Euroazijsko geopolitičko preslagivanje (1. dio): Što ako Njemačka odbije poslušnost?

Nakon Brexita, pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima i početnog, a tek ćemo vidjeti i da li i konačnog odbijanja nagodbe nove američke administracije s njemačkom politikom, dodatno se učvršćuje tradicionalno partnerstvo SAD-a i Velike Britanije.

Dok američka politika prijeti otvorenim trgovinskim ratom protiv Europske unije, odnosno Njemačke, koja je njezina dominirajuća ekonomska i gospodarska sila, Velika Britanija nakon posjeta premijerke Therese May SAD-u i susreta s predsjednikom Trumpom, u velikom stilu otvara proces nove obnove specijalnih odnosa s Washingtonom. Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije i Europske unije dalje odvijati. Upravo onako kako je proročanski, još početkom 2015., predvidio Wolfgang Effenberger, njemački politički analitičar, razmatrajući opciju udaljavanja njemačke politike od Washingtona i vođenja samostalnije politike, ili jednostavnije rečeno, analizirajući što će se dogoditi ako, kako on kaže, “Njemačka odbije poslušnost”.

Prema Effenbergeru, „Washington je dopustio Njemačkoj u zamjenu za gotovo vazalni odnos, trgovinu po cijelom svijetu i tako je Njemačka postala gospodarska sila. Međutim, taj princip da SAD osigurava vojnu silu i vodi ratove po svijetu dok Njemačka gradi, ubuduće neće više funkcionirati. Njemačku se s jedne strane sve više pritišće da se u korist američkih interesa vojno i politički angažira u ratovima i krizama diljem svijeta, a s druge strane pokušava se ograničiti geopolitički utjecaj njene narasle ekonomske moći.”

U takvoj situaciji, nastavlja Effenberger, “Njemačka je ponovno u opasnosti. Ako se Njemačka okrene protiv SAD-a i američkih interesa, izlaže se riziku da sve izgubi i bude uništena. Nije teško zamisliti da bi bilo kakvo otkazivanje poslušnosti odmah dovelo do neformalnih američkih sankcija i velike gospodarske blokade, američki špekulanti napali bi na burzama njemačke tvrtke, vrijednost dionica bi im drastično pala, pokušala bi se ograničiti uvoz njemačke robe u SAD, itd…”

I čini se da se upravo sada to i događa – afera “Volkswagen“, afera „Deutsche Bank“ i otvorene izjave američke adniministracije i samog predsjednika Donalda Trumpa da su njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište, koji čini polovinu ukupnog američkog trgovinskog deficita, upravo na toj političkoj liniji pritiska na njemačku politiku. Nakon godina slijepe poslušnosti njemačke kancelarke Angele Merkel američkoj politici, izborom novog američkog predsjednika nastupilo je doba ideološkog i praktičnog političkog neslaganja Berlina s Washingtonom.

Ukoliko se ne postignu nagodba i međusobno usklađivanje vanjskopolitičkih koncepcija, te gospodarskih i trgovinskih odnosa, njemačka politika više neće imati razloga slijediti američku, što je ionako do sada rezultiralo ogromnim posljedicama za Europsku uniju i njemačke interese koji njome dominiraju, a sada, u konačnici, ugrožavaju i sam politički položaj vladajuće političke opcije i same kancelarke Angele Merkel. Stoga je lako moguće da se stvari počnu odvijati prema prosudbama Wolfganga Effenbergera…

Politička pozornica u Europi se radikalno mijenja

Jačanje gospodarske moći Njemačke i njeno ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju Njemačke pozicije i otvaranju njene ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu.

Oduvijek se govorilo da je Njemačka prevelika za Europu, a premala za ulogu na svjetskoj razini. I to je u suštini točno. Stoga njemačka politika, u svojoj transformaciji prema globalnom igraču, koristi Europsku uniju koja joj svojim geografskim i demografskim kapacitetima daje tu mogućnost prerastanja u globalnu svjetsku silu.

I kako je bilo predvidivo nakon što se je Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tendencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je kao i barem dva puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije s njenom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg ruralnog stanovništva, kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljena geopolitička operacija o čemu, uostalom, svjedoči i ovih dana glatko pribavljena parlamentarna potvrda za početak njene provedbe.

Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira, moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak kada se vladajuća politika EU-a i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji pritisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suverenosti država članica EU-a i prijetećom, neizbježnom novom eskalacijom grčke dužničke krize.

S druge strane, udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU-om koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila da je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti, tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka, zajedno s Europskom unijom, prijeđe granicu nakon koje bi uistinu postala faktor globalne geopolitike.

Analitičar američkog think tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, prof. Russell A. Berman, također upozorava da se “politička pozornica u Europi, nakon Brexita i pobjede Donalda Trumpa, radikalno mijenja i da se otvara nova geopolitička dinamika na euroazijskim prostorima.” Prema njemu, Merkel bi ipak mogla nakon njemačkih izbora “osigurati kontinuitet svog vodstva za Njemačku i cijelu Europu, ali ostala na vlasti ili otišla, europska politika bi se mogla razvijati u potpuno različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku.

Amerika prihvatila i Mackindera i Mahana

Angloamerička politika se danas u suštini zasniva na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije, kao centralne kopnene mase svijeta Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega, Alfreda Thaylera Mahana.

Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike i njegovi kasniji sljedbenici, definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju, te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Po Mackinderu, onaj tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, a tko njime vlada, vlada i Euroazijom, središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom.

Američki, pak, admiral Mahan postavio je temeljne geopolitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci – „tko vlada morem – vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju, Mahanovi sljedbenici smatraju da pomorske sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija, zahvaljujući svojoj pomorskoj moći, mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, posebice nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heartlanda bude dostupna oružanim kapacitetima suvremenih ratnih flota.

Američka politika dugo je zapostavljala Makindera i tek je pojava njegova sljedbenika, njemačkog geopolitičara Karla Haushopfera, skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha je, polazeći od Mackinderovih postavki, definirao pojam njemačkog životnog prostora – „Lebensraum“ i doktrinu prodora na istok – „Drang nach Osten“, koja su u svojoj suštini – težnja za vladavinom nad Heartlandom.

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istodobne kontrole i Heartlanda i Rimlanda, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala, omogućio je SAD-u poslijeratnim godinama, do tada neviđeno širenje moći i utjecaja.

Dok su američka i britanska mornarica vladale morima, njihova politika geostreteški je manipulirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda -zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi. Umjesto savezničkih predlaganih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon Prvog svjetskoga rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi, privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe, Francuske i Velike Britanije s Njemačkom.

Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom, bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Paxom Americanom“ uspostavljen je i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan.

Za Europu je nastupilo doba atlantizma i angloameričke supremacije nad sada pod njom ujedinjenom zapadnom i srednjom Europom. Hladni rat odvojio je istočnu Europu od ostatka kontinenta i omogućio potpunu američku dominaciju nad zapadnom i srednjom Europom.

Spriječiti euroazijsko povezivanje

Padom Zida i završetkom Hladnog rata, pred SAD-om je ponovno uskrsnuo problem treće sastavnice Europe i središta Haertlanda, koji je prijetio uspostavljenoj ravnoteži snaga. Postsovjetska Rusija krenula je logičnim putem prema vječnoj saveznici i vječnom neprijatelju, zemlji svojih carica – ujedinjenoj Njemačkoj i Zapadu.

Takve veze omogućile bi i teritorijalno neprekinuto povezivanje EU-a sa cijelom Azijom i mogućnost kontrole Heartlanda. Međutim, veza Njemačke i Rusije i nekakvo eurazijsko povezivanje, ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije, koje bi obuhvaćalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo, a bivša američka državna tajnica, Hillary Clinton, jasno je upozorila da “euroazijska povezivanja predstavljaju novu sovjetizaciju.“

Američka politika u Europi nakon Hladnog rata pod svim predsjednicima, uključujući i Obamu, slijedila je Mackinderove postavke kroz doktrinu i praksu ravnoteže politike moći najzornije opisane u djelu „Velika šahovska ploča“, jednog od bitnih kretatora američke vanjske politike, nekadašnjeg Carterova savjetnika za vanjsku politiku, geostratega, Zbigniewa Brzezinskog. Održavanje američke dominacije nad Euroazijom i sprječavanje euroazijskog povezivanja i pojave bilo kakvog suparnika na tim prostorima, kodificirano je u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD, objavljenoj u rujnu 2002. godine, a kasnije joj se pridružuje i razrada plana „Novog američkog stoljeća“ (PNAC).

Svjetska velesila je kao i uvijek u svojoj povijesti točno znala što radi u svom interesu. Njoj su na europskim prostorima trebali pouzdani izvršitelji, a ne kreatori politike, što je najbolje izrazila zamjenica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, Victoria Nuland, u glasovitoj telefonskoj poruci američkom veleposlaniku u Ukrajini, Geoffreyju Pyattu, u povodu događaja na Majdanu: “Je… EU“. I nije bila daleko od istine. Njen opis pozicije europolitke u odnosima s Washingtonom i danas je savršeno točan.

Britanci uvijek protiv najjačeg u Europi

Nekadašnji zastupnik u njemačkom Bundestagu i ministar u vladi njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Andreas von Bulow, naglašava da je “više od četiri stoljeća Velika Britanija, kao izdvojeni otok od europskog kopna i pomorska sila, uvijek vodila borbu protiv one države koja je u tom trenutku bila najjača u kontinentalnoj Europi. Od vremena ratovanja protiv španjolskog kralja Filipa II., ratova protiv Napoleona i Francuske, do rata protiv Njemačke i cara Wilhelma II., uvijek je udarala na najjaču kontinentalnu silu.”

U ovom povijesnom trenutku, to je opet Njemačka i posredno Europska unija, preko koje Njemačka projicira svoju moć. Bulow kaže da je “pri tome Velika Britanija uvijek spretno sklapala savez s drugom i trećom najvećom državom u kontinentalnoj Europi, protiv one prve i najjače. Britanci, a kasnije i SAD, su se u svojim ratovima oslanjali na svoju pomorsku moć kojom su uvijek, pa i tijekom I. i II. svjetskog rata vršili kontinentalnu blokadu protiv Njemačke.“ Ginulo se na bojištima izvan SAD-a i Velike Britanije, dok je njihov teritorij uvijek bio pošteđen ratnih operacija i razaranja.

Prema Bulowu, “najveći geopolitički užas za anglosaksonske sile, SAD i Veliku Britaniju, uvijek je bio, a to je i danas, ujedinjeni euroazijski kontinent koji uključuje i Njemačku i Rusiju i zato se to uvijek moralo spriječiti, jer samo takav ujedinjeni Heartland može ugroziti angloameričke pomorske sile koje kontroliraju svjetska mora i brodske puteve. Kada se shvati ovaj princip, onda se mogu shvatiti i mnogi današnji geopolitički sukobi.” Njemačku je uvijek trebalo izolirati, ne samo kao vodeću gospodarsku silu Europe, nego i u cilju sprječavanja njenog prodora prema izvorima energenata na Bliskom istoku i azijskim prostorima.

I Bulow i poznati geopolitičar William Engdahl, uvijek se u svojim razmatranjima vraćaju na glasoviti slučaj izgradnje željeznice Berlin-Bagdad neposredno pred I. svjetski rat u suradnji s Turskom, koja je zbog toga što bi Njemačku povezala s energetskim bazenom Bliskog Istoka, za Veliku Britaniju postala – crvena krpa. Oduvijek je trebalo spriječiti bilo kakav pokušaj projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Aziji i u pravcu Ukrajine i Rusije i preko Turske i Bliskog istoka. Blokiranje istočnoga pravca pred I. svjetski rat, izvršeno je savezništvom sa carskom Rusijom, a prema Bliskom istoku uz pomoć britanske, francuske i ruske saveznice Srbije, preko čijeg teritorija je pruga trebala prolaziti. Ostalo je povijest.

U današnjem vremenu, na istočnom pravcu to se obavilo aktiviranjem ukrajinske krize, a smjer preko Bliskog istoka, jedini preostali slobodan pravac projekcije njemačkih interesa, već sada je djelomično zatvoren iračkim i sirijskim ratom, a bude li potrebno, otvorit će se kriza i na europskom kraku poveznice Europe i Bliskog istoka u eksplozivnoj jugoistočnoj Europi. Srbija bi opet mogla odigrati sličnu ulogu kao i pred I. svjetski rat i ne budimo naivni, ne samo za rusku politiku kojoj također koristi ograničavanje moći Njemačke i EU-a, nego u korist Velike Britanije i ojačalog anglosaksonskoga bloka.

Otvaranjem takve krize, Europska unija i njemačka geostrateška pozicija koja se na njoj zasniva, bili bi pretvoreni u prah i pepeo. U svemu tome Europska unija i Njemačka nisu nimalo nevine jer je njihova vladajuća politika do sada vođena njemačkom kancelarkom, djelovala u potpunom suglasju s američkom i britanskom politikom, a uskoro će se vidjeti – u korist svoje štete.

Stop Njemačkoj prema Bliskom istoku i Aziji

U cilju blokade Europske unije i Njemačke na pravcu prema Bliskom istoku, Velika Britanija je odmah nakon otvaranja novog poglavlja specijalnih odnosa s Washingtonom, uspostavila kontakte s Turskom, kako bi se u potpunosti mogli zatvoriti mogući pravci realizacije njemačkih i europskih interesa prema Bliskom istoku i Aziji.

Odmah nakon Washingtona, britanska premijerka May, otputovala je u Tursku gdje je nakon susreta s turskim premijerom Binalijem Yildirimom, poručila da je s Turskom pokrenuto novo strateško partnerstvo i da su „odnosi Velike Britanije i Turske oduvijek bili važni, ali u ovim vremenima su od životnog značaja“.

Nimalo slučajno, baš sada, u trenutku kada su turski odnosi s Njemačkom i EU-om na najnižoj razini, opterećeni imigracijskom krizom i Erdogenovim grubim obračunom s protivnicima i organizatorima propalog državnog udara, što EU-u nije po volji zbog navodnog kršenja ljudskih prava, Velika Britanija sklapa masivne vojne ugovore s Turskom. Premijerka May je istaknula kako su ti “ugovori na području vojno tehničke suradnje, zajedno s trgovinskim sporazumom, samo pokazatelj novouspostavljene dublje strateške suradnje.”

Prema “Jane`s Defence Weeklyju“ od 30. siječnja 2017. godine, Turska i Velika Britanija sklopile su ugovor o zajedničkom razvoju novog turskog borbenog zrakoplova pete generacije, poznatog kao Mili Muhareve Ucagi (MMU) projekt ili TF-X ,koji bi u turskom ratnom zrakoplovstvu trebao zamijeniti američke borbene zrakoplove F-16. Program bi zajedno razvijali BAE Systems i Turkish Aerospace Industries (TAI). Britanska planirana početna ulaganja u projekt su skromnih 100 mlijuna funti, što je ipak dovoljno za početak suradnje.

Sporazum o razvoju borbenog zrakoplova samo je dio mnogo šireg vojnog sporazuma Velike Britanije i Turske. Velika Britanija tako na gotovo identičan način kao pred I. svjetski rat, pokušava ostvariti strateško savezništvo s Turskom i prekinuti njemačke opcije. U ono vrijeme su za Tursku gradili i ugovarali isporuku moćnih bojnih brodova koji bi Turskoj osigurali dominaciju na Crnom i Egejskom moru, a danas ugovaraju proizvodnju najmodernijih borbenih zrakoplova.

Osim izgradnje novih strateških pozicija s Turskom na pravcu mogućeg prodora njemačkog utjecaja, Velika Britanija je započela veliki program prebacivanja vlastitih vojnih efektiva na bliskoistočni teren i na tamošnju poveznicu Europe i Azije. Cilj je, ne samo blokirati projekciju njemačke moći, nego i sve jače djelovanje Rusije koja se pred našim očima polako, ali sigurno ponovno pretvara u imperij, ali i sve aktivniju regionalnu ulogu Irana…

0 komentara