Ivan Marjan: AFGANISTAN I PAKISTAN, DVIJE ZEMLJE JEDNO RJEŠENJE (1)

Proslov:

Geopolitika News ubuduće će, u svrhu podupiranja mladih i perspektivnih hrvatskih studenata politoloških i njoj srodnih znanosti i profesija, povremeno, na potpuno besplatnoj osnovi objavljivati one njihove uratke za koje naš stručni tim procijeni da imaju dostatnu razinu nužnog kvalitativnog potencijala za javnu obajvu. Time želimo dodatno stimulirati želju tih mladih ljudi i izvrsnih studenata za nastavak još intenzivnijeg bavljenja profesijom koju su tako hrabro odabrali, svjesni svih poteškoća koje se uz nju vežu u smislu osiguranja daljnje karijere u Republici Hrvatskoj. Na taj način, kao specijalizirani analitički portal želimo i povećati popularizaciju i sveukupni interes hrvatske, poglavito mlade populacije za međunarodne odnose i geopolitiku, koja tako snažno utječe na živote ljudi čitavoga svijeta, pa tako i Hrvatske.

Glavni urednik portala Geopolitka News,

Zoran Meter    

Američki predsjednik, Donald Trump, najavio je povlačenje 7000 od 14000 američkih vojnika koliko ih se trenutno nalazi u Afganistanu. Odluka predsjednika o povlačenju izazvala je brojne prijepore – ministar obrane, Jim Mattis zbog toga je podnio ostavku, a mnogi eksperti vjeruju kako će to dodatno destabilizirati stanje na Bliskom istoku.  Robert Kaplan navodi kako „nijedna druga zemlja na svijetu ne simbolizira pad američkog carstva ili američke moći poput Afganistana“, budući da pregovori koji se vode jesu ustupak talibanima protiv kojih međunarodna koalicija, pod vodstvom SAD-a, vodi osamnaestogodišnji rat.  Talibani su tijekom godina ostvarili značajne teritorijalne dobitke i sada imaju potpun ili djelomičan nadzor nad oko 250 od 400 okruga, a američko povlačenje pruža im priliku da se prošire na cijeli Afganistan, budući da već kontroliraju ključne prometnice i provode ciljane atentate diljem zemlje. Ti dobici ipak nisu dostatni i ne predstavljaju prijetnju afganistanskoj vladi s američkom podrškom, međutim, vrlo nestabilno geopolitičko okruženje (Pakistan, Rusija, Iran, Indija i Uzbekistan) koje ima dugu povijest podupiranja različitih etničkih skupina, moglo bi nakon američkog povlačenja bitno oslabiti vladu u Kabulu, ojačati talibane i dovesti do eskalacije nasilja u Afganistanu.

Amerikanci su svjesni da ne postoji mogućnost vojne pobjede nad Talibanima, a još je manja mogućnost da iza sebe ostave „samoodrživu demokraciju“. U tom kontekstu osobito je zanimljiva pozicija Pakistana koji je dugo tolerirao korištenje svog teritorija za talibane. Naime, Pakistan je desetljećima važan američki saveznik – već 1954. godine potpisao je Sporazum o uzajamnoj obrani sa SAD-om koji je zatim obnovljen i kroz druge sigurnosne aranžmane.  I Afganistan, smješten u središnjoj Aziji, zemlja koja graniči s Pakistanom, Iranom, Kinom, kao i bivšim državama SSSR-a – Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom, strateški je važna za Sjedinjene Države.

Razlog napetih odnosa između dviju susjednih zemalja Afganistana i Pakistana treba potražiti u povijesnim okolnostima koje su proistekle iz kolonijalnog razdoblja. Naime, već 1896. godine dogovorom između Mortima Duranda, britanskog diplomata, ali i državnog službenika Britanske Indije i Abdur Rahman Khana, afganistanskog Amira, utemeljena je tzv. „Duranova linija“, međunarodna granica duga 2430 kilometara između Pakistana i Afganistana.  Granica je odredila sfere utjecaja, time i unaprijedila diplomatske odnose i trgovinu. Iako su kao kolonijalna sila kontrolirali afganistanske vanjske poslove i diplomatske odnose, za Britance je Afganistan već tada bio samostalna država. Granica, uspostavljena po završetku tzv. „Velike igre“,  Afganistan je dovela u poziciju tampon zone između tadašnjih sila, Britanskog i Ruskog Carstva, i njihovih sfera utjecaja. Nedugo nakon obilježavanja linije Durand, Britanci su počeli povezivati ​​regiju na svojoj strani Durandove linije s ogromnom i ekspanzivnom indijskom željezničkom mrežom. Istodobno, plemena Afrida počela su na tom području dizati ustanke protiv Britanaca, stvarajući zonu nestabilnosti između Peshawara i Durandove linije. Granica je neznatno modificirana Anglo-afganistanskim ugovorom iz Rawalpindija 1919. (ugovor kojim je Afganistan priznat kao neovisna i suverena država), te općeprihvaćena od strane Pakistana nakon stjecanja vlastite neovisnosti 1947. godine. Ipak, istovremeno je i osporavana od strane Afganistana koji se usprotivio pristupanju Pakistana UN-u. Naime, tadašnja afganistanska vlada odlučila je nepriznati Pakistan kao legitimnog nasljednika teritorijalnih sporazuma postignutih s britanskom Indijom.

„Durandova linija“ (granica između Afganistana i Pakistana) prolazi kroz plemenska područja Paštuna i dalje na jug kroz pokrajnu Beludžistan, politički dijeli Paštune, Beludže, kao i ostale etničke skupine na tom području koje žive sa obje strane granice. Istočni i južni Afganistan je paštunsko govorno područje, kao i Pakistanske federalne jedinice uz Durandovu liniju. Cijelo ovo područje naseljavaju autohtoni paštuni koji pripadaju različitim plemenima. Paštuni su najveća etnička skupina u Afganistanu koja obuhvaća gotovo 42% stanovništva ili gotovo 14 milijuna ljudi (vrlo je teško pronaći točne demografske podatke, posljednji je popis stanovništva proveden 1970.g.) Na pakistanskom dijelu Paštuni čine 15,4% stanovništva ili 26 milijuna ljudi. Paštuni s obje strane granice dijele isto podrijetlo i druge zajedničke osobine, uključujući i jezik. Međutim, oni su tijekom više od jednog stoljeća iskusili vrlo različite političke uvjete kao i različite nacionalne sudbine. Iz geopolitičke i geostrategijske perspektive „Durandova linija“ opisana je kao jedna od najopasnijih granica na svijetu.

Od osnivanja Pakistana, krajem 1947. godine, odnos ove zemlje prema susjednom Afganistanu obilježavali su česti sukobi. U razdoblju do 1973. Kabul je proširio potporu nacionalistima Baludža (Balucha) i Paštuna (Pashtun) u Pakistanu i pozvao na stvaranje nove države Paštunistan. Pakistan je 1973. godine, izložen teritorijalnim nesigurnostima (zahtjevima za teritorijem), pribjegao podršci islamskim disidentima koji su se protivili afganistanskoj republikanskoj vladi Sardara Dauda. Stoga je pakistanska vlada, Zulfiqara Ali Bhutta, stvorila  “afganistansku ćeliju” unutar pakistanskog ureda za vanjske poslove s ciljem jačanja veza i osnaživanja islamista u progonstvu u Pakistanu i poboljšanje utjecaja Pakistana na vlade u Kabulu.

U travnju 1978. afganistanski predsjednik Daoud Khan ubijen je u Kabulu tijekom Saurove revolucije. Nakon toga slijedi pogubljenje pakistanskog premijera Zulfikara Ali Bhutta u travnju 1979. i atentat na afganistanskog predsjednika Nur Muhammad Tarakija u rujnu 1979.

Sovjetska intervencija u Afganistanu

Nakon sovjetske invazije na Afganistan u prosincu 1979., Sjedinjene Države su se pridružile Pakistanu kako bi se suprotstavile sovjetskom utjecaju i proklamirale vlastite interese u regiji. S druge strane, afganistanske, indijske i sovjetske obavještajne agencije odigrale su svoju ulogu podržavajući al-Zulfikar, pakistansku lijevičarsku terorističku skupinu odgovornu za otmicu zrakoplova Pakistan International Airlines (PIA) u ožujku 1981. Al-Zulfiqar je 1977. godine formirao Mir Murtaza Bhutto, sin bivšeg pakistanskog premijera Zulfikar Ali Bhutta. Cilj mu je bio uništavanje vojnog režima koji je svrgnuo njegovog oca, međutim, nakon ožujka 1981. Al-Zulfiqar nije izvršavao daljnje napade. Obitelj Bhutto i pakistanski vojni diktator Zia-ul-Haq od to trenutka imaju zajedničkog neprijatelja, budući da je Zia podupirao djelovanje  protiv afganistanske vlade. Tijekom 1980-ih, „Durandovu liniju“ stalno su prelazile afganistanske izbjeglice koje su bježale od sovjetske okupacije u Afganistanu, uključujući i veliki broj mudžahedinskih pobunjenih skupina koje su s lakoćom prelazile granicu u oba smjera.

Pakistan je tada postao glavni trening centar za gotovo 250.000 stranih mudžahedinskih boraca koji su svakodnevno prelazili u Afganistan kako bi vodili rat protiv komunističke vlade Afganistana i Sovjetskih snaga. „Afganistanski otpor“ koji se formirao u Pakistanu bio je kombinacija nacionalističkih i vjerskih stranaka. Na početku su bili podijeljeni u više od stotinu skupina. Godine 1980. ISI (Inter Services Intelligence -obavještajna služba Pakistana) ih je reorganizirao u veće jedinice i službeno je priznao sedam stranaka s pešavarskim partijama. Svatko tko je želio primiti pomoć iz Pakistana, SAD-a, Arapa i drugih, morao se pridružiti jednoj od tih skupina. Najveći od tih frakcija bili su Jamiat-e Islami etničkog Tadžikistana i Hezb-e Islami iz Gulbuddina Hekmatyara. Hezb-e Islami bio je favoriziran od strane ISI-a i imao je bliske veze sa Zijinim podupirateljima u Jamaat-e-Islamiju. Gulbuddin Hizb je na kraju primio najveći dio strane pomoći (uglavnom američke i saudijske) tijekom afganistanskog otpora. Pakistan je mudžahedinima osigurao oružje, zalihe, obuku i baze za rad. Pakistanske jedinice – Mudžahedini – uključivali su ne samo lokalne narode, već i Arape, te preko 40 različitih islamskih naroda. Mnogi od tih stranih boraca vjenčali su se s lokalnim ženama i odlučili ostati u Pakistanu, među kojima su bili i radikalni muslimani, poput onih saudijskih Al-Qaede i Egipatskog Muslimanskih Bratstva, kao i zatvorenika iz arapskih zemalja. Nakon smrti predsjednika Pakistana Zia-ul-Haqa 1988, američki State Department optužio je WAD (Afganistanska obavještajna organizacija koju je stvorio KGB) za terorističke napade u Pakistanu 1987. i 1988.

Kraj Hladnog rata – sovjetsko povlačenje iz Afganistana

Nakon što su se Sovjeti povukli iz Afganistana 1989. godine, međunarodni interes za Afganistan i mudžahedine počeo je opadati. Predsjednik Pakistana, general Muhammad Zia-ul-Haq, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći 1988. godine, a naslijedila ga je premijerka, Benazir Bhutto, kći čovjeka kojeg je srušio i objesio deset godina ranije. Međutim, iako je Hezb-e Islami bio usko povezan s Bhuttovim političkim neprijateljem –  Jamaat-e-Islami, ISI je nastavio podržavati Hekmatyar-ovu frakciju i druge mudžahedinske stranke protiv komunističkog režima dr. Najibullaha u Kabulu.  Afganistan je ušao u brutalni građanski sukob između suparničkih vojskovođa mudžahedina, od kojih nitko nije bio u stanju ujediniti ili stabilizirati cijelu zemlju. Kabul je ostao u Massoudovoj kontroli.

Pakistanska premijerka, Benazir Bhutto, nakratko je izgubila dužnost 1990., ali se vratila na vlast tri godine kasnije. Ministar unutarnjih poslova Bhutto, general Nasirullah Babur, otkrio je i ovlastio grupu bivših mudžahida iz područja Kandahara kao novu stratešku krticu Pakistana u afganistanskom sukobu. Radeći kroz suparničku pakistansku islamističku partiju Jamiat-e-Islami Jamiat Ulema-e-Islam, Islamabad je počeo podupirati studente koje je stranka obučavala u svojim medresama u afganistanskim izbjegličkim kampovima koji su postali poznati kao Talibani. Premijerka Bhutto bila je odlučna udariti na Jamaat-e-Islamiju, za koju je vjerovala da je pomogla i poticala očevog dželata i djelomično je odgovorna za njezino gubljenje moći. Također je htjela oslabiti ISI. Ali, 1996. godine, kada je pakistanski predsjednik raspustio drugu vladu Bhutto, a talibani su prerasli u golemu silu, ISI je povratio kontrolu nad pakistanskom afganistanskom politikom.

Tijekom 1990-ih, u središtu pakistanske „afganistanske politike“ bila je težnja vojske prema “strateškoj dubini” u Afganistanu koja bi mogla biti korisna u slučaju bilo kakvog vojnog sukoba s Indijom. Druga vlada Bhutto također je tražila stabilnost koja će joj omogućiti pristup novim neovisnim srednjoazijskim republikama. Pakistan je također želio vladu u Kabulu koja nije dovodila u pitanje liniju Duran kao granicu između dviju zemalja. Talibani, uz podršku Pakistana i Saudijske Arabije, pokazali su se vrlo sposobnima, osvajajući Kandahar 1994. godine, Kabul 1996. godine, a većina ostatka zemlje do 1998. Pakistan, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pružio je diplomatsko priznanje Talibanskom režimu. Ali, istovremeno vođe frakcija, povukli su se sjever zemlje, te poslije formirali Ujedinjeni islamski front za spas Afganistana (također poznat kao Sjeverni savez).

·         Autor je student Visoke škole za međunarodne odnose i diplomaciju Dag Hammerskjold, Zagreb

 

0 komentara

You may also like