Geopolitika energije ili energetska geopolitika tijekom proteklog stoljeća obilovala je preokretima i naglim promjenama, poput zapleta u kriminalističkim ili avanturističkim romanima i filmovima. Osobe koje su ih predvodile bili su i vizionari i avanturisti, koji su kockarskim potezima mijenjali svijet te kreirali događaje koje je energetska geopolitika svojim diskretnim ali odlučnim potezima pretvarala u presudne zaokrete. Poticaji za to dolazili su od strane malobrojnih vizionara koji su osmislili razvitak novih tehnologija i pojedinih pripadnika političkih elita koji su političkim potezima potpomogli oživotvorenje velike preobrazbe i stvaranje suvremene globalno dinamične civilizacije. Ključnim sudionicima zajedničko je bilo što su nepokolebljivom odlučnošću slijedili vlastita uvjerenja, bilo političke vizije bilo vjerovanje u buduće uloge tehnologija, proizvoda i sirovina koje je tada dobar dio stručnih ili političkih elita, i najveći dio javnosti držao nemogućim ili nevažnim.
Odlazak rijetkih istraživača početkom 20. stoljeća u tada zabačene krajeve istočnog dijela Osmanskog carstva ili Arapskog poluotoka, suvremenicima se činilo pukim avanturizmom. Sdanašnjom razinom saznanja o tehnološkom razvitku i kasnijim ekonomskim, tehnološkim i političkim događajima, to je sada razumljivo. Isto tako logični su bili i potezi političkih elita vodećih svjetskih sila u traganju za naftom. Potragu za naftom u tadašnjoj Perziji (današnjem Iranu) početkom 20. stoljeća poduprle su ključne vladajuće strukture Britanskog Carstva. Kada je nafta otkrivena, brzo su omogućili prijelaz s loženja ugljenom na loživo ulje ili mazut u pogonskim strojevima bojnih brodova, tada glavnog strateškog oružja globalne moći. To se dogodilo pred Prvi svjetski rat, i time je postignuta glavna prednost pred budućim neprijateljem.
Od ukupnog korištenja primarnih izvora energije u svijetu početkom 20. stoljeća blizu 2/3 zadovoljavalo se iz ugljena, 30% iz ogrjevnog drveta, a jedva oko 3% primarne energije podmirivalo se iz nafte, 1% iz prirodnog plina te 1% električne energije iz vodnih snaga. Ugljikovodici su se trošili većinom u Sjedinjenim Američkim Državama i ponešto u Britanskom Carstvu, Austro-Ugarskoj i Rusiji.
U vrijeme raspada Osmanskog carstva poslije Prvog svjetskog rata, formiranja novih država na Bliskom istoku, u prvoj polovici 20.-ih godina 20. stoljeća, tko je mogao pretpostavljati da će tada još nepostojeća Saudijska Arabija stoljeće kasnije biti jedna od vodećih geopolitičkih sila Bliskog ili Srednjeg istoka. Ili tko bi tada mogao ustvrditi da će područje malo poznatih šeikata oko južnih obala Perzijskog zaljeva danas biti neke od najbogatijih zemalja s najrazvijenijom infrastrukturom, najvišim građevinama ili najvećim zračnim lukama u svijetu. Danas je prostor Bliskog ili Srednjeg istoka u fokusu svjetskih ekonomskih, političkih, vojnih i medijskih interesa. Sve se to dogodilo kao posljedica korjenitih promjena u korištenju energije što je potpuno promijenilo suvremenu civilizaciju, ali i kao posljedica intenzivnog djelovanja energetske geopolitike tijekom proteklih 100-tinjak godina.
Međutim, suvremeni svijet je toliko determiniran poznatim i u informatičkom smislu dobro uređenim bazama podataka, te uglavnom poznatim ekonomskim, tehnološkim i političkim međuzavisnostima. Stoga se buduće promjene energetske geopolitike danas ipak mogu detektirati s daleko većom sigurnošću nego stoljeće prije. Uz to, suvremene ekonomske, tehnološke i fiskalne politike pa i sigurnosno-političke ili vojno-političke namjere današnjih, većinom izborom potvrđenih upravljačkih struktura, danas se mogu pretpostaviti s daleko većom preciznošću, nego nekoć kad su odluke donošene ipak u okviru uskog kruga nekolicine vladajućih dinastija, uz često nejasne koloplete osobnih težnji i ciljeva vladara tadašnjih glavnih sila.
Energetska geopolitika u metodološkom smislu, može se podijeliti na dvije podvrste: geopolitiku izvora energije ili precizno govoreći, geopolitiku prirodnih resursa za primarne izvore energije te geopolitiku energetskih tržišta. Ova prva uključuje ekonomsko-politički sklop procesa koji su oblikovali ekstrakciju primarnih izvora energije kao rezultat raznolikih razvojnih pothvata i tajnovitih prikrivenih zakulisnih političkih “igara”, u kojima je, naposljetku, vrhunski ekonomski zgoditak opravdao sve otklone od političkih ili etičkih načela u dolasku do cilja.
Konačni cilj bio je nadzor nad glavnim izvorima energije, koji se ostvarivao obično u dva koraka. U prvom su se stvarala skrivena savezništva radi dodjele povoljnih koncesija za eksploataciju dragocjenih prirodnih izvora, a u drugom, kada bi se ta eksploatacija pokazala dobitnom, u ekonomskom i političkom pritisku radi stjecanja nadzora ili barem presudnog utjecaja nad državom domaćinom i njezinim društvenim elitama. To se ponajprije odnosi na borbu za otkrivanje i korištenje nafte na Bliskom istoku i u Južnoj Americi početkom 20. stoljeća te u Africi sredinom 20. stoljeća. To je, ujedno, pojednostavljeno opisano, mehanizam prakse u geopolitici izvora energije.
Druga vrsta energetske geopolitike, geopolitika energetskih tržišta, daleko je egzaktniji, u društvenom smislu javniji dio energeteske geopolitike. Ova podvrsta energetske geopolitike povezana s gospodarskim rastom te ekonomskim i političkim doktrinama, procesima i analitikom energetske potrošnje, analizama proizvodnje, glavnim proizvodnim područjima, pravcima transporta i težištima potrošnje energije.
Geopolitika energetskih tržišta kao svoju geopolitički-analitičku i praktičnu okosnicu imala je odnos zemalja izvoznica nafte s Bliskog ili Srednjeg istoka i Sjedinjenih Američkih Država te zemalja zapadne Europe, u vremenskom rasponu od Drugog svjetskog rata do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća. Prema svim tendencijama u potrošnji energije i ekonomskom rastu, to se težište postupno ali neumitno seli na istok te pretvara u novi ključni energetko-geopolitičko-tržišni odnos Srednji istok – Istočna Azija, u prvom redu Narodna Republika KIna. U daljnjoj budućnosti vrlo izgledno je kako će se azijsko energetsko-geopolitičko čvorište uz Kinu proširiti i na Indiju kao drugo težište ekonomskog rasta i korištenja energije.
Na početku 21. stoljeća svijet je trošio 15 puta više energije nego stoljeće ranije, u strukturi primarnih izvora nafta čini preko 1/3, prirodni plin i ugljen oko 1/4, što znači da ugljični fosilni izvori energije podmiruju preko 85% energetskih potreba. Nepuna dva desetljeća kasnije, 2018., u svijetu se potroši još za polovicu više energije nego početkom stoljeća, a struktura se, unatoč spoznajama o neodrživosti takve dinamike eksploatacije prirodnih izvora nije bitno izmijenila. U strukturi primarne energije ili globalnom energetskom miksu, nafta i dalje čini oko 1/3 s tendencijom sporog smanjivanja, prirodni plin i ugljen po 1/4, također uz smanjivanje, posebno ugljena. Obnovljivi izvori energije, nadmašili su 11% globalnog udjela, u čemu vodne snage oko 7% i ostali obnovljivi izvori (vjetar, sunce, geotermalna energija) 4%, te još 4% energije iz nuklearnih izvora.
Energija iz ugljičnih fosilnih primarnih izvora još uvijek podmiruje preko 80% potreba, ali to se sve brže mijenja. Spoznaja o nepovoljnim i opasnim klimatskim promjenama te o neodrživosti sadašnjeg modela korištenja energije ima sve više. Poslije Pariškog sporazuma o klimi 2015. g. postignuta je globalna suglasnost o nužnosti održive energetike, nužnosti energetske tranzicije i povećanja korištenja obnovljivih izvora energije. To je već počelo otvarati neka temeljna pitanja o održivosti dosadašnjeg globalnog modela stalnog gospodarskog rasta te o samoj prirodi sadašnjeg ekonomskog ustroja društva. No, jedno je također sigurno, a to je, kako će energetska tranzicija, razvoj novih energetskih tehnologija i promjena primarnih izvora energije izazvati i promjene energetske geopolitike.
Razvitak ekološki dugoročno održive energetike podrazumijeva manje fosilnih i više obnovljivih izvora energije. Tehnologije obnovljivih izvora energije podrazumijevaju sve više energetskih pretvorbi uz tehnološki složenije sustave za skladištenje električne energije. Ovi tehnološki sustavi zahtijevaju masovno korištenje sve kapacitetnijih akumulatora električne energije što zahtijeva sve masovnije korištenje specijalnih rijetkih metala i slitina iz sirovina koje su se u ranijim energetskim sustavima nisu upotrebljavali ili su se rijetko upotrebljavali.
Zbog toga će ubrzavanje energetske tranzicije zahtijevati sve veće korištenje klasičnih metala koji se koriste u elektroindustriji, poput bakra, olova i cinka ali i rijetkih metala i materijala, poput kobalta, paladija, prirodnog grafita, litija i njegovih spojeva, te drugih metala iz skupine tzv. rijetkih zemalja. To znači da će navedeni materijali i sirovine, kako bude raslo njihovo korištenje u energetskim tehnologijama, sve više zadobivati karakter strateških sirovina. To opet znači da će nalazišta ovih sirovina i zemlje u kojima su ona smještena poprimati karakter fokusnih točaka od interesa za geopolitiku energije sredinom 21. stoljeća, kao što je bilo s naftom i zemljama s naftnim potencijalom u prvoj polovici 20. stoljeća.
Kao i svako rudno nalazište ili većina prirodnih resursa, nalazišta ovih rijetkih metala ili sirovina za nove energetske tehnologije vrlo su nejednoliko raspoređena u Zemljinoj kori, a to znači da ograničen broj zemalja raspolaže potencijalom za otkrivanje i eksploataciju sirovina dragocjenih za nove energetske tehnologije.
Stoga je za prvi uvid u moguće buduće promjene u energetskoj politici vrlo značajan pregled sirovinskih potencijala odnosno mineralnih rezervi rudnih nalazišta metala dragocjenih za buduće tehnologije u tijeku intenziviranja globalne energetske tranzicije, odnosno sagledavanje u kojim zemljama se nalaze najveće mineralne rezerve ovih materijala. Pregled rasporeda mineralnih rezervi glavnih sirovina za nove energetske tehnologije po državama prikazan je u tablicama 1 do 4.
Odnos rezerve/proizvodnja služi kao indikacija za koliko godina postojeće rezerve osiguravanju sadašnju prozvodnju. U načelu, ako je odnos veći od 100, to pokazuje kako je sadašnja proizvodnja u začetku i još nerazvijena. Ukoliko je odnos R/P veći od 1000 to ukazuje kako je zemlja vjerojatno još nedovoljno istražena ili je ukupni geološki potencijal promatrane sirovine iznimno velik.
Bez svake dvojbe, ove sirovine bit će sve dragocjenije s ubrzavanjem energetske tranzicije i razvitkom energetskih tehnologija te sve intenzivnijeg korištenja obnovljivih izvora energije. Isto tako zemlje u kojima su smještene najveće svjetske zalihe ovih mineralnih sirovina bit će predmetom sve većeg geopolitičkog interesa, usporedno s ubrzavanjem globalne energetske tranzicije.
Tijekom proteklih 70-ak godina otkako je nafta postala glavni primarni izvor energije, i osobito od sredine 80.-ih godina 20. stoljeća, otkako je započelo trgovanje naftom na robnim burzama, ona je postupno stekla i status svojevrsne globalne rezervne valute na međunarodnim tržitima kapitala. Za očekivati je kako će i mineralne sirovine ključnih metala za energetiku obnovljivih izvora također postupno stjecati sve važniju ulogu na međunarodnim tržištima roba, valuta i kapitala. Kako će koja od tih sirovina postajati sve važnija, pa potom i strateška sirovina, tako će rasti i njezina (ili njihova) uloga u međunarodnoj trgovini i na međunarodnim robnim burzama.
Čim se udio obnovljivih izvora bude približio zadovoljavanju oko 30% od ukupnih potreba za primarnom energijom, postat će nedvojbenim njihov strateški karakter za energetiku i gospodarstvo. Otprilike pri 35% udjela obnovljivih izvora u strukturi globalne primarne energije vjerojatno će biti svojevrsnim okidačem za stratešku ulogu ključnih sirovina za energetske tehnologije u njihovu korištenju, a u geopolitici energije odnosno u geopolitici energetskih tržišta sirovine poput litija, kobalta ili rijetkih zemalja imat će status sličan onom koji nafta ima danas. To će njihove cijene i trgovanje na robnim burzama učiniti predmetom posebnog interesa za burzovne eksperte, investicijske bankare i ekonomiste budućih ekonomskih analiza.
Stoga je vrlo ilustrativno već danas raščlaniti osnovne činjenice i tendencije kretanja cijena ovih sirovina. Cijene litija i njihovo kretanje u protekla otprilike dva desetljeća prikazane su na slici 1, a cijene kobalta na slici 2.
Na prvi pogled se vidi kako su cijene litija višestruko povećane usporedno s razvitkom tehnologije izrade litij-ionskih baterija. Porast cijena koji bi bio izazvan intenziviranjem električne mobilnosti u cestovnom prometu teško je i zamisliti. Isto tako je razvidno kako oscilacije cijena kobalta predstavljaju skoro idealnu polazišnu poziciju za burzovne spekulacije širokog spektra i intenziteta, osobito u slučaju velikih skokova potražnje za kobaltom na međunarodnim tržištima.
Navedene činjenice pokazuju potencijal novih i budućih strateških sirovina za energetiku u procesu intenzivnije energetske tranzicije. Kada se raščlani globalna strategija energetske tranzicije, koja je načelno prihvaćena, mogu se osmisliti i pravci preobrazbe energetske geopolitike. S obzirom na ubrzanu energetsku tranziciju u pravcu elektrifikacije prometa, povećanog skladištenja električne energije, kao i razvitka novih energetskih tehnologija, mijenjati će se i fokusi energetske geopolitike. U geopolitici energetskih izvora, s obzirom na porast strateške uloge kobalta, paladija, litija, i drugih iz skupine tzv. rijetkih zemalja, preciznije rijetkih metala, za očekivati je pomak energetsko-geopolitičkog fokusa s nafte na litij ili rijetke zemlje.
U geografskom dijelu energetske geopolitike to znači usmjeravanje političkog interesa vodećih geopolitičkih sila na Čile i Brazil u Južnoj Americi i na Demokratsku republiku Kongo u Africi. U političkom dijelu energetske geopolitike SAD-u će se nedvojbeno priključiti Narodna Republika Kina jer raspolaže s blizu 10% poznatih rezervi litija i preko trećinom ukupnih zaliha rijetkih zemalja. Tako će buduća politička moć Kine bit će utemeljena i na ključnim resursima za energetsku tranziciju, a ne samo na snazi koja proizlazi iz brojnosti stanovništva, najveće energetske potrošnje i uskoro vrlo vjerojatno vodećeg gospodarskog položaja po ukupnoj veličini bruto domaćeg proizvoda.
U geopolitici energetskih tržišta zamjetno je seljenje tržišnog energetskog fokusa sa zapada na istok, ili s područja Sjeverne Amerike i zapadne Europe u Aziju. SAD je razvitkom tehnologije eksploatacije ugljikovodika poslije 4 desetljeća ponovno stekao nezavisnost o bliskoistočnoj nafti, što je potaknulo politiku novog američkog izolacionizama. Taj novi izolacionizam bit će osnažen i potrebom kontinentalnog nadzora nad ključnim sirovinama za energetsku tranziciju.
Kina je već 10 godina zemlja koja troši najviše energije u svijetu. Njoj je će relativno brzo priključiti Indija, također mnogoljudna zemlja s dugogodišnjim gospodarskim rastom i porastom potrošnje energije. Indija, poput Kine, osim domaćeg ugljena, većinu ostale potrebne energije podmiruje iz uvoza. Stoga će tržišna uloga Kine i Indije u budućoj geopolitici energetskih tržišta postajati sve značajnija. Koja vladajuća elita u takvoj situaciji ne bi posegnula i za postizanjem globalnog političkog utjecaja te geopolitičkom moći?
S obzirom na strategiju energetske tranzicije, koja je u prvom redu usmjerena na smanjivanje potrošnje ugljena kao fosilnog energenta s najvećim emisijama CO2 i ostalih stakleničkih plinova te krutih čestica kao najnepovoljnijeg elementa onečišćenja zraka, za očekivati su prijepori između onih koji potiču energetsku tranziciju (UN, EU, međunarodne znanstvene i stručne organizacije) te Kine i Indije, koje su svoju rastuću međunarodnu konkurentnost i izvozne prednosti izgradile upravo na komparativnim prednostima nižih troškova domaćeg ugljena.
Zbog svega toga ne bi bilo neočekivano da Kina oko polovice 21. stoljeća stekne položaj i moć, sličnu onom koji je SAD imao polovicom 20. stoljeća. Isto tako, nije nemoguće za očekivati da će se budući geopolitički prijepori s Bliskog istoka preseliti u Južnu Ameriku i u središnju Afriku. Također, nije nemoguće ni da bi Brazil i Australija mogli postati svojevrsni “enfantterrible-i” globalne energetske tranzicije jer će njihovi vlastiti interesi za korištene te izvoz još uvijek profitabilnih fosilnih energenata odudarati od budućih globalnih energetskih politika i strategija.
Naposljetku, nije nemoguće kako bi se Rusija i Europska unija mogle približiti u budućem energetsko-geopolitičkom savezništvu. EU bi se tome mogla prikloniti zbog odsustva vojnog i političkog mentorstva SAD-a, koje traje od završetka Drugog svjetskog rata, a koje će vjerojatno slabiti usporedno s jačanjem novog američkog izolacionizma. Rusija će, u raskoraku između koristi od prodaje nafte i plina Kini i sve logičnije aspiracije Kine prema ruskim zalihama ugljikovodika u skoro praznom istočnom Sibiru, morati ozbiljno preispitati sve opcije u geopolitičkoj obrani od moguće energetsko-geopolitičke ekspanzije sve moćnije Kine
Zaključno
Energetska tranzicija će utjecati na postupnu ali bitnu promjenu ciljeva geopolitike energije. Kako će neke mineralne sirovine zauzimati poziciju ili barem podijeliti položaj sličan nafti u geopolitici energije u prošlosti, tako će i zemlje u kojima su zalihe smještene ulaziti u fokus političkih interesa. Uz to, nova će energetska geopolitika, uz ekonomski rast, vjerojatno zadati konačan udarac hladnoratovskoj bipolarnoj strukturi svijeta, koja je trajala skoro pola stoljeća poslije završetka Drugog svjetskog rata i održavala se još tri desetljeća nakon okončanja hladnog rata.
Pentagon traži pomoć u Africi za zamjenu kineskih rijetkih zemnih metala
