Geopolitika News ubuduće će, u svrhu podupiranja mladih i perspektivnih hrvatskih studenata politoloških i njoj srodnih znanosti i profesija, povremeno, na potpuno besplatnoj osnovi objavljivati one njihove uratke za koje naš stručni tim procijeni da imaju dostatnu razinu nužnog kvalitativnog potencijala za javnu obajvu. Time želimo dodatno stimulirati želju tih mladih ljudi i izvrsnih studenata za nastavak još intenzivnijeg bavljenja profesijom koju su tako hrabro odabrali, svjesni svih poteškoća koje se uz nju vežu u smislu osiguranja daljnje karijere u Republici Hrvatskoj. Na taj način, kao specijalizirani analitički portal želimo povećati i popularizaciju i sveukupni interes hrvatske, poglavito mlade populacije za međunarodne odnose i geopolitiku, koja tako snažno utječe na živote ljudi čitavoga svijeta pa tako i Hrvatske.
Glavni urednik portala Geopolitka News,
Zoran Meter
Nakon smrti predsjednika Pakistana Zia-ul-Haqa 1988. godine, američki State Department optužio je WAD (Afganistanska obavještajna organizacija koju je stvorio sovjetski KGB) za terorističke napade u Pakistanu 1987. i 1988. S financijskim sredstvima međunarodne zajednice usmjerenim preko Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), Pakistan je tada primio više od 3 milijuna Afganistanaca koji su bili razmješteni u izbjegličke logore, uglavnom oko Peshawara u Khyber Pakhtunkhwu. Sjedinjene Države, ali i ostali dio međunarodne zajednice osigurale su milijarde dolara humanitarne pomoći izbjeglicama. Ipak, ta se pomoć nije usmjerila prema organizaciji redovnih škola, pa su izbjeglice svoje obrazovanje stjecali u medresama u kojima su bili obučeni da postanu pripadnici talibanskog pokreta.
Kada je armija Sovjetskog Saveza počela napuštati Afganistan (tijekom Predsjedništva Mohammada Najibullaha) UNHCR i međunarodna zajednica ponovno su osigurali sredstva kako bi pomogli oko 1,5 milijun afganistanskih izbjeglica u povratku u Afganistan. U rujnu 1994. godine, Talibanski pokret osvojio je afganistanski grad Kandahar i započeo svoj dugi osvajački pohod prema prijestolnici, naravno, uz pomoć Pakistana. Talibani su tvrdili da žele očistiti Afganistan od komunista i kriminalaca. Prema stručnjaku za odnose Afganistana i Pakistana, Ahmedu Rashidu, procjenjuje se da se od 80 000 do 100 000 Pakistanaca obučavalo i aktivno borilo u Afganistanu između 1994. i 1999. godine, u pokušaju održavanja Talibanskog režima na vlasti (Maley, William (2009). The Afghanistan wars. Palgrave Macmillan. p. 288.). Neki međunarodni promatrači su ulogu pakistanske vojske opisali kao “puzajuću invaziju” na Afganistan. Dokumenti UN-a, također, otkrivaju ulogu arapskih i pakistanskih pripadnika u talibanskim masakrima diljem Afganistana. Krajem 1996. uspostavljen je Islamski emirat Afganistana, te su uspostavljeni bliski odnosi sa susjednim Pakistanom. Međutim, ti su se „idilični“ odnosi počeli kvariti kada su talibani, u uvjerenju da među muslimanima neće biti granica, odbili podržati „Durandovu liniju“ (liniju razgraničenja) usprkos pritisku iz Islamabada. Kad je afganistanski islamski Emirat u Afganistanu srušen i formirana nova afganistanska vlada, predsjednik Hamid Karzai počeo je ponavljati prethodnu talibansku izjavu, nazivajući „Durand liniju“ crtom mržnje koja je podigla zid među bratskim zemljama.
Afganistanska administracija predsjednika Hamida Karzaia imala je bliske odnose s Pakistanskom Awami nacionalnom strankom (ANP) i Strankom naroda Pakistana (PPP). Međutim, sve češće je bilo uplitanje u unutarnje prilike, ne samo Pakistana, već i Irana, zbog čega je Hamid Karzai, 2006. godine upozorio ove dvije zemlje – “Ako se ne zaustave, posljedice će biti … da će regija patiti jednako s nama. U prošlosti smo sve sami trpjeli, ovaj put će svi patiti s nama … Svaki pokušaj etničke podjele Afganistana ili slabljenja dovesti će do iste stvari u susjednim zemljama … Sve zemlje u susjedstvu imaju iste etničke skupine koje i mi imamo, pa bi trebali znati da je ovo drugačija igra ovog puta.“
Već od devedesetih granica „Durand linije“ korištena je kao glavna opskrbna cesta za snage NATO-a u Afganistanu, ali i za talibanske pobunjenike, te druge militantne skupine koje vrše vojne operacije u Afganistanu. Karzai je 2008. godine postao frustriran tim stanjem, te je izjavio da bi njegova zemlja mogla reagirati upotrebom afganistanskih nacionalnih snaga sigurnosti (ANSF), na način da ove prijeđu „Durandovu liniju“ kako bi porazili militante koji se skrivaju u zapadnom Pakistanu. Čelnici Pakistana na to su reagirali vrlo oštro – Pakistan ne bi “tolerirao nikakvu povredu svojih granica”. Pakistanski premijer, Yusuf Raza Gilani, istaknuo je kako je „Durandova linija“ jednostavno preduga za potpunu kontrolu i nadzor. Uskoro su se uključile i američke vojne snage koje su militante počele napadati dronovima, što je dovelo do zahlađenja u odnosima Pakistana i SAD-a. Odnosi su postali vrlo napeti nakon što je afganistanska vlada otvoreno optužila Pakistan da koristi ISI špijunsku mrežu u pružanju pomoći talibanima i drugim militantima. Pakistan je negirao ove navode, navodeći da u prošlosti nikada nije imao potpunu kontrolu nad djelovanjem ISI-a. Bilo je brojnih izvješća o afganistansko-pakistanskim sukobima, što je dovelo do napetosti između dviju država, osobito nakon dojava o civilnim žrtvama. Nakon ubojstva Osame bin Ladena u Pakistanu, počele su serije ubojstava mnogih istaknutih afganistanskih osoba, kao što su Mohammed Daud Daud, Ahmad Wali Karzai, Jan Mohammad Khan, Ghulam Haider Hamidi, Burhanuddin Rabbani i drugi.
Iste godine, afganistanski i pakistanski sukobi pojačani su – napadi velikih razmjera pakistanske Haqqani organizacijske mreže dogodili su se diljem Afganistana. Sjedinjene su Države upozorile Pakistan na moguću vojnu akciju protiv Haqqana u Federalnim plemenskim područjima ( Federalna jedinica unutar Pakistana). Američka je vlada optužila Pakistan, uglavnom pakistansku vojsku i ISI špijunsku mrežu, kao glavne organizatore koji stoje iza ovih terorističkih napada. Američki veleposlanik u Pakistanu, Cameron Munter, izjavio je da je veliki napad koji se dogodio u Kabulu bio djelo mreže Haqqani, te da postoje dokazi koji povezuju ovu terorističku organizaciju s Pakistanskom vladom. I visoki američki dužnosnici, poput Hillary Clinton i Leona Panette, iznijeli su slične izjave. Unatoč svemu tome, afganistanski predsjednik Hamid Karzai označio je Pakistan kao „brata blizanca“ njegove zemlje. Takvim rječima naglasio je da ne želi od Pakistana raditi neprijatelja svoje države prema zamislima velikih sila. Od tog trenutka, dvije države nastavile su raditi zajedno kako bi pronašle rješenja za probleme koji su uvelike utjecali na njihove odnose. To je uključilo i moguću obrambenu suradnju, te razmjenu obavještajnih podataka, kao i daljnje povećanje dvosmjernog trgovanja i ukidanja viza za “nositelje diplomatskih putovnica kako bi se olakšalo putovanje bez viza za diplomate iz dviju država”.
Najava povlačenja međunarodnih snaga za očuvanje mira sa područja Afganistana, navela je čelnike Afganistana i Pakistana, Hamida Karzaia i Asifa Zardaria da konačno sjednu za isti stol i započnu sa razgovorima o budućnosti dviju zemalja i same regije. Dvojica državnika su se sastali mnogo puta na bilateralnim, ali ponajviše na trilateralnim sastancima, među kojima su svakako najistaknutiji bili oni u Istanbulu (2010.) i Londonu (2013.). Naime, Turska i Velika Britanija su se ispostavili kao jako dobri posrednici u razgovorima, te je postignut niz sporazuma za očuvanje sigurnosti u toj kritičnoj azijskoj regiji.
Trgovinski sporazum iz 2010. godine zamjenio je sporazum o trgovini afganistanskim tranzitima iz 1965. godine, koji je Afganistanu odobrio pravo uvoza robe bez carine preko pakistanskih morskih luka, uglavnom iz Karachija. Trgovina robom koja se, zahvaljujući slabom graničnom nadzoru i korumpiranosti službenika,. krijumčari u Pakistan dugo je bila glavni izvor prihoda za Afganistan. To je rezultiralo stvaranjem uspješnog crnog tržišta, gdje se većina nezakonitog trgovanja obavljala sasvim otvoreno – potpuno uobičajeno u Peshawarovom užurbanom tržištu Karkhano, koji se smatrao glavnim krijumčarskim „bazarom“. Mjere koje su obje vlade poduzele 2003. godine dovele su do drastičnog pada broja nelegalnih poslova vezanih uz tranzit i prodaju krijumčarenih dobara. Brojna radna mjesta i prihodi bili su često isprepleteni s kartelima droga, obiju zemalja. Međutim, unatoč potpisivanju tog ugovora, potpuni potencijalni sporazumi nikada nisu ostvareni, uglavnom zbog loših infrastrukturnih veza između četiri zemlje.
Afganistansko-pakistanski trgovinski sporazum potpisan 2010. godine, omogućio je objema zemljama da međusobno koriste zračne luke, željeznice, ceste i luke za tranzitnu trgovinu duž određenih tranzitnih koridora. Afganistanski kamioni trebaju ući u Pakistan preko graničnih prijelaza u Torkhamu, Ghulam Khanu i Chamanu, kako bi prevozili robu preko pakistanskog teritorija, te kako bi uvozili robu iz pakistanskih luka Karachi, Port Qasim i Gwadar. Potpisani sporazum dopustio je afganistanskim kamionima pristup Wagahu na granici s Indijom, gdje se afganistanska roba prekrcaje u indijske kamione, ali se ne dopušta da se indijska roba tereti na kamione za povratak u Afganistan. Sporazum je omogućio pristup Pakistanu svakoj zemlji koja graniči s Afganistanom, što podrazumijeva pristup Iranu putem granica Qile i Zaranj, Uzbekistanu preko granice Kailatan, Tadžikistanu putem Ali Khanum i Šer Khan Bandar prijelaza, te Turkmenistanu preko graničnih prijelaza Aqina i Torghundi. Pakistanski uvoz i izvoz dobili su dopuštenje za ulazak u Afganistan preko graničnih prijelaza u Torkhamu, Ghulam Khanu i Chamanu (Afghanistan Pakistan Transit Trade Agreement (APTTA). Afganistansko-pakistansko tranzitno tijelo za koordinaciju trgovine (APTTCA) stvoreno je kako bi koordiniralo Afganistansko-pakistanski trgovinski sporazum o tranzitu.
Međutim sporazum nije idealan kao ni odnosi dviju država. Provedba sporazuma do sada je bila nedosljedna, uz brojne prepreke u trgovini. Zbog napetosti između vlade Hamida Karzaija i Pakistana, mnoge odredbe sporazuma ostale su neiskorištene nakon 2010. godine. Pakistan je Afganistanu najveći trgovinski partner, a Afganistan je četvrto najveće izvozno tržište Pakistana. Nadalje, vrlo je upitna pouzdanost pakistanskih i afganistanskih teretnih vozila kako bi putovali kroz planinski teren u obje zemlje, dok afganistanski kamioni često ulaze u područje Pakistana bez osiguranja, čime se krše uvjeti sporazuma. Afganistan još uvijek nije obavijestio Pakistan o svojim carinskim propisima koji se traže po točkama sporazuma, usprkos ponovljenim zahtjevima Pakistana i uvjerenjima od strane afganistanske vlade.
Činjenica je da su Afganistan i Pakistan susjedi, te da prije svega moraju pronaći mirno rješenje svojih sporova i nesuglasica, kako političkih, tako i ekonomskih. Međutim, takvi dogovori nisu ni na vidiku, jer ni SAD, koje su zajednički partner (tutor) sukobljenih susjeda, nemaju takvog plana. Sjedinjene su Države su često ukazivale na Indiju kao državu koja bi odgovornost za stabilnost Afganistana, što je za Pakistan predstavljalo težak udarac. Mnogi stručnjaci se slažu u ocjeni da sve dok Pakistan i Indija ne usuglase svoje stavove (teško i interese) kad je u pitanju Afganistan, Pakistan će talibane u Afganistanu koristiti kao sredstvo pritiska i time ugrožavati svaki pokušaj započinjanja mirovnog procesa u susjednoj zemlji. Bez obzira na najavu američkog povlačenja, mir na Hindukušu i dalje ostaje daleka budućnost. Afganistan ostaje u stanju previranja, a taj unutarnji nesklad, vlada u Kabulu teško uspijeva kontrolirati. S druge strane, Pakistan se suočava s pritiskom s istočne (Indija) i zapadne (Afganistan) granice. I završno, napetosti u odnosima između Pakistana i Sjedinjenih Država, onemogućavaju stabilnost Afganistana.
Naime, nestabilni Afganistan, danas nepovratno militariziran i radikaliziran, narušio je i ekonomsku kao i društvenu stabilnost Pakistana. Sve velike sile – SAD, Kina, Rusija i Indija imaju svoje interese u Afganistanu, stoga mir u ovoj izmučenoj zemlji ovisi o regionalnom okruženju i sposobnosti ključnih aktera da surađuju.
(Autor je student Visoke škole za međunarodne odnose i diplomaciju Dag Hammerskjold, Zagreb)
Ivan Marjan: AFGANISTAN I PAKISTAN, DVIJE ZEMLJE JEDNO RJEŠENJE (1)
0 komentara