Analiza Trumpove i Bidenove vanjske politike – po čemu se razlikuju

Republikanski i demokratski predsjednički kandidat na posljednjoj su debati ukrstili stavove i o pitanjima vanjske politike. Usprkos znatnim razlikama, poput odnosa prema EU-u, usmjerenosti na multilateralizam (Biden), odnosno na bilateralizam (Trump) te Bidenovu zalaganju za angažiraniju američku vanjsku politiku od Trumpove, postoje i brojne sličnosti u njihovim vanjskopolitičkim koncepcijama.

Trumpova vanjska politika vjerojatno je najviše izolacionistička od svih američkih administracija nakon Drugog svjetskog rata. On je ustvrdio više puta da je “nacionalist”, usmjerio se na sklapanje bilateralnih dogovora, otkazao TTIP, napustio NAFTA-u, povukao je SAD iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama te je često oštro kritizirao globalne organizacije poput WTO-a i WHO-a. “Poštujemo pravo svih nacija da slijede svoje tradicije i običaje. SAD vam neće govoriti kako da živite i radite, tražimo samo da poštujete naš suverenitet. Bila mi je čast predstavljati SAD u inozemstvu, izgradio sam partnerske odnose s liderima brojnih nacija i naš je pristup doveo do velike promjene”, poručio je Trump na Općoj skupštini UN-a. Obamina vladavina također je bila obilježena puno manjim brojem izravnih stranih intervencija, od prethodnih neokonzervativnih administracija, u kojima su “jastrebovi”, poput Dicka Cheneyja i Donalda Rumsfelda imali istaknutu ulogu, dok Trump nije pokrenuo niti jedan novi rat te pokušava SAD potpuno povući iz Afganistana sklapanjem sporazuma s talibanima. Joe Biden u članku za Foreign Affairs ocrtao je svoju vanjsku politiku. Sam naslov članka – “Zašto Amerika mora ponovno predvoditi: spašavanje američke vanjske politike nakon Trumpa” (“Why America Must Lead Again: Rescuing U.S. Foreign Policy After Trump”) pokazuje da Biden planira, ako pobjedi, voditi znatno angažiraniju i manje izolacionističku vanjsku politiku koja će adresirati “globalne izazove”, što su Trumpu strani pojmovi. “U međuvremenu su globalni izazovi s kojima se suočava SAD – od klimatskih promjena do masovnih migracija, tehnoloških disrupcija i zaraznih bolesti – postali kompleksniji i neodložniji, dok je rapidni porast autoritarizma, nacionalizma i iliberalizma potkopao našu sposobnost kolektivnog suočavanja s njima”, piše Biden u spomenutom članku. Trump s druge strane smatra da SAD nema imperijalnu misiju borbe s “iliberalizmom”, već vodi isključivo realističku politiku vođenu američkim interesom bez, što je nesvojstveno američkim predsjednicima, moralnih argumenata.

Razlika u globalnom angažiranju dobro se vidi i na primjeru sukoba u Nagorno Karabahu. Dok je Trumpova administracija gotovo u potpunosti ostala po strani (što se tiče ozbiljnog angažmana), Biden je u svom priopćenju od 13. listopada bio rezolutan: “Trumpova administracija mora reći Azerbajdžanu da neće tolerirati pokušaje vojnog riješenja ovog sukoba. Mora jasno poručiti Armeniji da područja oko Nagorno Karabaha ne mogu dugoročno biti okupirana (…). Konačno, mora prestati tetošiti Ankaru te poručiti Turskoj i Iranu da se klone sukoba”.

Europska unija i NATO

Dok je Trump čestitao Borisu Johnsonu na britanskom izlasku iz EU-a te je hvalio najpoznatijeg britanskog euroskeptika i vođu kampanje za brexit Nigela Faragea, Biden se zalaže za jačanje transatlantskih odnosa, iako se o tom pitanju u dvjema debatama gotovo uopće nije govorilo. Biden, osim načelnih fraza zapravo nije predstavio plan unaprijeđenja odnosa s EU-om, od koje prvenstveno Njemačka i Francuska nastoje napraviti, za sada bezuspješno, vanjskopolitičkog autora koji bi bio jednako jak kao najveći globalni igrači. U većini dokumenata Europske komisije i Europskog parlamenta ističe se težnja za samostalnom europskom politikom u odnosu na SAD, Kinu i Rusiju, što je dakako dugoročno jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Berlina pa je pitanje i do koje mjere EU želi bliske odnose sa SAD-om, ali je neprijeporno da je u Trumpovom mandatu došlo do pogoršanja odnosa. Trump je često tražio od europskih država, prvenstveno od Njemačke, da se približe ispunjavanju kriterija o izdvajanju 2 posto sredstava iz državnog proračuna za vojsku, na čemu će ustrajati i Biden koji, za razliku od Trumpa, neće iznositi sumnje u nužnost postojanja NATO-a. “Kao predsjednik učinit ću više od obnavljanja naših povijesnih partnerstava (…). Kremlj se boji snažnog NATO-a, najefikasnijeg vojno-političkog saveza u modernoj povijesti. Kako bi se suprotstavili ruskoj agresiji moramo održati snažne vojne sposobnosti saveza, a ujedno proširiti kapacitete (NATO-a) za netradicionalne prijetnje”, napisao je Biden u spomenutom članku.

Biden je nedavno, u intervjuu za ABC doveo članice EU-a Mađarsku i Poljsku u kontekst uspona totalitarnih režima. “Vidimo što se događa posvuda, od Bjelorusije do Poljske i Mađarske, i uspon totalitarnih režima na svijetu. Također, ovaj je predsjednik prigrlio sve lupeže ovoga svijeta”, kazao je Biden za ABC, što ne čudi s obzirom da u već spomenutom članku Biden govori o nacionalizmu i “iliberalizmu” kao svjetskim izazovima, a sam Viktor Orban za sebe govori da je “iliberalni demokrat”. Mađarski je premijer istaknuo da navija za Trumpovu pobjedu jer “dobro poznaje diplomaciju demokratskih američkih vlada utemeljenu na moralnom imperijalizmu”, a Trumpa je podržao i Orbanov bliski saveznik Janez Janša. Očito se nacionalističke vlade u Srednjoj Europi boje da bi, uz Europsku komisiju, demokratska administracija mogla biti novi akter koji bi pritiskao vlade u tim zemljama da odustanu od postojeće politike. S druge, strane, američki konzervativni mediji – i intervencionistički poput National Reviewa, i izolacionistički poput American Conservativea – oduševljeni su politikom Viktora Orbana i politikom poljske vladajuće nacionalno konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS). Sam Trump je pak kazao 2019. kako Viktor Orban radi “nevjerojatan posao”. Ipak, Bidenov diskurs o nacionalističkoj i iliberalnoj prijetnji možda je primarno samo predizborna poruka svojim progresivnim glasačima koji očekuju osudu Orbana koji je na zapadu simbol negativnog svjetskog trenda. Naime, Michael Carpenter, Bidenov savjetnik za međunarodne odnose jasno je poručio da će Joe Biden “prioritizirati Inicijativu triju mora” koja je “prekrasan projekt”. Inicijativa triju mora, koja predstavlja snažnog američkog saveznika unutar EU-a, puno je teže zamisliva bez “iliberalnog” izrazito proameričkog PiS-a budući da je alternativa PiS-u, Građanska platforma (PO) koju je predvodio čelnik Europske pučke stranke, i bivši predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, sklonija njemačkoj viziji EU-a.




Rusija i Kina

Iako su se u debati raspravljali tko je “oštriji” prema Rusiji, činjenica je da američka politika prema Moskvi nije ni približno više oštra, kao u vrijeme prijašnjih administracija, čemu pridonosi spoznaja da je glavni američki vanjskopolitički suparnik Peking, a ne Moskva.  Najotvoreniji u tom stavu bio je Steve Bannon, bivši savjetnik Trumpove kampanje. “Rusi su dio judeokršćanske kulture (…) Hladni rat mora završiti, ne možemo se sa svima cijelo vrijeme boriti”, izjavio je u jednom intervjuu Bannon. Naravno, kao što je to često slučaj, iza idealističkih argumenata krije se realizam. Bannon smatra da je potrebno približiti se Rusiji kako bi se izolirala Kina, kao što su Nixon i Kissinger uspostavili bliske odnose s Kinom nauštrb Sovjetskog Saveza. Za takvu se politiku zalaže i jedan od vodećih neorealista John Mearsheimer koji je 2002. predvidio da rusko-američki odnosi u budućnosti neće biti tako loši, zbog zajedničke kineske prijetnje. Iako trenutno ne postoje veća neslaganja između Rusije i Kine, nije ih nemoguće zamisliti. Kineska težnja za preuzimanjem globalnog primata od SAD-a svakako će podrazumijevati širenje kineskog utjecaja i u rusko “dvorište”, odnosno u bivše sovjetske republike u Srednjoj Aziji. Da je Rusija svojevrsna brana daljnjem prodoru kineskog utjecaja, smatra i istaknuti američki povjesničar i Staljinov biograf Stephen Kotkin koji je u jednom predavanju istaknuo da propast ruske geopolitičke snage znači predominantan kineski utjecaj na vratima Europske unije. Također, kako je istaknuo Mearsheimer još 2002., kineska migracija u ogromni, a iznimno slabo naseljeni Sibir, lako može izazvati sukobe, a dominacija Kine nad Rusijom nikako ne može odgovarati Washingtonu. Međutim, Biden u članku za Foreign Affairs jasno ističe kako je potrebno nametnuti oštre sankcije Rusiji zbog kršenja “međunarodnih normi” i podržati civilno društvo koje se bori protiv “kleptokratsko autoritarnog sustava” Vladimir Putina.





Jedno od temeljnih obilježja Trumpove vanjske politike oštra je politika prema Kini što će, vjerojatno, ostati temeljno obilježje američke vanjske politike u idućim desetljećima. Iako se za Obaminih dvaju mandata, u kojima je Biden bio potpredsjednik, gotovo uopće nije govorilo o kineskoj opasnosti za američke interese, a Biden je 2001. podržao ulazak Kine u WTO, teško je zamisliti da Biden, nakon što je u Kongresu uspostavljen dvostranački konsenzus o politici prema Kini, može u bitnome promijeniti kurs američke vanjske politike prema Kini koji je zacrtao Trump. Primjerice, Biden nije rekao da će ukinuti carine Kini, već samo da će razmotriti promjene.

Iran i Izrael

Trump je u svom mandatu posredovao uspostavu diplomatskih odnosa UAE-a i Bahreina s Izraelom, kao i normalizaciju odnosa sa Sudanom. Njegova je administracija, odnosno zet Jared Kushner, predložio plan razriješenja sukoba Izraelaca i Palestinaca koji bi išao na ruku Izraelu, te je premjestio američko veleposlanstvo u Jeruzalem. Trumpova je politika bila znatno naklonjenija Izraelu od Obamine, kojega je Izrael oštro kritizirao zbog sklapanja Nuklearnog sporazuma s Iranom (JCPOA). Općenito su Izraelu draže republikanske administracije, što je povezano i s demokratskim blažim stavom prema Iranu. Dugogodišnja siva eminencija demokratskog vanjskopolitičkog establišmenta, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost demokratskog predsjednik Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski, često je zagovarao umjereniju politiku prema Iranu te je podržao nuklearni sporazum. S druge strane, pro-izraelski lobi u SAD-u, u kojemu su najsnažniji američki evangelici, snažno je doprinio Trumpovoj pobjedi, a Trumpova politika zasigurno je išla na ruku Izraelu. Biden je najavio da će, na određeni način nastaviti politiku Obamine administracije, te da će tražiti sporazum s Iranom o nuklearnom programu. Njemu, za razliku od Trumpa, ekonomske sankcije nisu primarno sredstvo suzbijanja iranskih ambicija.

Jugoistočna Europa




Jugoistočna Europa bila bi, vjerojatno, nisko na listi prioriteta i Trumpove i Bidenove administracije, odnosno nastavila bi se postojeća politika. Iako  je Trumpov specijalni izaslanik za pregovore Kosova i Srbije Richard Grenell jedno vrijeme koketirao s idejom razmjene teritorija između Prištine i Beograda po kojoj bi Kosovu pripala većinski albanska Preševska dolina u Srbiji, dok bi Srbiji pripao sjever Kosova (sjeverno od Ibra), naposljetku je javno obznanio da SAD ne podržava razmjenu teritorija. Iako Trumpovi podupiratelji spominju sporazum Hotija i Vučića u istoj ravni s drugim velikim vanjskopolitičkim uspjesima Trumpove administracije, poput posredovanja uspostavi diplomatskih odnosa Izraela i UAE-a, te Izraela i Bahreina, riječ je uglavnom o simboličkom, a ne stvarnom uspjehu. Teško je vjerovati da bi Bidenova administracija, usmjerena na poštivanje međunarodnog prava, multilateralizam itd., podupirala zamjenu teritorija. Bidenova će administracija, kao i Trumpova u prvom mandatu, biti usmjerena na očuvanje statusa quo u jugoistočnoj Europi. Lider Republike Srpske Milorad Dodik javno je podržao Trumpa, nadajući se da je, uz zamjenu teritorija Kosova i Srbije, moguće šire reorganiziranje državnih granica po etničkim linijama u jugoistočnoj Europi. Za to su izrazito male šanse tko god pobijedio na američkim predsjedničkim izborima budući da će svaka američka administracija preferirati mirni status quo, umjesto nesigurnih promjena.

 

Komentari

komentar

You may also like