Ideologija Milana Šufflaya (2): jugoslavenstvo kao negacija hrvatske pripadnosti Zapadu

U tri nastavka objavljujemo članak o ideologiji Milana Šufflaya, jednog od ključnih hrvatskih međuratnih intelektualaca i nacionalista. Šufflay je rođen 9. 11. 1879. u Lepoglavi u obitelji sitnog plemstva. Njegov predak Matija Šufflay je 1675. od cara Leopolda I. dobio plemićki status, a obitelj je bila poznata kao Šufflay od Otruševca. Šufflay završava studij povijesnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a za vrijeme studija je naučio njemački, engleski, francuski, talijanski, mađarski, sve slavenske jezike, latinski, starogrčki i srednjogrčki, a idućih godina albanski, novogrčki, hebrejski i sanskrt. Čuveni povjesničar Tadija Smičiklas držao je da je Milan Šufflay njegov najbolji student.  Doktorsku je disertaciju naslova “Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075.-1180.)” obranio s 22 godine. Za vrijeme Austro-Ugarske povezan je s unionistima te je bio prijatelj bana Raucha. Promjenom vlasti 1918. oduzeta mu je katedra na  Sveučilištu u Zagrebu. U znanosti će se kasnije Šufflay afirmirati kao jedan od vodećih svjetskih albanologa, a napisao je i prvi hrvatski SF roman “Na Pacifiku god. 2255” pod pseudonimom Eamon O’Leigh. Godine 1920. uhićen je zbog veza s frankovačkim Hrvatskim komitetom, na čijem je čelu bio Ivica Frank, te je osuđen na kaznu zatvora od 42 mjeseca zbog protudržavnog djelovanja, pri čemu je odslužio polovicu kazne. Šufflay u Kraljevini SHS djeluje kao istaknuti član Hrvatske stranke prava te će biti njen kandidat na izborima za Narodnu skupštinu 1925. Ubijen je u Zagrebu, u veljači 1931., za vrijeme diktature kralja Aleksandra. Povodom Šufflayeva ubojstva Albert Einstein i Heinrich Mann potpisali su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu.

Intelektualni temelj za formiranje ideje nacije dolazi u prosvjetiteljstvu, kada se stvara ideja narodnoga suvereniteta, odnosno suvereniteta nacije/naroda ispred suvereniteta kralja, čiji je suverenitet u tadašnjoj paradigmi dolazio izravno od Boga. Prosvjetiteljski filozofi Locke, Hobbes, Rousseau, Montesquieu i drugi konceptom prirodnih i neotuđivih prava uzdrmali su taj koncept i stvorili naciju jednakih građana koji su nositelji suvereniteta, što će biti iskazano u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina i američkom Ustavu.[1] Tako su autori prve enciklopedije, prosvjetitelji Diderot i Alembert, definirali da pod naciju spadaju ljudi koji žive na određenom teritoriju i imaju istu vlast, a David Hume rekao je da je nacija skup pojedinaca.[2] To je takozvani liberalni, građanski nacionalizam, u kojem etnički i lingvistički čimbenici nisu bitni za određivanje nacionalne pripadnosti. Međutim, u romantizmu se pojavilo drukčije gledište, koje će postati predominantno na njemačkom govornom području, ali i u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Utjecajni romantičarski filozof Johann Gottfried Herder držao je da svaki narod ima svoj posebni „duh” (Volksgeist). Taj se duh najbolje izražava u jeziku zajednice, koji je isključivi kriterij za određivanje nacionalne pripadnosti.[3] Zato su romantičarski nacionalisti tragali za „pravim govorom naroda”, koji su nastojali promicati u književni standard, što su primjerice činila braća Grimm ili Vuk Karadžić.[4] Narodna stranka Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkog zastupat će etnolingvistički nacionalizam, pri čemu se etnos temelji na zajedničkom jeziku, a Ante Starčević i Stranka prava zastupat će građanski nacionalizam. Franjo Rački u tekstu „Jugoslovjenstvo”, programskom spisu Narodne stranke objavljenom 1861., ističe da je jezik „duša naroda” te da je jedinstveni standardni jezik uvjet stvaranja nacije.[5]

Identitet, pa tako i nacionalni, relacijski je te se formira u odnosu na „Drugoga”.[6] Kako ističu Bucholtz i Hall, identitet je „društveno pozicioniranje sebe i drugoga”. Iz toga se potvrđuje da je identitet relacijski te se formira u odnosu na drugoga.[7] Riječima sociologa Pierrea Bourdieua, „društveni identitet leži u razlici”.[8] Za razliku od jezika, katolička vjerska pripadnost Hrvata nije mogla biti korištena kao distinktivni element spram Mađara i Nijemaca, koji su pretežito katolici, ili isključivo katoličkih Talijana.[9] Iako je čelnik Narodne stranke Josip Juraj Strossmayer bio katolički biskup, a Franjo Rački svećenik, nikad nisu smatrali da je vjera dio nacionalnoga identiteta, a u Šufflayevu će vremenu upravo katolička vjera biti isticana kao distinktivno obilježje spram Srba u vjerskom i civilizacijskom smislu (pripadanje Zapadu). Rački kaže da su Jugoslaveni razdijeljeni na tri vjere (katoličanstvo, islam i pravoslavlje), ali da to nije prepreka za narodno jedinstvo jer postoje druge nacije koje su plurikonfesionalne te navodi katoličko-protestantske Nijemce, Mađare i Čehe.[10]

Suosnivač Stranke prava i poslije dugogodišnji vođa Ante Starčević bio je „učenik” prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, pa shodno tome i pobornik građanskoga nacionalizma. Uklopivši prosvjetiteljsku tradiciju u hrvatsko državno pravo, tvrdio je da su u krajevima koji su povijesno bili dijelovi Hrvatske jedino Hrvati politički subjekt i jedina nacija jednakopravnih građana, kao što su u Francuskoj Francuzi, a ne postoji primjerice bretonska nacionalna manjina. Taj povijesno hrvatski teritorij za Starčevića je obuhvaćao područje od Soče do Marice, pa su Slovenci „alpski Hrvati”, a Srbima se negira postojanje. Budući da je njegov nacionalizam bio građanski, vjerska identifikacija nije imala ulogu u pripadnosti hrvatskoj naciji. Primjerice, u članku „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?” iz 1867. Starčević se obračunava s etnolingvističkim poimanjem nacije ilirskoga pokreta i Narodne stranke te zaključuje da se u Francuskoj zna da su i Gaskonjac i Bretonac Francuzi, a da u toj zemlji „za kerstni list ili za pašuš njegovih prašukunbabah, za doznati jezik […] rodna mesta, nitko nepita”.[11]

U prvoj polovini XX. stoljeća skupina hrvatskih intelektualaca formirat će drugačiju sliku hrvatske nacije. Za njih će, kako kaže Stipe Kljaić, „bit hrvatskoga nacionalizma” biti „protujugoslavenstvo, protusrpstvo i protukomunizam”.[12] U takvu razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta nasuprot srpskom, što se događa zbog iskustva srpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji, važnost hrvatskoga jezika za hrvatski identitet umanjuje se jer je srpski jezik sličan hrvatskom, a u prvi se plan stavljaju drugi elementi nacionalnoga identiteta. Najvažniji od tih intelektualaca, koje Višeslav Aralica naziva „hrvatskim nacionalistima” da bi ih razlikovao od intelektualaca povezanih sa seljačkim pokretom Stjepana Radića, jesu Milan Šufflay, Ivo Pilar i Filip Lukas.[13] Za Šufflaya je hrvatska nacija organska i primordijalna. Ona postoji od „iskona”. Riječima Zorana Kravara, Šufflay vjeruje „u neprekinute nacionalnopovijesne longitudinale”.[14]




Što je nacija?

Šufflay će upotrijebiti i „nove” rasne, civilizacijske i geografske argumente koji su ključni za „dušu” hrvatske nacije, koji su, naravno, svi izravno suprotstavljeni jugoslavenskom nacionalnom identitetu, a minorizirat će važnost jezika za konstituiranje nacije.[15] Posao nam olakšava činjenica da je Šufflay eksplicitno definirao što je to za njega nacija:

Glavni unutarnji faktori za stvaranje ovakove kolektivne ćelije višeg reda jesu srodna krv, plastika tla, zajedničko pamćenje kolektivnih boli i radosti kroz dugi niz generacija, dakle rasni, geografski, kulturni i historički momenti. Zajednički jezik sam po sebi nipošto ne stvara naciju. Kroz dugi niz vjekova jezik čak razbija nekad jedinstvena plemena, kako to uči glotologija uopće, a indoevropska komparativna filologija napose. Golemo područje engleskog jezika smjesta bi se raspalo barem na tri zasebna jezika, kad bi nestalo literarne tradicije i kad bi se napustila etimologija u pisanju. Svaka nacija imade svoj vlastiti penši, svoje zasebne biološke odlike i mane, a prema tomu postoji i penši njihova saobraćajnog organa, jezika [kurziv dodao T. K.].





Šufflay je uveo kineski pojam penši, za koji kaže da je neprevodiv, ali s obzirom na upotrebu pojma može se zaključiti o čemu je riječ. Kaže da je šepurenje paunov penši, a mravinjak ima komunistički penši. Taj bismo termin dakle mogli prevesti kao bit, duh ili narav.[16] Iako je minorizirao ulogu jezika, kaže da svaki jezik ima svoj penši. Kako objašnjava Šufflay:

Svoje penšije imadu i hrvatski i srpski jezik. Jasno je vidljiv taj penši u narodnim pjesmama, koje je vanredno teško prevoditi na drugi jezik. […] Ono za čim narodna duša uporno žene, a što se ne dade realizirati na javi, to se očituje u mitu, u ciklu narodnih pjesama. U takovom ciklu sadržan je stoljetan san jedne nacije. A nacije sanjaju različito pak je i snena odora takovih pjesničkih tvorevina teško prevodljiva. Asocijacije obavljaju se ovdje u jakim skokovima kao u individualnim snovima. Imade tu izraza, atributa i metonimija, koji u tuđem jeziku zvuče skroz-naskroz nezgrapno.[18]

Dakle, duh jezika izražava se u neprevodivosti nekih termina i različitim „snovima”, što uzrok ima u organskoj uklopljenosti pojedinca u „nacionalno biće”. Zato određene termine mogu razumjeti samo pripadnici te organske zajednice. U istom će se članku referirati na netom objavljenu knjigu zoologa Miroslava Hirtza Rječnik narodnih zooloških naziva, za koju kaže da može poslužiti „kao predmet studija poredbenoj psihologiji naroda”.[19] Za Šufflaya su različiti narodni nazivi za poskoka (Vipera ammodytes) u Vrapču kod Zagreba i srpskim predjelima Podrinja dokaz „goleme razlike u mentalnim asocijacijama Srba i Hrvata”. Narod u Vrapču za poskoka koristi naziv brezovača jer je poskok sivkast kao kora breze, a u srpskim se krajevima koristi naziv džerevdan zato što je poskok išaran kao duga puška kremenjača, džerevdanka.[20] Šufflay time upozorava na militarističku i nasilnu narav Srba jer im je asocijacija na poskoka puška. Vratimo se na Šufflayevu definiciju nacije. Komponente nacije su rasni, geografski, kulturni i historički „momenti”. Šufflay svaki od tih „momenata” suprotstavlja „Drugom”, odnosno Srbima. On vjeruje da se seoba Slavena na jugoistok Europe zbivala u dva navrata. „Hrvati i Srbi podjednako su, na Balkanu preslojili nešto starije i posve srodno slovensko pučanstvo. Ali nijesu primili jednaku natruhu inorasne krvi [kurziv dodao T. K.].” Koje je to stanovništvo „inorasne” krvi koje Hrvate već u ranom srednjem vijeku razdvaja, u rasnom pogledu, od Srba? Na Hrvate je, drži Šufflay, u većoj mjeri utjecao avarski element, a njihov se utjecaj očituje u tituli ban, koja dolazi od avarskoga izraza bajan. Srbi su na jugu primili više „ilirsko-arbanaske krvi”. Romanski su pak utjecaj Hrvati dobili preko dalmatinskih gradova, a Srbi preko Duklje, ali je taj udio, smatra Šufflay, neznatan.[21] Šufflay ne opisuje Slavene negativno za razliku od nekih drugih nacionalista iz toga perioda, koji su zagovarali iransku teoriju o podrijetlu Hrvata (npr. Stjepan Sakač). On Slavene opisuje kao mirotvorno, pobožno, sjedilačko pučanstvo koje tlače nomadski narodi. Štoviše, današnji su Hrvati naslijedili pozitivne karakteristike Slavena:

Slavenska sesilnost pretvara se u vjernost prema domovinskoj grudi, slavenska mukotrpnost u čuvstvo lojalnosti. Na pograničnom teritoriju niču ‘graničari’ i to ime zadugo postaje sinonim za Hrvate. […] Biološka pozadina ove svijesti pijetet je prema mrtvim i dužnost prema još nerođenim generacijama. Uz suradnju komponente ‘bogonosca’ ta se svijest u današnjim danima kristalizira u martirsku borbu za načela čovječnosti.[22]




Slaveni ipak nisu bili sposobni stvoriti državu zbog pacifističke naravi, ali su Hrvati imali avarski utjecaj koji je hrvatstvu, zajedno sa slavenskim utjecajem, dao najbolje osobine. Avari daju Slavenima „državnu sadržinu i formu, ali baš djelomično čisti slavenski temelji ove države i aktivno sudjelovanje slavenskog življa u njenoj konsolidaciji najbolje tumače brzi, zagonetni i golemi uspjeh na Balkanu”.[23] Šufflay je zapravo preuzeo teoriju češkoga povjesničara Jana Peiskera, koji je smatrao da su Slaveni organizacijski inferiorni te da je svaku „slavensku” državu utemeljio germanski ili altajski vodeći društveni sloj. U hrvatskom su slučaju to bili Avari.[24]

Međutim, turska su osvajanja imala veliki udio u rasnom oblikovanju Srba, drži Šufflay. Zbog toga su postali rasno i kulturno istočnjački narod, sa svim negativnim karakteristikama koje za Šufflaya ima istok Europe. Slaveni su za Šufflaya „sesilna rasa koja bez poriva nomadske krvi posvuda poput kitajske [kineske, op. T. K.] silnom snagom lijepi uz tlo”. S druge strane Vlasi/Cincari, koji se sele uslijed osmanske ekspanzije, potpuno su drugačiji. Vlasi koji dolaze i u hrvatske krajeve „u žilama svojim nose one staru vagilnu krv i onakav mentalitet, kakav im je nametnuo stoljetni intenzivni grčki utjecaj, koji je bio vazda snažan i u Turskoj Carevini”.[26] Šufflay drži da je kod Srba prevladao taj vlaški element nad slavenskom bazom, a shodno tome Srbi su poprimili takav mentalitet. Šufflay se poziva na studiju O Cincarima. Prilozi pitanju postanka naše čaršije Dušana Popovića te navodi da „tjelesne osebujnosti Cincara, koji su se vrlo rado ženili međusobno, jesu nos i oči. Stevan Sremac kaže za grčku školu, da je ondje ‘svaki đak pola dete, a pola nos’. Cincari su imali vrlo karakteristične, duboko upale oči, iz kojih se vidi bistrina, razboritost, odlučnost, nadmoć, ali i lukavstvo i podmuklost”. Usto je osobina Cincara „nevjerojatna sebičnost, grčko-cincarska drobna pamet bez milosrđa i gostoljublja. Osobito se cijene kod njih i smatraju za najpametnije lukavi ljudi. Opće im je shvaćanje, da se inovjercu može učiniti svako zlo a da to ne bude grijeh”.[27] Šufflay je smatrao da je cincarski utjecaj na mentalitet i rasni sastav Srba velik. „Mi Hrvati […] temeljito na vlastitoj koži osjećamo da cincarska krv, kako se je kroz stoljeća svarila u bizantinsko-turskoj retorti, i te kako još danas živi u Beogradu”, napisat će Šufflay.[28] Srbi su dakle predstavnici bizantinsko-turske civilizacije, a Hrvati su zapadni narod.

Geografske razlike Hrvata i Srba također su nepomirljive. Za Šufflaya je geografija „moćniji faktor kod historičkog stvaranja država, nego i sam pojam nacije ili historičkog naroda. Prve rade poput malih laguma na mahove, ove druge polagano, ali neodoljivo poput orijaškog parnog valjka”.[29] Na Balkanu, drži Šufflay, postoje tri geografska područja: podunavsko, jadransko i gorsko-kontinentalno. Hrvati uglavnom pripadaju jadranskom i podunavskom području. Zbog prvoga su primorska nacija, a zbog potonjega imaju „protubalkanski karakter”. S druge strane Srbi su sasvim „kontinentalna nacija”.[30] Različita geografija utječe i na različit mentalitet stanovništva. Tako seljaštvo iz nizinskih predjela uz Savu, Dravu i Moravu ima „drugu dušu i druge snove” u usporedbi sa stočarskim stanovništvom planinskih krajeva. Šufflay zaključuje da Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca obuhvaća „isječke iz sva tri područja Balkana”, što je jedan od uzroka njezine disfunkcionalnosti. Naime, „od triju geopolitičkih područja ne da se obrazovati zdrava, centralistički uređena država”.[31]

Organski nacionalizam: udaljavanje od liberalnog/građanskog nacionalizma Ante Starčevića

Možda najvažnija distinkcija jest ona „kulturna”, odnosno civilizacijska. Hrvati su Antemurale Christianitatis katoličkoga Zapada i graničarski narod koji se tijekom povijesti borio s drugim nezapadnim civilizacijama, čiji su predstavnici, uz ostale, i Srbi. S kulturnim „momentom” povezan je i „historički”. Šufflayeva je nacija organska zajednica koja veže mrtve, žive i buduće generacije. To nije bio usamljen pogled na naciju u Šufflayevo doba, iako se Šufflay konkretno ne poziva na autore koji su formulirali slične ideje. Za intelektualce antiprosvjetiteljske provenijencije kasnoga XIX. i prve polovine XX. stoljeća nacija nije bila zbroj individualnih građana, što je izravno povezano s napadom na individualizam i davanjem primata zajednici. Za ideologa integralnoga nacionalizma Mauricea Barrèsa pojedinac je nastavljač svojih predaka, o njima ovisi te je proizvod sredine, odnosno kulture koja ima svoju „narodnu dušu”. Svaki je pojedinac organski povezan sa „zemljom i mrtvima”. Barrès je, kao i niz već predstavljenih intelektualaca, smatrao da je racionalizam obilježje onih koji su „iščupani” iz korijenja kojem pripadaju, onih koji ne pripadaju vjekovnoj zajednici.[32] Nacija je postala živi organizam, a kulturno deterministička stajališta postala su u tom periodu posve uobičajena.[33] Na Barrèsovo djelo nastavlja se Charles Maurras, osnivač političkoga pokreta Action Française. Maurrasov pogled na naciju sličan je Barrèsovu, ali i Šufflayevu. Reći će da Francuska nije nastala društvenim ugovorom na voluntarističkoj osnovi te da ne obuhvaća samo četrdeset milijuna živih, nego i milijardu mrtvih. Za Maurrasa nacija nije skup pojedinaca koji glasaju, nego je nacija obitelj.[34] Slične je ideje iznosio i Filip Lukas, za koga se „narod sastoji od prošlih i sadašnjih i budućih naraštaja”.[35] Kako ističe teoretičar razvoja nacija Anthony D. Smith, „organski nacionalizam drži da se svijet sastoji od prirodnih nacija i da je tako od pamtivijeka; nacije su temelj povijesti i glavni akteri u povijesnoj drami; da su nacije i njihovi karakteri organizmi koji se mogu lako prepoznati prema svojim kulturnim razlikama”.[36] Šufflay će izraziti ideju sličnu Barrèsovoj i Maurrasovoj:

U svakom pojedincu mnemički žive svi njegovi pređi, a u jednoj živoj generaciji sve generacije mrtvih?! Jugoslavenska ideja ne može biti kinetički živa. Nje nema u podsvijesti današnjih južnih Slavena, jer nije nikada živjela u liniji predaka sadašnje hrvatske i srpske generacije. Nad ponorom dvaju svjetova, iznad sukoba živih milijuna bije se sablasni boj milijarda mrtvih predaka.[37]

Šufflay drži da državne tvorevine trebaju biti izraz narodne svijesti, a narodni vođe odraz organske povezanosti sa „zemljom i mrtvima”. Smatrao je da su vođe naroda „predstavnici najdubljeg, uzdužnog i poprečnog sloja kolektivnih čežnja, eksponenti narodnog sna na javi”.[38] Prava su manifestacija narodne duše, a shodno tome i pravi narodni vođe, Nikola Pašić, mađarski premijer István Bethlen, Benito Mussolini i Stjepan Radić.[39] Za Šufflaya je iznimno važno povijesno sjećanje određenoga naroda, a povijesna memorija ima nevjerojatnu moć. Šufflay prihvaća odbačenu teoriju organske memorije evolucijskoga biologa, lamarkijanca Richarda Semona, koji je smatrao da se memorija prenosi s generacije na generaciju.[40] Ono što je za Mađare kruna sv. Stjepana, za Srbe sjećanje na cara Dušana, to je za Hrvate memorija i sjećanje na kraljeve Zvonimira i Tomislava. Povezano s antiprosvjetiteljskim razmišljanjem, mit, a ne razum, ono je što daje snagu narodu. Mitovi, kako ističe Joanna Overing, imaju ulogu pružanja smisla i svrhe određenoj zajednici te ulogu u stvaranju kohezije, kao i pri legitimiranju postojećega, tradicionalnoga društvenog poretka. Zbog toga je nebitno jesu li oni istiniti ili ne.[41] Kako kaže George Schöpflin, bitan je sadržaj mita, a ne njegova povijesna točnost. Mitovi su dio „mreže komunikacije” zajednice i stvaraju koheziju zajednice, odnosno „kozmos iz kaosa”.[42]

Hrvati su povijesni “bedem” Zapada, a Srbi istočnjački narod – Jugoslavija je neodrživa i umjetna tvorevina

Tako otprilike mitove promatra i Šufflay, on više govori o pragmatičnoj koristi nekoga mita, koji je istinit ako ljudi u njega vjeruju. Može se reći da Šufflay prihvaća tzv. Thomasov teorem, koji glasi: „ako ljudi definiraju situaciju kao realnu, ona je realna u svojim posljedicama.”[43]

U skladu s tim, istiniti su mitovi o Kraljeviću Marku, Zvonimiru i Tomislavu. Hrvati i Srbi imaju potpuno različito povijesno sjećanje, a Jugoslaveni nemaju povijesno sjećanje, pa ne mogu imati ni zajedničku državu. Šufflay će ponovno za opravdanje svoje ideologije koristiti znanstveni diskurs i pozivati se na znanstvene autoritete. Navodi da je Sigmund Freud dokazao „da se snovi temelje na principu podsvjesnog pamćenja i na principu ispunjenja najdubljih, mozgu često posve sakrivenih želja”.[44] Šufflay Freudovu teoriju, koja se odnosi na snove pojedine osobe, prenosi na narode, koji imaju zajedničke snove. Pritom se poziva na Freudova učenika, psihoanalitičara Otta Ranka, i njegovo djelo Mit o rođenju heroja. Kaže da je Rank pokazao da su „mitos i narodna priča građeni po principima individualnih snova, da su mit i epopeja zapravo stoljetan san odnosnog naroda. Sve, što se duboko usjeklo u kolektivno pamćenje, sve, za čim je narodna duša čeznula i čega nije mogla realizirati na javi, to se je izradilo u mitu ili ciklu pjesama oko kojeg snenog narodnog heroja”.[45] Primjer je takva narodnoga heroja Kraljević Marko, koji je, prema Šufflayu, neznatna povijesna ličnost, ali je stvarnost jer živi u mitovima srpskoga naroda te je izraz srpskih nacionalnih težnji.[46]

Zato je „živa” i snažna ideja o Dušanovu carstvu koja se usjekla u svijest srpskoga naroda, pa je samim time i stvarna. Postoji „historijska živa sila Dušanova carstva”, reći će Šufflay. Smatrao je da kod Hrvata, nasuprot ideji o Dušanovu carstvu, mađarskoj ideji Stjepanove krune i talijanskom starorimskom imperijalizmu, mora postojati ideja Tomislavove države.[47] Prema Šufflayu, postoje tradicija, povijesno iskustvo i zajednički život naroda koji uvjetuju „prirodne” državne formacije. On je konzervativac, zalaže se za očuvanje postojećega i evolucionizam jer konzervativci „retrospekcijom podržavaju kontinuitet, a time osiguravaju stalan napredak”.[48] Jugoslavija je umjetna tvorevina koja od dvije potpuno oprečne povijesti, one hrvatskoga i one srpskoga naroda, ideje Dušanova carstva i Tomislavove države, nastoji stvoriti umjetnu zajedničku državu, koja nije organska, nego je načinjena. Zato će Šufflay dva članka usmjerena protiv zapadnih zagovaratelja Jugoslavije nasloviti „Nadrikipari: Hrvatski narod nije od sadre!” i „Hrvati nisu kunići!: Stručan odgovor Wickhamu Steedu”.[49] Različiti je povijesni razvoj uzrokovao ne samo različito povijesno značenje nego i pripadnost različitim civilizacijama:

To je čovjek [Robert W. Seton-Watson, op. T. K.], koji je mnogo skrivio i hrvatskom i srpskom narodu. Jer on je bio najgorljiviji zagovornik stvaranja Jugoslavije u inozemstvu. Njemu su hrvatski i srpski narod kunići, s kojima on pravi svoje učenjačke eksperimente. Zabio si je u glavu, da se baš na ponoru Istoka i Zapada, na granici Europe i Balkana, katoličanstva i pravoslavlja, Tomislavove države i Dušanova carstva dade stvoriti ideal od države. I od toga on ne popušta. Zaludu se koprcaju kunići. On ih hoće rezati i od dva kunića načiniti jedinstveni živi monstrum. I taj čovjek doista ne popušta u svojem ‘znanstvenom’ ludilu.”[50]

Hrvati su tako pripadnici „velikog Zapada” (Šufflayev izraz) i to su bili u cijeloj svojoj povijesti od Zvonimira preko Pavla Šubića do danas. Srbi su pak klasičan istočnjački narod, a hrvatski se narod tijekom povijesti borio s Istokom kao zapadni „bedem”. Šufflay će napisati da sve dok „bude ijedne hrvatske žare, iz nje će sukljati hrvatska historija, vjera otaca, zapadna kultura. Iz nje će sukljati sveta vatra. I o njenom svjetlu vidjet će Europa, da je malom narodu, koji je kroz tisuću godina stajao na braniku zapadne civilizacije, počinjena strašna nepravda”.[51] Prema Schöpflinovoj taksonomiji, riječ je o mitu o „nepravednom tretmanu”, koji je čest kod nacija koje se smatraju „predziđem kršćanstva”. Budući da je nacija „propatila” u prošlosti za dobro šire zajednice (Zapada), sada zaslužuje bolji tretman jer joj je „Zapad” dužan, proizlazi iz takvih mitova.[52] Šufflay pridaje Zapadu, čije je temeljno obilježje katoličanstvo, samo pozitivne odrednice, što je specifikum Šufflayeva stvaralaštva u odnosu na druge međuratne hrvatske intelektualce. Seljački je pokret u dihotomiji Zapad – Istok Zapadu pridavao negativne vrijednosti, a slavenskom istoku pozitivne.[53] Čak ni istaknuti hrvatski nacionalist Filip Lukas nije tvrdio da su Hrvati isključivo zapadni narod, nego da su „sinteza i most dvaju svjetova”.[54] Šufflay tvrdi da je na granici između Srba i Hrvata „puklo na dvoje Rimsko Carstvo”. Stoga je granica između Hrvata i Srba tisućljetni „ponor dvaju svjetova”.[55] Granica tih dvaju svjetova granica je između Bizanta i Rima, odnosno istočne i zapadne civilizacije.[56] Hrvatstvo i „srpstvo” potpuna su suprotnost, a granica između njih granica je između „Istoka i Zapada, katoličanstva i pravoslavlja, kulture i barbarstva”. Zato hrvatstvo nije samo patriotizam, nego „hrvatska krv” na ovom prostoru predstavlja civilizaciju. „Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio evropski zapad.” Hrvati dakle imaju povijesnu misiju obrane Zapada.[57]

Takvo rezoniranje primjer je onoga što Schöpflin naziva mitom o „izabranosti i civilizirajućoj misiji”. Takvi mitovi „legitimiraju pretpostavku o moralnoj i kulturnoj superiornosti naspram svih suparnika i rivala te zahtijevaju priznanje jedinstvene moralne vrijednosti”.[58] Šufflay je na svojem suđenju u lipnju/srpnju 1921. definirao rijeku Drinu kao granicu koja je spomenuti „ponor između dvaju svjetova”. On je otac mita o granici na Drini, iako granica podijeljenoga Rimskog Carstva nije bila na Drini.[59] Na suđenju za povezanost s Hrvatskim komitetom Šufflay je govorio o Drini „na kojoj je puklo silno rimsko carstvo u dva dijela […] koja je bila granica duhovna i kulturna”.[60] Tako je stvorena granica prema Srbima, Jugoslaviji, Balkanu i mrskom Istoku.

Katoličanstvo kao jedna od najvažnijih odrednica hrvatskog nacionalnog identiteta; odmak od pravaške tradicije

Katolička je vjera jedna od temeljnih značajki hrvatske nacije, i to je bila tijekom čitave povijesti, smatrao je Šufflay. Pravaš Milan Šufflay govorio je o Hrvatima kao predziđu kršćanstva, što je kontradiktorno s tradicionalnom pravaškom islamofilijom i uključivanjem muslimana u hrvatski nacionalni korpus. Upravo je Starčević govorio protiv tada diseminiranoga mita o „predziđu kršćanstva” u kontekstu čega se slavila Sigetska bitka i „hrvatski Leonida” Nikola Šubić Zrinski. Starčević je govorio da su Hrvati narod „koj je iztoku i zapadu prkosio”, a da Zrinski nije Leonida zato što „Leonida pade, braneć svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, braneć nepriatelje svoje domovine!”.[62]

Šufflay predstavlja odmak od pravaške tradicije, u kojoj religija nije bila čimbenik za određivanje nacionalne pripadnosti. Njegovo poimanje nacije, za razliku od Starčevićeva, nije liberalno, građansko. Starčevićev „Drugi” i Šufflayev „Drugi” nisu bili isti. „Vjera, sižući preko sloja krvnih veza u najdublju podsvijest svakog pojedinca, bitni je atribut narodne duše”, reći će Šufflay. Kod Hrvata je pak katolička vjera „srasla izvanredno čvrsto s narodnom dušom”.[63] Hrvati su čitavu svoju povijest bili predziđe Zapada i brana prodoru Istoka. Zato nije slučajno da se Zvonimirovo ime „od svih hrvatskih narodnih kraljeva najjače usjeklo u narodno pamćenje”.[64] Šufflay tvrdi da je „uspomena” na Zvonimira u hrvatskom puku bila „vanredno živa” u XIV. stoljeću.[65] Naime, Zvonimir je bio papin vazal u vrijeme kada su papa i Normani ratovali protiv Bizanta, odnosno protiv Istoka.[66] Zvonimir je bio eksponent katoličkoga Zapada, čiji je vođa papa, te je u Zvonimirovo doba „izvedena afirmacija zapadnjačke pripadnosti hrvatskoga naroda ostala dominantnom kroz sva poznija vremena”.[67]

Šufflay se tu također razlikuje od dijela pravaške tradicije koji ističe ideal potpune hrvatske samostalnosti i neovisnosti, pri čemu ne postoji dihotomija Istok – Zapad jer je strana sila samo strana sila, bez drugih vrijednosnih konotacija, a Šufflay očito pravi razliku. Primjerice, pravaš Eugen Kumičić u romanu Kraljica Lepa iz 1902. prikazuje Zvonimira kojim manipulira žena Mađarica. Zvonimir je „rimski rob” koji je prisegnuo stranoj sili – papi, te ispunjava naredbe svojega gospodara, a ne zapovijedi svojega naroda i svoje države. Kumičić piše da je Zvonimir ubijen zato što je Hrvatima „sveta dužnost braniti svoju otadžbinu, a ne da osvajaju tuđe zemlje”.[68] Kulture i civilizacije su dakle na određeni način petrificirane kategorije otporne na vrijeme. Novi su hrvatski eksponent Zapada, nakon kralja Zvonimira, knezovi Šubići, uz čiju pomoć Anžuvinci dolaze na ugarsko prijestolje. Tada, riječima Milana Šufflaya, Hrvatska „postaje čvor” u srednjovjekovnom sukobu Istoka i Zapada koji predvodi papa.[69] Nasuprot Hrvatima, eksponent Istoka su, naravno, Srbi. Tako je papa odobrio savez „tarentinskog prinčipa Filipa”, ugarskoga kralja Karla I. Anžuvinca i Mladena II. Šubića protiv srpskoga kralja Uroša II. Milutina, koji je „pravi skizmatik i neprijatelj kršćanske vjere”.[70]

U tom je razdoblju cijela istočna obala Jadrana bila „operaciona baza papinstva protiv Istoka”.[71] Nakon toga su Hrvati, naravno, bili „na bedemu Zapada protiv turske najezde” te su za papu i katolički svijet bili „predziđe kršćanstva”, a zemlja je bila „regnum Croatiae Catholicissimum”.[72] Hrvatska nacija ima graničarski karakter, a Hrvati su „avant- ili arriere- gardi bijelog Zapada”.[73]

Posebnost Hrvata kao “granične” nacije zapadnog svijeta; “mit o iskupljenju i patnji”

Mišljenje Šufflaya i nekih drugih intelektualaca o posebnosti Hrvata kao „granične” nacije koja brani Zapad nije specifično. Schöpflin to naziva mitom o „iskupljenju i patnji”. Naciji se pridaju iznimne moralne osobine i ističe se patnja koju je podnijela za više ciljeve („za Zapad”) tijekom povijesti. Spomenuti autor to objašnjava političkom i kulturnom marginalizacijom (periferni položaj) zemalja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi koje imaju takve mitove. Te su zemlje bile „predziđe kršćanstva” i omogućile razvoj ostatku Zapada, ali su one umalo propale, poručuju takvi mitovi.[74] Zbog „graničarske značajke” hrvatskoga nacionalizma on je iznimno poželjan jer je u povijesti, a i u Šufflayevo vrijeme, branio Zapad od raznih nasrtaja:

Kad se ta historijska značajka [graničarski karakter hrvatske nacije, op. T. K.] posve jasno uoči, svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg ne-pograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva. Filozof s pravom može držati, da je nacionalna ideja negativna, jer raskida čovječanstvo i koči napredak raznih internacionala, pravi tuđine, a tuđin i neprijatelj su sinonimi. Ali dok postoji drevni jaz između sredozemnog Istoka i Zapada i puca još daleko veći, svjetski jaz između Azije i Evrope, dok s Balkana kroz 500-godišnju bizantinsko-tursku retortu juri XIV. vijek, hrvatski nacionalizam označuje jedan od najsnažnijih bedema zapadne civilizacije. Dok je ova ugrožena, a danas jeste, hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu. I zato je on apsolutno pozitivan.[75]

Usprkos osmanskim osvajanjima, „ostatak ostataka” Hrvatske sačuvao je „jezgru (nukleus) hrvatske zapadnjačke nacije”.[76] Taj dio Hrvatske, koji nikad nije prošao „kroz bizantinsko-tursku državnu retortu”, može „regenerirati” ostale hrvatske krajeve, odnosno „sve dijelove hrvatske plazme”.[77] Dakle, upravo je dio Hrvatske koji nije „orijentaliziran” i „kontaminiran” Istokom centar koji mora provesti obnovu zato što se radi o čisto zapadnjačkom dijelu Hrvatske. Za razliku od nekih hrvatskih nacionalista, Šufflay ne pridaje dinarskoj rasi središnju važnost i „najbolje” osobine unutar hrvatskoga nacionalnoga korpusa.[78] Štoviše, implicitno se vidi da vrijednosno najbolje osobine daje upravo onim Hrvatima na koje je utjecala „altajska ili turanska natruha”. Ta je elita dala „slavenskoj baštinskoj masi Hrvata zasebnu tvrdokornost i gospodsku rigidnost”. Zato „najtvrđe, neslomljive karaktere još i danas u Hrvata stvaraju Zagorje i Lika”.[79]

Kako ističe Keith Jenkins, povijest služi za legitimiranje sadašnjosti i budućnosti, odnosno „na temelju prošlosti nastaju objašnjenja za sadašnje postojanje i buduće programe”.[80] Edward Said reći će da je pozivanje na prošlost jedna od „najčešćih strategija interpretacije sadašnjosti”.[81] Slično tvrdi i Anthony Smith, koji kaže da je potrebno „ponovno otkriti” „vrijednu i distinktivnu prošlost” da bi nacija mogla imati aspiraciju prema „slavnoj sudbini”.[82] Šufflay je „zlatno doba” hrvatske nacije pronašao u vjekovnom boju Hrvata, kao predstavnika Zapada, s Istokom. Mitovi o zlatnom dobu služe kao putokaz za politiku u sadašnjosti, a slavna prošlost treba biti preslikana u sadašnjost i budućnost. U Šufflayevu su „zlatnom dobu” Hrvati bili na pravom putu – bili su branik Zapada.[83] Povijesni narativ o historijskom okcidentalizmu hrvatske nacije služi i za opravdanje i pružanje temelja za politiku koju zastupa Šufflay – približavanje Hrvata „Velikom Zapadu” u predstojećem sukobu Istoka i Zapada koji je Šufflay očekivao.

 

Napomena: Ovaj je tekst neznatno prerađeno i ponešto skraćeno poglavlje (uz dodatni biografski dio) pod nazivom “Milan Šufflay i hrvatska nacija” iz članka Ideološki pogledi Milana Šufflaya koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest 52 (2020.), br. 3, 899-932.

 

[1] CREVELD, The Rise and Decline of the State, 170-184.

[2] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 277-278.

[3] KAMUSELLA, „Language as an Instrument of Nationalism in Central Europe”, 238.

[4] BROOKS TOMLJANOVICH, Biskup Josip Juraj Strossmayer, 42.

[5] RAČKI, „Jugoslovjenstvo”, 278.

[6] BUCHOLTZ, HALL, „Identity and Interaction”, 585.

[7] Isto, 586.

[8] BURKE, What is Cultural History?, 57.

[9] BROOKS TOMLJANOVICH, Biskup Josip Juraj Strossmayer, 44.

[10] RAČKI, „Jugoslovjenstvo”, 281.

[11] STARČEVIĆ, „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?”, 40-41

[12] KLJAIĆ, Nikada više Jugoslavija, 394.

[13] ARALICA, Kmet, fiškal, hajduk, 331-443.

[14] KRAVAR, „Revizionizam tvrdo ukoričen”, 14.

[15] BARTULIN, „The Anti-Yugoslavist Narrative”, 87.

[16] ŠUFFLAY, „Pen-Ši: Hrvatskog jezika”, Obzor, 19. 7. 1928., u: IPS, 87.

[17] IRVINE, GAL, „Language Ideology and Linguistic Differentiation”, 35-39.

[18] ŠUFFLAY, „Pen-Ši: Hrvatskog jezika”, Obzor, 19. 7. 1928., u: IPS, 87-88.

[19] Isto, 90.

[20] Isto, 91.

[21] ŠUFFLAY, „Hrvatska krv i zemlja”, Starohrvatska prosvjeta I (1927), u: IPS, 74.

[22] ŠUFFLAY, „Esej o Vjekoslavu Klaiću”, Hrvatsko pravo, 4. 8. 1928., u: IPS, 81-82.

[23] ŠUFFLAY, „Hrvati u sredovječnom svjetskom viru”, u: IPS, 327.

[24] BARTULIN, The Racial Idea, 45-47.

[25] ARALICA, Kmet, fiškal, hajduk, 405.

[26] ŠUFFLAY, „Cincarska krv”, Obzor, 11. 12. 1927., u: IPS, 92-93.

[27] Isto, 94.

[28] Isto, 96.

[29] ŠUFFLAY, „Geopolitičke sile”, Hrvatsko pravo, 20. 10. 1924., u: IPS, 172.

[30] Isto, 173.

[31] Isto, 174.

[32] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 316-318..

[33] STERNHELL, The Anti-Enlightenment Tradition, 324.

[34] Isto, 328-329.

[35] ARALICA, Kmet, fiškal, hajduk, 391.

[36] SMITH, Nacionalizam i modernizam, 150. Ukrajinski povjesničar Oleksandr Zaitsev kaže da integralni nacionalizam kao „forma autoritarnoga nacionalizma”, za razliku od liberalnoga nacionalizma, „smatra naciju organskom cjelinom i zahtijeva bezrezervno podređivanje pojedinca interesima njegove ili njezine nacije”. ZAITSEV, „Ukrainian Integral Nationalism”, 13.

[37] ŠUFFLAY, „Hrvati nisu kunići”, Hrvatsko pravo, 20. 9. 1928., u: IPS, 236-237.

[38] ŠUFFLAY, „San i java”, Pantheon I (1929), br. 5, u: IPS, 231.

[39] ŠUFFLAY, „Dubine narodne svijesti”, Hrvatska misao (Zagreb), 24. 4. 1924., u: IPS, 68.

[40] OTIS, Organic Memory, 28.

[41] OVERING, „The Role of Myth”, 7-8.

[42] SCHÖPFLIN, „The Functions of Myth”, 20.

[43] KUVAČIĆ, „O dometima jedne istraživačke strategije”, 132.

[44] ŠUFFLAY, „San i java”, Pantheon I (1929), br. 5, u: IPS, 291.

[45] Isto, 291-292.

[46] Isto, 292.

[47] ŠUFFLAY, „Dubine narodne svijesti”, Hrvatska misao, 24. 4. 1924., u: IPS, 69.

[48] ŠUFFLAY, „San i java”, Pantheon I (1929), br. 5, u: IPS, 291.

[49] ŠUFFLAY, „Nadrikipari”, Hrvatsko pravo, 24. 1. 1925., u: IPS, 196-198; ŠUFFLAY, „Hrvati nisu kunići!”, Hrvatsko pravo, 20. 9. 1928., u: IPS, 236-238.

[50] ŠUFFLAY, „Nadrikipari”, Hrvatsko pravo, 24. 1. 1925., u: IPS, 196.

[51] ŠUFFLAY, „Obznana”, Hrvatsko pravo, 2. 7. 1925., u: IPS, 182.

[52] SCHÖPFLIN, „The Functions of Myth”, 30-31.

[53] ARALICA, Kmet, fiškal, hajduk, 415.

[54] Isto, 433.

[55] ŠUFFLAY, „Hrvati nisu kunići!”, Hrvatsko pravo, 20. 9. 1928., u: IPS, 236.

[56] Isto, 237.

[57] Isto. O tome što su „povijesne misije” Hrvata za različite mislioce i ideologe od sredine XVI. do početka ovoga stoljeća vidi: ŽANIĆ, „Simbolični identitet Hrvatske”, 161-202.

[58] SCHÖPFLIN, „The Functions of Myth”, 31.

[59] GOLDSTEIN, „Granica na Drini – značenje i razvoj mitologema”, 109-110.

[60] Isto, 114. Šufflay je bio prvooptuženi, a među petnaest optuženika bio je i Ivo Pilar. Šufflay je optužen da je organizirao oslobađanje Aglaje Frank, supruge predsjednika emigrantskoga Hrvatskoga komiteta Ivana Franka. Vidi cijelu optužnicu: HR-HDA-832-MF, kut. 2, „Optužnica protiv Milana Šufflaya i ostalih”, 3. 5. 1921.

[61] SCHÖPFLIN, „The Functions of Myth”, 22.

[62] ŽANIĆ, „Simbolični identitet Hrvatske”, 175.

[63] ŠUFFLAY, „Katolička crkva i Hrvati”, Hrvatsko pravo, 10. 8. 1929., u: IPS, 275-276.

[64] Isto, 276.

[65] ŠUFFLAY, „Južna Italija i istočni Jadran u davnini”, Hrvatsko pravo, 7. 9. 1929., u: IPS, 274.

[66] ŠUFFLAY, „Katolička crkva i Hrvati”, Hrvatsko pravo, 10. 8. 1929., u: IPS, 276-277.

[67] ŠUFFLAY, „Hrvati u sredovječnom svjetskom viru”, u: IPS, 325.

[68] ŽANIĆ, „The Curse of King Zvonimir”, 96.

[69] ŠUFFLAY, „Hrvati u sredovječnom svjetskom viru”, u: IPS, 329.

[70] Isto, 330.

[71] ŠUFFLAY, „Katolička crkva i Hrvati”, Hrvatsko pravo, 10. 8. 1929., u: IPS, 278.

[72] Isto, 277.

[73] ŠUFFLAY, „Esej o Vjekoslavu Klaiću”, Hrvatsko pravo, 4. 8. 1928., u: IPS, 84.

[74] SCHÖPFLIN, „The Functions of Myth”, 29-30. Ista je misao prisutna i kod dijela španjolskih intelektualaca. Vidi razgovor Salvadora de Madariage s Bogdanom Radicom u: RADICA, Agonija Europe, 187-193.

[75] ŠUFFLAY, „Esej o Vjekoslavu Klaiću”, Hrvatsko pravo, 4. 8. 1928., u: IPS, 84.

[76] ŠUFFLAY, „Esej o Vjekoslavu Klaiću”, Hrvatsko pravo, 4. 8. 1928., 83.

[77] Isto.

[78] O promišljanju o „dinarskoj rasi” u međuratnom razdoblju i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vidi: BARTULIN, The Racial Idea, 50-52, 94-103, 169-181.

[79] ŠUFFLAY, „Esej o Vjekoslavu Klaiću”, Hrvatsko pravo, 4. 8. 1928., u: IPS, 80-81.

[80] JENKINS, Promišljanje historije, 36.

[81] SAID, Culture and Imperialism, 3.

[82] SMITH, „The ‘Golden Age’ and National Renewal”, 36.

[83] Isto, 36-59.

Komentari

komentar

loading...

You may also like