Svaki put kada se čini da je gospodarska, financijska i politička elita Europske unije, predvođena političkim krugom Angele Merkel, iscrpila svu prijetvornost i licemjerje, da su dosegnute njene krajnje granice i da više nema autoriteta ni snage za nove obmane javnosti, ona uvijek iznova iznenadi i bljesne u punom sjaju svojih manipulacijskih sposobnosti.
Tako je ovih dana u središte medijskog interesa planski ubačeno tobožnje odricanje njemačke kancelarke Angele Merkel od imigracijske politike koju provodi i priznanje pogreški iz ranijeg perioda s vrhunaca prvog imigracijskog vala. Dakako, Angela Merkel nije stvarno priznala nikakve pogreške, niti se pomaknula milimetar s postavljenih pozicija jednostavno zato što ona to i da hoće ne može, jer nije kreator i gospodar strategije programirane imigracije, nego samo njen izvršitelj.
Stvaranje dojma da je nešto bitno priznala kao pogrešku i da postoje izgledi za promjenu njemačke i europske imigracijske politike, postignuto je vještom medijskom manipulacijom usmjerenom na stvaranje učinka smirivanja njemačke i europske javnosti. Istodobno je i dio je šireg konteksta strategije obmana i lažnog prikazivanja stanja i budućnosti Njemačke i Europske unije pred seriju izbora u vodećim državama članicama i u samoj Njemačkoj, gdje se u jesen sljedeće godine održavaju savezni izbori.
Merkeličinoj koaliciji CDU-a i SPD-a za vratom puše opozicijski AfD sa sve većim izgledima da uđe u savezni parlament, a popularnost kancelarke rapidno opada. Prema anketi agencije za istraživanje javnog mišljenja “YouGov”, imigracijsku politiku Angele Merkel podržava još samo 8 posto njemačkih birača, a čak 50 posto je izričito protiv njenog eventualnog četvrtog mandata. Europska vladajuća elita procjenjuje da bi se njemačka kancelarka, možda, ipak mogla održati na vlasti, ali da bi ponovljeni predsjednički izbori u listopadu u Austriji, talijanski referendum o reformi Ustava, opći izbori u Nizozemskoj u ožujku i predsjednički izbori u Francuskoj u travnju sljedeće godine, mogli završiti porazno za vladajuće političke garniture u tim državama i ugroziti temelje vladajućeg apsolutnog gospodarskog i socijalnog liberalizma na europskim prostorima.
Farse, obmane i laži
Stoga je formulirana nova strategija u čijem je temelju – pored kompromitacije oporbe, što optužbama za povezanost s ruskim interesima i izvorima financiranja, što optužbama za populizam i politički ekstremizam – svojevrsna trijada laži. Novi politički manevri političkog kruga Angele Merkel i njoj podređene politike EU-a sastavni su dio te nove strategije trijade laži bruxelleske elite. Ona ovoga trenutka planski i sistematski djeluje na tri ključna plana.
Prvi je tzv. „Junckerov plan“ kojim, tobože, predsjednik Europske komisije želi ograničiti do sada neobuzdani financijski i gospodarski liberalizam i gle čuda, pokušati obnoviti gotovo uništenu europsku srednju klasu i olakšati životne uvjete radnika na niskotarifnim poslovima. Plan je prezentiran u javnosti, ali do danas ni jedan konkretan potez u pravcu njegove realizacije nije učinjen, iz istog razloga iz kojeg kancelarka Merkel ne želi i ne može promijeniti započeti imigracijski proces.
Naime, Juncker kao ni Merkel nije ovlašten provoditi takve revolucionarne zahvate bez suglasnosti stvarnih gospodara Europske unije iz centara europske financijske i gospodarske moći. A njima je takvo nešto najmanje u interesu u trenucima kada se Europska unija savršeno razvija po imperijalnim principima širenja kojima se nadoknađuje nedostatak potrošačke snage vlastitog stanovništva i osigurava nova radna snaga .
Odmah nakon te farse s Junckerovim spašavanjem ekonomski slomljenih europskih građana, uslijedio je bombastično prezentiran drugi dio projekta obmane iz trijade laži, ni manje ni više nego objava njemačkog vicekancelara Sigmara Gabriela o tobožnjoj propasti pregovora sa SAD-om o sklapanju famoznog trgovinskog sporazuma TTIP-u, na koji je većina europskih građana jednostavno alergična. Gabriel je gromoglasno objavio da su “pregovori o sporazumima o slobodnoj trgovini s Kanadom (CETA) i SAD-om (TTIP) de facto propali“.
I ponovno čisti blef i obmana javnosti , jer ne postoji ni teoretska mogućnost da pregovori, koji su sastavni dio strateškog euroatlantskog projekta i američkog atlantskog mostobrana prema Europi, propadnu bez masivnih globalnih geoekonomskih i geopolitičkih posljedica po američku i europsku politiku. Gabrielovu izjava ubrzo su demantirali bruxelleska administracija i pregovarači, ali se računa da će u svijesti javnosti ostati podatak koji je iznio Gabriel da je TTIP propao i da je strah od toga ugovora stoga neosnovan, a da će malo tko upamtiti negiranje te, dakako, potpuno lažne izjave.
Treći i najvažniji dio agende trijade laži, pokušaj je stvaranja privida promjena na planu imigracijske politike gdje je, opet, kao prethodnica djelovao vicekancelar Sigmar Gabriel izjavivši u intervjuu za ZDF, da je kancelarka Merkel “podcijenila izazov integracije imigranata.” Gabriel navodi: “Uvijek smo tvrdili kako nije izvedivo da Njemačka svake godine uzima po milijun ljudi”.
Istoga dana u intervjuu ARD-u, njemačka kancelarka blago je odgovorila da “sada ne želi ulaziti u diskusije o tome tko je u kojem trenutku imao određene stavove ili strahovanja”, da bi samo nekoliko dana kasnije u velikom intervjuu za „Sueddeutsche Zeitung“, govoreći o migracijskoj politici potvrdila da “postoje politički problemi koje možda odmah ne uočavamo, a mi smo ih u Njemačkoj predugo ignorirali, osobito krizu na vanjskim granicama unije. Istovremeno smo blokirali potrebu za pronalaženjem paneuropskog rješenja”.
Vodeći europski mediji su odmah prenijeli da je Merkel priznala svoje pogreške u masovnoj imigraciji na europske prostore, iako je iz originalnog intervjua za „Sueddeutsche Zeitung“ jasno vidljivo da je ona ostala pri svim svojim ranijim stavovima, samo je ublažila retoriku. Tako Merkel izjavljuje da se nakon integracije stotina tisuća izbjeglica, Njemačka neće promijeniti niti izgubiti na svojoj veličini:
Javnost se svjesno dovodi u zabludu
“Njemačka će biti Njemačka i dalje sa svime što nam je priraslo srcu. Promjena će biti, kao što se ova zemlja više puta mijenjala od svoga nastanka. No, od vrijednosti i načela po kojima je Njemačka poželjna, nećemo odustati. Ona se ogledaju u našoj darežljivosti i našoj demokraciji, vladavini prava i našoj predanosti socijalnoj tržišnoj ekonomiji koja uključuje i ekonomski najslabije.”
Sasvim je razvidno da se u njenim stavovima ništa ne mijenja i ona izrijekom tvrdi da će proces integracije biti nastavljen i uspješno dovršen. Primijenjen je, očito, identičan trik kao s pregovorima o TTIP-u. Sigmar Gabriel je najprije izričito rekao da su u imigracijskoj politici napravljene pogreške i da je nemoguća integracija tolikog broja imigranata, da bi potom kancelarka Merkel, prema očitom prethodnom dogovoru, njegovu izjavu ublažila i posredno priznala mali dio odgovornosti.
No, nije odstupila od samog koncepta tako da su zajedno postigli da javnost danas bruji o Merkeličinom posipanju pepelom u svezi imigranata i da je priznala pogreške politike, iako to ona nije izjavila. Međutim, u sinergiji s prethodnim istupom Sigmara Gabriela, javnost se svjesno dovodi u zabludu da je i njemačka kancelarka Merkel okrenula ploču i da je, eto, sada i ona protiv nastanka imigracijskog projekta.
A stvarno je nitko nikada neće moći uhvatiti za riječ da je to izjavila, nego je čak štoviše ustvrdila da će Njemačka, kao i u prošlosti, uza sve šokove i dramatične promjene i dalje ostati Njemačka kakvu vole njemački građani i time naznačila nastavak imigracijske politike.
U svakom slučaju primjenom trijade prijevare stvoren je medijski dojam da se europska javnost pred njemačke i seriju europskih izbora može slobodno relaksirati i osloboditi strahova od transatlantskog ugovaranja i nesnosnog i razornog imigracijskog projekta. Istodobno se lažno izglednom čini mogućnost da će europska politika napokon odustati od poticanja apsolutnog gospodarskog i socijalnog liberalizma koji razara društvenu strukturu Njemačke i drugih država članica Europske unije, uništava srednju klasu i radništvo pretvara u masu potpuno isključenu iz gospodarskih procesa i tržišta.
Dakako da sav taj medijski politički cirkus nema veze sa stvarnošću. Sva tri plana na kojima politika pred izbore obećava promjene međusobno su uvezana u istu geoekonomsku i geopolitičku agendu od koje ne može biti pomaka. Odustajanje od transatlantskog trgovinskog i ekonomskog povezivanja direktno bi ugrozilo geostrateški koncept euroatlantskih integracija između SAD-a i Europe i izazvalo geopolitički potres epskih razmjera.
TTIP i slični sporazumi između EU-a i SAD-a bit će ugovoreni i provedeni na ovaj ili onaj način i od njih nema odustajanja. Najvjerojatnija buduća američka predsjednica Hillary Clinton, ovih dana također iz izbornih potreba govori da bi SAD trebao odustati od pregovaranja, no kada uistinu preuzme predsjedništvo, odmah će promijeniti retoriku i punom silinom krenuti na jačanje te gospodarske i ekonomske komponente euroatlantske integracije koja se zasad zasniva na vojnim i političkim temeljima.
Važnost uvoza besplatne radne snage
Dovršavanje izgradnje euroatlantskog bloka nemoguće je bez geoekonomskog povezivanja. Euroatlantsko gospodarsko povezivanje nemoguće je pak, bez potpune prilagodbe europskih društava i državnih struktura američkom gospodarskom i pravnom sustavu i stoga je Junckerova bajka o odustajanju od gospodarskog i socijalnog liberalizma – ništa drugo nego bajka.
Sve to skupa ne može funkcionirati na europskim prostorima bez imigracije i uvoza besplatne radne snage koja će do kraja srušiti cijenu rada, transformirati europsko društvo i omogućiti njegovu lakšu prilagodbu američkom društvenom i gospodarskom sustavu.
Uostalom, dok njemačka kancelarka i njemački vicekancelar razglabaju o nečemu što nema veze sa stvarnošću, po preciznosti glasovita njemačka državna uprava nastavlja s radom po zadanoj agendi. Tako Frank-Jurgen Weise, čelnik njemačkog saveznog ureda za migrante i izbjeglice, ovih dana za „Bild“ ponosno izjavljuje da je njemačko gospodarstvo “zdravo i spremno dočekati nove imigrante. Njemačka ekonomija stoji dobro, hvala Bogu, pa si to možemo priuštiti“.
Weise navodi da je njegov ured napravio velike korake na ubrzanju procesa dobivanja azila kako bi se ubrzale integracije migranata, pa je preostalo još samo 530 tisuća neriješenih predmeta koje trebaju riješiti do kraja godine.
Njemačka kancelarka Angela Merkel nije priznala nikakve pogreške, niti ih je počinila. Ona je sve radila precizno i bez najmanje greške za račun stvarnih gospodara iz njemačkih i europskih središta ekonomske i financijske moći. Jer, imigracija nije projekt Angele Merkel, nego cijelog njemačkog i njom vođenog EU političkog , financijskog i gospodarskog kompleksa.
Stoga je potrebno prisjetiti se izjava iz vremena početka masovne migracije kada nitko još nije vjerovao da iza imigracijske navale stoji europska politička i gospodarska elita uz kancelarku Merkel kao primarnog izvršitelja projekta, u dosluhu s američkim i kapitalom arapskih despocija Saudijske Arabije, Katara, UAE-a i Kuvajta, koji je za trajanja ekonomske krize ovladao tijekovima europskog kapitala i kola financijskim krvotokom, postavljajući svoje uvjete .
Tako je još u prosincu 2014. godine predsjednik njemačke industrijske komore (BDI) Ulrich Grillo praktički najavio i podstakao masovnu imigraciju, otvoreno izjavljujući za DPA: “Zbog negativnog trenda našeg demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva, nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“.
Odmah nakon Grilloa, oglasili su se i čelnici najvećih industrijskih korporacija, pa je predsjednik uprave „Daimlera“, Dieter Zetsche, izjavio za „Bild am Sonntag” da su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo, među kojima treba treba tražiti radnike za njemačke tvrtke:
“Moguće je da ćemo u azilantskim kampovima informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada u Njemačkoj ili kod nas u ‘Daimleru’. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema Zetscheu, potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kao bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja.
Organizirani imigracijski pokret
Čelnik „Audija“, Rupert Stadler tada je izjavio: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto im ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.
Njemačka kancelarka Angela Merkel je 21. listopada 2015. godine na sindikalnoj konferenciji najmoćnijeg njemačkog sindikata “ IG Metalla“ u Frankfurtu zagovarala sindikalnu podršku sklapanju gospodarskih i trgovinskih sporazuma TAFTA i TTIP sa SAD-om i objavila da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj osvajanjem novih tržišta do sada donijela neizmjerne koristi:
“Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije, postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti stanoviti stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.
Iza organiziranog imigracijskog pokreta već tada se otvoreno ukazuje lice europskog krupnog kapitala i politike koja zastupa njegove interese, pri čemu se bijes javnosti zbog masovne imigracije pokušava kanalizirati na nepredvidive posljedice globalizacije koje su bile izvan kontrole politike. To je dakako nemoguće, jer središta svjetske i europske političke moći raspolažu državnim aparatima najmoćnijih država svijeta, na koje se godišnje troše bilijuni eura i koji osiguravaju točne i relevante podatke i procjene.
Oni su istinski i odlučujući akteri globalizacije, a ne usputni sudionici u njezinim pozitivnim učincima i nemoćni promatrači njenih neželjinih posljedica, kako se još uvijek pokušava prikazati imigracijska opsada Europe. Svjetska politička i financijska oligarhija, uključujući i europsku političku elitu, kreiraju i usmjeravaju globalizacijske procese i od početka u svojim rukama imaju sve Merkeličine „instrumente racionalne kontrole globalizacije“, koje bi po njoj tek trebali stvoriti.
Potpuno je točno da je europska kriza proizvod globalizacije, ali ne neželjeni, nego pod punom kontrolom globalizacijskih upravljača. Gospodarska i politička elita Europske unije savršeno je uklopljena u taj globalni mehanizam i duboko je umiješana u imigracijski cirkus po europskim državama. Stoga je pozivanje na neželjene učinke globalizacije, maltretiranje zdravog razuma i oholo pokazivanje moći i volje politike vodećih europskih država da imigraciju, koju je globalizacijskom matricom započela bliskoistočnim ratovima, namjerno provođenu po scenografiji starozavjetnih egzodusa, do kraja i dovrši. A započeli su je gotovo nezamjetno,esejima i i raščlanbama u publikacijama koje šira javnost ne prati.
Još u listopadu 2014. godine, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (The European Council on Refugees and Exiles – ECRE) Michael Diedring i generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration – IOM), William Lacy Swing, u „Europe’s Worldu“ su objavili zajednički programski članak koji poziva na scenarij velikog otvaranja granica migracijama. Izrijekom su naveli:
Imigracija donosi korist
„Došlo je vrijeme za otvaranje glavnih puteva migraciji – ‘highroad’ scenarij – kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati. To je scenarij koji treba biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano provodi, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti.
Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU-u se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije.
Migracija donosi korist u lokalne zajednice. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura… Pomoću migranata popunjavaju se praznine na tržištu rada, a nova snaga doprinosi razvoju novih sektora gospodarstva. U javnosti mnogih europskih država prema imigrantima prevladava netrpeljivost i ksenofobija. Europa tako neće privući migrante, osim ako ne uvidi da promicanje veće tolerancije i razumijevanja vrijede jednako koliko i raznolikost koju migranti sa sobom donose.“
Za napomenuti je da Europsko vijeće za izbjeglice i azilante – ECRE financiraju Europska komisija i UNHCR. Ravnatelj Međunarodne organizacije za migracije – IOM , William Lacy Swing, karijerni je diplomat, bivši veleposlanik SAD-a u više zemalja i posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za mirovne misije u Zapadnoj Sahari i Kongu. Članak čelnika uglednih međunarodnih organizacija nije nastao slučajno i nema karakter uobičajenog medijskog teksta, on je očito postao programski dokument migracijskih događanja koja su uslijedila na europskom tlu.
Iz kakvog bi drugog poriva, inače, hladni i proračunati njemački ministar financija, Wolfgang Schaeuble, filantropski krajem 2014. godine poručio da je imigracija dobra za zemlju, te da političari moraju bolje objašnjavati kako od nje svi imaju korist:
“Svijet je otvoreniji, a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje… tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“i dodao: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.
Zaklada “Bertelsmann” potom je objavila studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njen čelnik Joerg Draeger je upozorio “da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“.
Predsjednik Bundesbank, Jens Weidman, za „Sueddeutsche Zeitung“ je tada izjavio da Njemačkoj već nedostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku, ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“. Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija i predstavnika Bundesbank, a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel, a ono što je uslijedilo je – „highroad“ scenarij migracije iz članka Michaela Diedringa i Williama Lacy Swinga.
Čisti predizborni blefovi…
Zar netko zaista vjeruje da bi njemački i europski industrijalci i cijeli gospodarski i financijski kompleks, sada zbog nezadovoljstva europskih građana, porasta nasilja i terorizma povezanog s imigrantima i nekakvih izbora, odjednom odustali od profita koji im donose imigracija i jeftina radna snaga? Da su zbog imigracije na gubitku umjesto na dobitku, ni jedan imigrant ne bi prešao granice njihovih država. I kakav bi sada to preokret u tom globalnom projektu mogla napraviti njemačka kancelarka Angela Merkel ili predsjednik Europske komisije Juncker, kao savjesni izvršitelji te masivne geoekonomske i geopolitičke agende?
Ne upravlja europska politika centrima financijske i gospodarske moći, nego kapital određuje ciljeve politike. Strategija političke obmane europske političke elite i njihova trijada laži pada pred tim činjenicama. Europska unija, predvođena njemačkom politikom, usmjerena je sada isključivo na stvaranje uvjeta daljnje centralizacije i federalizacije, ograničavanja nacionalnih suvereniteta država članica i stvaranje jedinstvene centralizirane sigurnosne i obrambene strukture, kao bitnog preduvjeta nastavka masivnog i čini se nezaustavljivog procesa euroatlantskog integriranja.
Sklapanje trgovinskih sporazuma sa SAD-om, implementacija gospodarskog i društvenog liberalizma na europske prostore i doprema svježe i besplatne radne snage putem imigracije, ključni su dijelovi tog procesa.
Za razliku od onoga čime pune novinske članke, politički krug oko Angele Merkel i njenog vicekancelara, zajedno s bruxelleskom administracijom i Jean-Claude Junckerom, isključivo radi na tome, a sve ostalo su čisti predizborni blefovi…
0 komentara