Erdogan Amerikancima – Ili mi ili Kurdi; Zahtjev za poništenje moskovskih ugovora između Rusije i Turske iz 1921.

Veliki porast napetosti počeo je neposredno prije otpočinjanja pretprošlog vikenda propalih ženevskih pregovora o Siriji, a kulminira ovih dana kroz naznake o mogućoj kopnenoj invaziji na tu zemlju od strane Turske i Saudijske Arabije s njezinim arapskim saveznicima.

Istodobno s paljenjem turskih tenkova uzduž južne granice sa Sirijom, službena sirijska vojska postiže sve značajnije vojne uspjehe i na južnoj bojišnici, uz granicu s Jordanom, a poglavito (što Ankaru najviše zabrinjava) u regiji Aleppo, u kojoj su prekinute sve opskrbne komunikacije koje iz Turske vode do istoimenog drugog po veličini sirijskog grada, a linija fronte pomaknuta je gotovo do same turske granice. Paralelno, s istoka Sirije napreduju kurdske postrojbe i prijete spajanjem s vladinim snagama i zapadnim kurdskim enklavama, čime bi se presjekao jedini preostali koridor pod nadzorom „Islamske države“ uz granicu s Turskom u dužini od svega 98 kilometara, a što izaziva veliku nervozu i oštro protivljenje službene Ankare.

To je u najkraćim crtama vojno-političko ozračje sirijske današnjice, a dublju analizu novonastalih visokorizičnih procesa u i oko te zemlje možete pročitati u idućem broju tjednika 7Dnevno, od 12. veljače.

Zahtijev za poništenje Moskovskog ugovora između Rusije i Turske iz 1921. g.

U ruskoj Dumi članovi Komunističke partije RF uputili su predsjedniku Putinu i ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu zahtijev za poništenje Moskovskog ugovora o družbi i bratstvu iz 16.03.1921. godine, potpisanog između vlada Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Velikog narodnog sabora Turske. To je učinjeno zbog „porasta turske agresije“ i potrebe ponovnog razmatranja „svih za našu državu i njezine saveznike neugodnih rusko-turskih dogovora“, kaže se u obrazloženju tog prijedloga.

Inicijativu su poduprijeli i parlamentarci iz redova stranke „Poštena Rusija“, prema kojima je ugovor potpisan na štetu Rusije jer su Turci tada „postavili vrlo teške uvijete za dogovor, između ostalog i točku o osnutku Nagornog Karabaha“. Taj je ugovor poslje Drugog svjetskog rata želio razvrgnuti i SSSR ali je nakon Staljinove smrti to pitanje palo u zaborav.





U samom ugovoru se navode bivša Karska regija i južni djelovi Batumske regije (koji su od 1878. g. bili u sastavu Ruskog carstva), kao i pojedini djelovi Erevanske regije s planinom Ararat, koji su pripali Turskoj. Armenija nikada nije ratificirala taj sporazum.

Pa iako današnja Rusija ne graniči direktno s Turskom, ona je, kao pravna sljednica SSSR-a, supotpisnica spomenutog ugovora.

Međutim, taj ugovor ima međunarodni karakter, a Rusija je i potpisnica jamstva o nepromjenjivosti europskih granica u sklopu Organizacije o europskoj sigurnosti i suradnji, čime takve inicijative izlaze iz okvira jednostranih odluka. Ali u današnje vrijeme rušenja postojećeg međunarodnog poretka, i u sklopu toga brisanja i prekrajanja državnih granica (Kosovo, Krim, arapske države kroz revolucionarne prevrate i „Islamsku državu“), urušavaju se i dosadašnji mehanizmi jamstava zajedničke sigurnosti koja su u Hladnom ratu dostatno aktivno spriječavala njegov prijelaz u „vrući“ vojni sukob nesagledivih posljedica.





A da se stvari na relaciji Moskva-Ankara zaoštravaju, svjedoči i informacija, prema kojoj je ruski FSB danas u Ekatarinburgu uhitio sedmoricu pripadnika „Islamske države“ (državljana Rusije i srednjeazijskih država), a predvodio ih je terorist pristigao s teritorija Turske. Oni su navodno pripremali terorističke napade na Moskvu, Sankt Peterburg i regiju Sverdlovsk.

Turski predsjednik sve nervozniji

Stvari po Tursku na sirijskom terenu ne odvijaju se po njihovim planovima još od ulaska Rusije u tamošnji rat protiv islamista na strani službenog Damaska.

Predsjednik Erdogan jučer je pozvao Washington da izabere svog saveznika: ili Tursku ili stranku sirijskih Kurda „Demokratski savez“ (PYD), izvjestio je u nedjelju Associated Press. „Kako vam mi možemo vjerovati? Tko su vaši partneri – mi ili teroristi u Kobaniju“, pita Erdogan američke kolege.

To je pitanje turski predsjednik postavio samo tjedan dana nakon posjete izazslanika predsjednika Obame Bretta McGurka sirijskom gradu Kobani, koji je pod nadzorom tamošnjih Kurda. Ankara PYD smatra sestrinskom strankom turske Radničke stranke Kurdistana, dok SAD između njih ne stavlja znak jednakosti već sirijskim Kurdima dostavlja vojnu pomoć. Da stanje bude još složenije, pomoć im, poglavito u djelovima zapadno od rijeke Eufrat, dostavlja i Rusija.

Međutim, Turska je ipak uspjela „izgurati“ sirijske Kurde iz pregovaračkog procesa u Ženevi ali je pitanje je li to dovoljno i hoće li se na tome i završiti.

Predstavnik „Demokratskog saveza“ (PYD) Abd Salam Muhammad Ali, danas je u Moskvi izjavio kako se sirijski Kurdi oslanjaju na američku pomoć koja im pristiže već godinu i pol dana u Kobani, oko grada Rakke i brane na rijeci Eufrat koju su Kurdi zauzeli uz američku pomoć iz zraka. I Rusi pomažu našu borbu protiv terorista, poglavito zapadno od Eufrata, okruga Efrin i grada Aazaza, kaže danas kurdski predstavnik.

Negativna reakcija Erdogana na kurdsku suradnju s Amerikancima rezultat je „kurdofobije“ jer se on boji „20 milijuna Kurda koji žive u Turskoj“, izjavio je Muhammad Ali, dodavši, kako danas Turska igra ulogu Pakistana preko kojeg su u vrijeme sovjetske vojne intervencije u Afganistan ulazili borci i oprema za borbu protiv tadašnje vlade u Kabulu i sovjetskih snaga.

Protuturski prosvjedi danas su zahvatili i neslužbeni glavni grad iračkog Kurdistana. Associated Press je objavio kako su se stotine demonstranata okupile ispred misije UN-a noseći transparente „Erdogan-ubojica“, pružajući potporu svojim sunarodnjacima u Turskoj. Ta agencija prenosi, kako turska vojska nanosi snažne udare po pozicijama Kurdske radničke stranke i na prostoru iračkog Kurdistana, još od srpnja 2015. godine.

Amerikanci će se teško odreći Turske

U uvjetima nikad lošijih američko-ruskih odnosa od raspada SSSR-a, bildanja američkih i NATO snaga uz zapadnu rusku granicu i pokušaja stvaranja čvrste regionalne strukture od Baltika do Crnog mora u koju Amerikanci nastoje uključiti što više država (i u kojoj Turska ima ulogu njezinog južnog krila), očekivati da se Washington odrekne Turske i prikloni, makar i opravdanim zahtijevima bliskoistočnih Kurda za svojim oblicima suvereniteta, krajnje je malo vjerojatna.

Turska rastuća gospodarska i vojna moć posljednjih desetljeća, uz istodobne sukobe u državama i regijama po njezinim perimetrima (od Balkana, preko Kavkaza, do arapskih država Sjeverne Afrike i Bliskog istoka), otvorila je široke perspektive proširenja turskog utjecaja u tim regijama, u kojoj su njezine obavještajne strukture imale i imaju itekako značajnu ulogu. SAD danas bez Turske u tim područjima (islamizirano Kosovo i BiH, Albanija, Kavkaz, Krim, Srednja Azija, Bliski istok) ne može imati čvrst oslonac za ostvarivanje vlastitih strateških interesa.

Pa iako su turske regionalne ambicije ograničene njezinim članstvom u NATO-u, ono joj, s druge strane, i osigurava mogućnost djelovanja na tim istim prostorima, bez čega to ne bi bilo moguće. Turska i NATO (čitaj: SAD) jedno druge „hrane“ i teško je zamisliti njihov izdvojen hod ili nekoordinaciju vanjskopolitičkog djelovanja.

Najnovije zaoštravanje stanja u Siriji (u kojoj Damask već najavljuje skoru i konačnu vojnu pobjedu), Tursku je primoralo na davanje izjava o spremnosti za provedbu vojne operacije u Siriji zapadno od Eufrata (u gore spomenutom koridoru) i izgradnju zone sigurnosti uz zabranu letova zrakoplova (čitaj: ruskih). Iako se pritom poziva na humanitarne probleme (pričemu Ankara danas, u propagandne svrhe izjavljuje kako otvara svoju granicu za bijeg Sirijaca iz Aleppa, aludirajući na novi izbjeglički val koji zbog toga prijeti Europskoj uniji), namjera Ankare je jasna: spriječiti povezivanje kurdskih regija i njihovo zatvaranje cjelokupne južne turske granice sa Sirijom.

Ankara se pritom ovih dana poziva i na svoje pravo zaštite turkmenskog stanovništva na sjeveru Sirije koje je „izvrgnuto genocidu“ od strane sirijske vojske.

U oba ova primjera, ukoliko dođe do turske kopnene intervencije, mogu se povući paralele i s ukrajinskom krizom. U njoj je Rusija javno izražavala nedopustivost uništenja tamošnje višemilijunske ruske manjine i ukazavala na golemi humanitarni problem nastao ulaskom na svoj teritorij gotovo dva milijuna ukrajinskih izbjeglica. Bi li turska intervencija pod takvim obrazloženjima otvorila pravo i Moskvi na buduće otvoreno vojno uplitanje u Ukrajinu, nije teško odgovoriti.

Iz tog razloga (i ne samo njega već i zbog velike opasnosti od direktnog vojnog sučeljavanja Rusije s jednom članicom NATO-a na sirijskom tlu), više vjerujem kako će Ankara u Siriji i dalje sudjelovati samo u formi „hibridnog rata“ i neće direktno ući sa svojom vojskom. Prijetnje kopnenom invazijom imaju više značaj političkog pritiska na Moskvu, usmjerenom prema njezinom popuštanju u sljedećoj rundi ženevskih pregovora 25. veljače.

Turska danas uspješno dijeli jedinstveni kurdski nacionalni korpus. U Turskoj to čini brutalnom represijom, a u iračkom Kurdistanu kombinacijom meke i tvrde sile: prvo, uvjetuje prodaju kurdske nafte koja u potpunosti ide kroz turski teritorij, i, drugo, dovukla je svoje vojne efektive na sjever te regije pod izgovorom pomoći u borbi protiv „Islamske države“. Na taj način spriječava njihovo zbližavanje sa sirijskim i turskim Kurdima.

Ruski rizici

Rusija itekako učitava i vlastite rizike eventualnog direktnog vojnog sukoba s Turskom. Turska je, osim što nadzire izlaze iz Crnog mora, u vrijeme dugogodišnje dvostrane kulturne suradnje (prekinute tek nakon prošlojesenskog rušenja ruskog bombardera u Siriji) ojačala svoj utjecaj u muslimanskom dijelu ruskog stanovništva, do te mjere da je Tatarstan čak svojedobno objavio kako neće prekidati svoje gospodarske veze s Turskom usprkos embargu proglašenom od strane središnje vlasti u Moskvi nakon obaranja ruskog zrakoplova. A da i ne govorimo o članstvu te zemlje u NATO-u, iako, poznavajući politiku predsjednika Putina, taj čimbenik Rusiji ne bi bio od presudnog značaja ukoliko bi bili ugroženi ruski nacionalni interesi. To je, uostalom, on ne jednom i otvoreno izjavio.

Turska ima još jednu regionalnu prednost u odnosu na južne susjede. Ona je nakon izbora održanih u jesen prošle godine učvrstila svoju unutarnjopolitičku scenu (neovisno o sniženju stupnja opće sigurnosti uzrokovane terorizmom i represiji koje vojska i policija provode na jugoistoku zemlje prema Kurdima). Arapskim revolucijama uništeni su Libija i Sirija, a prethodno i Irak. Egipat je financijski oslabljen, a Iranu tek prestoji postsankcijski oporavak. To su prednosti kojima se sada može okoristiti predsjednik Erdogan, uključno i stratešku suradnju sa Saudijskom Arabijom i Zaljevskim monarhijama. Ne treba zaboraviti da je Turska od njih krajem godine dobila dozvolu za izgradnju svoje prve vojne baze izvan turskih granica – u Ktaru – suparničkom Iranu „pred nosom“!

Ali Ankari su za aktivnu vojnu avanturu u Siriji prije svega nužna američka jamstva. Hoće li do njih doći, ovisit će u prvom redu o rezultatima zakulisnih kontakata obavještajnih i diplomatskih kanala Moskve i Washingtona, daleko od svjetala pozornice.

I koliko god se jedni i drugi upirali o izjave kako tih kontakata nema i da je bilo kakva „politička trgovina“ nemoguća, vjerujte, to nikako nije tako. A onda obično i kolateralne žrtve često budu jako iznenađene.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like