Intervju sa Zoranom Meterom: EUROPSKA SOCIJAL-DEMOKRACIJA MRTVA; SVIJET JE NA PRAGU NOVE ERE!

Za najčitaniji hrvatski politički tjednik „7Dnevno“ veliki je intervju dao naš glavni urednik Zoran Meter, na temu globalnih geopolitičkih odnosa. Intervju je objavljen u petak, 16. ožujka, a prenosimo ga u cijelosti:

O aktualnim zbivanjima u svijetu, američko-ruskim odnosima, stanju u Europskoj uniji, na Bliskom istoku i još puno toga, razgovarali smo, i ovoga puta „bez dlake na jeziku“, s jednim od vodećih hrvatskih geopolitičkih analitičara Zoranom Meterom, glavnim urednikom specijaliziranog portala Geopolitika.news.

Dražen Boroš: Stanje u svijetu ne izgleda dobro. U tijeku je, uvjetno rečeno, američko-ruski globalni rat, prijeti i globalni trgovinski rat zbog uvođenja američkih carina na uvoz čelika i aluminija, nastavljaju se energetske turbulencije u borbi za europsko plinsko tržište i još puno toga. Možete li nam objasniti što se to, zapravo, događa, i čime sve ovo može rezultirati?

Pitanje je vrlo kompleksno pa i odgovor ne može biti jednostavan. Najprije treba reći kako svijet, zapravo, iz globalnog liberalizma ulazi u fazu divljeg kapitalizma i ekonomskog nacionalizma. Trgovat će se s pozicija jačeg, kao i s pozicija trenutačnih geopolitičkih konjuktura, kako je to, povijesno gledano, uvijek i bilo, a sve međunarodne norme, poput onih unutar WTO-a usmjerenih na „poštenu trgovinu“, polako će padati u zaborav. Neposredna je to posljedica nove gospodarske i vanjske politike američke administracije Donalda Trumpa, koja primarno polazi od američkih nacionalnih interesa (i u čemu, osobno, ne vidim ništa sporno), a zapravo, radi se o klasičnom protekcionizmu. Sve se velike države svijeta takvoj američkoj politici ubrzano prilagođavaju. Tu prije svega mislim na Kinu i Rusiju, dok će EU imati problema zbog teškoća oko formuliranja jedinstvenih stavova glede ključnih pitanja. Danas SAD na istoku Europske unije ima svoje zemlje-satelite na čije odluke Washington ima veći utjecaj nego Bruxelless. Osim toga, EU se nalazi u velikim sigurnosnim problemima: od priljeva migtranata, islamskog terorizma, vrlo nestabilne ukrajinske krize, nikad veće krize u odnosima s Rusijom od završetka hladnog rata, pa do energetske nesamostalnosti i unutarnjih europskih proturječja oko prevladavanja tog stanja. Zbog svega ovog EU je toliko ovisna, prije svega u sigurnosnom smislu od SAD-a, a u energetskom od Rusije, da ju taj raskorak čini „najslabijom karikom“ u „lancu“ globalnih igrača budućnosti. Međutim, i EU će, vjerojatno, već do kraja godine usvojiti svoje protekcionističke mjere kroz sadašnji prijedlog zakona o ograničavanju kineskih investicija, gdje će briselski birokrati moći vetom blokirati one kineske investicije za koje  procijene kako štete nacionalnim interesima EU. Kinezi su već sada većinski dioničari mnogih velikih europskih tvrtki ali i niskovrijednih dionica i tržišta nekratnina. Oni su od nedavno većinski dioničari i ponosa njemačke automobilske industrije Daimlera, a kupili su i najpoznatijeg njemačkog proizvođača industrijskih robota, tvrtku Kuka AG i td. Zato ovdje upozoravam vlade balkanskih i srednjo i istočnoeuropskih članica EU, koje se toliko nadaju financijskoj koristi od kineskog projekta „Jedan pojas-jedan put“, da će im Bruxelless svima vrlo brzo pokazati tko je „gazda u kući“ i koliki je njihov stvarni suverenitet. Taj će se protekcionistički zakon u praksi primjenjivati ne samo prema Kini, već, prema potrebi, i SAD-u, kao i Rusiji. Ali, dok su se prema Rusiji sankcije i mogle pravdati ukrajinskom krizom, Kina s njom nema nikakve veze, niti je ona anektirala Krim. Međutim neovisno o tome, i prema Kini se postupno uvode identične sankcije kroz pripremane protekcionističke zakone. Dakle, Zapadne mantre o slobodnoj globalnoj trgovini, slobodi kretanja kapitala i investicija, polako će otići u ropotarnicu prošlosti, a svatko će od globalnih igrača oko sebe početi kopati rovove, primarno polazeći od zaštite svojih nacionalnih interesa.

DB: Kada smo već kod EU, u Italiji su nedavno održani parlamentarni izbori u kojima je uvjerljivo pobijedila desnica i euroskeptici. Kako na to gledate i koliko to može utjecati na koheziju EU?

Italija je samo jedan u nizu primjera po Bruxelless neugodnih političkih događaja i tendencija. Matteo Renzi, bivši talijanski premijer i miljenik Bruxellessa, sa svojom je lijevom opcijom doživio potpuni kolaps, osvojivši manje od 19% glasova, dok je koalicija desnih snaga, sastavljena od povratnika Silvija Berlusconija i separatističke i krajnje desne „Lige“ Mattea Salvinija, osvojila skoro dvostruko više glasova. Nevjerojatan podvig ostvario je krajnje euroskeptični „Pokreta 5 zvijezda“, koji je samostalno ostvario pobjedu s gotovo 37% glasova.

Na razini čitave EU na djelu je velika kriza socijal-demokracije. Ona se nije uspjela kvalitetno postaviti prema nizu otvorenih problema: nekontroliranom migracijom, islamističkim terorizmom, guranja Europe u sukob s Rusijom… Ne tako davno potop socijal-demokracije dogodio se i u Njemačkoj, dok su veliki porast ostvarili populisti iz krajnje desnog AfD-a. Slične tendencije su diljem EU. Pogledajte nedavni krah ljevice i uspon ekstremne desnice u Austriji, u Grčkoj je socijalistički PASOK osvojio 7% glasova. Lijevi centristi poraženi su i u liberalnoj Nizozemskoj, Češkoj i td. Vidite što se događa s hrvatskom socijal-demokracijom. Ona nema artikulirani politički program niti joj njezin vođa Bernardić svojom „karizmom“ može dati više nego nužan impuls za pomicanje s „mrtve točke“. Smatram kako europska socijl-demokracija, kao najutjecajnija europska politička opocija proteklih desetljeća polako umire, a tome će, osim njihove nesposobnosti prilagodbe, pridonijeti i porast nestabilnosti na europskom tlu.

DB: Krenimo malo južnije. Bliski istok je najturbulentnija svjetska regija i izvor potencijalnog rata globalnih razmjera. Možete li nam pojasniti što se danas tamo u stvari događa.

Bliskoistočna „kuhinja“ rezultat je neposredne recepture američkih majstora strategije kaosa i posljedičnog lova u mutnom, u kojem se Washington najbolje snalazi zahvaljujući potpunoj dominaciji u međunarodnim političkim i financijskim institucijama. „Arapsko proljeće“ produkt je te prokušane recepture „obojenih revolucija“ i oko toga više nitko u svijetu ne spori. Ono je rezultiralo općim kaosom i nestankom pojedinih država u funkcionalnom smislu gledano: prije svega Libije, Iraka, Sirije i Jemena. Veliku ulogu odigrali su i američki regionalni saveznici, Saudijska Arabija, Katar, a na početku i Turska, i, naravno, famozna teroristička organizacija „Islamska država“. Sve se odvijalo po zacrtanom planu do trenutka kada je Rusija aktivno vojno ušla u sirijski rat. Daljnji scenarij je dobro poznat: „Islamska država“ nakon godine i pol kancerogenog širenja, naglo je počela trpjeti poraze, u ljudstvu, tehnici i infrastrukturi kojom se financirala i svima je postalo jasno kako od ruskog ulaska u igru ona nema budućnosti. Paralelno s ruskim, intenzivirali su se i napadi američke koalicije na pseudokalifat i „Islamska država“ je danas de facto uništena kao strukturirana i teritorijalno definirana organizacija. Međutim, nestanak tog kalifata ne znači kako je nestala i radikalna islamizacija zapadnoeuropskog društva. O, još i kako ćemo vidjeti rezultate ove opasne zaigranosti s islamističkim terorizmom i podjele na „dobre“ i „loše“ teroriste, kada se ti poraženi elementi vrate u zapadnoeuropske gradove i pomiješaju s radikaliziranim migrantima i domicilnim islamskim stanovništvom, odavno neprilagođenom zapadnom načinu života. Sigurnosne službe članica EU nisu sposobne nositi se s tim problemom, one su nedovoljno koordinirane, a ponekad i otvoreno međusobno konkurentne i nepovjerljive.

Neočekivana posljedica bliskoistočnog kaosa snažni je ulazak Rusije u regiju i jačanje njezinog vojnog i političkog utjecaja. SAD sada nastojati spriječiti širenje utjecaja Moskve jačanjem svoje vojne nazočnosti na istoku Sirije i političkim pritiscima na Moskvu glede humanitarnog stanja u izoliranim pobunjeničkim enklavama, poput Istočne Gute i regije Idlib. Međutim, dugoročno gledano, Washington tu malo što može učiniti. Assad je uspio očuvati vlast i više ga nitko vojno ne može srušiti, što je nedavno rečeno i u izvješću krovne američke obavještajne organizacije National Intelligence i njezinog direktora Daniela Coatsa. Prije ili kasnije Rusija će u punu funkciju staviti dobivene ključne vojne baze u Siriji: zrakoplovne u Hmeymimu, gdje se spominje i stacioniranje ruskih strateških bombardera; i one pomorske u Tartusu, posredstvom koje je ruska flota već sada udaljila NATO-ovu flotu u zapadno sredozemlje i uspostavlja nadzor nad Levantom i znatnim dijelom Sjeverne Afrike.

Posebnu težinu na Bliskom istoku imaju Turska i Iran, a oboje su sada „kost u grlu“ SAD-u. Prije nekoliko dana u Kairu je Arapska liga, uz potpunu potporu SAD-a, osudila tursku vojnu intervenciju u sirijskom Afrinu. SAD nastoji spriječiti tursko širenje intervencije na istok, prema Manbiju, što bi ugrozilo pozicije jedinih američkih saveznika u Siriji, kurdskih snaga istočno od Eufrata. Osudu su predvodili Egipat i Saudijska Arabija, veliki suparnici turskog utjecaja u regiji. Istodobno Iran s Rusijom sklapa velike gospodarske sporazume, a intenzivno se razvijaju i rusko-saudijski odnosi (što je do nedavno bilo ravno znanstvenoj fantastici) i rusko-turski odnosi. Sve ovo ukazuje kako Moskva lukavom politikom razumnog neutraliteta i otvorenog nesvrstavanja prema bilo kojoj regionalnoj sili i pozivima na dijalog,  nastoji preuzeti političku ulogu koju je desetljećima imao Washington svojim utjecajem na tamošnje prijestolnice. Bliskoistočno poprište još će dugo analitičarima pružati neslućena iznenađenja. Dodajmo ovome, kako će u svibnju SAD službeno prebaciti svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem, a krajem travnja očekuje se i smjena oboljelog i ostarjelog palestinskog čelnika Mahmuta Abbasa i td. Sve su to elementi koji mogu voditi daljnjoj destabilizaciji stanja, s krajnje neizvjesnim ishodom. A sve je nestabilniji i susjedni istok Afrike.

DB: Američko-ruski odnosi rijetko su kada bili gori. Kako ocjenjujete njihov daljnji razvoj?

Kao što znate, jedan sam od rijetkih svjetskih analitičara koji je javno, analitičkom prosudbom predvidio pobjedu Donalda Trumpa na izborima. Međutim, iako sam tada kazao kako će doći do određene relaksacije američko-ruskih odnosa, jasno sam i naglasio kako će američka strategija i dalje biti fokusirana na suprostavljajnje širenja utjecaja Rusije, a da će dvije zemlje surađivati na pitanjima od zajedničkih interesa, poput borbe s islamističkim terorizmom i sl. Međutim, intenzitet pogoršanja njihovih odnosa iskreno me je iznenadio. Je li to rezultat nesposobnosti Trumpa za nošenje sa snažnim političkim proturuskim silama u Kongresu, medijskim optužbama za predizbornu suradnju s Moskvom i umješanost iste u američke izbore, sada je posve nevažno. Ali ukoliko je to točno, Trump ispada slab predsjednik. Međutim, ukoliko je on sve to radio svjesno, u naprijed znajući kako će vanjska politika ići u dijametralno suprotnom smjeru nego je to najavljivao u predizbornoj kampanji, tada nije bio iskren prema svojim biračima. Trump je, sada je to svima jasno, produkt  moćnog američkog vojnog lobija i vojno-industrijskog kompleksa kojima je u interesu postojanje kriznih žarišta u svijetu i formalno determiniranje američkih globalnih suparnika, zbog čega taj sektor američkog društva i veliki dio s njim povezanog establišmenta ima zajamčen, nepresušan izvor novca poreznih obveznika, u zamjenu za zaštitu od vanjskih neprijatelja. To je jedan golemi i dugovječni korupcijski mehanizam, od kojeg i prijeti najveća opasnost.

A da američko-ruski odnosi nisu optimistični, svjedoči i najnovija Putinova prezentacija novog ruskog strateškog oružja, jer to, u suprotnom, on ne bi učinio. Ne radi se o Putinovom blefu, kako su skloni pisati zapadni mainstream mediji, već o oružjima od kojih neki već ulaze u sastav ruskih oružanih snaga, a prikazane kompjutorske animacije temeljene su na obavljenim testiranjima a ne fantaziji. Američka država oko toga reagira s dozom nonšalantnosti, što je i za očekivati od vodeće globalne velesile koja si drukčije izjave niti ne može priuštiti. Ali profesionalni vojnici u Pentagonu dobro znaju kako se tu ne radi o šali. A predstvljati željeno za realno od strane medija i političara kratkoga je vijeka. Prisjetimo se Obaminih omalovažavajućih konstatacija iz 2015.g. o Rusiji kao „regionalnoj državi“, da bi nakon izgubljenih izbora krajem 2016.g., na svojoj završnoj turneji po Europi upozorio europske vođe na snažnu Rusiju koja je opet postala globalna vojna sila. Naizgled čudno, ali ravnoteža straha između dviju država, temeljena na suvremenom strateškom oružju, najbolje je jamstvo za mir u svijetu. Mislite li da bi Hitler napao SSSR da je Staljin imao atomsku bombu? I koliko bi desetaka milijuna ljudskih života diljem Europe samo jedna, tako smrtonosna bomba koja bi ostala ležati u skladištu tada spasila. Ukoliko je strateška ravnoteža dviju velesila sada uistinu ostvarena, a mislim da je (što iščitavam iz njihovih poteza), svi skupa možemo mirnije spavati što se njihovog direktnog sraza tiče. Ali nastavak utrke u naoružanju ide dalje – biznis je biznis!

DB: Nedavno su u kineski ustav unešene odredbe koje ukidaju zabranu kandidiranja na mjesto predsjednika države na ograničeno vrijeme. Drugim riječima, otvara se mogućnost za neograničenu vlast predsjednika Xi Jinpinga. Znači li to kako Kina u potpunosti odbacuje sustav demokracije i klizi u novi totalitarizam?

Kina je država s pet tisućljetnom poviješću i civilizacijom. Kada se Kinu na Zapadu  kritizira za nedostatak demokracije ona se na to niti ne osvrće. Na svijetu su stotine država, tisuće naroda, kultura, vjeroispovjedi. Nametati svima zapadni oblik političkog i društvenog ustroja, kada većina od njih ima već stoljećima uhodanu praksu funkcioniranja, tradicija, vrijednosti i sl. nije moguće niti tome treba težiti. Svaki narod i država imaju pravo na pronalazak vlastitog puta razvoja, a bilo kakvo nametanje izvana ionako se doživljava kao ropstvo, neokolonijalizam i sl. Ne možete vi Afganistancima silom nametati demokraciju zapadnog tipa. A zašto i bi? Ljudi žive onako kako smatraju da je po njih najbolje, a tko smo mi da im govorimo kako to nije u redu i da treba ovako, a ne onako. Glede neograničene mogućnosti kandidiranja predsjednika Xi Jinpinga, Donald Trump je izjavio kako tu ne vidi problem, da je on dobar vođa i kako bi i u Americi trebali razmisliti o nečem takvom. Trumpova izjava odmah je naišla na gomile zgražanja i omalovažavanja pobornika demokratskih načela. Međutim, zaboravlja se kako je i predsjednik Ronald Regan javno izrazio želju za svojom trećom kandidaturom i ukidanjem zabrane broja kandidatura. Osobno u tome ne vidim ništa loše. Ako narod nekoga želi, neka ga i bira koliko puta hoće. Nije li baš to demokracija? To samo može značiti stabilnost i napredak društva. Zašto, uostalom, onda možemo beskonačno puta birati jedne te iste političke stranke, u kojima se koncentrira golema moć, kojom se njihove vrhuške prečesto služe u ne baš uvjek najpoštenije svrhe?

A što se same demokracije tiče, pogledajmo u što se ona pretvorila u njezinom ishodištu – Zapadu. Na sceni su bipolarni politički sustavi. Dvije se stranke desetljećima izmjenjuju na vlasti, a one su produkt kompromisa društvenih elita oko njihovih temeljnih interesa pa je, zapravo, svejedno koja je od stranaka na vlasti. Većina glavnih medija u njihovim je rukama. Pokušajte samo nešto reći što bi ugrozilo njihove interese i vrlo ćete se brzo naći na nišanu brutalnih i orkestriranih napada kontroliranih medija koji formiraju građansku svijest više nego ikad i išta prije, dok ljudima, istodobno, daju privid lažnih i apsolutnih sloboda. Izopačenost, licemjerje, pokvarenosti, obmane, podmetanja, iskrivljena slika stvarnosti do te su mjere preplavili „demokratski“ svijet da ga meni uopće neće biti teško napustiti.

I da završim s Kinom. Njoj ne pada na pamet mijenjati svoj društveni ustroj, svoje vrijednosti.  A zašto i bi? Upravo je Kina dokazala kako zapadni tip demokracije ne mora biti jedini i najbolji način za postizanje društvenog napretka. Kina je svojim vlatitim sustavom, na užas promotora zapadne demokracije, postala druga globalna gospodarska i treća globalna vojna velesila, s tendencijom da u oba ključna elementa kroz desetljeće-dva preuzme i vodeće pozicije. Ako ju je i mislio obuzdavati, SAD je s time zakasnio. Mi sada stojimo na pragu nove ere!

0 komentara

You may also like