javnog prijevoza, taksista, zdravstvenih djelatnika, studenata i, naravno, Žuti prsluci.
« Konvergencija svih bijesova »
Vladajući strepe od 5. prosinca 2019. Komentatori najavljuju da, u marksističkoj interpretaciji, postoji mogućnost « konvergencije svih borbi » (klasnih), a u liberalnoj « konvergencije svih bijesova ».
Kako je neoliberalnom transformacijom klasa u mase marksistički pristup stavljen ad acta, općeprihvaćen stav je da problem konvergencije više treba promatrati u kontekstu psihologije mase. Dakle, u rasponu od Le Bonovog sugestivnog i netolerantnog « duha masa » prepoznatog još u primitivnim zajednicama, a koji je preuzeo Freud radi istraživanja psihičke transformacije pojedinca u masi (Psihologija mase i analiza ega), pa sve do Canettijeve imerzije u masu razumijevanja radi njene prirode i razlučivanja u buntovnoj masi da li ona nešto odbacuje, od nečeg bježi, nešto slavi ili teži preokretu (Masa i moć).
Nakon godine dana bunta u Francuskoj, postoji stvarna opasnost od opće društvene krize koja bi težila preokretu. Točka konvergencije svih bijesova buntovne mase je odbacivanje ultra-liberalizma, tj. globalizacijske liberalne opcije koja se zalaže za deregulaciju tržišta i postupno nestajanje, djelomično ili potpuno, javnog u korist privatnog sektora (mirovinski, zdravstveni, obrazovni sustav). Ne radi se o odbijanju ideje « starih » liberala, prema kojoj je sloboda prednost dok ne prelazi granice opće društvene koristi, odnosno dok ne šteti društvu. Radi se o bijesu usmjerenom protiv ultra-liberala za koje sloboda ne samo da je prednost koju je moguće koristiti za proizvodnju društvenih šteta (nezaposlenost, javni deficit, deflaciju, deindustrijalizaciju, bijedu i prekaritet), nego za te štete ultraliberali uopće ne bi trebali niti odgovarati. Zašto ? Neoliberalni bigoti neprestano ponavljaju (svaka dugo ponavljana laž postaje istina) da nije kriva njihova ideologija, nego u populacijama široko rasprostranjeno nerazumijevanje liberalne ekonomije, kao i nepotpuna implementacija neoliberalne dokse koja se temelji na apsolutnoj slobodi, dakle neovisnoj o svim drugim konsideracijama, a čiji bi prirodni finalitet trebao biti famozni « novi svjetski poredak », nakon dobrovoljnog ili lukavstvom postignutom podvrgavanju nacija.
Ispod maske Supermana « progresivista » skrivaju se predatori koji atomizacijom buntovnih masa blokiraju kolektivne akcije protiv špekulacija pogubnih za širi društveni interes, protiv neopravdanog bogaćenja, odnosno ekonomskog kriminala. Naime, prema teoriji konvergencije (Reicher), ponašanje gomile nije proizvod same gomile, nego je gomila proizvod susreta istomišljenika. Prema tome, priječenje kolektivne akcije protiv društveno štetnih špekulacija obavezno podrazumijeva priječenje susreta istomišljenika. Da li je još moguće spriječiti susret istomišljenika – protivnika francuske mirovinske reforme ?
Konvergencija svih bijesova oko mirovinska reforma
Francuska je poznata po složenosti svog mirovinskog sustava. Postoje različiti mirovinski režimi, ovisno o tome da li djelatnik radi u privatnom ili javnom sektoru, da li se radi o zaposleniku ili o samostalnom djelatniku ; čemu treba dodati brojne posebne režime (mornarica, svećenstvo, državna željeznica, javni transport, glumci nacionalnih glumačkih ustanova, Banka Francuske itd). Ukupno ima više od 30 različitih mirovinskih režima, osnovnih i komplementarnih.
Unatoč razlikama među režimima, u njihove su temelje ugrađena tri glavna načela koja karakteriziraju francuski mirovinski sustav :
svatko tko radi obavezno doprinosi za odlazak u mirovinu. Za zaposlenike poslodavac oduzima doprinose od bruto plaće i uplaćuje u za to namjenjene fondove ;
francuski mirovinski sustav je redistributivan: logikom međugeneracijske solidarnosti, mirovine se financiraju doprinosima aktivnog stanovništva. Isto dakle protivno mirovinskom režimu kapitalizacijom, gdje svaki aktivni građanin akumulira kapital koji će mu poslužiti u plaćanju vlastite mirovine ;
francuski mirovinski sustav je kontributivan : visina mirovine je proporcionalna visini doprinosa uplaćenih tijekom karijere. Svatko je dužan doprinositi tijekom točno određenog razdoblja kako bi validirao svoje « semestre » ili « anuitete » aktivnosti i ostvario pravo na zajamčen iznos mirovine (npr. 50% prosječne plaće najboljih 25 godina karijere).
Nakon što je, u proteklih godinu dana, poslodavcima olakšao proceduru otpuštanja radnika, odnosno smanjio iznos odštete radnicima prilikom otkaza, te smanjio novčane naknade nezaposlenima, Macron se uhvatio mirovinske reforme. Namjera mu je sve mirovinske režime pretočiti u jedan – univerzalni s istim pravilima za sve djelatnike, neovisno o njihovom statusu. Mnogi su prije njega to već pokušali i uglavnom se loše proveli, kao Alain Juppé 1995. čiji je pokušaj usklađivanja mirovinskog sustava u Francuskoj izazvao najveće štrajkove od svibnja 1968. Emmanuel Macron predlaže bodovni mirovinski sustav u kojem aktivno stanovništvo doprinosi i akumulira svake godine određeni broj bodova. Pri odlasku u mirovinu, dolazi do konverzije u mirovinu ukupnog broja bodova. Drugim riječima, iznos mirovine je vezan za univerzalnu vrijednost boda (npr. 1 bod = 1,25 eura). Radi se o modelu prema kojemu već funkcioniraju svi francuski dopunski mirovinski fondovi.
Glede univerzalnog modela za osnovni mirovinski režim, francuski predsjednik preferira sustav s « fiktivnim računom » (Italija, Švedska), u kojem svaki djelatnik raspolaže « virtualnim računom » na koji uplaćuje sve doprinose. Akumulirani « virtualni kapital » u konačnici se pretvara u mirovinu pomoću « koeficijenta konverzije » koji uzima u obzir dva čimbenika: dob odlaska u mirovinu i životni vijek svake generacije u trenutku odlaska. Dijeljenjem akumuliranog virtualnog kapitala s tim koeficijentom, dobiva se iznos anuiteta.
Ta verzija bodovnog mirovinskog sustava ne bi ugrozila tri temeljna načela francuskog mirovinskog sustava. Radilo bi se samo o uvođenju fiktivnog individualnog računa, dok bi se mirovine i dalje isplaćivale temeljem doprinosa aktivnog stanovništva. Reforma bi prije svega omogućila veću slobodu u upravljanju karijerama jer bi se olakšale promjene statusa djelatnika. Danas česti « padovi » u karijeri više ne bi bili kažnjavani jer razdoblje doprinosa više ne bi bilo važno. Samo bi iznos akumuliranog « virtualnog kapitala » odlučivao o visini mirovine.
Uz to, Macron obećaje da reforma neće utjecati na sadašnju zakonsku dob za odlazak u mirovinu (62 godine) i visinu mirovina. S naznakom da je to obećanje održivo samo za trajanja njegova mandata. Da reforma zaživi, trebati će desetak godina. Potom će iznos mirovina moći slobodno varirati. Naime, u bodovnom sustavu visina mirovina nije zajamčena (kao što je to sada) jer varira u skladu s « vrijednosti boda » u klasičnom sustavu ili s « koeficijentom konverzije » u sustavu. « fiktivnih računa ».
Dakle, sama po sebi, francuska mirovinska reforma nije revolucionarna koliko asocijalna, kao i reforme koje joj prethode. Kompromitira budućnost. Stoga ponašanje buntovne mase koja odbija mirovinsku reformu i poziva na generalni štrajk nije proizvod te mase, nego je buntovna masa proizvod susreta istomišljenika : sindikalista i Žutih prsluka koji, za 5. prosinca, poručuju : « Došlo je vrijeme konvergencije sa svijetom rada i njegovom mrežom sindikalista koji se, poput nas, ne predaju. »
