Tko je bio Robert Schuman
Robert Schuman (Clausen, Luksemburg, 29. lipnja 1886. – Chazelles pokraj Metza, Francuska, 4. rujna 1963.), bio je pravnik i francuski državnik, slovi kao jedan od glavnih osnivača ujedinjene Europe. Potaknut proživljenim iskustvom dvaju ratova, posvetio se pomirbi između Francuske i Njemačke te izgradnji mirne, ujedinjene i prosperitetne Europe. Kao ministar vanjskih poslova Francuske izložio je 9. svibnja 1950. godine prijedlog novog uređenja Europe temeljenog na gospodarskoj solidarnosti. Datum izlaganja Schumanove deklaracije smatra se danom rođenja Europske unije. Robert Schuman kasnije je postao i prvi predsjednik Europskog parlamenta.
Mladost
Robert Schuman rođen je u Clausenu, predgrađu glavnog grada Luksemburga. Njegova rodna kuća nalazi se u neposrednoj blizini četvrti u kojoj je danas smješteno više institucija Europske unije (među kojima i Sud Europske unije). Rođenjem je stekao njemačko državljanstvo jer mu je otac, rođeni Francuz (i veteran francuske vojske iz rata 1870.-1871.), postao njemački građanin nakon što je Njemačko Carstvo 1871. pripojilo Moselle. Materinski jezik bio mu je luksemburški, a u školi u Luksemburgu naučio je njemački, a zatim i francuski jezik. Nakon što je u Metzu položio njemačku državnu maturu, završio je studij prava u Njemačkoj, a zatim otvorio odvjetnički ured u Metzu. Iako je 1914. unovačen u njemačku vojsku, zbog zdravstvenih razloga nije bio dodijeljen borbenim postrojbama.
Politička karijera u Francuskoj
Nakon što je Moselle 1918. godine vraćen Francuskoj Republici, Robert Schuman postao je francuski državljanin. Zahvaljujući znanju francuskoga i pravničkim sposobnostima započeo je političku karijeru u Parlamentu te je bio zastupnik Mosellea od 1919. do 1940. godine. Uslijed izbijanja Drugoga svjetskoga rata 1940. godine nekoliko je mjeseci bio poddržavni tajnik za izbjeglice. Nakon što ga je Gestapo 1940. uhitio, 1942. je pobjegao i počeo se skrivati, što je trajalo do oslobođenja Francuske. Nakon proglašenja IV. Francuske Republike, 1946., političku je karijeru nastavio u Narodnom republikanskom pokretu (demokratsko-kršćanskoj stranci centra). Također, došao je na visokoodgovorne položaje u izvršnoj vlasti, prvo kao ministar financija (1946.-1947.), a zatim kao predsjednik vlade (1947.-1948.), na kojima se hrabro suočio s teškom situacijom koju je, između ostaloga, obilježio i velik broj generalnih štrajkova. Kao ministar vanjskih poslova, od 1948. do 1953. u više je vlada odigrao vodeću ulogu u pregovorima o ugovoru o osnivanju Vijeća Europe (1949.), Organizacije sjevernoatlantskog ugovora (1949.) i Europske zajednice za ugljen i čelik (1951.). Kasnije je obnašao funkciju ministra pravosuđa (1955.-1956.).
Pokretač europske izgradnje
U kontekstu obnove Europe, tada razorene ratom i trajno podijeljene, Robert Schuman bio je uvjeren da se ne smije ponoviti pogrješka iz Ugovora iz Versaillesa: „izoliranost Njemačke… zatočene u sustavu ograničenja i zabrana… pogoršala je nezaposlenost i time pogodovala nastanku najzanesenijeg i najopasnijeg nacionalizma u našoj modernoj povijesti“. Za održavanje miroljubivih odnosa između nekadašnjih neprijatelja i obnovu njihova gospodarstva nužna je, dakle, nova institucionalna struktura – gospodarskog karaktera, ali s političkom svrhom. Cilj je postići „jaču koheziju, uzajamni nadzor omogućen izravnom i stalnom suradnjom te ispreplitanje interesa i inicijativa“. Njegov prijatelj Jean Monnet, također pobornik ove vizije, osmislio je projekt objedinjavanja francuske i njemačke proizvodnje ugljena i čelika, te stavljanja te strateške industrije pod nadležnost jedne nadnacionalne institucije. Robert Schuman, kao ministar vanjskih poslova, preuzeo je političku odgovornost za tu inicijativu te je iznio povijesnu deklaraciju pred francuskim i međunarodnim predstavnicima tiska 9. svibnja 1950., u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova: „Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se konkretnim postignućima koja će prvo stvoriti solidarnost de facto. Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke… Imajući u vidu taj cilj, francuska vlada… predlaže da francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika, kao jedna cjelina, bude stavljena pod zajedničku nadležnost Visokog povjerenstva, u sklopu jedne organizacije koja je otvorena za sudjelovanje i drugih zemalja Europe. Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe… Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv nego i materijalno nemoguć… Na taj će se način, jednostavno i brzo, ostvariti ona fuzija interesa koja je nužna za uspostavu jedinstvenog gospodarskog sustava; to može biti poticaj iz kojega će izrasti šire i dublje zajedništvo među zemljama koje su dugo bile međusobno suprotstavljene krvavim podjelama.” Ta neočekivana inicijativa, koju se smatralo revolucionarnom, izazvala je pomiješane reakcije. Odobrili su je njemački kancelar Konrad Adenauer te vlade Belgije, Italije, Luksemburga i Nizozemske. Tih je šest država 1951. u Parizu potpisalo ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, sa zajedničkim institucijama, koja je bila prvi korak prema današnjoj Europskoj uniji. Istodobno se Robert Schuman počeo zalagati da zemlje Europske zajednice za ugljen i čelik i Ujedinjeno Kraljevstvo ojačaju suradnju na području obrane kako bi se zajednički mogli suočiti sa sovjetskom opasnosti te istodobno nadzirati naoružanje. Stoga je podržao napore za osnivanje europske sigurnosne organizacije, koja je nastala 1954. uspostavom Zapadnoeuropske unije, povezane s NATO-om. Kao predsjednik međunarodne udruge Europski pokret od 1955. do 1961. godine podupirao je daljnju europsku izgradnju koja je 1957. dovela do Rimskih ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske parlamentarne skupštine, čijim je predsjednikom izabran 1958. godine. Pomirenje i dobri odnosi između Francuske i Njemačke, kojima je Robert Schuman mnogo pridonio, zapečaćeni su u siječnju 1963., samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, ugovorom o francusko-njemačkoj suradnji, koji su potpisali francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer. Konrada Adenauera također smatraju jednim od otaca EU-a.
Čovjek vjere i uvjerenja
Tijekom studija prava Robert Schuman uključio se u savez njemačkih katoličkih studentskih udruga. Neko je vrijeme razmišljao o svećeništvu. Godine 1913. bio je zadužen za organizaciju velikog njemačkog katoličkog laičkog okupljanja Katholikentag. Bio je i član francuske udruge Conférence Olivaint, posvećene političkom promišljanju i izobrazbi za javni život, koju su osnovali isusovci. U razdoblju poslije Prvoga svjetskoga rata svojim je radom pridonio da ona postane mjesto susreta političara različitih mišljenja i vjera, u duhu pacifizma i internacionalizma. Robert Schuman, kao i drugi „očevi-osnivači Europe“, poput Nijemca Konrada Adenauera i Talijana Alcidea de Gasperija, bio je zagovornik europske kršćanske demokracije, koja važnost pridaje temeljnim slobodama, ljudskim pravima i dostojanstvu, socijalnoj pravdi, vladavini prava, odbacivanju nacionalizma i autoritarizma. U svome djelu „Za Europu“ izrazio je poštovanje prema francuskom katoličkom filozofu Jacquesu Maritainu, jednom od autora „Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine“. Bio je nenametljiva osoba i živio je jednostavno i skromno. Godine 1991. Katolička crkva pokrenula je postupak beatifikacije Roberta Schumana.
„Kad bi ovo europsko zajedništvo trebalo ponovo započeti, ja bih krenuo od kulture“
Ovo je poznata misao političara Roberta Schumana. Izrekao ju je nakon što je proces integracije EU-a dobrano odmakao. Vjerojatno je osjetio da je postignuto jedinstvo o nekim važnim ekonomskim pitanjima tada započetog zajedništva nekih europskih zemalja. Ali je opazio da nije dovoljno postići ekonomsko zajedništvo i ravnotežu među tadašnjim zemljama članicama EU-a. Nedostajala je, kao što i danas nedostaje, duhovna kohezijska snaga među narodima, a to je, po njegovim riječima, kultura. Zato bi on započeo, kad bi mogao vratiti kotač povijesti unatrag, s europskim ujedinjenjem pomoću kulture. Osim te rečenice, te za mene vrhunske misli, Robert Schuman izgovorio je još jednu snažnu misao 1950., kada je započeo proces ujedinjavanja europskih zemalja: „Europa, prije negoli bude vojni savez ili gospodarski entitet, mora biti kulturna zajednica u najvišem značenju te riječi“.
Što se ostvarilo od otaca EU-a R. Schumana, K. Adenauera i Alcida de Gasperija do danas
Ne može se zanijekati da veliki rezultati nisu postignuti na području slobodnog protoka ljudi i roba u okviru EU-a niti se može dati neka krupnija zamjerka bilo kojoj članici EU-a. Ali, uz gospodarsko povezivanje, nužno je bilo i nužno jest razvijati i priznavati kulturnu baštinu europskih naroda. Duhovno-moralni sustav proklamiranih vrednota izostao je. Ujedinjena Europa prihvatila je neoliberalne moralne zasade bez ikakva problema. Postala je propagator globalističkog pogleda na svijet, čovjeka, obitelj i narod, i time sama sebi podrezala krila. Kulturna baština („nacionalna baština” ili samo „baština”), naslijeđe fizičkih artefakata i nematerijalnih atributa neke skupine ili društva, koja čini ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. No, često se događa da sljedeća generacija odbaci ono što je prethodna generacija smatrala kulturnom baštinom pa ponovo oživljavanje baštine uslijedi tek nakon smjene još jedne generacije. Ujedinjena Europa odbacila je poziv pape Ivana Pavla II. da kršćanstvo stavi u temelj europskoga ustava. Time je obezvrijedila svoju prošlost, ponizila i odbacila sve velikane kršćanstva. Mogli bismo nabrajati u nedogled: Sv. Jeronima, sv. Tomu Akvinskog, sv. Ćirila i Metoda, sv. Benedikta – zaštitnika Europe, benediktince, sv. Patrika itd., i sve kulturne spise kršćanstva i brojnih svetaca, mučenika i crkvenih otaca. EU je ostala kao riba na suhom, bez ičega, bez korijena, bez duhovnih vrijednosti. Tu moguću opasnost predvidio je karizmatični Robert Schuman. Zato nije bez razloga sjetno rekao kako bi u pokušaju novog ujedinjenja EU-a započeo s kulturom. Latinska poslovica „Nemo dat, qui non habet“, „Ne može dati, tko nema“, savršeno oslikava sadašnje jadno kulturološko stanje EU-a. U bogate zemlje EU-a stigli su mnogi imigranti, useljenici. Javno se priznaje da se inkulturacija tih ljudi nije dogodila. A kako se uopće mogla dogoditi? Kakve to moralne vrijednosti, kakvu specifičnu domaću kulturu nudi Francuska ili Njemačka? Kakav sustav vrijednosti? Nikakav, osim povampirenog liberalizma i globalizma, koji ruše obitelj, suverenost naroda, ljudsko dostojanstvo, strah od raznih virusa i pandemija. Kakav vrijednosti sustav može biti privlačan jednom izbjeglici iz Sirije ili Iraka? Samo jedan, a taj je da će primati socijalnu pomoć kako bi preživio i napokon živio u miru. Što mu nude mediji diljem EU-a? Ništa posebno. Takav liberalizam bez granica i rastući globalizam tjera ga da još ljubomornije čuva moralni sustav vrijednosti koji je imao u domovini iz koje je iselio.
Spomenik R. Schumanu, K. Adenaueru i Alcidu de Gasperiju
Kao što su lako razni europarlamentarci u ropotarnicu povijesti bacili kršćanski svjetonazor, jednako su se lako odrekli stajališta o europskom ujedinjenju te trojice otaca EU-a. A tko sam sebi čupa korijene, tko svoju budućnost ne gradi na iskustvu prethodnih naraštaja, taj tumara ne znajući što traži. Pandemija Covid 19 pokazala je da Europa glavinja, da se ne snalazi. EU ne zna što će s izbjeglicama ni kako zaštititi svoje granice. To su joj velike nepoznanice. Gospodo europarlamentarci, sadašnji i budući, europejci i globalisti, barem na trenutak stanite! Proučite stare i iskusne političare i njihove iskustvene izjave! Ako niste slušali glas svetog pape Ivana Pavla II. i ako ne slušate glas prošlosti i iskustva R. Schumana, barem mu napravite spomenik, jer to zaslužuje!
