Mario Stefanov: Mir za Izrael i uništavanje arapskog svijeta

Izrael  traži mir, ali svoj mir

Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je pak, povijesnu rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su potpuno sigurni kao partneri“ i zauzeo mjesto pri samom vrhu ”top 10” izjava vrhunskog političkog idiotizma

Eliminacija svih izraelskih stvarnih i potencijalnih protivnika i istovremeno stvaranje jedinstvene arapske i sunitske fronte prema Iranu i njegovu  teokratskom režimu temelji su američke i izraelske  politike

Na njima počiva posljednjih  desetljeća suptilnom diplomatskom igrom i brutalnim međuarapskim ratovima  izgrađena nova bliskoistočna mirovna konstrukcija javno obznanjena  tkzv. „Abrahamskim sporazumom“ sklopljenim u rujnu ove godine  između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Nova mirovna konstrukcija pod američkim patronatom, kojoj se nedavno pridružio i Maroko nastala je kroz dugi i razarajući put – od američkih i savezničkih ratova protiv terorizma i brutalnog vojnog razaranja, okupacije i dekompozicije Iraka ,preko programiranih  revolucija tkzv. “arapskog proljeća„ do otvorene vojne intervencije protiv Libije i  prikrivene protiv Sirije, a potom raspirivanja  etničkih i sektaških ratova diljem  Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Dok je arapski svijet gorio u međusobnom krvavom  obračunu američka i izraelska politika strpljivo su  čekale  da se arapske snage otpora izraelskoj politici  međusobno oslabe i na kraju u agoniji međuarapskim ratovima  razbijenih nekada vojno moćnih arapskih država  prestanu predstavljati  bilo kakvu ugrozu za Izraelsku državu. Preludij tog  uistinu lucidnog i dobro razrađenog plana  bile su  krvave  tobože demokratske revolucije „arapskog proljeća“, a zapravo u svojoj biti  pobune islamističkih ekstremista, obavještajno i vojno podržane od strane politike SAD i europskih sila. Pod izlikom rušenja zlih diktatora i demokratizacije arapskih društava u prah i pepeo pretvarane su cijele države. Učinjeno je to svjesno i  namjerno, jer američka i saveznička politika imala je dovoljno obavještajnih kapaciteta i sposobnosti ukloniti diktatore koji su joj  smetali bez potrebe iniciranja etničkih i sektaških sukoba  i ratnih razaranja. Ali ne-trebalo je očito ne samo ukloniti  Gaddafia u Libiji  ili Assada u Siriji nego i potpuno razoriti arapske države koje su se otvoreno i uporno protivile izraelskoj politici. Sirija je čak,  krajnje drsko, svako pregovaranje s Izraelom uvjetovala vraćanjem u posjed od Izraela okupiranog Golana. Da ne bilo upitno tko je zapravo  stajao iza  pobuna tkzv. “arapskog proljeća“ pobrinuli su se svojim istupima sami čelnici SAD  i europskih sila pokušavajući pred svojom javnošću izgraditi mit o arapskim demokratskim pobunama kako bi opravdali svoju umiješanost.




Tako krajem ožujka 2011. godine, dok svjetske agencije izvješćuju o britanskim i francuskim zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu, diplomati  članica NATO-a i Arapske  lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton kao predvodnik intervencije  izjavljuje da međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama: “Pod različitim vladama, pod različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi, završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstvenim životom i da najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao”, kazala je Clinton. “Te ciljeve nije lako postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda”. Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: “Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je  treba reći Gaddafiu: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići!”.Katarski premijer Sheikh Hamad Bin Jabr al-Thani zagovara dostavu oružja pobunjenicima kojima je ono, uzgred rečeno, zajedno s britanskim SAS-ovcima i francuskim specijalnim postrojbama već dostavljeno.

Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je pak, povijesnu rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su potpuno sigurni kao partneri“ i zauzeo mjesto pri samom vrhu ”top 10” izjava vrhunskog političkog idiotizma.

No, u trenucima kada je Gaddafiev režim pada  i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu nad Libijom ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy izjavljuje da EU želi ponovo izgraditi odnose s Libijom, a da će njeno „čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u toj zemlji.“ Već početkom listopada britanski „Heritage Oil“ objavljuje da je za  samo 19,l5 milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim poljima „Sahara Oil Sevices“. Francuski „Liberasion“ objavljuje da su nove libijske vlasti  ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za francusku političku i vojnu potporu. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe hladno je potom izjavio da je „logično da zemlje koje su aktivno podržavale pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije“. Toliko o filantropiji  europskih i savezničkih američkih  moćnika i brizi za demokratski napredak arapskog svijeta .





Dakako političke elite SAD-a  i europskih sila  dobro  su znale da će prevladavajuća  snaga pobuna i političkih prevrata biti  ekstremni islamizam, ali su ih  ipak podržavali  svom raspoloživom  diplomatskom i vojnom silom uključujući  i djelovanje preko posredničkih država. U  nastali ratni kaos aktivno su  podrškom različitim ekstremnim islamističkim skupinama uključile zaljevske petromonarhije predvođene Saudijskom Arabijom  s jedne strane  i Turskom  i Katarom  s druge.  Sam tadašnji potpredsjednik  SAD-a Joe Biden, a današnji izabrani američki predsjednik  još 2014. godine na Harvardu za nastanak ISIL-a direktno je  optužio regionalne američke saveznike kazavši: „Turska, Saudijska Arabija, Katar, UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika na način da su slali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a”. Prozvani su žestoko prosvjedovali, a što su drugo i mogli? Ne valjda priznati da su to ranije svi zajedno dogovorili.

Turska nije vidjela racionalnog razloga da se  u situaciji kada njeni saveznici iz NATO-a ruše arapske države i cijeli bliskoistočni mirovni poredak ne uključi u igru i pokrene oživotvorenje svoje geopolitičke vizije obnove utjecaja na bliskoistočnim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo. Nastala je oštra regionalna konkurencija u otimanju za plijen na zgarištima uništenih arapskih državnih entiteta. Turska se u ostvarenju svojih ciljeva oslanjala na moćno Muslimansko bratstvo, a konkurencija pod vodstvom Saudijske Arabije na Al Qaedu i njene frakcije i novostvoreni ISIL  te bezbroj s njima povezanih islmističkih oružanih formacija različitih naziva. Cijeli taj kompleks  zapravo je skup  različitih  ekspozitura  po ciljevima jedinstvenog pokreta islamističkog ekstremizma  okupljen  u svojevrsni holding islamistickog  terora. Različiti nazivi ekstremnih  islamističkih skupina služili su samo zato da zapadne sile i njihove arapske posredničke države prikriju direkne veze s ISIL-om i Al-Qaedom. U tu svrhu,  kao nekada u Afganistanu, kada je islamistički ekstremizam korišten protiv sovjetske okupacije, stvorena je lažna paradigma  o dobrim  i lošim  islamistima,  koja je danas  u javnosti razotkrivena  kao prijevara u koju više nitko ne vjeruje, bajka o širenju demokracije na bliskoistočne prostore danas izaziva samo podsmijeh.

Sada posljednjim potezima Trumpove administracije jasno se  ukazuju  indicije da  beskrajni bliskoistočni ratovi u režiji SAD i najmoćnijih europskih država nisu služili samo osiguranju direktnih američkih  i europskih energetskih i ekonomskih interesa na Bliskom istoku nego su stvarali  potpuno novu bliskoistočnu geopolitičku arhitekturu koja je uništila sve izraelske protivnike i stvorila preduvjete za mir po mjeri Izraela. Uistinu on danas, nakon krvavih međuaraspkih obračuna  po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela, nikada nije bio sigurniji i moćniji iako nije  direktno sudjelovao u ratovima proteklog desetljeća. Slikovito rečeno nije morao ispaliti ni metka – učinili su to ovoga puta za njega Arapi sami sebi.

Dogodilo se upravo ono što su izraelski stratezi i željeli postići – mir pod svojim uvjetima.  Izvršena je disolucija svih arapskih država koje bi mogli biti prijetnja Izraelu i  lokalnim arapskim gospodarima i eksponentima američke i europske politike – Saudijskoj Arabiji i saveznicima iz GCC-a. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne paradržavne razdirane unutrašnjim sukobima i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine. U studiji „Strategija za Izrael tijekom 80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona, javno objavljenoj u Reviji palestinskih studija Israela Shahaka i u publikaciji „Kivunim“ uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu, navodi se da će se „Sirija raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska , a Druzi će također uspostaviti svoju državu…. Takvo stanje biti će jamstvo za mir i sigurnost u regiji za duže razdoblje, a taj cilj je već danas unutar našeg dosega“. Izraelski disident prof. Israel Shahak tvrdio je tada da je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete iznesena u Yinonovoj studiji postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine isticao je potpunu saukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.




Uostalom, dugodišnji šef izraelske vojne obavještajne službe, bivši načelnik stožera izraelske vojske i tadašnji izraelski ministar obrane Moshe Yaalon u izjavi za „National Public Radio“ sredinom 2015. godine potpuno otvoreno kaže: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se mijenjati… one su se već promijenile  jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više nije u mogućnosti ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije“. Prema Yaalonu dio arapskih država nemaju „realnu povijest“ nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-franscuskim sorazumom Sykes–Picot na ruševinama Osmanskog carstva. Egipat će uvijek ostati Egipat ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo njihovom kolapsu.“

Yaalon nije spomenuo, ali izrečeno se odnosi i na ostale države arapskog svijeta nastale u istom povijesnom trenutku i odlukama istih imperijalnih centara svjetske moći, pa  bi uz nabrojene trebao nestati i Libanon po scenariju građanskoga rata koji se vodio između 50-ak libanonskih vojski i milicija od 1975. do 1990. godine nakon čega Libanon više nikada nije mogao biti funkcionalna država.

Od samog početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima Izrael može parirati samo ukoliko iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama uporno činili. Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike, izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile  i američkog i europskog utjecaja na arapske države i odnose moći na Bliskom istoku danas je stvorena situacija u kojoj se neporecivo može zaključiti da je Izrael nikad bliže ostvarenju svojih temeljnih strateških ciljeva. Izrael je jednostavno rečeno tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu  ili je njihova vojna  moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestale su Irak i Sirija kakve su nekad bile kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njen opstanak. Sirija rastrgana ratom i podijeljeni Irak više to nisu u mogućnosti.

Izrael, koliko god bio moćan, uvijek je bio svjestan da ne može beskrajno ratovati. Uostalom i po definiciji rat je samo sredstvo postizanja mira po mjeri pobjednika. Izrael je umoran od ratovanja i uistinu  treba mir, ali, dakako, onakav koji će sačuvati sve pozicije koje je Izrael ratujući i pregovarajući proteklih desetljeća osigurao za sebe na regionalnoj geopolitičkoj karti. Dugotrajno ratovanje Izraela od davne 1948. godine, kada su mu dan nakon njegova proglašenja državom sve arapske države proglasile rat, imalo je svoje pozitivne učinke jer je osiguravalo unutarnju koheziju, a na vanjskom planu se geopolitička pozicija  nije gradila prebrzo nego postupno i promišljeno. Teritoriji koje je Izrael stekao ratom u tom dugom razdoblju pod njegovom su stvarnom  vlašću već desetljećima, a faktički čin držanja teritorija odnosno pune kontrole nad teritorijem i stanovništvom vremenom stječe pravne atribute. Posebice ako stvarni vlasnici, kao što je Sirija, u slučaju okupiranog Golana hodaju po tankoj crti između državnopravnog opstanka i nestanka kao subjekta međunarodnog prava. Bez Sirije nema ni sirijskog Golana, on postaje izraelski Golan.

Loša strana tako dugotrajnog ratovanja i izgradnje državnog statusa i geopolitičke situacije je neizbježni zamor i povećanje rizika pojedinačnih ali bolnih poraza koji raste s brojem ratova koji se vode. Ne možete voditi deset ratova uzastopno i u svakome pobijediti. Sama statistika kazuje da su u takvoj situaciji porazi neizbježni, a u ekstremnom nastavku i sve vjerojatniji kolaps cijele geopolitičke strategije što su na svojoj koži osjetili i Napoleon i Hitler. Pored toga u dugotrajnom sukobu postupno slabi unutarnja kohezija  i moral, pa i samog političkog vrha. Tako su danas postali  po svom socijalnom habitusu neusporedivi nekadašnji izraelski čelnici kao što su bili David Ben-Gurion, Golda Meir  ili Yitzhak Rabin s izraelskim čelnicima  posljednjih godina  koji su neprestano na rubu korupcijskih i seksualnih skandala.

Izrael uistinu želi mir s Arapima, ali uz očuvanje stečenih pozicija ili uz minimalne ustupke. Počelo je mirovnim sporazumima s Egiptom i Jordanom u američkoj režiji, nastavlja se danas novim Pax Americana oličenim u „Abrahamskom sporazumu“ i njegovim širenjem na sve više arapskih država. Arapski protivnici mira s Izraelom su nestali u ratnom kaosu, a Palestinci se jednostavno ignoriraju i posredno im se šalju signali da je njihova država zapravo Jordan. Takvom statusu i sami su pridonijeli svojim unutarnjim podjelama i prepuštanjem dijela vodstva Hamasu direktno uvezanim s Iranom.

Iako kazba arapskih prijestolnica kipti od bijesa arapski vladari priklanjaju se miru s Izraelom pod američkim pokroviteljstvom pokušavajući se izboriti za što čvršće veze sa SAD i Zapadom.

No nije problem u stvaranju mira  i mirovnog poretka  koji bi iz njega trebao izrasti nego u načinu na koji je ostvaren i njegovim posljedicama za stanovništvo arapskog svijeta koje je uvučeno u beskrajne krvave ratove kojima se ne vidi kraja. Američku i elitu europskih sila kao kreatora takvog mira ne zabrinjava činjenica da je on duboko u sjeni ratnog plamena koji i i dalje gori punom silinom i u kojem su gotovo istrijebljeni bliskoistočni kršćani. Samo u Iraku ih je za vladavine zlog diktatora Saddama živjelo preko milijuna, a sada ih u novom, tobože demokratskom Iraku ima jedva 300 tisuća. To je samo jedno od zlodjela bliskoistočnih islamističkih ekstremista iskorištenih za stvaranje mira po mjeri Izreala, koji nastavljaju divljati Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom dok se SAD i europski saveznici tobože protiv njih bore.

Tako je, čini se, nakadašnja deviza mirovnih pregovaranja Izraela s Arapima – teritorij za mir zamijenjena devizom – islamistički ekstremizam za mir.

Arapski svijet je u režiji SAD-a, europskih sila i zaljevskih petromonarhija korištenjem islamističkog  ekstremizma doveden u lažni osjećaj  da se zbivaju važne  promjene koje ce ga učiniti  moćnijim, dok u stvarnosti postaje sve slabiji  i objektivno nikada nije bio slabiji dok Izrael grabi i teritorij i mir za sebe, a male bogate zaljevske monarhije i Saudijska Arabija pokušavaju se nametnuti  kao predvodnici milijuna Arapa. Objektivno gledano, nakon onoga što su sami sebi posljednjih desetljeća učinili i nastavljaju uporno činiti Izrael nikada nije bio sigurniji i bliži miru po svojoj mjeri.

Rezultat će biti nove podjele arapskog svijeta i stvaranje uvjeta za nove sukobe. Mir stvoren pod okriljem prljavog rata koji se nastavlja teško može biti temelj budućeg mirovnog poretka.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like