U tri nastavka objavljujemo članak o ideologiji Milana Šufflaya, jednog od ključnih hrvatskih međuratnih intelektualaca i nacionalista. Šufflay je rođen 9. 11. 1879. u Lepoglavi u obitelji sitnog plemstva. Njegov predak Matija Šufflay je 1675. od cara Leopolda I. dobio plemićki status, a obitelj je bila poznata kao Šufflay od Otruševca. Šufflay završava studij povijesnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a za vrijeme studija je naučio njemački, engleski, francuski, talijanski, mađarski, sve slavenske jezike, latinski, starogrčki i srednjogrčki, a idućih godina albanski, novogrčki, hebrejski i sanskrt. Čuveni povjesničar Tadija Smičiklas držao je da je Milan Šufflay njegov najbolji student. Doktorsku je disertaciju naslova “Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075.-1180.)” obranio s 22 godine. Za vrijeme Austro-Ugarske povezan je s unionistima te je bio prijatelj bana Raucha. Promjenom vlasti 1918. oduzeta mu je katedra na Sveučilištu u Zagrebu. U znanosti će se kasnije Šufflay afirmirati kao jedan od vodećih svjetskih albanologa, a napisao je i prvi hrvatski SF roman “Na Pacifiku god. 2255” pod pseudonimom Eamon O’Leigh. Godine 1920. uhićen je zbog veza s frankovačkim Hrvatskim komitetom, na čijem je čelu bio Ivica Frank, te je osuđen na kaznu zatvora od 42 mjeseca zbog protudržavnog djelovanja, pri čemu je odslužio polovicu kazne. Šufflay u Kraljevini SHS djeluje kao istaknuti član Hrvatske stranke prava te će biti njen kandidat na izborima za Narodnu skupštinu 1925. Ubijen je u Zagrebu, u veljači 1931., za vrijeme diktature kralja Aleksandra. Povodom Šufflayeva ubojstva Albert Einstein i Heinrich Mann potpisali su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu.
U posljednjem desetljeću XIX. stoljeća počinje odbacivanje liberalizma, materijalizma, univerzalizma, vjere u napredak i razum, pozitivizma i sl. Razum, koji je bio na pijedestalu, sve više zamjenjuju subjektivizam, vitalizam i antiuniverzalizam, a nasuprot individualizmu glorificiraju se kolektivizam i organski poredak. Povjesničar Stanley G. Payne taj proces naziva „kulturalnom transformacijom fin de sièclea”.[1] Jedan od predvodnika nove struje, Friedrich Nietzsche, pozvao je na „prevrednovanje svih vrijednosti”.[2] „Stare” ideje prosvjetiteljstva i modernosti nisu odbačene, ali usporedno s njima teče spomenuti proces. Zato Zeev Sternhell govori o dvije modernosti, koje su jedna drugoj suprotstavljene. Prva je modernost prosvjetiteljska, a druga antiprosvjetiteljska. Sternhell prati antiprosvjetiteljsku tradiciju od Giambattiste Vica preko Johanna Gottfrieda Herdera pa do antiprosvjetiteljskih intelektualaca kraja XIX. stoljeća i međuraća.[3] Potonji, u koje spadaju Charles Maurras, George Sorel, Maurice Barrès, Henri Bergson, Oswald Spengler, Friedrich Nietzsche i drugi, važni su za razumijevanje ideoloških pogleda Milana Šufflaya. Oni će kritizirati vjeru u napredak, pozitivizam, modernu civilizaciju, materijalizam i gubitak/marginaliziranje spiritualnih vrijednosti te će većinom prihvatiti socijaldarvinizam.[4]
U međuratnom se razdoblju, riječima Tomislava Sunića, događa „konzervativna intelektualna revolucija” koju se naziva i „organskom revolucijom”. Intelektualci koji su sudjelovali u konzervativnoj revoluciji bili su protuliberalni jer napadaju liberalni koncept pojedinca i „mehanički” koncept društva, zagovarajući iskonsko, organsko društvo u kojem je kolektivitet iznad pojedinca. Također su bili izrazito protusocijalistički usmjereni.[5]
Strojevi porobljavaju čovjeka
Šufflay se ne poziva na sve spomenute autore, ali su neke od njegovih ideja bliske tim autorima i antiprosvjetiteljskoj tradiciji. On će u svojim tekstovima iz antimoderne, antiprosvjetiteljske pozicije kritizirati moderni svijet, pozitivizam, industrijalizaciju, individualizam i gradsku civilizaciju te zagovarati povratak srednjovjekovlju i „iskonu”, kao i vitalizam. U prvom je redu to vidljivo u njegovim objavljenim recenzijama radova stranih intelektualaca koji su pisali o ovim temama te u drugim Šufflayevim člancima objavljivanim u raznim novinama i časopisima. „Znanost učinila je ljude bez dvojbe jačima. Zašto ih nije učinila sretnijima?! Devetnaesto stoljeće, taj raj znanstvenih luđaka, tvrdilo je da će to uslijediti. I ovo XIX. stoljeće svršilo se 1. kolovozom 1914.”, napisat će Šufflay kritizirajući vjeru u progres i scijentizam.[6] Znanost je, smatra on, povećala „ljudsku kontrolu nad prirodom”, ali nije povećala blagostanje čovječanstva. To bi nastupilo da su ljudi „racijonalna bića. Nu uistinu oni su puni strasti i pranagona”.[7] Šufflay u (pre)brzom znanstvenom napretku vidi veliku opasnost jer iracionalna ljudska bića nisu etički osvijestila što znanstveni napredak znači i što sve može proizvesti. Znanstveni napredak bez usporednoga etičkog napretka uzrokovao je i omogućio veliku sofisticiranu klaonicu Prvoga svjetskog rata. Šufflay zaključuje da je potrebna „ravnoteža između znanstvene spreme ljudi i njihove umne i moralne spreme. Ali tehnički progres neprispodobivo je brži od etičkog progresa. I zato nema nade”.[8] Šufflay je smatrao da su čovjeka porobili strojevi – „demonskim svojim progresom od bijelca učiniše svog roba”.[9]
Zapad propada, dolazi azijska hegemonija
Oswald Spengler u svojoj utjecajnoj knjizi Propast Zapada (Der Untergang des Abendlandes) iznosi vlastitu viziju cikličke povijesti. Spengler uspostavlja analogiju između kulture i organizma. Prema njegovu mišljenju, svaka kultura, a tijekom povijesti ih je identificirao osam, ima periode razvoja, vrhunca i neizbježnoga propadanja ili, kako ih Spengler označuje: proljeće, ljeto, jesen i zimu. Svaka od osam kultura njeguje distinktivni „duh” s posebnim karakteristikama koje se očituju u kulturi. Dakle, ne postoji „čovječanstvo”, koje je za Spenglera „zoološki koncept ili prazna fraza”, i univerzalna povijest. „Duh” zapadne civilizacije je „faustovski”. Faustovska je civilizacija, zaključuje Spengler, ušla u „zimu”, odnosno nazadovanje (kultura se pretvorila u civilizaciju), nakon čega će uslijediti i propast. Europa je ušla u zimu nakon industrijske revolucije, kada se ruše stari, tradicionalni oblici života, a umjesto nje dolazi liberalno-demokratska ideologija.[10] Spenglerova je knjiga bila izrazito utjecajna, a Šufflay će ju prikazati 1929. godine. On se slaže s temeljnom Spenglerovom postavkom te ga naziva „žrecom zapada”. Smatra da Spengler ima pravo što se tiče dekadencije zapadne civilizacije.[11] Nijedna europska država, osim Velike Britanije, prema Šufflayu, nije „država prvog reda”, a politika europskih država prema Sovjetskom Savezu gurnula ga je Aziji. Šufflay predviđa da će uskoro azijska hegemonija zamijeniti američku. Zato se cijeli Zapad treba okupiti oko anglo-američkoga bloka, koji je „jezgra spasa”.[12] Moguće je da Šufflay hrvatsku javnost upoznaje sa Spenglerovim idejama, ili samo želi utjecati na članove Hrvatske stranke prava (HSP) s obzirom na to je tekst objavljen u stranačkom glasilu.
Šufflay i “novo srednjovjekovlje”; glorifikacija sela i prijezir prema gradskoj civilizaciji
Šufflay ne ostaje samo na kritici industrijaliziranoga Zapada. Kako ističe Kravar, antimodernisti se zalažu za svijet koji je suprotstavljen moderni. To su većinom navodni, idilični „protusvjetovi” koji su postojali prije moderne.[13] Riječ je, kaže Kravar, o svojevrsnom mitu o zlatnom dobu koje je nekoć navodno postojalo, a koje je, prema antiprosvjetiteljskoj tradiciji, izgubljeno kad je moderni svijet atomizirao čovjeka i razrušio srednjovjekovni organski poredak. Tada je nastao materijalistički antiduhovni pojedinac.[14] Šufflay rješenje vidi u novom, „četvrtom dobu” – „novom srednjovjekovlju”. Sintagma je to koju koristi poznati filozof Nikolaj A. Berdjajev u istoimenoj knjizi Novo srednjovjekovlje iz 1924. godine. Berdjajev iznosi ideje koje imaju zapanjujuću sličnost sa Šufflayevima. On smatra da se događa dehumanizacija čovjeka, koji postaje „slika i prilika stroja”. Slično kao i Šufflay, smatra da je čovjekom zavladao stroj.[15] Berdjajev, kao i Šufflay, nije eo ipso protiv nove tehnologije, nego smatra da ljudska svijest nije dovoljno razvijena da bi njome upravljala. U „novom srednjovjekovlju” čovjek će postati duhovan i shvatiti tehniku kao duhovno pitanje, pošto je to novo/staro doba obilježeno etičnošću i religioznošću ljudi.[16] Berdjajev u Novom srednjovjekovlju iznosi i druge ideje slične Šufflayevima, pa tako oštro kritizira „individualističku civilizaciju XIX. vijeka s njenom demokracijom, s njenim materijalizmom, s njenom tehnikom, s javnim mnijenjem, štampom, burzom i parlamentom”. Ta je „bezbožna i licemjerna civilizacija”, pisao je Berdjajev, „porodila svjetski rat”.[17]
Šufflay korijen modernih problema vidi u uništavanju sela i brzoj industrijalizaciji, za njega je “jedina istinski vitalna industrija (…) obrađivanje polja”.[18] Industrijalizacija i urbanizacija uništavaju selo pa se stvaraju „robovi mašina koji otkinuti od spoja s majčicom zemljom [kurziv dodao T. K.], predstavljaju čardak ni na Nebu ni na Zemlji”, a potvrđuje se „da je jedino prava i zdrava industrija baš obrađivanje polja”.[19] Ipak, Šufflay je svjestan da se kotač povijesti ne može zaustaviti, zbog čega je potrebno poduzeti mjere za zaštitu sela i seljaka. Seljački su narodi u prednosti jer mogu „regulirati bujanje industrije i urbanizacije”, što je njihova „životna snaga”. Šufflay, kao i Spengler, prezire gradsku civilizaciju i kozmopolitizam, a korištena fraza o „organskom spoju s majčicom zemljom” govori o upućenosti u diskurs Spengleru sličnih intelektualaca koji su glorificirali selo i srednjovjekovnu organsku povezanost čovjeka sa zemljom. Za Šufflaya su veliki gradovi „prazne posude izdahle duše, u koje se lagano gnijezdi čovječanstvo bez historije”, odnosno stanovništvo bez „korijena” i povezanosti sa zemljom, svojom kulturom, poviješću i civilizacijom.[20]
Antimodernistička dihotomija organsko – mehaničko i samoniklo – načinjeno predstavljena je u Šufflayevu rezoniranju, kao i u Spenglerovu.[21] Grad je tako obilježje umjetne, mehaničke, neorganske civilizacije, nasuprot organskom selu, koje se uništava. Zato je rješenje nedaća u povratku svijetu koji je predstavljao organsko. Rješenje je „novo srednjovjekovlje”, odnosno povratak srednjovjekovnim vrijednostima (čast, viteštvo, duhovnost itd.) i organskom poretku. Šufflay smatra da Prvi svjetski rat obilježava početak „goleme mutacije”, odnosno početak sloma materijalističkoga svjetonazora. Njegov opis „novoga doba” u članku iz 1929. sličan je Berdjajevljevu:
„Stojimo na pragu novog, s historijskog gledišta četvrtog doba, pred novim i golemim izdanjem prošlog ‘srednjeg vijeka’, u koje će i opet jedamput etičkim vrednotama biti posvećena veća pažnja, u kojem će ljudima i opet svijetliti svjetlo drugog svijeta, kako je ono počelo svijetliti na koncu starog Rimskog Carstva. Za ovo svjetlo bornirani moderni materijalizam nije imao ćutila, pak je čitavoj velikoj periodi evropske povijesti, kojom je pokretala religija i Crkva, dao ime ‘vijek tame’![22] U religiji je sadržana svemirska tajna, refleks čitavog jednog kosmosa, koji nije materijalan i ćutilima pristupačan, teleološki faktor, usađen u besmrtnu klicu Života [kurziv dodao T. K.], a ne u jednodnevni mozak životnih postaja. U religiji leži najveće znanje uzdužnog i poprečnog reza ljudskog roda i bitni uvjet za pravu sreću svakog pojedinca.”[23]
Novo doba, koje će nastupiti nakon spenglerovske propasti Zapada, „poput divne mahovine pokrit će bogobojazni seljački sloj, tražitelj Boga, graditelj doma i općine, promicatelj ritmičkog, sunčanog rada i nositelj punog sklada između tehnike i etike, mozga i jajeta”.[24] Nostalgija za srednjim vijekom očituje se i u Šufflayevu glorificiranju srednjovjekovnoga viteškog etosa. Srednjovjekovnoga viteza Bayarda navest će kao primjer vrlina „vijeka tame”, koje su podrazumijevale požrtvovnost, čast i stegu. Bayard je, piše Šufflay, bio čovjek „bez straha i ljage”, heroj i „nositelj svih vrlina koje u svako doba označuju pravog gentlemana”.[25] Bayardu suprotstavlja nadolazeću renesansu, koja je slična modernoj dekadenciji i materijalizmu. Bayard se pojavio „kada su, u praskozorju renaissancea, lakajske duše i samoživi oportuniste stali već obilno da se rugaju vjeri, požrtvovnosti, hrabrosti i svijesti dužnosti viteštva”.[26] Srednji je vijek, kaže Šufflay, stvorio cehove, viteške redove, religioznost, žrtvovanje za ideale, poštovanje ženskoga spola, viteško poimanje časti, dužnosti, lojalnosti i hrabrosti. Navedeno je dovoljno, iako je srednji vijek stvorio i mnogo više od toga, da vijek tame bude „svijetao višak prema današnjoj moralnoj tami”. Međutim, „materijalistički mudraci” to ne mogu spoznati jer se to ne može „mjeriti aparatima i ne djeluje na fotografsku ploču”.[27]
Šufflay o snazi vjere
Šufflay je u dva navoda riječ život napisao velikim slovom, usput tvrdeći da se u vjeri nalazi „silna kinetička snaga prošlosti”.[28] U drugom će se članku pozvati na koncept filozofa vitalizma Henrija Bergsona elan vital (životni elan) te je upravo riječ „Život” referenca na Bergsona. Antiracionalistički vitalizam jedno je od obilježja antiprosvjetiteljske tradicije i antimodernizma. Antiprosvjetiteljski mislilac Gustave Le Bon tvrdio je da su se „ne razumom, već najčešće protiv razuma stvorili osjećaji kao čast, samoprijegor, vjera, ljubav prema slavi i domovini, koji su dosad bili veliki pokretači svih civilizacija”.[29] Čini se da Šufflay glorificira katoličku vjeru i stari poredak ne toliko zato što su oni istiniti, nego stoga što doprinose „Životu”, odnosno zato što je vjera „kinetična snaga”. Henri Bergson govorio je u djelu Stvaralačka evolucija (L’Évolution créatrice) iz 1907. o životnom elanu, tj. životnom instinktu, kao izvoru kreativnosti.[30] „Dok se inteligencija ophodi spram svih stvari mehanički, instinkt postupa, ako možemo tako reći, organski”, napisat će Bergson izražavajući antimodernističku dihotomiju organsko – mehaničko. Naravno da je u toj dihotomiji organsko superiorno i ono što ima „snagu” jer „inteligenciju karakterizira prirodno nerazumijevanje života”.[31] On daje prednost intuiciji/instinktu pred analitičkim,[32] racionalnim mišljenjem te suprotstavlja nepredvidljivu spontanost znanstvenom determinizmu. Povijest se, prema Bergsonu, razvija potpuno nepredvidljivo i neočekivano, što je smatrao i Šufflay, koji je odbacivao zakonitosti povijesnoga razvoja. Šufflay će napisati da je nemoguće ustanoviti zakonitosti povijesnoga razvoja. Smatrao je da se „historija ne ponavlja točno. Tok njezin organički je rast. Uvjetuju ga poglavito krv i zemlja, vis a tergo ili životni elan, pa klima i plastika tla”.[33]
I drugi antiprosvjetiteljski mislioci međuratne generacije i kasnoga XIX. stoljeća zagovaraju vitalizam te je za njih religija korisna zbog pragmatičnih razloga, a ne sama po sebi. Ona nema inherentnu vrijednost. Spengler je pak racionalizmu prosvjetiteljstva suprotstavljao „religijsku kreativnost” povezanu s instinktima te s povezanošću pojedinca i zajednice. Religija i vjera bile su korisne i poželjne jer su dio iskonske tradicije. Mjerilo više nije Bog, nego vitalnost.[34] Da je riječ o vitalističkom novom dobu dokazuje Šufflayeva eksplikacija „četvrtoga doba” u drugom članku, u kojem kaže da početak novoga doba obilježava „okret prema ispitivanju nedovoljno poznatih, dakle okultnih sila”.[35] Novo doba pripremit će „stvaralačka klica hipnotičkom snagom”. U novom će dobu duhovnost imati veću vrijednost.[36] Šufflay objašnjava da se „bijela znanost pomalo posvema odvraća od borniranog materijalizma i priklanja vitalističkom stanovištu tj. tezi da u Životu rade sile, koje nisu od ovog, materijalnog svijeta. Život izgleda meni poput iskre, u kojoj se sastaju dva kozmosa”.[37] Šufflay ne zagovara univerzalističko kršćanstvo jer je ono jedino „ispravno”. On čak iskazuje divljenje spram duhovne indijske filozofije. Moral vjerojatno za njega nije univerzalan, nego kulturno uvjetovan, što je tipičan stav dijela antiprosvjetiteljskih intelektualaca. Spengler će također reći da postoji onoliko različitih moralnosti koliko ima kultura te za njega ne postoje univerzalna kultura i univerzalna istina.[38]
Istočnjački kolektivizam je poželjan
Štoviše, Šufflay Zapadu suprotstavlja Istok, koji ima brojne kvalitete na koje Šufflay gleda sa simpatijom. Zapad će te kvalitete oživiti u „novom dobu”. Zapad je za Šufflaya rob intelekta koji je izgradio industrijalizirani Zapad te je „u službi mašina, gotovo napustio jedinu pravu industriju, obrađivanje polja”.[39] Suprotstavljen Zapadu u tom je pitanju Istok, prije svega Indija i Kina. „U tim zemljama obrađivanje polja jedina je prava industrija; pravda i sreća vrijede im više od poznavanja prirodnih sila.”[40] Dakle, Istok posvećuje veću pozornost duhovnom nego materijalnom, za razliku od Zapada. Ondje, ističe Šufflay, postoji „sklad između ljudske kulture i ljudske nature” te ne postoji „jaz između religije i znanosti”, ali to ne zanima ohologa bijelog čovjeka.[41] Zapadnjak je individualac i pokreće ga egoizam, dok je „istočnjačka socijalna jedinica dom, životni princip mu je samozataja, požrtvovnost za dobro općine”. Za razliku od zapadnjaka, koji „teži za znanošću i vlašću”, istočnjak teži za „mudrošću i unutarnjim mirom”.[42] Za Šufflaya je individualizacija negativan trend, a istočnjački kolektivizam poželjno društveno obilježje koje bi Zapad trebao revitalizirati.
Šufflay koristi esencijalističku binarnu dihotomiju koja svijet dijeli na dvoje – na Istok i Zapad, koji su u perpetualnom sukobu. Šufflayevo je razmišljanje primjer orijentalizma. Za Edwarda W. Saida orijentalizam je „način mišljenja zasnovan na ontološkoj i epistemološkoj distinkciji između ‘Orijenta’ i (većinom) ‘Okcidenta’”.[43] Said smatra da je Orijent „Drugi” koji je „pomogao da se Europa (ili Zapad) odredi kao njegov oprečna slika, zamisao, oprečna osobnost i oprečno iskustvo”.[44] Za razliku od Saidova Okcidenta, koji je Orijent definirao iz superiorne pozicije smatrajući ga inferiornim, Šufflay ne pridaje Istoku samo negativne osobine. Istok i Zapad nalaze se u opreci, ali kao što je primjetno, on iskazuje izrazito poštovanje prema Indiji i Kini. „Istok” koji će biti isključivo pejorativno opisan bit će Balkan, točnije Srbi, koji su za Šufflaya eksponent Istoka i nositelj negativnih osobina, što će biti objašnjeno u nastavku.
Spomenuta Šufflayeva fraza „rob intelekta” njegov je napad na racionalizam, čest kod antiprosvjetiteljskih intelektualaca. Spenglerov koncept „degeneracije” iz kulture u civilizaciju, odnosno iz prevlasti duhovnoga u prevlast materijalnoga, koji počinje nakon industrijske revolucije, korespondira s prevlašću razuma, odnosno robovanjem intelektu. Kulturu od civilizacije razlikuju „snaga pojedinaca suprotstavljena masi, kreativnost suprotstavljena dekadenciji, genijalnost suprotstavljena racionalnosti”.[45] U Propasti Zapada Spengler će napisati da je kultura „živo i produhovljeno tijelo”, a civilizacija je „mumija tog istog tijela”.[46]
Napomena: Ovaj je tekst neznatno prerađeno i ponešto skraćeno poglavlje (uz dodatni biografski dio) pod nazivom “Milan Šufflay i kritika ‘modernoga’ svijeta” iz članka Ideološki pogledi Milana Šufflaya koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest 52 (2020.), br. 3, 899-932.
[1] PAYNE, A History of Fascism, 23-34.
[2] Isto, 25.
[3] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition. Kravar pak govori o antimodernizmu – „osobito protumodernom raspoloženju tipičnom za kasnograđansku epohu”, koje odvaja od romantičkoga i postmodernoga kriticizma. Ta je podjela vrlo slična gore spomenutoj, samo što koristi dihotomiju moderno – antimoderno umjesto prosvjetiteljstvo – antiprosvjetiteljstvo. KRAVAR, Antimodernizam, 17.
[4] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 315-372.
[5] SUNIĆ, Europska nova desnica, 85-86.
[6] ŠUFFLAY, „Tehnika i etika: Bertrand Russell”, Hrvatsko pravo (Zagreb), 6. 9. 1924., u: JELČIĆ, Milan Šufflay. Izabrani politički spisi (dalje: IPS), 162. Šufflay vjerojatno uzima 1. kolovoza 1914. kao važnu prekretnicu jer toga dana Njemačka objavljuje rat carskoj Rusiji, čime Prvi svjetski rat dobiva mnogo šire razmjere.
[7] Isto.
[8] Isto. Šufflay ne koristi taj termin, ali opisuje pojavu koju je sociolog William F. Ogburn nazvao cultural lag. Prema tom konceptu, kultura se mora prilagoditi tehnološkom razvoju budući da su prvotno u diskrepanciji. OGBURN, „Cultural Lag as Theory”, 167-174.
[9] ŠUFFLAY, „Val ratne krivnje”, Hrvatska revija (Zagreb), 1929., u: IPS, 249. I drugi antimodernisti tako gledaju na napredak koji donosi otuđenje, primjerice Ludwig Klages, Alfred Schuler, Julius Evola knjigom Pobuna protiv modernog svijeta. GRDEŠIĆ, „Oni nas vode na Balkan”, 23.
[10] SUNIĆ, Europska nova desnica, 98-103.
[11] ŠUFFLAY, „Žreci istoka i zapada”, Hrvatsko pravo, 29. 6. 1929., u: IPS, 160.
[12] Isto, 161.
[13] KRAVAR, Antimodernizam, 56.
[14] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 8.
[15] SELAK, „Bioetički osvrt na filozofiju Nikolaja A. Berdjajeva”, 607-608. BERDJAJEV, Novo srednjovjekovje, 17, 103.
[16] SELAK, „Bioetički osvrt na filozofiju Nikolaja A. Berdjajeva”, 609-613.
[17] BERDJAJEV, Novo srednjovjekovje, 17, 103.
[18] ŠUFFLAY, „Bezvremeno selo: Urbanizacija i civilizacija”, Hrvatsko pravo, 6. 7. 1929., u: IPS, 262.
[19] Isto.
[20] ŠUFFLAY, „Suton zapadne civilizacije, Spengler i Russell, Bergson i Semon”, Pantheon (Zagreb) I (1929), br. 3, u: IPS, 290.
[21] KRAVAR, Antimodernizam, 154.
[22] Na drugom će mjestu reći da su naziv „vijek tame” nadjenuli „materijalistički mudraci” zato što tada nije bilo „petroleja, ni dinamita, ni električnog svjetla, jer je tom periodom pokretala religija”. ŠUFFLAY, „Chevalier Bayard i Einstein”, Književnik (Zagreb) III (1930), br. 12, u: IPS, 296.
[23] ŠUFFLAY, „Katolička crkva i Hrvati”, Hrvatsko pravo, 10. 8. 1929., u: IPS, 275. Šufflay se ne poziva na Berdjajeva, ali je svakako moguće da pet godina nakon objave Novoga srednjovjekovlja samo reproducira njegove teze.
[24] ŠUFFLAY, „Suton zapadne civilizacije, Spengler i Russell, Bergson i Semon”, Pantheon I (1929), br. 3, u: IPS, 290.
[25] ŠUFFLAY, „Chevalier Bayard i Einstein”, Književnik III (1930), br. 12, u: IPS, 297.
[26] Isto.
[27] Isto, 296-297.
[28] ŠUFFLAY, „Katolička crkva i Hrvati”, Hrvatsko pravo, 10. 8. 1929., u: IPS, 276.
[29] LE BON, Psihologija gomila, 112.
[30] PAYNE, A History of Fascism, 25.
[31] BERGSON, Stvaralačka evolucija, 67.
[32] Šufflay će pejorativno reći da je „bijela rasa” „rob intelekta”. ŠUFFLAY, „Britansko Carstvo”, Obzor (Zagreb), 9. 5. 1926., u: IPS, 40.
[33] ŠUFFLAY, „Hrvatska krv i zemlja”, Starohrvatska prosvjeta (Zagreb/Knin) I (1927), u: IPS, 71. Time Šufflay odbacuje i Spenglerovu revitalizaciju antičkoga kružnog/cikličkog poimanja povijesti, ali i kršćanstvom inspiriranu linearnu/teleološku povijest, što će poslije zastupati Kant, Herder, Schelling, Fichte, Hegel, Marx i mnogi drugi. GROSS, Suvremena historiografija, 21-34, 38, 111; FUKUYAMA, Kraj povijesti, 115-144.
[34] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 356-358. Ipak, nisu svi antiprosvjetiteljski mislioci smatrali da je kršćanstvo izvor snage i zato pozitivna pojava. Primjerice, Vilfredo Pareto u eseju Uspon i pad elita iz 1901. izrazito negativno piše o kršćanstvu, predstavljajući kršćanstvo svojega doba samo kao socijalizmu suparničku (slabu) religiju na zalazu snaga koja slabi vladajuće svojim milosrđem. S druge strane cijeni nacionalizam kao „jedini oblik otpora socijalizmu koji danas postoji u Francuskoj” iako kaže da, čitajući francuske nacionaliste, dvoji „jesu li svi ti ljudi zdrave pameti”. Usprkos, kako kaže, njihovim „blesavim” riječima, pitanje otpora socijalizmu je „vrlo ozbiljno pitanje od prave vrijednosti”. Dakle, nacionalizam je za njega instrumentalno koristan zbog snage. PARETO, Uspon i pad elita, 28-29.
[35] ŠUFFLAY, „Suton zapadne civilizacije, Spengler i Russell, Bergson i Semon”, Pantheon I (1929), br. 3, u: IPS, 288.
[36] Isto, 289.
[37] Isto, 288-289.
[38] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 353.
[39] ŠUFFLAY, „Britansko Carstvo”, Obzor, 9. 5. 1926., u: IPS, 40.
[40] ŠUFFLAY, „Val ratne krivnje”, Hrvatska revija II (1929), br. 1, u: IPS, 247-248.
[41] ŠUFFLAY, „Britansko Carstvo”, Obzor, 9. 5. 1926., u: IPS, 40.
[42] Isto, 41.
[43] SAID, Orijentalizam, 9.
[44] Isto, 8.
[45] SUNIĆ, Europska nova desnica, 103.
[46] Isto, 104.
