U vezi velike bliskoistočne krize, čija se „koplja prelamaju“ na sirijskom poligonu i uvelike će definirati budući svjetski poredak, navest ću nekoliko najnovijih detalja vezanih uz vojno-političke odnose na terenu, nakon čega ću iznijeti opširniju analizu.
Sjedinjene Države u travnju namjeravaju u borbu protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku uključiti strateške bombardere B-52 sposobne nanositi atomske udare, i zamijeniti bombardere B-1 Lancer koji su se u američke baze povukli još u siječnju. Potonji su korišteni u svega tri posto ukupnih američkih vojnih akcija na Bliskom istoku.
Istodobno je republikanac Mac Thornberry, predsjednik američkog kongresnog Odbora za oružane snage, oštro kritizirao zapovjednika američkih zračnih snaga za neozbiljan odnos prema ispunjenju svojih obećanja o uništenju „Islamske države“, kao i zbog nepostojanja plana za borbu protiv terorizma. Njemački Focus objavio je i dijelove tajnog izvješća NATO-a, u kojem se govori o neučinkovitosti zrakoplovnih snaga zemalja članica koje sudjeluju u borbenim akcijama u Siriji i koje, iako višestruko brojnošću nadmašuju ruske zrakoplove, za ovima jako zaostaju u smislu brojnosti izvršenih napada i preciznosti uništenja terorističkih ciljeva.
S druge strane, u subotu je rusko Ministarstvo obrane izjavilo kako će na ljeto u Sredozemno more poslati svoj nosač zrakoplova „Admiral Kuznecov“, koji će predvoditi postojanu grupaciju ruske pomorske flote u tom području formiranu 2013. godine. Nju čini više od deset brodova koji već sudjeluju u vojnim operacijama u Siriji.
Prošlog su tjedna na sjeveroistoku Saudijske Arabije započele velike vojne vježbe „Sjeverni grom“, jedne od najvećih na svijetu, u kojima sudjeluje oko 150 tisuća vojnika iz više od 20 država, veliki broj vojnih oklopnih vozila, te čak 2540 zrakoplova i 460 helikoptera (ako su te informacije, pristigle iz saudijskog Ministarstva obrane, točne radi se o koncentraciji vojnih snaga neviđenoj još od Prvog zaljevskog rata i oslobađanja Kuvajta 1991. godine). Vježbe će trajati tri tjedna.
Rusko Ministarstvo obrane objavilo je 1. ožujka informaciju o održavanju velikih vojnih vježbi u Kaspijskom moru, u kojima će sudjelovati više od 50 brodova sa zadaćama lansiranja raketa za uništavanje ciljeva u zraku, na vodi i kopnu. Vježbe će trajati 20 dana, a provest će se u sljedeća dva mjeseca.
I konačno, netom završeni iranski parlamentarni izbori doveli su do pobjede reformskih snaga nad konzervativnima. Međutim, to nije pobjeda demokracije zapadnoga tipa kakvu je priželjkivao Washington. Radi se o pobjedi sadašnjeg reformatorskog predsjednika Rohanija, koja daje vjetar u leđa iranskoj suverenističkoj vanjskoj politici temeljenoj na zaštiti nacionalnih interesa, a ostavlja prostor za suradnju sa svima (i sa Zapadom). Rezultati izbora su dodatno jamstvo nastavka donošenja racionalnih političkih poteza, a ne onih zasnovanih na emocijama i vjerskoj isključivosti koja je prevladavala poglavito za vrijeme predsjednika Mahmuta Ahmadinedžada. Iran već sada ima golemu ulogu u regiji, a usprkos sankcijama uspio je osuvremeniti i industrijsku preradu dobivenih energenata, poput one u Južnom Parsu (regija Busher) gdje su izgrađeni suvremeni kompleksi za proizvodnju ukapljenog plina i raznih polimera. Država snažno investira u obrazovni sustav, otvara sveučilišta te vjerske i znanstveno-istraživačke centre za izučavanje prošlih i suvremenih političkih procesa. Na taj način Iran baca ozbiljni geopolitički izazov materijalističkom svjetonazoru zapadnoga tipa, razvojem svog duhovno-intelektualnog potencijala. Oko Irana će u narednim godinama nedvojbeno biti još puno govora i iznenađenja.
Robert Kennedy: CIA je iskorištavala džihadiste
Kako bi se lakše shvatila etimologija sirijskog sukoba, najbolje će nam poslužiti novinarski članak nećaka bivšega američkog predsjednika, pravnika i publicista Roberta Kennedyja Jr., u američkim novinama Politico. „Naš rat protiv Bashara Assada nije počeo s mirnim građanskim prosvjedima ‘arapskog proljeća’ 2011. godine. On je počeo 2000. godine, kada je Katar predložio izgradnju plinovoda vrijednog 10 milijardi dolara kroz Saudijsku Arabiju, Jordan, Siriju i Tursku”, piše Kennedy.
Taj plinovod osigurao bi sunitskim monarhijama Perzijskog zaljeva odlučnu prednost na svjetskom plinskom tržištu i osnažio bi Katar kao bliskog američkog saveznika u regiji.
U članku se navodi kako je, štiteći ruske interese, sirijski predsjednik Assad odbio potpisati suglasnost o izgradnji plinovoda te se opredijelio za izgradnju drugog plinovoda, koji bi išao iz Irana u Libanon preko iračkog i sirijskog teritorija, čime bi glavniim izvoznikom plina za Europu postao šijitski predvodnik Iran, a ne Katar. To se protivilo interesima sunitskog arapskog istoka te su, odmah nakon Assadova odbijanja, obavještajne službe SAD-a, Saudijske Arabije i Izraela počele pripremu za ustanak u Siriji s ciljem Assadova rušenja. Počele su financirati oporbu, a Kennedy prilaže i informacije o tajnim računima.
Tako je CIA poslala šest milijuna dolara britanskoj televiziji Barada za izradbu sižea u korist svrgavanja Assada. I to sve usprkos tome što je sirijski režim bio puno umjereniji od onih iz sunitskih monarhija. Sirija je bila svjetovna država, s pluralističkom vlašću, Assad se zalagao za liberalizaciju, a nakon terorističkih napada 11. rujna CIA-i je dostavljao i sve nužne informacije, navodi Kennedy.
U 2013. godini sunitske monarhije, čiji su energetski interesi visili o koncu, predložile su Washingtonu pokriti sve rashode ako SAD smijeni sirijskog vođu.
“Ustvari, neke od njih su izjavile, ako SAD bude spreman obaviti sav posao, kako smo mi to ranije radili na drugim mjestima (u Iraku), oni će na sebe preuzeti sve rashode”, priznao je i američki državni tajnik John Kerry na saslušanju u Kongresu. Katar, koji je više od svih bio zainteresiran za svrgnuće Assada, investirao je u obuku ustanika tri milijarde dolara i pozvao Pentagon na treniranje boraca na katarskom teritoriju.
“Neovisno o u (zapadnim, op.a.) medijima prevladavajućoj slici umjerenih arapskih ustanika protiv tiranina Assada, stratezi američke obavještajne službe od samog su početka znali da se služe rukama radikalnih džihadista, koji, vjerojatno, grade za sebe novi islamski kalifat od sunitskih regija Sirije i Iraka”, piše Kennedy.
Slijedeći američke naftne i plinske interese, CIA je iskorištavala džihadiste za smjenu bliskoistočnih režima praktično od svog osnutka 1947. godine, kaže autor. Američke vlasti smatrale su radikalne religiozne snage perspektivnim protivnikom utjecaju Sovjetskog Saveza. Već 1957. SAD je neuspješno pokušao izvršiti državni udar u Siriji i svrgnuti demokratski izabranu svjetovnu vladu, a na tome se nije zaustavio. Osnivanje “naftne kriminalne organizacije Islamska država” rezultat je duge povijesti američke umiješanosti, ističe Kennedy.
Tako je počelo, a gdje smo danas?
Ali strategije i planovi su jedno, a stvarnost ponekad nešto sasvim drugo. U slučaju neuspjeha, strategije se mijenjanju, modificiraju, nadopunjuju, iznalaze se novi politički prioriteti tj.čini se sve da bi se geopolitički porazi od javnosti prikrili.
Danas gotovo sve sile uključene u sirijski sukob govore kako je vojno rješenje nemoguće. Jedina koja na njega još računa je Turska jer eventualnim mirom propadaju njezine visokopostavljene strateške ambicije o ulozi regionalnog političkog i vjerskog (sunitskog) hegemona. Ali u novonastalim okolnostima Ankara rat ne može voditi sama i posljednju nadu polaže isključivo u Rijad i njegovu „spremnost“ za vojnu intervenciju protiv Assada.
U međuvremenu Turska na sve načine, kroz kontakte s vođama niza islamističkih oružanih grupacija sa sjevera Sirije, nastoji obezvrijediti 27. veljače započeto primirje, istodobno nastavljajući teroristima prikazivati postrojbe sirijskih Kurda (YPG), uz povremeno prekogranično granatiranje njihovih položaja koje izvodi tursko topništvo. A kako je u jedinom preostalom – 100 kilometara dugom koridoru između pograničnih gradova Aazaz (čije oslobađanje od strane Kurda sprječava tursko topništvo) i Jarablus nestalo „umjerenih sirijskih postrojbi“ te ga nadziru džihadisti iz „Jabhat al-Nusre“ i ISIL-a, sirijskim Kurdima (sukladno američko-ruskom dogovoru), više nitko ne bi smio ometati oslobodilačke akcije za zauzimanje i tog još jedino preostalog okupiranog dijela svog etničkog teritorija.
Kurdofobija Ankare i u Turskoj i u njezinom okružju se nastavlja. Turska se protivi naoružavanju i iračkih Kurda i Kurda uključenih u Demokratske snage Sirije (DSS) skupa s Asirijcima i lokalnim arapskim snagama, a koje otvoreno podupire SAD.
Međutim, javno mnijenje arapskih zemalja u odnosu na sirijske Kurde značajno se promijenilo, a pokušaj turskih vlasti da za organizaciju terorističkog napada u Ankari 17. veljače optuži upravo sirijske Kurde završio je neuspjehom.
I Saudijskoj Arabiji i Kataru sirijsko primirje je dobro došlo za jasniji uvid u konfuzno sirijsko stanje. Saudijci su svjesni propasti njima odane „Vojske osvajanja“ („Jaish al-Fateh“) u regijama Aleppo i Idlib, od koje su se odjelile mnoge frakcije koje sada žele postati „umjerene“ pa čak i surađuju s kurdskim YPG. A fragmentacija Slobodne sirijske vojske na 60-ak samostalnih brigada ne dopušta Rijadu uspostavu nadzora, dok su „Jabhat al-Nusra“ i „Islamska država“ i formalno osuđene na „odstrjel“. A stvarnost ukazuje kako se s te dvije terorističke organizacije na terenu središnje i sjeverne Sirije još jedino bore Kurdi i u manjoj mjeri s njima povezano lokalno asirijsko i arapsko stanovništvo.
I tako je kurdsko-arapski savez (sada vidljiv kroz spomenuti DSS koji, prema pojedinim izvorima, iako vjerojatno pretjeranim, već ima 40 tisuća vojnika) zagolicao interes i samog Rijada, čije je političko vodstvo puno fleksibilnije od onog u Ankari. Za razliku od Turske, za Saudijce takav savez nije nužno negativan. Štoviše, može prerasti u svojevrsnu branu od iranske ekspanzije i djelovanja njemu odanih šijitskih grupacija na terenu.
Zbog toga i prebacivanja dvaju vojno-transportnih zrakoplova S-130 saudijskih zračnih snaga u tursku bazu „Injirlik“ 23. veljače, kao i četiri lovca F-15 tri dana kasnije (s planom raširenja do jedne eskadrile), nisu potpora Rijada intervencionističkim namjerama Ankare (kako se pogrešno nadao predsjednik Erdoğan) već prije svega demonstracija saudijskih mogućnosti u regiji u odnosu na Iran, od kojih je ona o prebacivanju vojnih snaga sjeverno od Sirije sigurno vrlo snažna i uvjerljiva.
Saudijci ne žele u rat bez Amerikanaca
Međutim, Saudijska Arabija nije u položaju otvaranja još jedne fronte, poglavito s tolikom razinom sigurnosnog rizika kakva je Sirija. Ona je neočekivano dugo „zabavljena“ jednogodišnjim krvavim jemenskim ratom, na kojem se Saudijci već de facto „tuku“ s Iranom preko leđa tamošnjih šijta – Huta. Usprkos nesrazmjernoj vojno-tehničkoj nadmoći, apsolutnoj dominaciji u zraku i pomorskoj blokadi jemenskih luka, tamošnji šijiti (čiji broj nadmašuje 10 milijuna) izrazito su mobilni i motivirani, vojnički dobro obučeni i naoružani, a vojne akcije povremeno prebacuju čak i na saudijski teritorij.
Nakon odbijanja Pakistana da njegovi vojnici sudjeluju u jemenskom ratu (a što je Rijad očekivao zbog svoje izdašne financijske pomoći vladi u Islamabadu), već samo pružanja vojne zaštite Saudijcima u slučaju agresije na njihovu državu, Rijad je panično tražio dodatne vojnike ne samo iz arapskih zemalja (osim monarhija Perzijskog zaljeva, tu je još i jedna postrojba marokanskih vojnika – iako službeni Rabat to negira – a Egipat pruža potporu isključivo brodovljem). Tako se na jemenskom ratištu našla čak i plaćenička postrojba kolumbijskih dragovoljaca uključena u program američke organizacije Blackwater. Jemenski rat još jednom potvrđuje kako novac i tehnika u borbi ne znače previše u odnosu na ljudski faktor i motivaciju oslonjenu na ideale nacionalne slobode.
Iz tog će razloga Saudijska Arabija u Siriji intervenirati isključivo u slučaju američkog vojnog predvodništva, a što je (barem zasad) potpuno isključeno.
Amerikanci će, na užas Ankare, nastaviti podržavati Kurde. Iako je državni tajnik John Kerry nastojao smiriti Erdogana riječima da SAD više ne daje oružje sirijskim Kurdima iz YPG-a, u svom govoru u Kongresu 24. veljače Kerry je izjavio, kako je proteklih mjeseci iračkim Kurdima dostavljeno 65 milijuna komada streljiva, 115 tisuća minobacačkih granata, 60 tisuća protutenkovskih granata, 56 tisuća granata za ručne protutenkovske sustave i 45 tisuća komada lakog pješačkog naoružanja, pušaka velikog kalibra i protutenkovskih sustava. Pretpostavlja se da je dio toga sigurno završio u rukama sirijskih Kurda, a osim toga riječ je o službenim brojevima, a one neslužbene su sigurno znatno veće.
Znajući za to, Saudijci još uvijek oprezno, ali ipak, iznalaze kanale za približavanje Kurdima. Tako je nedavno u prijestolnicu iračkog Kurdistana došao i prvi generalni konzul Saudijskog Kraljevstva, priopćivši kako je Rijad spreman pokrenuti dvostrane odnose s Kurdistanom.
Prema pojedinim ruskim izvorima, prošlog tjedna aktivirani su kontakti saudijske i izraelske obavještajne službe, u kojima ovi prvi traže pomoć u iznalaženju kanala prema sirijskim Kurdima, konkretno – vođama stranke PYD i njihovom vojnom krilu YPG (PYD ima predstavništvo u Moskvi). Javno je poznato kako Izrael pruža potporu Kurdima glede prava na njihovu državnost i godinama održava kontakte s kurdskim političkim strankama na Bliskom istoku.
Naravno da tandem Rijad – Tel Aviv ima otvoreni protuiranski karakter, a da briga za turske probleme s Kurdima njima nije prioritet. Turske muke, zapravo, tek počinju.
0 komentara