«Globalno socijalno zatopljenje» u EU demokracijama

« Čin pravde i izraz nježnosti često imaju veću moć nad srcima ljudi
nego nasilje i barbarstvo. »
Machiavelli


Kompleksni europski liberalni upravljački sustav u 2020. ušao je u znaku Lorenzovog efekta leptira, pitanja teške predvidljivosti : « može li mahanje krila leptira u Brazilu uzrokovati tornado u Teksasu ? » ; odnosno živimo li u kaotičnom sustavu u kojem 
minimalna odstupanja u unašanju podataka mogu dovesti do golemih razlika u rezultatima političke prognoze ? 

Problem je više u samom pitanju nego u odgovoru. Goleme razlike u rezulatima političke prognoze, npr. po pitanju Brexita, ne proizlaze iz minimalnih – nego ogromnih odstupanja u unašanju podataka. Tako se, protekle tri godine, svi europski mainstreem mediji nisu libili Borisa Johnsona tretirati « klaunom BoJo », « vozačem buldožera », populistom i pobornikom Love Actuallly. Nisu se ustezali prognozirati neuspjeh Brexita i britansku ekonomsku katastrofu – dakle, unositi pristrane (« progresivističke ») podatke. I onda je BoJo, prethodno kritiziran kao « nepristojan i lijen », magistralno odvozio svoj veleslalom nacionalnom, europskom i svjetskom političkom scenom, u rekordnom vremenu. 

Ti isti « pravovjerni » europski mediji, još se nisu stigli « posipati pepelom »,  a već pišu ode na temu BoJo-ove karizmatičnosti i suglasja s narodom – sve o čemu Johnsonovi europski « pristojni » kolege uglavnom samo mogu sanjati. Francuska tradicionalna desnica čak sprema ekspediciju u sjedište « ponovno rođenih » britanskih  torijevaca (konzervativaca) kako bi se svojim očima uvjerila u « britansko čudo ». Cilj ekspedicije je pojmiti kako je moguće, u samo 30 godina, prvo svijetu nametnuti model urušavanja nacionalnih država i privatizacija (Margareth Tatcher), pa se onda « posuti  pepelom » bez imalo grižnje savjesti : braniti britansku suverenost i najaviti gradnju 40 javnih bolnica, povećati minimalne plaće radnika i diskursom na temu « socijalne frakture » galvanizirati britansku ljevicu (Boris Johnson)? 

Kako su torijevci u preustroj hrabro krenuli 2015., a mogu računati na poslovičnu lijenost EU, za očekivati je da će kontinentalnoj Europi, koja je preustroj primila na znanje tek 2020., trebati još barem pet idućih godina da se uskladi s anglo-američkom velesilom. Tih deset godina « prednosti » poslužiti će u očuvanju anglo-američke dominacije. Radi se o  razdoblju kreiranja novih standarda i njihova postupnog nametanja ostatku svijeta (svijetom vlada onaj tko je u stanju ostalima nametnuti pravila igre). 

Stoga Velika Britanija, najbliži susjed EU, jednako kao i europski prekoatlantski zaštitnik SAD, baš i nisu zainteresirani za brzu rekonfiguraciju kontinentalne Europe. Boris Johnson zaista ničim druge ne potiče na Exit. Međutim, blještav je engleski primjer navigacije lijevo-desno unutar liberalnog jednoumlja. A svi leptiri, pa i politički, lete prema izvoru svjetlosti. Tako je, nakon kontinentalnih kopija torijevske « čelične » Margareth Tatcher, moguće očekivati  dvojnike torijevskog « narodnjaka » BoJo-a. Tim više što je proteklu 2019. godinu, protivno svim političkim prognozama neoliberalnih bigota, označio kolektivni neposluh, kako u EU, tako u svijetu. 





Kolektivni  neposluh i « globalno socijalno zatopljenje »

2019. narodni prosvjedi posvud su struktuirali odnose između država i civilnog društva. Diljem svijeta : od Hongkonga, Čilea, Indonezije, Irana, Iraka, Libanona, Alžira, Sudana, Francuske Španjolske, do Venezuele, Kolumbije, Bolivije, Nikaragve, Ekvadora, Urugvaja, Haitia i Hondurasa,  formirale su se karike globaliziranog lanca nezadovoljstva ; kako zbog nejednakosti, siromaštva i korupcije, tako zbog opresivnog partijarhata i države (demokratske ili autoritativne), ili radi ekološkog aktivizma zbog globalnog zatopljenja.

Planet se zagrijava u figurativnom smislu i doslovno. Iako smo daleko od ideje svjetske revolucije, još nam se udaljenijim čini dobrohotni slogan Stephena Hessela « pobunite se ». Pred nama je « tektonika socijalnih ploča » koja je uspaničila vlastodršce, otkako se socijalna groznica formirala u pokret koji jednako animira građanski neposluh po pitanju  javnih politika (ruralni razvoj, obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, itd.),  koliko nemoć država da liječe boljke planeta  (ekologija) ili nedostatno društveno priznanje osjetljivih socijalnih kategorija (prekarijat). Građani koji su izlašli na ulice, ili oni koji nisu – ali pokret podržavaju, zabrinuti su za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece. U njihovoj se borbi za zaštitu ljudskog dostojanstva nalaze klice mogućeg « svjetskog socijalnog proljeća » : nade ili beznađa, spontanog ili organiziranog, sa ili bez nasilja (Gaïdz Minassian). Kakogod, zajednički nazivnik svih socijalnih prosvjeda je fraktura između naroda i vlasti. Prosvjednici imaju osjećaj da su nečujni, nevidljivi i neshvaćeni, pa dvoje da li upotrijebiti više ili manje nasilja kako bi ih se konačno vidjelo, čulo i razumjelo. Što to pobunjene mase traže?





One, u prvom redu, u svim državama svijeta traže ponovno fokusiranje javne rasprave na  socijalnu problematiku (osim u Kataloniji preokupiranoj nacionalnim identitetom i nezavisnošću) – koju, međutim, ne treba pobrkati sa solidarnošću, što odražava svu kompleksnost lekture suvremenog svijeta i pobija aproksimativna i manihejska objašnjenja. U drugom redu, mase prosvjedima često žele delegitimirati vlastodršce, što je na zapadu tumačeno kao izraz krize demokracije, drugdje kao izraz krize autoritarizma, ali su svugdje ciljane države percipirane kao sustavi nesposobni odgovoriti na globalne izazove. Novi oblici političke mobilizacije koji prožimaju narodna bića inspiriraju nova rješenja: veću participaciju građana u donošenju odluka, glasovanje koje prelazi ekskluzivno nacionalnu razinu, nadilaženje načela participativne demokracije i  probijanje oklopa autoritativnih političkih režima.

Posljedice gubljenja medijatorske uloge politike

Iza popularnog naziva «globalno socijalno zatopljenje» krije se fenomen decentriranja politike kao kamena temeljca sustava međunarodnih odnosa. Gubljenjem medijatorske uloge, politika je ekonomiju i socijalu prepustila direktnom, eksplozivnom sučeljavanju, te dodatno degradirala odnose između vlasti i naroda. Zahvaljujući demonopolizaciji, politika više nije u središtu, nego na marži zbivanja. 

Istodobno, socijalni prosvjedni pokreti neuhvatljivog su oblika i izražavaju se na inovativan – različit način. Kako živimo u kaotičnom sustavu u kojem i minimalna odstupanja u unašanju podataka mogu dovesti do golemih razlika u rezultatima političke prognoze, bez daljnje multiplikacije socijalnih prosvjednih pokreta koja bi generirala pouzdanije značajke globalnog socijalnog trenda, nemoguće  je odgovoriti na ključno pitanje: hoće li i kada doći do konvergencije na svjetskoj razini između zona kolektivnog neposluha u 2019.? Naprotiv, ono što, zahvaljujući sistemskoj analitici, već danas možemo pouzdano ustvrditi, to je da aktualni nered-kaos u međunarodnim odnosima ima i organizacijske sposobnosti u smislu stimuliranja nepredviđenih susreta i time stvaranje novih društvenih formi/organizacija, odnosno potiče regeneraciju društvenih odnosa.

Iduće pitanje tiče se nečitljivosti socijalnih prosvjednih pokreta koji kontestiraju kredibilitet političke vlasti, ali jednom kada prosvjednici spuste transparente i njihov bijes splasne često ne znaju što im je činiti. Ili, čak kada i znaju, suvremene države nisu u stanju udovoljiti njihovim, sve izraženijim zahtjevima za regeneraciju političkih sustava. Stoga je veliko pitanje na koje bi nam 2020. trebala dati odgovor: hoće li pokreti kolektivnog neposluha samo povećati listu urušenih država, ili će stimulirati jačanje državnih represivnih aparata?

Pod pretekstom zaštite demokratskog poretka, francuska se vlada u 2019. odlučila za represiju. Uporno je inzistirala na provedbi nepopularnih odluka i na vlasti se održala tako što je neprestano posezala za represivnim aparatom, kojeg je iscrpila do iznemoglosti, u kojim uvjetima je došlo do odmjeravanja snage između prosvjedničkog i policijskog nasilja. Odatle, na europskoj sceni, vrlo aktualna rasprava oko političkog nasilja u demokraciji.

Političko nasilje u demokraciji

U kontekstu društvenih i političkih promjena poput ovog u kojem živimo, potrebno je dovesti u pitanje taksonomske razlike koje radikalno razdvajaju socijalu od politike, ekonomije i nasilja. U tom je smislu prikladan koncept «političnosti» koji omogućuje bolje razumijevanje političkog života demokratskih režima i, prije svega, promatranje načina na koji prisustvo prekarijata izaziva političku fleksiju unutar njih. 

Hannah Arendt koristila je pojmove «birokracija» i «vladavina Anonimnih» kako bi označila «najopresivniji» među «sistemima dominacije» i u njima našla jedan od uzroka za nasilje u suvremenim društvima. Zaista, sistemska priroda  dominacije «onemogućuje lokalizaciju odgovornosti i identifikaciju protivnika» (H. Arendt, Du mensonge à la violence, 1972.), kako to dokazuje analiza današnjih političkih režima. Budući da su mehanizmi gospodarske dominacije i socijalne isključenosti u okviru zakona i demokratske legitimnosti, danas je teško identificirati oponenta koji bi ih, u tom istom okviru, uspio osporiti. Pored toga, danas nema političke ideologije koja predviđa nametanje nasiljem. Dakle, novodobni «pobunjenici» i «razbijači» samo konstatiraju, poput prije njih oni «kvartovski» (za nemira u europskim predgrađima), da klasični načini političke mobilizacije (glasovanje, demonstracije, štrajkovi i sudjelovanje u kreiranju socijalnih politika) «ničemu ne služe». Evolucija demokratskih društava u posljednja tri desetljeća im ne proturječi. Koncept svenarodne «političnosti» primjenjuje se unutar demokratskog prostora, ali u okviru deprecijacije oblika participacije i mobilizacije koje su taj demokratski prostor izgradile. Odatle posebno napeta i teška situacija najizloženijih kategorija: pojedinaca koji su, kako bi ostvarili svoja građanska prava,  navedeni nasilno «provaljivati» u politički sustav nesposoban saslušati ih, čime riskiraju dodati politički razlog uzrocima svoje socijalne isključenosti. 

Teško je govoriti o nasilju unutar demokratskog prostora jer ono u njemu egzistira na kontradiktorni način. S jedne strane, svašta ulazi u pojam «nasilje» koji je, u osnovi, neodređen, što omogućava kvalificiranje nasilnim vrlo heterogene oblike djelovanja, od verbalne uvrede do fizičkog napada. S te točke gledišta, praktički je nemoguće govoriti o «nasilju» bez preciziranja datog značenja. Naprotiv, s druge strane, zapadni demokratski politički sustavi koriste riječ «nasilje» kao da je precizno definirana: sve što izlazi iz  demokratskog prostora smatra se nasilnim, a sve što je nasilno politički je isključivo. Dakle, u uvjetima socijalnih nejednakosti, diskriminacije, osiromašenja i neslaganja koji obilježavaju svakodnevni život brzorastućeg prekarijata zapadnih demokracija, riječ «nasilje» u praksi se koristi u diskvalifikaciji određenih načina djelovanja nezadovoljnika i, naravno, obrani postojećeg poretka. 

Policijsko nasilje u demokracijama

Obrana postojećeg demokratskog poretka opravdava policijsko nasilje kao produženu ruku političkog, fenomen koji je obilježilo 2019. i početak 2020. u «zemlji ljudskih prava» – Francuskoj. Početkom 2020.:  dostavljač Cédric Chouviat preminuo je od posljedica sukoba s policijom nakon banalne prometne kontrole u Parizu; snimljen je i policajac koji podmeće nogu i na tlo ruši prosvjednicu u Toulouseu, bez vidljivih razloga; snimljen je i drugi policajac koji je, iz LBD-a (prozvanog «oružje za izbijanje očiju), iz neposredne blizine, pucao u prosvjednika u Parizu; kao i studentica koja se na svom prozoru našla na meti policijskih projektila u Lyonu; itd. Početkom siječnja, objave tih šokantnih videa na društvenim mrežama, u razmaku od samo nekoliko dana, oživjele su raspravu o policijskom nasilju.

«Upotreba sile uvijek mora biti[…] proporcionalna i kontrolirana. Nikada pretjerana, još manje neopravdana. To je pitanje policijske časti i smisla policijske misije», požurio se podsjetiti francuski ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner, tijekom otvaranja «građanske konferencije» o odnosima policije i stanovništva, 11. siječnja. ove godine. «Zamijećena su i prokazana neprihvatljiva ponašanja» dodao je Emmanuel Macron, tražeći od vlade «jasne prijedloge za poboljšanje deontologije» policijskih trupa. Radilo se o rijetkoj kritici postupanja policije od strane garniture izvršne vlasti čiji opstanak na vlasti su osigurala upravo nesporna i sporna policijska postupanja (kriza Žutih prsluka). Stoga taj kritični stav nije trajao duže od vladina otpora prema sve učestalijim zahtjevima policajaca za povećanje plaće i poboljšanje uvjeta rada; dakle, odmah se rasplinuo. Upravo za trajanja «građanske konferencije» o odnosima policije i stanovništva, prosvjednici protiv mirovinske reforme su, nekim čudom (dojavom iz krugova državne sigurnosti?), saznali u kojem kazalištu se predsjednik Macron opušta petkom uvečer, pa su u to kazalište pokušali ući.  Njihovu navalu uspješno je odbio impozantan policijski dispozitiv. Šef države svejedno je bio prisiljen predstavu napustiti pod teškom policijskom pratnjom i zvižducima neprijateljski mu nastrojenih manifestanata. Dakle, policijsko je nasilje u funkciji produžene ruke političkog, slijepa ulica u kojoj će zaglaviti sve vlade demokratskih društava koje socijalnu frakturu misle liječiti represijom.

Komentari

komentar

You may also like