Edin Muftić: Iransko-armensko savezništvo u kontekstu turskih pretenzija na Azerbajdžan

Na Behistunskom natpisu Darija Velikog (vjerojatno oko 520. pr. Kr.) među satrapijama „kralja nad kraljevima“ navedena je i Armenija (Armina). Satrapija je vjerojatno obuhvaćala prostor sjeverno od Medije, Asirije i Kapadokije, gdje od oko VII. st. pr. Kr. traje proces formiranja (proto)armenskog etnosa. Već oko pola stoljeća prije spomena na Behistunskom natpisu Armenija priznaje vrhovnu medijsku, pa potom perzijsku vlast i uz plaćanje danka zadržava visoku autonomiju u vidu domaće orontidske dinastije (vidi Kirovo obraćanje zapovjednicima u Kirupedija 2.4.22). Sin osnivača dinastije Oronta I., kralj Tigran, Kirov prijatelj iz djetinjstva te kasniji saveznik i kao vrsni strijelac suputnik u lovu, dodatno je učvrstio državu koja je u vrijeme Kirova rata protiv Babilona 539. pr. Kr. mogla perzijsku vojsku opskrbiti s 4,000 konjanika, 10.000 strijelaca i jednako toliko peltasta (Kirupedija 3.2.3.). Više od jednog stoljeća kasnije Ksenofont u Anabazi (3.5.17) Armeniju opisuje kao „veliku i bogatu zemlju čiji je vladar Oront“, dok ju Herodot (3.93.1.) navodi kao trinaestu poreznu jedinicu (nomós) perzijske države, koja plaća četiri stotine talenata. Armenski vladari su nastavili biti vjerni Ahemenidima do samoga kraja, a zapovjednici Oront i Mitraust su predvodili armenski odred u bitci kod Gaugamele 331. pr. Kr.

Od vremena Ahemenida Armenija i armenski narod su integralni dio iranskog civilizacijskog kruga. Niz legendi koje će Firdusi skupiti u epu Iran-Zamina Šahnami početkom XI. st. uključuju armenske likove, a najpoznatija je armenska princeza Širin (iako je njeno armensko podrijetlo možda kasnija tradicija), junakinja tragične ljubavne priče sa sasanidskim kraljem Husrevom, koju je ovjekovječio perzijski pjesnik Nizami (XII. st.). I nakon prihvaćanja kršćanstva armenski narod ostaje u tijesnim (redovito i dinastičkim) vezama sa sasanidskom Perzijom, kao i perzijskim muslimanskim državama, od IX. Stoljeća sve neovisnijima od vlasti abasidskog kalifa. Neki od najpoznatijih armenskih manastira, poput Sv. Stjepana i Sv. Tadeja, nalaze se na teritoriju suvremenog Irana. Moderna granica dvije zemlje posljedica je mirovnog ugovora iz Turkmenčaja iz 1828. kojom je uređena granica između Irana i Rusije. Unutar granica Irana Armenci su i danas najbrojnija kršćanska zajednica (malo brojnija od Asiraca), sa zajamčena dva mjesta u parlamentu. Mnogi Armenci u dijaspori s velikim simpatijama gledaju na Iran, a slavni armenski ljevičarski terorist Monte Melkonijanje 1978. osobno je sudjelovao u ranim fazama Iranske revolucije.

Armenija Iranu omogućuje stratešku dubinu na području Kavkaza, dok Iran za Armeniju predstavlja jedina „vrata u svijet“ nakon što je Turska tijekom Karabahskog rata u travnju 1993. zatvorila granicu s ovom kopnenom zemljom. Upravo je Karabahski rat pomogao dodatno osnažiti veze dvije zemlje. Iran je u početku pokušavao igrati ulogu medijatora. Predsjednik Rafsandžani je, nakon masakra u Hodžaliju, što su ga 26. veljače 1992. izvršile armenske milicije nad više stotina azerskih civila i koji je zgrozio svjetsku javnost, pokrenuo „shuttle diplomaciju“ između dvije zemlje. Uspio je ponovno pokrenuti bilateralne pregovore koji su počeli u Teheranu 7. svibnja. Dokument koji su zajedno potpisala trojica predsjednika (Tehran Communiqué) trebao je prekinuti neprijateljstva. Armenci su već sljedećeg dana prekinuli primirje i zauzeli Šušu, a 18. svibnja Lačin. Rat je nastavljen.

Gubitak ova dva strateški važna grada je u Azerbajdžanu uzrokovao val nezadovoljstva. Predsjednik Jagub Mammadov je bio smatran osobno odgovornim za gubitak Šuše. Nakon parlamentarnog udara iza kojeg je stajao Narodni front Azerbajdžana, na vlast je nakon predsjedničkih izbora 7. lipnja došao lider stranke Abulfaz Elčibej. Elčibej je bio bivši disident i izniman intelektualac, koji je prije uključivanja u politički život zemlje radio u Institutu rukopisa u Bakuu. Imao je i vrlo snažne panturkijske osjećaje te je ubrzo uspostavio snažne veze s turskom Strankom nacionalističkog pokreta i njenim liderom Alparslanom Türkeşom, kojeg je ubrzo i ugostio. Dobrovoljci „poluvojnog“ krila Stranke nacionalističkog pokreta („Sivi vukovi“) su sudjelovali u Karabahskom ratu, iako uglavnom kao instruktori.

Ipak, Elčibejeve panturkijske ideje su počele izazivati sve veću zabrinutost u regiji. Počeo je gledati preko rijeke Aras (granice koja dijeli sovjetski Azerbajdžan / Arran i iranski Azerbajdžan) i ohrabrivati separatizam Iranskih Azera (oko petina iranskog stanovništva). U govoru pred Petim kongresom Narodnog fronta Azerbajdžana je istakao da „stvaranje Azerbajdžanske demokratske republike u sjevernom Azerbajdžanu 1918. – 1921. te njegova obnova 1991. godine ne znači da je azerbajdžanski narodnooslobodilački pokret završen. … Nova faza završit će stvaranjem i/ili obnovom ujedinjene azerbajdžanske državnosti. … Već sada [u Iranu] postoje aktivne organizacije, čiji je jedini cilj državna neovisnost azerskih Turaka.“ Ove prijetnje teritorijalnom integritetu Irana nisu mogle proći bez odgovora. Iran je počeo aktivnije vojno podupirati armensku stranu. Kako je armensko napredovanje u Karabahu nastavljeno, čak i nakon uspješne azerske protuofenzive u lipnju koja je ponovno uspostavila azersku kontrolu nad 40% Karabaha i došla do pred vrata Šuše, novi val nezadovoljstva je preplavio zemlju nakon pada Kalbadžara u travnju 1993. godine.




Hejdar Alijev, pripadnik stare garde sovjetske oligarhije i dotada Predsjednik Vrhovnog sovjeta Nahičevana, izvršio je novi parlamentarni udar i ubrzo preuzeo predsjedničke ovlasti (referendumom 29. kolovoza ovo je i službeno potvrđeno). Potpisivanjem Biškečkog protokola 5. svibnja 1994. (Armenija, Nagorno-Karabah, Azerbajdžan, Rusija) borbe u Karabahu su prestale. Manje je poznato da je nezadovoljstvo primirjem nakon kojeg je 20% teritorija Azerbajdžana ostalo pod okupacijom Elčibej pokušao iskoristiti te, uz podršku turske premijerke Tansu Çiller, izvršiti novi udar protiv Alijeva. Udar je, navodno, u posljednjem trenutku spriječio predsjednik Demirel upozorivši Alijeva.

Azerski separatisti u Iranu (čije etničke azerske teritorije nazivaju „Južnim Azerbajdžanom“) i dalje nastavljaju svoje aktivnosti. Jedna od glavnih separatističkih organizacija je GAMOH (Pokret nacionalnog buđenja Južnog Azerbajdžana). Njezin osnivač Mahmudali Čehregani je rado viđen govornik na konvencijama neokonzervativnih thinktankova u SAD-u, gdje lobira za podršku projektu razbijanja Irana po etničkim linijama. Zahvaljujući izdašnim donacijama, njegova i druge organizacije objavljuju knjige koje do karikaturalnosti pokušavaju de-persizirati povijest Azerbajdžana. Među popularnim teorijama su ideje o višetisućljetnom turskom karakteru azerskog naroda (iako je riječ o zapadnoiranskom narodu, koji je postupno, jezično i kulturno turciziran od vremena seoba oguskih Turaka u XI. st.), pa čak i fantazmagorične teze o turskom etničkom identitetu masagetske kraljice Tomiride, koja je svojom pobjedom nad Kirom Velikim započela bitku koju oni nastavljaju. Redovito godišnje okupljanje pristaša ovih organizacija u Iranu pod planinskom utvrdom Babaka Horramdina, vođe perzijskog ustanka protiv Abasidskog kalifata u IX. st. (čiji je etnički identitet po njima također turski) često prati i ritualno spaljivanje Šahname uz uzvikivanje antiperzijskih slogana (treba spomenuti kako, nažalost, nije rijetko niti otvoreno izražavanje antiazerskog šovinizma među Perzijancima). U proteklih nekoliko dana svjedočili smo i samoorganiziranju iranskih Azera koji su objavljivali video snimke postavljanja barikada na prometnicama, navodno s ciljem onemogućavanja slanja iranske vojne opreme Armencima u Karabahu. Iran nastavlja sa zabrinutošću i skrivenim simpatijama prema Armencima promatrati rat u Karabahu koji je upravo u svom drugom tjednu.

Ideje, da bi moguće rješenje „južnokavkaskog čvora“ bila zamjena teritorija (tzv. Madridski plan iz 2009.) u kojoj bi se armenska strana, zadržavajući teritorij bivše Autonomne oblasti Nagorno-Karabah odrekla teritorija izvan ove oblasti, koji je tijekom rata ranih devedesetih zauzela s ciljem povezivanja enklave s Armenijom (gotovo polovica teritorija Republike Nagorno-Karabah / Arcah), s kojom bi u tom slučaju bila povezana uskim koridorom kod Lačina, dok bi Azerbajdžan istodobno dobio koridor prema Nahičevanu, nisu održive.

Koliko god bi za Azerbajdžan bilo bolno de iure pristati na gubitak više od 10% međunarodno priznatog teritorija, Armenija bi ovime izgubila granicu s Iranom, jedinim iskrenim saveznikom (Gruzija je sve samo ne saveznik). Iran bi pak dobio potencijalnu konfederaciju Turske i Azerbajdžana na sjevernoj granici, a Elčibej je navodno jednom izjavio da „put do Turkestana vodi preko Tabriza!“

(Autor je povjesničar i doktorand studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.) 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like