dr. sc. Sanja Vujačić: «ŽUTI PRSLUCI» ILI „QUO VADIS“ FRANCUSKA?

Christophe Guilluy, autor u intelektualnim krugovima vrlo čitane knjige: « No society. Kraj oksidentalne srednje klase », potvrdio je da pokret Žutih prsluka ide u prilog njegovoj tezi, prema kojoj se je « Francuska odozgo odvojila od Francuske odozdo ».

Tko su Žuti prsluci ?

17.11.2108. revoltirani francuski « mali čovjek » simbolično je navukao žutI prsluk kako bi vladajući konačno obratili pozornost na njegove egzistencijalne probleme: na raskorak između rasta troškova života i radničkih prihoda, sitnih poljoprivrednika i obrtnika, koji čini da su već 10. ili 15. u mjesecu u minusu na računu. Kao i to, da bi vlast objasnila raskorak između sve skuplje države i sve lošijih usluga koje pruža (zatvaranje nerentabilnih škola, pošta, željezničkih postaja i bolnica u ruralnim sredinama).

Kap koja je prelila čašu je nastavak vladine politike « računovodstvenih vratolomija » kojima je naumila prikriti činjenicu da svoju politiku energetske tranzicije misli realizirati dodatnim poreznim opterećivanjem onih koji već žive na rubu egzistencije, poglavito povećanjem cijene goriva. A isto tako i zbog vladine žestoke medijske kampanje kojom želi razviti krivnju pojedinca, a ne organizacija, za klimatsko zatopljenje. Tim više što znanstvena rasprava o udjelu odgovornosti čovjeka u klimatskim promjenama nije završena (Trump), pa je krajnje neoprezno prejudicirati njezine rezultate.

Činjenica da je vlada na zahtjeve Žutih prsluka odgovorila pokušajima medijske dijabolizacije njihova pokreta i izjavila da ne može razgovarati s « ulicom », nije diskreditirala pokret. Naprotiv, miroljubivo prosvjedovanje Prsluka naišlo je na potporu  gotovo 80% Francuza, unatoč neugodnostima koje trpe zbog ometanja slobodnog prometovanja, a isto tako i unatoč razbijačkim bandama koje su se infiltrirale u manifestacije Prsluka. Te iste bande (radikalna desnica) infiltriraju se i u sve druge prosvjede, uzrokujući velike materijalne štete.

Mobilizacija se nastavlja i nakon nereda u Parizu od 24.11.2018., tijekom kojih je devastirana « najljepša avenija na svijetu » (les Champs Elysées).

Javnost svjedoči elanu solidarnosti s prosvjednicima. Građani im samoinicijativno, na brojnim punktovima u Francuskoj na kojima su prisutni,  dostavljaju prehrambene namirnice.  Tom elanu najviše pridonosi činjenica da, kao većina Francuza, Prsluci više nitkome ne vjeruju: niti svojim parlamentarnim, niti sindikalnim i strukovnim organizacijama, koje ionako biraju «po defaultu» (izbor između nametnutih, jednako loših opcija).

Razvoj događaja tijekom predstojećeg tjedna, odnosno rezultati najavljenog dijaloga s vlasti, pokazati će je li pokret  Žutih  prsluka znak odvajanja Francuske odozgo od Francuske odozdo.

Nova  filozofija protiv Narodne filozofije

Svi viđeniji analitičari slažu se s konstatacijom kako pokret Žutih prsluka nadilazi obični revolt protiv poreznog opterećenja i skupog života prosječnog francuskog građanina. Međutim samo je kontroverzni francuski filozof i jet seter Bernard-Henry Lévy (popularno: BHL), već 18. studenog 2018. (dan nakon prvog velikog prosvjeda Žutih prsluka), u govoru kojim je zaključio godišnju Nacionalnu konvenciju CRIF-a (Zajednice francuskih židovskih organizacija) proročanski najavio stav koji će se postupno, tijekom prošlotjednih manifestacija, profilirati u «čvrsti stav»  francuske vlade. Iako, kada samozvani Novi filozofi, čiji je neprikosnoveni vođa BHL, negdje «demokratski» djeluju, kao što je to bio slučaj npr. u Libiji, može se očekivati puno suza i krvi, kao i to da njihov angažman nije prethodno ishodio potporu naroda u čije ime nastupaju.

Evo citata iz BHL-ovog završnog govora na CRIF-u: «Najgore, najopasnije za cijelo društvo, najsuicidarnije bi bilo praviti se kao da ništa nismo čuli.» Potom, izražavajući rezerve prema pokretu Žutih prsluka, BHL nudi stav koji bi prema njima trebalo zauzeti: «Govorimo li da se to narod ovdje izražava? A imamo li u demokraciji svetu dužnost staviti se na stranu naroda? Pa…, i da i ne. Jer mislim da trebamo smoći hrabrosti i jednom zauvjek konstatirati, neprekidno ponavljati da demokracija, naravno, jest suverenost naroda i poštivanje njihove volje, ali ne samo to (…) nego i poštivanje volje ostatka naroda, poglavito manjina (…) kako se nikada ne bi zatekle u poziciji «neprijatelja naroda». Židovska misao afirmira taj stav, poštuje narod sve dok on ne zloupotrebljava svoju suverenost i, na primjer, ne poštuje pravila usvojena na Sinaju. Onaj narod koji ne poštuje ništa osim sebe samog i govori: mi smo narod i budući da smo narod imamo sva prava, apsolutno sva prava, pa i pravo na kršenje zakona, protiv tog se naroda diže sveta srdžba Božja.»

Pozivi na ostavku predsjednika Macrona od strane Žutih prsluka dodatno su inspirirali BHL-a: «(…) narod nema i ne može imati sve privilegije i ovlasti; institucije u Republici, u demokraciji, a još u većoj mjeri u dobro demokratiziranim republikama, stvorene su kako bi limitirale ovlasti, sve ovlasti suverena – uključujući i suvereni narod ili frakciju naroda koja se predstavlja kao glasnogovornik drugih frakcija, blokira zemlju i poziva predsjednika da podnese ostavku.» (izvor: službeni website BHL-a)

foto: BHL-a

Uistinu proročanski govor. Jer predsjednik Macron i njegova vlada već tjedan dana drže čvrsti stav. Ne odstupaju od politike koju kontestira većina (predsjednika danas podržava samo 29% Francuza), vjerujući da se ne moraju staviti na njihovu stranu – odnosno na stranu naroda koji ih je izabrao, nego da trebaju zaštiti vlastitu manjinsku frakciju na vlasti, a koju je narod (Žuti prsluci) proteklih dana definirao kao «kliku globalista koja je preuzela državne komande i vlada protiv volje i interesa naroda».

Ta narodna definicija manjine koja bi se mogla zateći u poziciji «neprijatelja naroda», nikako se ne podudara s BHL-ovom. Stoga je, proteklog tjedna, vlada potpomognuta medijima, u akcijama Žutih prsluka nervozno tražila argumente kojima bi opravdala teoriju prema kojoj bi francuski narod koji je izišao na ceste trebao biti: dogmatičan, homofoban, anarhistički, nacionalistički, populistički, antisemitski i rasistički  nastrojen, sklon pljački…, te bi se protiv njega mogla «dići sveta srdžba Božja», o kojoj BHL govori.

O tome koliko je taj argumentacijski posao bio težak najbolje govori opća konfuzija koja je zavladala francuskim javnim prostorom. Najilustrativniji je primjer odgovor organizirane sindikalne strukture na neorganizirane Prsluke koji su se pokazali učinkovitiji od nje u detekciji ilegalnih migranata.  Naime, nakon sedam dana i noći filtriranja/usporavanja kretanja kamiona na djelu autoceste A16 kod Flixecourt-a (županija la Somme), Žuti prsluci detektirali su žive ljude u cisterni jednog zaustavljenog kamiona. Odmah su posumnjali da se radi o ilegalnim migrantima i pozvali policiju. Potom su imali priliku snimiti i na fejsu objaviti policijski postupak ekstrakcije šest ilegalnih migranata iz cisterne. Na videu komentiraju kako bi oni, očito,  bili uspješniji carinici od onih službenih.  Na to je sindikat carinika CGT, već isti dan podnio tužbu protiv  « rasističkog »  istupa Žutih prsluka. Taj je sindikat blizak decimiranim francuskim komunistima, koji su očito napustili « klasnu borbu » u Francuskoj i uglavnom se bave zaštitom bjelosvjetskih ilegalnih migranata, Suvišno je napomenuti da Žuti prsluci, kada su detektirali ljude u cisterni, nisu mogli znati da li su oni « crni ili bijeli ». Jedino što su znali je da se najvjerojatnije radi o jednom od brojnih ilegalnih prebacivanja migranata. Sindikat – iz državnog proračuna plaćanih carinika – izjavio je da su Žuti prsluci  loše postupili jer su pozvali policiju, a ne neku od brojnih udruga za zaštitu prava migranata. (https://www.dailymotion.com/video/x6xhgf5 ).

Istodobno,  Žuti prsluci  svima koji ih to pitaju, potvrđuju da su ekološki osviješteni, da bi se rado grijali čistim tehnologijama i vozili čiste automobile. Ali jednostavno za to nemaju novaca. Solidarni su s ugroženim populacijama u svijetu. Međutim, ilegalni uvoz uglavnom ekonomskih migranata u državu koja nije u stanju osigurati materijalnu egzistenciju vlastitih građana, kako to oni svojim pokretom pokušavaju valorizirati, povećava nered u prostoru. A nered vodi direktno u sveopću krizu od koje prvo stradaju oni najosjetljiviji, dakle imigracijske populacije.

Niti Brexit, Trump i Salvini (predmeti BHL-ovih oštrih kritika), niti vlastiti narod, nisu uspjeli potaknuti macroniste na preispitivanje svoje globalizacijske opcije. Kako bi onda uopće obratili pozornost na analize, poput onih uglednog desničarskog lista Le Figaro, koje govore da pokret Žutih prsluka nije sporadičan narodni revolt, nego revolucija. Jer se već godinama ponavlja ista scena u Londonu, Washingtonu ili Rimu: snažni narodni pokreti, kroz glasačke kutije,  uspijevaju realizirati političke preokrete od 360°, a svrgnuta vlast uvijek je jednako zapanjena takvom naglom i radikalnom promjenom smjera vladavine (perestrojkom). Dakle, pokret Žutih prsluka više je od obične jacquerie (seljačke bune). Radi se o spetakularnoj demonstraciji snage prosvjednika bez formalne strukture i organizacije, o još jednoj pobuni naroda protiv globaliziranog društva u kojem ne zauzimaju zasluženo mjesto.

U tom se smislu, omiljeni francuski Narodni filozof Michel Onfray, koji se povukao u francusku provinciju kako bi u miru radio i manje energije trošio na reakcije na djelovanje Novih filozofa, svejedno oglasio kako bi «preveo», pa BHL-u uputio poruku Žutih prsluka:

«Žuti prsluci su simbol pauperizacije (masovnog osiromašenja) koja se u francuske «torove» uvukla 1983., Mitterrand-ovom introdukcijom liberalizma i medijskih intelektualaca tog povijesnog trenutka, a na čijem su čelu bili Novi filozofi. Potom su siromašni bivali sve siromašniji i brojniji, a bogati sve bogatiji i manje brojni: evo što je pauperizacija. Maastrichtijansko carstvo (današnja EU) je tvorevina klonova Carlos Ghosn-a kojima je posao pauperizacija. A Macron je jedan od njih. (…) Novinari mainstream medija tvrde da je poruka Žutih prsluka konfuzna, nevidljiva, nečitljiva, difuzna, višeslojna, kontradiktorna. Ali ne, ona to nije. Čak je vrlo jasna: ono što Žuti prsluci osuđuju, to je jednostavno: pauperizacija. » (izvor Onfray-ov website)

Foto: Michel Onfray

S jedne strane, Onfray-evu interpretaciju zahtjeva Žutih prsluka potvrđuje debakl Mitterrandove «kavijar ljevice» na proteklim francuskim predsjedničkim izborima. Nakon nje su Mitterrand-ovi nasljednici bili prisiljeni prodati čak i najjači simbol francuskih socijalista: Solferino (zgradu njihovog pariškog sjedišta). Bilo bi logično da i Mitterrand-ovi Novi filozofi iz tog debakla izvuku pouku, te da izađu iz nadrealističke dimenzije i suoče se s onom realističkom,  što zazivaju i anglo-američki potkrovitelji koji su ih stvorili.

S druge strane, prozivanjem predsjednika Macrona, Onfray bi mogao izazvati pozitivan efekt: potaknuti ga da uistinu počme primjenjivati sustavnu (a ne «računovodstvenu») regulaciju društvenih odnosa,  temeljenu na kompleksnoj misli Edgar Morin-a, na koju se često poziva, opravdano i neopravdano.

Ukoliko se doista misli krenuti u preustroj EU, treba znati da, prema načelu potrebne varijacije, jedan sistem može upravljati drugim samo ukoliko je njegova varijacija (broj mogućih odgovora na ugroze) veća ili barem jednaka onoj sistema koji želi regulirati/preustrojiti. Ukoliko to nije slučaj, taj prvi sistem upravljati će samo dijelovima onog drugog koji su homogeni s njime.

Jednostavnije rečeno, ukoliko francuski upravljački sustav želi reformirati europski, njegova bi varijacija trebala biti veća od onog EU. Ukoliko nije, kako to dokazuju prethodno opisani događaji, francuski sustav može upravljati samo onim dijelovima EU sustava koji su s njime homogeni: drugim riječima, može upravljati samo europskim globalizacijskim elitama što vodi u generalnu krizu sustava.

In fine, bez načela rekurzije nema primjene kompleksne misli. Radi se o posebnom obliku cirkularne uzročnosti, gdje ne samo da postoji neprekinuta petlja između efekata koji djeluju na uzroke i uzroka koji djeluju na efekte, nego je isto prisutna i perpetuacija te petlje, iz razloga što su efekti i sami proizvođači uzroka, čime proizvod postaje proizvođač[1].

Jednostavnije rečeno: Žuti prsluci su proizvod globalizacije, a sada su socijalnom auto-eko-reorganizacijom postali proizvođač novih odgovora na socijalnu ugrozu koja ih je proizvela. Regulator (vlada) koja bi te nove odgovore apstrahirala svoj bi upravljački sustav dovela u stanje statičke ravnoteže (bez promjena), koje bi ga neumitno odvelo u entropijsku smrt (nestajanje zbog nereda), odnosno izlijevanje u neki konkurentni sustav (upravljački sustav druge države) ili onaj višeg reda (europski sustav).

Dakle, o prijedlozima predsjednika Macrona s kojima će u utorak, 27.11.18. izaći pred javnost, više ovisi njegovo održanje do novih izbora, nego sudbina Žutih prsluka.

Evidentno je kako nazočnost  «sindroma Marije Antoanete» (Marie Antoinette) u EU (Žuti prsluci u Belgiji i Francuskoj) zabrinjava sve europske vlade. Radi se o sindromu koji je nazvan po nesretnoj, posljednjoj francuskoj kraljici, koja je, prema legendi, narodu koji je s vilama i kolcima došao ispod njenog balkona vikati da nema kruha za jesti, odgovorila da zašto se onda ne posluže pecivima.

 

 

 

 

 

 

 

[1] Kompleksna misao i sistemska analiza – podrobnije in : Sanja Vujačić, http://www.theses.fr/2016SACLV103 .

0 komentara

You may also like