Sporazum Srbije i Kosova o normalizaciji ekonomskih odnosa, koji su u Bijeloj kući u petak, 4. rujna, u prisustvu američkog predsjednika Donalda Trumpa potpisali premijer Kosova Avdullah Hoti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, već nazvan „Washingtonskim sporazumom“, već je tjednima glavna vijest medija na regionalnoj razini. Kao i uspostava diplomatskih odnosa dvije zaljevske zemlje – Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina s Izraelom na svjetskoj razini. Oba događaja treba promatrati zajedno jer su dio istoga procesa. Sve bržeg procesa aktivnih nastojanja Izraela za vlastitom legitimacijom kao trajne činjenice, kao i legitimacijom potpune kontrole nad Jeruzalemom.
Dugo je nepisan kronološki slijed za uspostavljanje diplomatskih odnosa Izraela s Arapskim svijetom bio stvaranje palestinske države u granicama iz 1967. s (istočnim) Jeruzalemom kao glavnim gradom, nakon čega više ne bi bilo prepreke da arapske zemlje pristanu na suradnju s Izraelom (tzv. „normalizacija“ ili arapski taṭbīʻ). Sad odjednom izgleda kao da se arapske zemlje natječu u uspostavljanju diplomatskih odnosa (u kuloarima se sve više govori da je uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Saudijskom Arabijom samo pitanje dana, nakon čega slijedi Sudan), dok palestinsku državu više nitko ni ne spominje. Kako je došlo do ove situacije?
Trajna želja Izraela je podijeliti i oslabiti Arapski svijet. Židovska država je kako bi ovo postigla razvila plan na dvije razine. Na prvoj razini plan je zamislio okruživanje Arapskog svijeta prstenom koji bi činile nearapske države u kojima je zbog povijesnih razloga prisutan i antiarapski sentiment. U prvom redu to su Turska, Iran i Etiopija. Turska je (kao protuteža Siriji) trebala Izraelu pružiti stratešku dubinu na Levantu, Iran (kao protuteža Iraku) je trebao biti strateška dubina Mezopotamiji, dok je Etiopija (kao protuteža Egiptu i Sudanu) trebala poslužiti kao strateška dubina u dolini Nila. Unutar arapskih zemalja plan je na drugoj razini uključivao podršku antiarapskim / separatističkim pokretima (podrška Kurdima u Iraku i Berberima u zemljama arapskog Magriba, kao i maronitima u Libanonu). U početku je izgledalo da će plan polučiti rezultate. Turska je bila prva većinski muslimanska država koja je s Izraelom uspostavila diplomatske odnose već 1949., dok je Iran to učinio naredne godine. Situacija se promijenila nakon Iranske revolucije 1979. te nakon dolaska na vlast u Turskoj Stranke pravde i razvoja 2002.
Kako Iran i Turska više nisu mogli biti iskorišteni, plan je sad trebao iskoristiti strahove zaljevskih država od Irana. U prvom planu su bile dvije zemlje koje su najviše strahovale od sve moćnijeg susjeda na istočnoj obali – Ujedinjeni Arapski Emirati (čija tri otoka vojno okupira Iran od 1971.) i Bahrein (koji Iran niti ne priznaje kao neovisnu državu nego ga smatra svojom otetom pokrajinom). Nakon što je američka vojna intervencija 2003. Irak predala Iranu, iranska strateška dubina je (preko Sirije i Hizbullaha u Libanonu) izbila na Sredozemlje, prvi put od vremena sasanidskih ratova s Bizantom početkom VII. stoljeća. Suočeni s ovom iranskom opasnošću, ove dvije zaljevske zemlje su se okrenule Izraelu, koji je priliku jedva dočekao. Ukoliko bi Izrael ostvario novu stratešku dubinu, ovaj put u Zaljevu, korist bi bila dvostruka. Imao bi kontrolu nad istočnim obodom Arapskog svijeta i jednom od ekonomskih žila-kucavica planeta, dok bi istovremeno zajednički arapski front protiv Izraela bio oslabljen.
Teren je godinama bio pripreman za ovaj proces, dodatno začinjen sve većom demonizacijom Palestinaca u medijima ove dvije zaljevske zemlje (i Saudijske Arabije), sada prikazivanih kao stalne izazivače nereda koji odbijaju sve mirovne ponude i pritom su nezahvalni prema arapskim zemljama koje su ih prihvatile, nasuprot Izraelu, koji je odjednom prikazivan kao benevolentan partner koji može mnogo ponuditi. A onda je Donald Trump u siječnju ove godine objavio „Dogovor stoljeća“. Na svečanoj ceremoniji predstavljanja plana njegova zeta Jareda Kushnera u Washingtonu bile su i delegacije Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Omana. Nova „protuiranska“ koalicija na Bliskom istoku više nije bila tajna. Ipak, ona nije samo „protuiranska“. Usmjerena je protiv još jedne, možda i opasnije zemlje iz perspektive ove dvije zaljevske zemlje (kao i Saudijske Arabije te Egipta), a to je Turska.
Prošle godine u zaljevskim zemljama (na kanalu MBC1) je emitirana povijesna serija Mamālik an-Nār („Kraljevstva vatre“), raskošna (i pomalo kičasta) emiratska produkcija smještena u vrijeme Mamelučko-osmanskog rata (1516.-17.). Ono što je gledatelj mogao primijetiti je vrlo naglašen etnički element rata, prikazanog kao agresija turskih Osmanlija protiv Mameluka, branitelja arapstva. Svakome tko poznaje islamsku povijest je jasno koliko je besmisleno tražiti etničku dimenziju u ovim sukobima islamskih carstava, pogotovo ako uzmemo u obzir da su i Mameluci uglavnom bili turkijskog podrijetla. Ipak, sjeme je bilo posijano. Poruka je bila jasna: Turci dolaze!Čitav Arapski svijet mora biti mobiliziran kako bi se obranio, ovaj put protiv novog sultana Selima – Erdoğana.
Anvar Gargaš, emiratski državni ministar vanjskih poslova, je prozvao „tursko miješanje u unutarnje stvari arapskih zemalja“, dok je egipatski ministar vanjskih poslova Samih Šukri bio još rječitiji kada je izjavio da „Egipat neće sjediti prekriženih ruku pred turskim ambicijama, koje su očite u sjevernom Iraku, Siriji i Libiji“. Turska, koje sve otvorenije govori da ima jasne indicije da je upravo emiratski novac stajao iza neuspješnog državnog udara u srpnju 2016., upozorava da je na djelu pokušaj stvaranja snažne antiturske koalicije u regiji, u čemu prednjače Ujedinjeni Arapski Emirati. Posebno je ovo vidljivo u zakulisnim igrama unutar Arapske lige, gdje i dalje postoji snažna „anti-normalizacijska“ struja (Katar i donekle Alžir), koju Emirati pokušavaju gurnuti u stranu prikazujući Tursku kao pravog neprijatelja. Pritom su saveznika pronašli u Macronu, čiji animozitet prema Turskoj sve više poprima obilježja osobne opsesije. Turska je nemjerljivo superiorna Emiratima po svim kriterijima. Njezina vojska je samodostatna, a zemlja odnedavno proizvodi i bespilotne letjelice (dronove). Otkriće plina u Crnom moru će Turskoj omogućiti da itekako podmiri potrebe lokalnog tržišta. Najvažnije, ukoliko Saudijska Arabija bude slijedila svoje zaljevske susjede, Turskoj će još više porasti prestiž diljem islamskog svijeta.
Ovdje dolazimo i do Srbije i Kosova. Srbija je, prema sporazumu, pristala da premjesti veleposlanstvo u Jeruzalem, dok su Kosovo i Izrael dogovorili uzajamno priznanje. Bivša jugoslavenska država je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom već 1948. godine, slijedeći primjer mnogih drugih socijalističkih država koje su na cionistički pokret gledale sa simpatijama. Međutim, nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, SFRJ je prekinula sve diplomatske odnose s Izraelom i nije ih obnavljala, zauzimajući jači proarapski stav. Jaser Arafat je, kako se mnogi sjećaju, bio na posljednjem ispraćaju jugoslavenskog vođe. Održavajući veze sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (iako je ista obnovila diplomatske odnose s Izraelom 1992.), Palestinska samouprava je pozvala predsjednika Slobodana Miloševića (u vrijeme kada je nakon NATO intervencije 1999. zbog haške tjeralice bio ograničen u međunarodnim posjetama) da dođe i proslavi Božić u Betlehemu. Izrael je, međutim, zaprijetio da će biti uhićen ako prijeđe izraelsku granicu pa do posjeta nije došlo (zanimljivo je da je Hamas tijekom rata na Kosovu organizirao demonstracije podrške kosovskim Albancima). Ovi odnosi dodatno su ojačani prilikom glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a o rezoluciji koja je raniji status Palestine promijenila iz promatračke misije “entiteta” u “promatračku državu nečlanicu” u studenom 2012. (Srbija je glasovala „za“, dok su Hrvatska i BiH bile suzdržane). Palestinska samouprava je ovo honorirala odbijanjem priznavanja Kosova. Prilikom glasovanja u UNESCO-u oko primanja Kosova 2015. Palestina je glasovala „protiv“ (uz Indoneziju).
Insistiranje na premještanju veleposlanstva Srbije u Jeruzalem je važan simbolički čin. Srbija kao većinski pravoslavna zemlja ovime stvara važan presedan. U posljednje vrijeme sve je zamjetnije promicanje kršćanskog cionizma u pravoslavnom svijetu (posebno je ovo zamjetno u Grčkoj gdje Izrael igra i na kartu zajedničkog fronta protiv Turske). Izrael se prikazuje kao jedina strana sposobna da bude čuvar višetisućljetne civilizacijske baštine grada i to upravo u tjednu kad nastavlja judaizaciju grada. Tako je izdao naredbu za rušenje džamije u Silvanu, u istočnom Jeruzalemu zbog „nedostatka građevinske dozvole“. Istovremeno su u Silvanu izraelski doseljenici preuzeli kontrolu nad desecima palestinskih kuća s ciljem daljnje judaizacije čitavog područja, negiranja njegova arapstva te brisanja islamskog i kršćanskog identiteta.
(autor je povjesničar i doktorand studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.)
