U Perzijskom zaljevu, ispred iračke obale, nastala je prava tankerska gužva: 30-ak tankera klase VLCC (jednih od najvećih koji uopće postoje, dužine 330 m; veći su jedino oni najnoviji, klase ULCC i čija dužina iznosi 415 m) čeka svoj red na ukrcaj nafte, a svaki dan „praznog hoda“ vlasnike košta najmanje 75 tisuća dolara. Za predodžbu o kojim se iznosima radi, spomenimo kako ti tankeri ispred terminala južnog iračkog grada Basre čekaju već nekoliko tjedana.
O tome nešto više u donjem dijelu teksta, a sada se osvrnimo na tržišne pretpostavke o kojima sve i ovisi.
Naftno tržište s nestrpljenjem iščekuje sastanak najvećih zemalja proizvođača nafte u katarskoj Dohi, 17. travnja, glede eventualnog postizanja dogovora o zamrzavanju proizvodnje nafte na sječanjskoj razini, o čemu će najviše i ovisiti njezina cijena do kraja tekuće godine (preciznije, njezino povišenje).
Najveću nepoznanicu predstavlja pozicija Irana čiji dužnosnici daju prilično nejasna, pa i kontradiktorna priopćenja vezano za sudjelovanje na tom samitu. Iranski ministar za naftu sada je izjavio kako će doći na sastanak u Dohu ali je nejasno što će tamo raditi, budući je više puta izjavljivao kako Iran neće zamrznuti proizvodnju sve dok ne povrati svoj bivši udio na tržištu koji je imao prije pooštravanja međunarodnih sankcija 2008. g. S druge strane, nije potpuno jasna niti pozicija Saudijske Arabije ukoliko se Iran odbije pridružiti ostalim zemljama u postizanju dogovora.
Bilo kako bilo, tržište je već reagiralo na najnovije izvješće američkog Ministarstva energetike (EIA), o produljenju pada proizvodnje nafte u SAD-u te su cijene nafte skočile: burzovni indeksi naftnih sorti Brent i WTI tjedan su završile porastom većim od 5 posto. „Futures Prices“ (FP) sorte Brent za lipanjske isporuke, na Međunarodnoj burzi (ICE) porasle su za 5,9 posto, do 41,79 dolara po barelu. Na robnoj burzi u New Yorku „FP“ sorte WTI za svibanjske isporuke porasla je za 6,3 posto i završila na razini 39,72 dolara za barel.
Grafika: Sniženje proizvodnje nafte u SAD-u
Info: EIA
Tankeri čekaju u redu ispred iračke obale
Spomenuta gužva mega-tankera ispred obale Iraka izaziva priličnu pozornost. Proizvodnja iračke nafte postojano raste, a prema izvješću iz mjeseca ožujka izvoz je porastao do 3,26 milijuna barela dnevno (za usporedbu, u 2010. g. iznosio je 2,5 milijuna barela). Osim toga, Basra je jedna od malobrojnih svjetskih naftnih luka u koje mogu uplovljavati tankeri klase VLCC.
Također je znakovita informacija prema kojoj je, u svega nekoliko mjeseci, najam tankera VLCC porastao dvostruko (sa 37 tisuća dolara, na 74 tisuće dolara dnevno), što ukazuje na sljedeće: realni rast potražnje za naftom; kao i nastavak kineskog korištenja tankera za skladištenje ugljikovodika.
Irak se, poput Irana, također opire zamrzavanju dnevne proizvodnje nafte koje se planira dogovoriti na spomenutom samitu u Dohi. Ta je zemlja devastirana ratom i još uvjek ne nadzire svoje ukupne proizvodne energetske potencijale, a već godinama vodi oštre sporove i s kurdskom autonomijom na sjeveru zemlje glede iskorištavanja tamošnjih golemih naftnih pričuva i uvjeta njihovog izvoza.
Iran o zamrzavanju proizvodnje nafte
Što se tiče Irana, on je puno jasnije definirao svoje planove o naftnoj proizvodnji. Teheran je nastoji povisiti do razine od 4 milijuna barela dnevno, što želi dosegnuti do ožujka 2017. g. Drugim riječima, Iran za manje od godinu dana želi povisiti proizvodnju za čak 800 tisuća barela dnevno. Kako bismo shvatili o kolikom je iznosu riječ, usporedimo, kako se tu radi o izbacivanju na naftno tržište čitavog jednog „Katara nafte“ (njegove ukupne dnevne proizvodnje).
Iran se zapravo ne natječe za nova tržišta već se jedino nastoji vratiti na ona koja je imao u vrijeme prije uvođenja međunarodnih sankcija, i u tome se sastoji sav njegov otpor zamrzavanju proizvodnje. Planiranu proizvodnju od 4 milijuna barela Iran je imao još 2008. g. (do pooštravanja sankcija), a od tada su njegova priozvodnja i izvoz padali brzom dinamikom (sve do 2012. g. Iran je uspjevao zadržati poziciju drugog proizvođača unutar naftnog kartela OPEC, nakon čega ga je pretekao Irak).
Međutim, prema procjenama Međunarodne agencije za energetiku (IEA), ambicije Teherana nisu realne jer su, nakon dugogodišnjih sankcija, aktivi iranske naftne industrije dosegnuli kritični maksimum i potrebne su goleme investicije u energetski sektor. A zapadne tvrtke koje iskazuju veliki interes za Iran, pregovaraju vrlo sporo, bojeći se uvođenja novih sankcija zbog, primjerice, iranskog programa razvoja balističkih raketa. IEA zato ocjenjuje, kako će Iran povišenje dnevne proizvodnje za 800 tisuća barela dosegnuti tek 2020.-2021. g.
Međutim, neovisno o prognozama IEA, Iran danas već proizvodi 3,2 milijuna barela, a izvozi oko 2 milijuna, pričemu dinamika rasta izvoza ostavlja bez daha: od 1. ožujka 2016. g., svega za jedan mjesec, taj je pokazatelj porastao za 250 tisuća barela dnevno (u usporedbi s OPEC-om, koji je u tom razdoblju proizveo nafte više svega za 64 tisuće barela dnevno!).
Međutim, Iran ima još jedan problem, a tiče se tendencije k iscrpljivanju zaliha u postojećim nalazištima, na kojima se iranske ambicije ne mogu zasnivati. Dakle, potrebna su ulaganja u nova naftonosna polja i nove tehnologije. A u složenim geopolitičkim uvjetima kao i pri niskim cijenama nafte, Iran će to teško ostvariti. Dakle, prilično zatvoren krug jer se, primjerice, duže zadržavanje cijena na niskoj razini i Iranu obija o glavu jer odbija investitore zbog neizvjesnosti oko profita i nepovoljnih uvjeta kreditiranja.
Još u kolovozu 2015. g., rukovoditelj odjela strateškog planiranja iranskog Ministarstva za naftu Said Kavampur, primjetio je kako potreba za investicijama u naftni sektor iznosi između 100, do čak 500 milijardi dolara u sljedećih 5 godina, te da taj sektor ima teškoće u osiguranju financijskih sredstava za planirane projekte. Također i sada, nakon ukidanja sankcija u sječnju o.g.
Stvar pogoršava i važeće iransko zakonodavstvo o poslovanju inozemnih tvrtki u naftnom sektoru, koje je vrlo strogo i ne pridonosi privlačenju inozemnog kapitala. S tim u svezi predsjednik Rohani i nova vlada započeli su proces reforme tih zakona. Tako je predložena i varijanta naftnog ugovora Irana (Iran Petroleum Contract, IPC), koji omogućuje stranim tvrtkama ostvarivanje prava na određeni udio u iranskim naftnim i plinskim nalazištima, na rok 20-25 godina. Neki od tih elemenata bit će razmatrani na teheranskoj konferenciji koja će se održati 27.-28. studenog ove godine. Iran sada očekuje, kako će do ožujka 2017. g. privući između 10 i 15 milijardi dolara po predloženom modelu, izjavio je zamjenik ministra za naftu D. Javadi (a što je ipak relativno mali iznos s obzirom na rečenu potrebu, op. ZM.).
Još je jedan element o kojem izvješćuju analitičari vrlo bitan. Radi se o tome, da Iran od 2 milijuna barela nafte koje dnevno izvozi, čak 1,75 milijun barela prodaje po sniženim cijenama od svega 17-25 dolara, čime je ona prosječno niža za čak 10 posto od tržišne cijene.
Takvim aktivnostima Iran možda i presudno utječe na cijenu nafte ali i na kretanje tečaja valuta, iako nikako nije i jedini. Na pad cijena nafte jednako negativno je utjecao i egoizam pojedinih država-proizvođača koje su težile pobjedi na tržištu, a izgubile sve (sjetimo se samo upornog zadržavanja visoke proizvodnje od strane S. Arabije i nakon jasnih signala o padu potražnje za naftom i upozorenja što sve može prouzročiti njezina nerazumna proizvodnja). Na pad cijena utjecala je i američka revolucija u proizvodnji nafte iz škriljevca (Amerikanci već najavljuju ponovno povećanje te proizvodnje kada cijena nafte premaši 40 dolara za barel!), kao i razni drugi čimbenici.
Svi oni i dalje omogućuju tendenciju održavanja niskih cijena nafte, a što je i uvjetovalo inicijativu Saudijske Arabije, Rusije, Katara i Venecuele iz 16. veljače, za organiziranje samita u Dohi. Za sada potporu zamrzavanju proizvodnje, osim spomenutih država, daju i Ekvador, Alžir, Nigerija, Oman, Kuvajt i UAE. Izvan su Iran i Irak, kao i Libija koja ionako ima velikih poteškoća s nedavnim produljenjem sankcija VS UN-a zbog šverca svoje nafte.
A budući da je gotovo sigurno kako se Iran neće priključiti dogovoru o zamrzavanju proizvodnje, Saudijci odbacuju i svoje obveze u svezi istog (vidi poveznicu). Zbog toga je možda i realnije kazati kako sastanak u Dohi neće iznaći lijek za ozdravljenje naftnog tržišta, već jedino omogućiti produljenje terapije da ne dođe do pogoršavanja njegove bolesti.
Vezani sadržaj: Promjena cijena nafte za mjesec svibanj.
0 komentara